Dobro jutro Hrvatska: Prilog o Divljim konjima na Bilima

Na širokim prostranstvima planine Čabulje od Bila preko Goranaca do Bogodola, svoj životni prostor pronašli su divlji konji. Njihovi preci zapravo su domaći konji koji su pomagali ljudima u poljoprivrednim poslovima.

Za vrijeme rata njihovi vlasnici morali su ih ostaviti i oni se od tada snalaze kako znaju i umiju. Imaju prostranstvo, mir i čistu prirodu, no uvjeti za život daleko su od idealnih.

Read More

Fra Danko Perutina: ‘Jugokomunisti su pokušali zatrti franjevačku provinciju u Hercegovini’

Gvardijan franjevačkog samostana u Mostaru fra Danko Perutina rekao je u četvrtak kako su jugokomunisti pokušali zatrti franjevačku zajednicu u Hercegovini pobivši na današnji dan prije 74 godine sedmoricu od ukupno 66 franjevaca, ali da u tome nisu uspjeli jer je interes mladih za pristup franjevcima porastao, piše narod.hr.

Po franjevačkim izvorima, po nalogu samoga vrha Titove Jugoslavije, pripadnici tajne partizanske policije OZNA-e su na današnji dan u popodnevnim satima došli u franjevački samostan u Mostaru te odveli provincijala fra Leona Petrovića, gvardijana fra Grgu Vasilja, fra Jozu Bencuna, fra Bernardina Smoljana, fra Rafu Prusinu, fra Kažimira Bebeka i fra Nenada Venancija Pehara i bez suđenja ih strijeljali, a tijela bacili u Neretvu.

Na današnji gvardijan (14. veljače) fra Danko Perutina rekao je u propovijedi na misi kako su ubijeni franjevci bili nevini i da su ubijeni iz mržnje.

„Tu je na djelu bila ljudska zloća kao i nasilje koje ne štedi nikoga, pa ni franjevce koji nisu u ratu počinili ništa loše, dapače, pomagali su ljudima iz sve tri vjere da se spase“, rekao je Perutina na misi.

Po njegovim riječima likvidacija sedam mostarskih franjevaca, te još 59 širom Hercegovine imala je za cilj zatrti franjevce.

„Jugokomunisti su fratre po Hercegovini ubijali ciljano po popisu: provincijal, gvardijani, profesori na Širokom Brijegu. Mislili su da će njihovom smrću nestati Hercegovačke franjevačke provincije a da oni koji ostanu neće imati snage nastaviti njihovo djelo“, istaknuo je.

Takva nakana, međutim, rezultirala je po Perutininim riječima još većom zainteresiranošću mladih da pristupe franjevačkom redu u Hercegovini. On je dodao da se ovu tragediju ne smije zaboraviti, nijekati ili umanjivati. Pozvao je na praštanje, ali i da se rasvijetle zločini koji su počinjeni nad franjevcima, ali i nad hrvatskim civilima nakon Drugog svjetskog rata.

Katolička crkva započela je postupak dokazivanja mučeništva 66 franjevaca iz Hercegovine ‘Fra Leo Petrović i 65 subraće’ koji su uglavnom pobijeni potkraj Drugog svjetskog rata.

Read More

Predstavljanje knjige ‘Neretva 93’ i obrana Vrdi

U ponedjeljak 18. veljače 2019. godine u 18 sati u Hrvatskom domu herceg Stjepana Kosače
(mala dvorana), bit će održano predstavljanje zbornika „Neretva – 93“ i obrana Vrdi, urednika
Marinka Sose - Zvijezde. U programu uz urednika sudjeluju fra Ante Marić, Željko Raguž i
Hrvoje Mandić.

Zbornik „Neretva – 93“ i obrana Vrdi  tiskan je na masnom papiru na 168 stranica, kojeg
čini šesnaest radova. Djelo obogaćuju fotografije Vladimira Raiča Ćire  i Andrije Golemca.
Nakladnik je Matica hrvatska Grude. 

Pred čitateljima je zbornik  radova koji su sastavili sudionici Domovinskog rata, povjesničari,
političari, književnici, autori poznavaoci prilika u politici SDA i vojsci Armije BiH. Njegov
idejni tvorac je ratni zapovjednik grudske brigade „Vitez Ranko Boban“, brigadir Marinko Sosa -
Zvijezda. Priređivač Sosa ovo djelo je posvetio svojim palim suborcima i prijateljima, povodom
25. obljetnice njihove pogibije. 

Sosa u uvodnom slovu kratko izlaže što je to vojna operacija „Neretva 93“ te pojašnjava gdje se
nalazi bitno strateško selo Vrdi, način obrane...

Mladi povjesničar Mijo Beljo dao je svoj znanstveni doprinos u temi pod naslovom „Zamisao i
priprema operacije Armije BiH „Neretva – 93“. Zatim, vrlo emotivno svoj rad pred čitatelje
stavlja zapovjednik brigade Sosa. Joško Buljan je autor koji je u svom radu iznio niz povjesnih
činjenica pod naslovom „Smrtonosni udarac srpske vojske i Armije BiH hrvatskoj državi trebao
se dogoditi u kolovozu i rujnu 1993.“

Ovom zborniku veliki mecena politike, otpora i izgradnje HDZ-a i HVO prof. Jozo Marić dao je
svoj zanimljiv doprinos. Također i Petar Majić, Gruđanin i političar koji se upravo nadogradio na
svog prethodnika kolegu Marića.

Ivan Šimić kolumnist, vojnik grudske brigade, mladić s tisuću snova, na vrlo slikovit način
opisuje svoj put od prašnjavih Vratinaca uz vrleti Čabulje na kotu Medvjed. Mario Knezović se
osvrnuo na zacrtane ratne ciljeve politike SDA koje je trebala Armija BiH u 1993. godini
provesti u dolini Neretve. 

Željko Raguž, pravnik, povjesničar i političar vrlo je kvalitetno prikazao operaciju Armije BiH
„Neretva 93“. Fra Ante Marić, u to vrijeme župnik u grudskom kraju, goranačkih korijena, donio
je svoj, kao i uvijek lijepo slikovit doprinos u dva kratka rada o borbi hrvatskog katoličkog
naroda za svoju slobodu. Dragan Bursać i mladi povjesničar Hrvoje Mandić osvrnuli su se o
događanjima u Grabovici, u zoni odgovornosti Armije BiH. 

Književnik i publicist Dragan Vidović u svom radu „Vrdi na obroncima Čabulje“ osvrnuo se na
zemljopisne, demografske te sociološke i etnografsko-etnološke činjenice o malom selu podno
Čabulje i njihovim stanovnicima, upotpunjene podatcima o materijalnoj i nematerijalnoj kulturnoj
baštini.

Na kraju je rad mladog Josipa Marića, čiji je otac poginuo u vojnoj operaciji od strane Armije
BiH, koji donosi ispisanu epsku guslarsku pjesmu „Selo Vrdi vrata Vatikanska“.

Read More

Završen tečaj medicine gorskog spašavanja na Bogodolu

U planinarskom domu u Bogodolu pored Mostara održan je trodnevni tečaj i organizirano polaganje ispita iz medicine gorskog spašavanja po ITLS standardima.

Ispit je položilo 18 polaznika, od kojih je troje članova Hercegovačke gorske službe spašavanja.

Pohađanje tečaja i polaganje ispita iz medicine gorskog spašavanja po ITLS standardima obvezni su za sve pripadnike GSS-a BiH i uvjet su daljnjeg školovanja i obuke.

Read More

Lovačko društvo Jarebica

Lovačko društvo Jarebica Mostar djeluje na lovištu ''Čabulja'' koje je društvo Jarebica dobilo, nakon osam godina izglasavanja Zakona o lovstvu, u zakup od Vlade HNŽ-a 2015. na deset godina. Lovište obuhvaća administrativne granice gradskih područja Mostar - Jugozapad, Mostar - Zapad i Mostar - Jug.

Lovačko društvo Jarebica Mostar formirano je radi organiziranog bavljenja lovstvom, ostvarivanja općeg interesa za unapređenje uzgoja i zaštite lovstva i iskorištavanja divljači, zaštite prirode i okoliša u očuvanju prirodnog staništa divljači, njegovanja lovačke etike i običaja ili drugih ciljeva kroz sportsko rekreacijske i ekološke aktivnosti.

Osnovni sadržaj djelatnosti društva je programiranje i planiranje razvoja u lovstvu; praćenje realizacije lovno-privredne osnove; zaštita rijetke i ugrožene divljači  i poduzimanje odgovarajućih mjera u lovištima preko članova; praćenje primjene pozitivnih propisa u lovištu, predlaganje nadležnim organima odgovarajućih rješenja i mjera, organiziranje polaganja lovačkih ispita, podizanje lovne kulture; razvijanje smisla za zaštitu prirode i lovne etike, organiziranje seminara za obrazovanje i stručno usavršavanje članova, razvijanje kinološke aktivnosti, razvijanje lovnog streljaštva, suradnja na poslovima i zadacima sa drugim lovačkim organizacijama; obavljanje drugih djelatnosti koje zahtijeva članstvo sukladno ciljevima unapređenja lovstva.

U Društvu se utvrđuju sljedeće Sekcije i to: Sekcija Vrdi – Nikola Golemac- predsjednik, sekcija Buna – Hrvoje Lovrić, sekcija Cim, Ilići, Vihovići – Marin Škutor, sekcija Kruševo – Ilija Rozić, sekcija Goranci – Ivan Marić, sekcija Polog – Ivan Marić, sekcija Raška Gora – Ivan Pandža, sekcija Rodoč – Vitomir Šunjić i sekcija Bogodol – Vlado Čuljak.

Više o lovačkom društvu Jarebica možete pročitati na njihovoj službenoj stranici.

Read More

Mirisi djetinjstva

Godine čine svoje, ali sjećanja na djetinjstvo ostaju živa... Moram reći, za mene, kao razigrano i bezbrižno dijete, bila su to lijepa vremena, pogotovo oko Božića i Uskrsa kada bi se cijela obitelj okupila. Zimi bi pao snijeg, za nas djecu velika radost, piše Miljenka Krošto za hercegovina.info.

Nije se tada išlo na skijanje. Ma, tko ti je tada imao skije ili sanjke? Rijetki. Ali bi se snalazili s onim što smo imali. Napuni slamom veću najlonsku vreću i na vrhu zaveži špagom i onda sjedni na nju, rukama se drži za zavezani dio i spusti niz strminu. Pravili bi Snješka, grudvali se i još štošta. I tako bi to bilo za vrijeme zimskih školskih praznika, te ponekad za vikend, od marende do ručka i onda opet poslije ručka do navečer kada bi mater zabrinuto krenula zvati nas. A što reći, selo bilo puno djece, igre, vriske i veselja. Polovica djece u selu bili su ti rodice i rođaci. I kao da smo jedva čekali odrasti. Po tri generacije živjele su u istoj kući. Nije uzalud ona narodna: Nije kuća tijesna, ako nisu čeljad bijesna.

Kada se vrati u toplu kuću, smrznutih ruku i nožnih prstiju, a rumenih obraza i nosa, te mokre obuće i odjeće, brže bi se presvukli u toplu i suhu odjeću i priobuli u toplu obuću. Mater bi već skuhala pun lonac čaja od čepurika- domaći ili neki drugi, također domaći i onda bi ga samo razlila u čaše da se malo zgrijemo. Ne bi izostao materin ukor i očita briga kako ćemo se prehladiti. U šporetu bi pucketala vatra, a miris materina kruva, ušćipaka i iz lonca miris domaće varenike, domaće juhe, kisela kupusa, raštike, graha, ili nečeg drugog na šporetu, ispunio bi prostor. Čini mi se da sada ni kruh ni ručak nemaju onako intenzivan miris kao tada. I onda, kad se toliko dugo igraj na snijegu ogladni kao vuk, pa što bi mater stavila na stol za jelo, sve bi nekako bilo ukusno i s apetitom bi se jelo.

Kad padne noć razgovaralo bi se o mnogim temama. Svaku večer se molilo Bogu, Pozdravljalo Gospu, i blagosivljalo minuli dan, a molilo za nadolazeće vrijeme. Obično bi stariji molili naprijed, a ponekad bi se neko od djece ohrabrio i preuzeo tu počasnu ulogu. O politici stariji su pred djecom rijetko i malo govorili. Vjerojatno iz opreza, jer za jednu riječ moglo se završiti u tamnici. Nisam ja to tada razumjela, ali kada sam odrasla sve mi je postalo jasnije. Uz razgovor, cjepanicom stuci koji orašak, naravno domaći, ponekad dikoji lješnjak i uživaj u slatkoći jezgre. Baka bi znala, nas djecu iznenaditi nečim iz svoje škrinje.

- Evo, sinko moj, nomadne mi donila ta i ta... kuma ili rodica kad je dolazila u goste, pa san ostavila vama.
Bile bi to kocke šećera, nekakve bombone ili keksi, ili suhi rogač, a ponekad i koja naranča- plodovi toplijega juga. U svakom slučaju za nas djecu ugodno iznenađenje. Niko nije govorio o gripi kao o nečemu strašnom, a kada bi je bilo, znalo se, trebalo je koji dan odležati u postelji, piti puno tekućine, srkniti koji pijat domaće juhe, a ponekad bi se otišlo liječniku, do kojega je nekoliko kilometara. Nisu ispred svake kuće bila dva automobila kao sada, nego bi autobus prolazio dva puta dnevno, pa se prilagođavaj, ili pješice.

Očevi koji su radili negdje dalje, obično u Njemačkoj, za Božić i Uskrs bi obvezno dolazili kući. Donesi onih njemačkih bombona, dvi-tri vrste i djeci po kemijsku olovku, onda još i komadić odjeće. Kemijsku olovku bi jedva čekali pokazati u školi jer je drugačija od onih kakve je imala većina učenika, kupljene u našoj lokalnoj trgovini.
Tko ti je tada znao za mobitele, računala i druga tehnička dostignuća ovoga vremena. Sjećam se kad mi je otac iz Njemačke donio kalkulator. Imala sam desetak godina. To je bio događaj, ne samo za mene i moju obitelj, nego i za susjedne obitelji. Isto je bilo i kada bi neko iz Njemačke donio novi radio u selo. O tomu se govorilo. Poslije su počeli dovoziti automobile koji su bili sporiji i drugačiji od ovih danas u kojima skoro sve funkcionira na pritisak dugmeta. A i putovi nisu bili asfaltirani kao danas.

Sada bi mnogi rekli, bio je to neki drugi vakat. I je. Je li bio bolji ili gori od ovoga danas, neka svatko prosudi za sebe, ali jedno je sigurno, da mirisi djetinjstva nikada ne blijede, nego, što si stariji sve češće u srcu procvjetaju kao najljepši i najmirisniji cvjetovi. Neke uspomene me još uvijek uspiju nasmijati. U meni još nije isčezla ona djetinja razigranost i znatiželja.

Ali, rodice i rođaci danas su se razasuli po bijelomu svijetu više nego ikada. Grobovi predaka u šutnji vremena o prošlosti zbore. Sigurna sam kako osjećaju tugu napuštenoga rodnoga praga i nadaju se povratku svojih prije nego ga osvoje korov i drača ili tuđa ruka.

Read More