Na poziv Organizacijskoga odbora i župnika don Marka Šutala biskup Ratko Perić u subotu, 6. listopada 2018., slavio je komemorativnu sv. Misu u crkvenom dvorištu u Vrdima, župa Drežnica, u Mostarskom dekanatu, u povodu 25. obljetnice pogibije 21 katolika, 4. i 5. listopada 1993. Iz Vrdi: 8, iz Gruda: 7, iz Mostara: 3 i po jedan iz Konjica, Širokoga Brijega i Tomislavgrada, piše Crkva na kamenu.
Biskup je u propovijedi kao primjer uzeo razgovor s Bogom i meditaciju o ljudskoj lubanji, a tu je meditaciju objavio sarajevski svećenik dr. Dragutin Kamber (1901.-1969.) prije pedeset godina pod naslovom “Bosanske planine” u čikaškom Hrvatskom kalendaru, 1968., str. 168-193. Ovdje prenosimo samo odlomak u prikazu vlč. Kambera koji se sa skupinom Sarajlija 1943. uputio u Han Pijesak i na Vlasenicu pohoditi hrvatsku vojsku. U bilješkama donosimo kratka tumačenja nekih osoba, mjesta ili događaja.
Kamberova jutarnja molitva u Han Pijesku, 1943.
“Zašto se Han Pijesak tako zove, ne znam, jer niti sam tamo vidio hana niti pijeska. […]. Iako se po nagnuću ne volim natjecati sa zorom, ovaj put sam zorom podranio. Htio sam osjetiti kako se budi uspavana šuma; koje ptice prve zacvrkuću i kako to čine; kako se zrcali rosa na iglicama crnogorice; kako se sunce propne najprije u svemir, pa odavle pane kao vodopad po šumi, a onda se pojavi osobno da pregleda svoja područja; konačno da se nadišem prvoga mirisnog i svježeg zraka […].
Gledajući unaokolo bacim pogled i na ono posve ravno tlo ove okrugle čistine. Pažnju mi privuče jedan čudnovati, nekako jajoliki i oveći kamen u samom središtu čistine. Pođem da ga vidim – i opazim da je to lubanja, koja je bila prema meni tjemenom okrenuta. Stajala je uspravno. Kroz nju je prošao metak – dobro se vidjela mala rupa. Lubanja je bila svježa. Nikada do tada nisam pomislio da i sama lubanja može biti tako sagrađena da izgleda lijepa. Ova je bila uistinu lijepa. Digao sam je i gledao i gledao. Mravi su valjda pojeli s nje meso, a kiše su je oprale, pa je bila neokrnjena, čitava, bijela.
Kako je tu došla? Je li možda ispod nje u zemlju bilo zakopano tijelo kojemu je ona pripadala – i to u uspravnom stanju, jer je i ona ravno stajala kao da je ona jedina ostala iznad zemlje? Bi li čeprkao da ustanovim ispod nje u zemlji vratne kralješke? Zašto da to činim? Niti sam ja sudac, niti za to imam vremena.
A ipak sam držao tu zagonetnu lubanju u ruci. Nije mi se dalo da je pustim. U jutarnjoj slavi šume, koju je sunce zagrlilo pa s njezinih grudi pije prvu rosu! Stegne mi se srce…
Mi govorimo u riječima i rečenicama, pa to uzme vremena… Međutim naša misao, osobito ona intuitivna, i naš osjećaj, osobito onaj u času zanosa ili potresa – gotovo kao da i ne treba uopće vremena. pa da vidi i osjeti toliko koliko kasnije ne možemo opisati ni na mnogo stranica, – i to nikada potpuno. To je toliko istina da mnogi dublji mislioci pa i duboko osjećajne duše odustaju i od samog pokušaja da prenašaju u pisanu ili govornu riječ ono najpotresnije što su duhovno vidjeli i srcem osjetili […]. Ovo bi bio prijevod tadašnjih mojih misli i osjećaja – u riječima:
“O – Bože, Bože: Bože svih epoha, Gospodaru svih svjetova, Stvoritelju svih bića, koja su bila, koja su sada i koja će još biti: Milijarde su Tvojih zagonetnih zvijezda nad nama. Astronomske su brojke Tvojih atoma u svakom ovom malom igličastom listiću jelike, a u svakom atomu je čitav mali svijet s još neistraženim tajnama. Zagonetan si i ogromno velik u vasioni svijeta, a najzagonetniji si u čovjeku. Znam da bez Tebe nema života, je Ti si izvor života. Znam da bez Tebe nema svjetla sunčeva za oči ni svjetla spoznaja za naš um jer Ti si izvor svakoga svjetla. Znam da si Ti stvorio svu snagu, svu ljepotu i rasuo carski darežljivo sve osjećaje, zanose i ideale koji nas obuzmu snagom jačom od smrti. Znam da se bez Tebe ne može razumjeti smiješak nevina djeteta, ljubav majke ni svi milijuni Romea i Julijeta,[1] Tristana i Isolda,[2] Hermana i Doroteja[3]…
Pa molim Te, reci mi, Gospodaru moj, Živote moga života, Oče moga oca i Majko moje majke, Ljubavi moja vrhovna koju stvarno tražim i onda kada čeznem i za onim otrovnim cvijećem zemaljske ljubavi. –
Gospodaru moj, Ti koji si među bilijunima svojih ideja i namjera nosio i mene u svom božanskom umu odvijeka, pa sam barem kao ideja dionik i one Tvoje vječnosti koja iz moga vremena izgleda kao vrijeme unatrag – i stoji ispred svih vremena i opkoljava sva vremena kao ocean malu ribicu, –
Gospodaru moj, Ti koji si stvorio ljudsko srce, da ono bude i tako drago i ako osjećajno i tako nestalno i izdajnički prevrtljivo i tako gladno, neiskazano gladno i da se nikada ne zasićuje – poput vatre, koja guta sve što je sagorivo i nikada ne kaže: Dosta! –
Gospodaru moj, Ti koji si nam dao tako veličanstven i velik planet, više zraka nego što nam ga treba za disanje, više vode nego što je možemo popiti, više cvijeća nego što ga možemo primirisati, više plodova zemaljskih nego što ikada možemo potrošiti; –
Pa, Gospodaru moj, molim Te, evo klečeći Te molim – i kleknuo sam – i evo plačući Te molim – i zaplakao sam – objasni mi, tako Ti Tvojih nebesa i svega što u njima voliš i tako Ti ovog veličanstvenog podnožja Tvome Superveličanstvu, gdje evo sada stojim mala točkica,
Zašto si stvorio čovjeka, koji je kadar da ovako duboko voli, strahovito trpi, ali još strahovitije mrzi? Ne pitam samo, zašto drugi mrze. Pred Tobom se ne mogu pretvarati. Pitam: zašto i ja mrzim? I zašto kada mrzimo, smatramo da je čitav široki svijet suviše malen za nas: za onoga koga zamrzimo, pa smo ga spremni progoniti do na kraj svijeta i jedino, što ponekad žalimo jest to što ga ne možemo ukloniti ne samo iz ovoga nego i iz svakoga drugog života – osim onoga u paklu? Gospodaru moj, kada sam bio dijete, ja sam ne samo gledao svete sličice s divnim anđelom čuvarom kako kraj kolijevke djeteta lagano pjeva uz harfu ili prati dijete preko uskoga visokog mostića da ne upadne dolje ili da ga ne ujede zmija iz grmlja… Ja sam toga anđela osjećao i gledao, pa sam zatvarajući oči slušao nebeske odjeke njegove harfe. Samo sam se đavla bojao, ali iako su mi rekli da se vraga smije i mora mrziti, ja nisam mrzio ni njega naprosto zato jer mi nije ostalo vremena od ljubavi, jesam ljubio sve i klanjao se u mome sitnom dječjem poštovanju svemu što si Ti stvorio.
Gospodaru naš, zašto sataniziramo, kada odrastemo? Zašto se guramo za prostor, kada si Ti stvorio svijet, da bude dovoljno prostran za sve? Zašto želimo da gospodarimo jedan nad drugim? Zašto ne trpimo nikoga tko ne će da bude sretan samo onako kako mu mi to propisujemo?
Ne pitam Te samo kao Hrvat i blasfemija je da Tebe pozivam da se pohrvatiš u našoj borbi sa Srbima. Ti si Bog Hrvata i Srba, Nijemaca i Rusa, Engleza i Kineza i pigmejaca u Africi. Pitam Te kao čovjek, opći, nadnarodni i međunarodni čovjek, potomak Adamov, subrat Kainov, krvni rođak Jude Iškariota, Efialta[4] i vojvode Radaka,[5] sudrug krvnika Timurlenka[6] i ubojice Džingiskana[7]; suvjernik onih koji iz Tvojih nebesa ruše bombama gradove i ubijaju stotine krivih sa stotinama hiljada nedužnih –
Ali isto tako i Tvoj sam rođak, Tvoj po Tvom Sinu Isusu i našem bratu po ljudskoj naravi, rođak sam i brat Gospi, apostolima, sv. Franji i svim svecima i sveticama Tvojima. – Zašto si nas pustio u ovaj strašni unutarnji i vanjski kaos?
Evo ovdje su se, najvjerojatnije, susrela dvojica, kojima je Bosna bila pretijesna da se mimoiđu. Po njihovoj ludoj glavi Bosna nije mogla za obadvojicu od njih proizvesti dovoljno krumpira, pšenice i kukuruza; ni dovoljno zobi za njihove konje; njihove pčele nisu im mogle pribaviti dovoljno meda na nepreglednim cvijećnjacima što si ih Ti zasadio; niti je za obadvojicu bilo dovoljno pitke vode u ovoj zemlji koja nije Sahara, nego je sva nabrekla od životna eliksira kao prsa u mlade majke… Oni su se susreli u divljem uvjerenju da je jedan od njih dvojice previše i u ovoj čarobnoj šumi jedan je zakopan u zemlju, a kroz lubanju, koju je časoviti pobjednik ostavio vani da na njoj možda promatra agoniju smrtnog straha, pobijeđeni je dobio konačno zadnji milosrdni hitac…
Zašto je ovo sve ovako? Zašto je palo toliko naših glava od njih, a onda njihovih od nas i zašto to ide bez kraja i konca i hoće li se to ikada i kada će se to svršiti? […] Ja znam da se Ti ne ćeš meni sada ukazati u vidljivom obliku kao Mojsiju ili kao Iliji, niti ćeš mi odgovoriti ljudskim riječima. Ja znam da si Ti nama samima prepustio mučni posao da tražimo stvarnu, dnevnu razliku između zla i dobra, između pravde i krivde, između dopuštenog i nedopuštenog, – da nam ponekad ne preostaje drugo nego da činimo tek ono što nama izgleda da je dobro, da se krećemo tek u polusvijesti, i nismo sasvim sigurni – pa ipak mislimo, da nemamo drugog puta da izvršimo Tvoju volju.
Znam to – i znam da se s Tobom ne mogu prepirati. Znam, ali jedno Te molim:
– i onda sam dignuo lubanju prema nebu –
– molim Te, ako vidiš u svom sveznanju, koje vidi ono što će biti, kao i ono što je bilo, da prije nego iziđem iz ove šume drugi metak iz puške koja je već možda iz potaje uperena na mene, prostrijeli moju glavu, ako ti znadeš da ja ne ću ništa pridonijeti za mir među ljudima, za shvaćanje da su svi ljudi stvoreni od iste ljubavi i da su svi otkupljeni istom cijenom!
I molim Te, daj mi da ljubeći ono što si me ovlastio smatrati svojim, nikada to ne izdam i nikada to ne dovedem u pogibao, ali da shvatim da je moje i sve ono što je Tvoje, jer Ti si Otac i Bog sviju nas, a mi smo svi braća i trava, koja danas jest i druge godine je već druga, lanjska je već historija, Bože, Bože, priuči nas sve bez iznimke da budemo Božji, da budemo Tvoji.
Na koncu uzeo sam lubanju i položio je na njezino staro mjesto točno u prijašnju poziciju. Bezimena lubanja, na bezimenu kosturu, na bezimenu proplanku. Jedna od milijunskih lubanja iz satanskoga, drugoga svjetskog rata, – od Urala do Pirineja, od Havaja do Hirošime – od Drine do Bleiburga. I prije i poslije, tokom ovoga strašnog rata, susretao sam se s mnogim mrtvim glavama, ali ni s jednom od njih nisam u osami šume obavio takvu molitvu i razgovor kao s lubanjom u Han Pijesku.”
Biskup je završio ovim riječima:
– Na svih ovih dvanaest i toliko upita “zašto” velečasni sugovornik nije imao drugoga odgovora doli Kristova otkupiteljskog djela. Krista su Isusa, Pravednoga i Istinitoga, njegovi sunarodnjaci Židovi osudili na smrt. Poganski su Rimljani bili za to da se oslobodi jer na njemu nisu vidjeli nikakve krivice. Ali je privremeno pobijedila ljudska mržnja koju je Krist Gospodin svladao svojom mukom, svojom smrću i svojim uskrsnućem. Tu je i naša pobjeda.
Gledam onu osmoljetkašicu kako je za vrijeme čitanja Evanđelja držala sklopljene ruke. Točno kako joj je baba rekla, da bude pozorna na svaku riječ. Meni je ostala u pameti ona današnja evanđeoska koju Isus reče učenicima svojim: Nemojte se toliko radovati što vam se đavli pokoravaju, nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima (Lk 10,20). Mi se molitveno i pouzdano nadamo da su i imena naše braće i sestara za koje prikazujemo ovu sv. Misu zapisana u Knjizi života.
