Stepinčevo je za mnoge vjernike dan sabranosti, molitve i propitivanja vlastite savjesti pred primjerom blaženog Alojzija Stepinca — pastira koji je ostao postojan u vjeri unatoč pritiscima totalitarnih ideologija. Upravo iz takve perspektive nastaje i ova kolumna Luke Šarića za portal Narod.hr, koja ne skriva nelagodu, ali ni potrebu za otvorenim promišljanjem o aktualnim raspravama unutar Crkve i hrvatskog društva. Autor se osvrće na riječi riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića, pitanja odnosa prema javnom svjedočenju vjere, liku Stepinca i ulozi katolika u javnom prostoru, nastojeći iznijeti vlastito viđenje vjernika koji vjeru ne promatra tek privatno, nego kao životno opredjeljenje koje traži jasnoću i svjedočanstvo.
Također, donosi razmišljanje o temama koje su posljednjih dana izazvale podjele i rasprave među vjernicima, ali i šire — od tumačenja Stepinčeva nasljeđa do pitanja javne molitve, evangelizacije i identiteta Crkve u suvremenom društvu.
Donosimo kolumnu objavljenu 12. veljače na portalu Narod.hr pod nazivom:
Nemoguće je ne primijetiti da mons. Uziniću plješću oni koji preziru i Crkvu i Stepinca
Kao vjerniku i članu Crkve, koji se upravo i ispovjedio na Stepinčevo, nije mi nimalo ugodno kritizirati riječi jednog nadbiskupa, no savjest mi nalaže da moram. Ovotjedni komentar htio sam posvetiti liku i djelu najhrabrijeg čovjeka koji je kročio ovom našom zemljom Hrvatskom, koji je u prvom redu bio nepokolebljiv Isusov učenik, onaj koji je gledao u lice nacizmu i komunizmu te im jasno i glasno rekao: „Ne!“. Ne zato što se s tim ideologijama politički nije slagao, nego zato što su one odbacivale Istinu pisanu velikim slovom. Stepinčev lik gotovo pa uopće ne promatram politički ili historiografski, osim kada moram. Za mene je Stepinac uzor vjere i mučenik za Crkvu te ga prvenstveno tako i vidim.
Stoga, ne mogu se nikako složiti s konstatacijom riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića da je „problem što smo Stepinca pretvorili u nacionalnog junaka, a njegovu kanonizaciju u političko pitanje“. Dodao je, a Riječka nadbiskupija je to naglasila na svojim stranicama, „kako se pritom zanemaruje činjenica da je blaženi Alojzije prije svega bio „za Boga i za čovjeka, osobito za onoga čiji je život bio ugrožen, bez obzira na narodnost ili vjeru“.
Odnos prema moliteljima krunice
Koji dan ranije, mons. Uzinić je pokušao spojiti one koji mole krunicu na javnom mjestu i one koji preziru Crkvu, bez poziva na pokajanje i obraćenje. Nema zajedništva bez Istine i pokajanja. Ne možemo graditi na bljutavom kompromisu ili temelju na pijesku.
Dio prosvjednika protiv molitve krunice ušao je u katedralu, ali ne tražeći Boga već svoju pobjedu nad Crkvom. U tom jalovom diplomatskom pokušaju spajanja nespojivog, mons. Uzinić kritizirao je molitelje krunice i između redaka ih optuživao da politiziraju vjeru, što jednostavno nije točno. Da, Isus je tražio molitvu u skromnosti i poniznosti, ali isto tako tražio je javno svjedočenje vjere i širenje Evanđelja. Gdje bi danas bilo kršćanstvo da su sv. Petar, sv. Pavao i sveti apostoli molili u svoja četiri zida? Mislim da se nadbiskup i ja možemo složiti: u redu je moliti i privatno i javno.
Inicijativa Muževni budite toliko je puta objasnila što je javna molitva krunice i dokazala da slijedi nauk Crkve. Uostalom, s moliteljima su klečali i molili neki biskupi te brojni svećenici. Moli se u tišini, ne daju se nikakve izjave za medije, a kamoli da se odašilju političke poruke. Ako smijemo hodočastiti sekularnim cestama, hodati i moliti gradskim ulicama u tijelovskim procesijama, zašto ne bismo i molili na trgovima?
Kakav nam Isus treba? Kakav nam Isus ne treba?!
Komentirao je mons. Uzinić i riječi Marka Perkovića Thompsona koji je na svom koncertu poručio kako županiji i gradu Rijeci treba Isus. RTL je u svom prilogu pustio dio propovijedi riječkog nadbiskupa koja se odnosi na ovu Thompsonovu poruku: „Kažu nam da nam treba Isus. Ja se s time u potpunosti slažem. Da, treba nam Isus“. Ovdje je moglo završiti Uzinićevo promišljanje i mediji bi ostali bez materijala za napad na Crkvu i Thompsona kao člana te Crkve koji upravo tu Crkvu i Boga stavlja na prvo mjesto na svojim koncertima. Međutim, mons. Uzinić je nastavio: „Ali kakav nam Isus treba? Treba nam Isus evanđelja. Treba nam Isus koji se objavio kao suosjećajan Bog, kao Bog sa srcem, Bog kojem je stalo do svakoga“.
Što te riječi, inače potpuno točne, znače u kontekstu u kojem su izrečene? Je li Thompson narodu koji mahom pripada Crkvi nudio nekog krivog i lažnog Isusa? Nekog Isusa koji nije suosjećajan i kojem nije stalo do svakoga? Ako se mons. Uzinić pita kakav nam to Isus treba, postoji li neki Isus koji nam ne treba? Nije li Isus kojeg svjedoči Thompson isti onaj kojemu služi i mons. Uzinić? Zašto takve nespretne riječi koje su s radošću dočekali oni koji preziru Crkvu?
Štapom po nosu, samo ne vukovima
Mons. Uzinić je, u oba slučaja, kritike upućivao vlastitom stadu – moliteljima, Thompsonu i onima koji pohode njegove koncerte – no ne i onima koji bi Crkvu voljeli vidjeti u ruševinama, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu.
Svaki biskup nosi pastirski štap i trebao bi štititi svoje stado od vukova. Ovdje, ne mogu se praviti da to ne vidim, mons. Uzinić svoj štap koristi kako bi prekoravao vjerne, a ohrabrivao vukove. Jednostavno se ne mogu oteti tom dojmu, kao i moji bližnji. Zašto molitelji krunice smetaju samo jednog biskupa u Hrvatskoj? Zašto je mons. Uzinić osjećao potrebu pojasniti kakav nam Isus treba, nakon što je Thompson kazao da nam treba Isus? Pitam se to kao ovca koja promatra jednog od svojih pastira.
Dok su Thompson i molitelji krunice glavni problem Riječke nadbiskupije i izvor podjela, jer mons. Uzinić često koristi riječ “podjela” u ovom kontekstu, na riječkom području LGBT udruge ulaze u škole i truju dječje duše svojom ideologijom. Nad gradom ponosno stoji crvena petokraka na Riječkom neboderu, ona koja je progonila, mučila i u konačnici ubila Stepinca.
Osim što se molitelje krunice kleveće i optužuje za najgore zločine koje nisu počinili, na Hodu za život u Rijeci također se bjesomučno i s velikom mržnjom reži na majke s djecom i hrvatske obitelji. Mons. Uzinić u emisiji Aleksandra Stankovića kazao je pesimistično kako ne misli da će se išta bitno promijeniti tim hodovima, već da moramo “evangelizirati ljude”. Postavljam si pitanje: postoji li išta što katolici rade javno, a da će nadbiskup pohvaliti i podržati ili uvijek ima neka kritika i štapom po nosu?
Ovakav pastirski stil meni kao ovci, a vjerujem i drugim mojim kolegama ovcama, izaziva ogorčenje, osjećaj nelagode i zbunjenosti. Kako ćemo evangelizirati ljude ako ćemo biti u četiri zida svoga doma ili crkve? Kako ćemo išta promijeniti u vezi pobačaja ako o tome nećemo govoriti i javno svjedočiti za život?
Stepinac nacionalni junak?
Povodom Stepinčeva, nakon što sam se vratio sa svete mise, pročitao sam dio propovijedi riječkog nadbiskupa kako smo od blaženog Alojzija mi vjernici napravili „nacionalnog junaka“. To je toliko pogrešno i kratkovidno! Moram to reći… Da, Stepinac je volio svoj narod i želio je vidjeti Hrvatsku kao slobodnu državu i u tome nema ništa lošeg. Međutim, nije istina da smo od njega napravili nacionalnog junaka, već je istina da ga je povijest prepoznala kao istaknutog pojedinca u hrvatskom narodu. Zagrebačka nadbiskupija i mi katolici Stepinca ne gledamo kao nacionalnog junaka nego kao uzornog nadbiskupa i pastira koji je podnio mučeništvo za Crkvu i za jedinstvo s Papom.
Je li ovdje upućena kritika mons. Draženu Kutleši i bivšem zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću zbog njihovog zalaganja da Stepinčev lik zaživi u srcima vjernika? Tko je točno od Stepinca napravio nacionalnog junaka, nauštrb duhovne dimenzije? Uvijek nedostaje odgovor, a ovakve insinuacije mons. Uzinića dijele vjernike.
SPC je od Stepinčeve kanonizacije napravila političko pitanje
Potom, u drugom dijelu mons. Uzinić dodaje kako smo od Stepinčeve kanonizacije napravili političko pitanje. Kratko i jasno: nismo! Proces koji se provodi prije proglašenja svetim je odavno završio. Stepinac je svet, ali još nije proglašen svetim.
Političko pitanje od toga je napravila Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja Stepinca u svojim bogomoljama portretira u paklu. Duboko politička i velikosrpska crkva je od Stepinčeve kanonizacije napravila političko pitanje, a pokojni papa Franjo je na to pristao, u dobroj vjeri da će to približiti katolike i pravoslavce. Međutim, južnoamerički papa očito nije poznavao narav i motive svetosavske crkve koja u Stepincu vidi isključivo „ustaškog vikara“.
Političko pitanje od Stepinčeve kanonizacije prave i mediji te političari koji preziru Crkvu i stado o kojem skrbi mons. Uzinić. Za mene osobno, a vjerujem i sve vjernike, Stepinac je prvenstveno uzor vjere i mučenik za Crkvu. Sve ostalo je u dalekom drugom planu!
Netočna Uzinićeva tvrdnja
Kada čitam Stepinčeve odgovore na montiranom suđenju 1946., ja se oduševljavam njegovom vjerom i svjedočenjem za Krista, a ne političko-pravnim pitanjima s kojima se suočavao. Stepincu se divim i njemu utječem da me zagovara kod Boga ne zato što je zagovarao neovisnu hrvatsku državu nego zato što je na suđenju kazao: „Kao što su mnogi procesi, koje je Hitler upriličio protiv Crkve, služili samo za njezinu proslavu, tako će i ovaj, jer Krist stoji iza Crkve.“ Nepokolebljivo je svojim komunističkim sucima rekao: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti“.
Stepinac je do smrti ostao vjeran Crkvi te je odbio napustiti svoju nadbiskupiju i provesti miran život u rimskoj kuriji. Zato ga Crkva časti kao blaženika i uskoro sveca. Kao i Isus, prihvatio je svoj križ i nosio ga više od desetljeća.
Tvrdim da je Uzinićeva konstatacija da se zanemaruje činjenica da je blaženi Alojzije prije svega bio „za Boga i za čovjeka, osobito za onoga čiji je život bio ugrožen, bez obzira na narodnost ili vjeru” – netočna. Upravo suprotno, iz gore navedenih razloga. To glasno naglašavamo!
Nije svaka podjela loša
Na kraju, iz Uzinićevih riječi često iščitavam stalno istu riječ: podjela. Što je podjela u kontekstu ovog palog svijeta? Nije li Isus također govorio o podjelama, o kukolju i pšenici, o onima koji prolaze širokom i uskom cestom? Svi se mi opredjeljujemo za ili protiv Boga, nema između! Stoga se nužno moramo i dijeliti. Nije svaka podjela loša. Moramo se odijeliti od onih koji promiču kulturu smrti. Ne mogu dijeliti uvjerenja s onima koje interventna policija drži podalje vjernika koji mole krunicu. Nema kompromisa sa zlom. Svatko može na moju stranu i stranu Crkve, no ja ne prelazim preko, na put vječne propasti na kojem se toliki nalaze.
Nemoguće je ne primijetiti da mons. Uziniću plješću oni koji preziru i Crkvu i Stepinca. To sasvim sigurno unosi podjele među vjernicima koji se pitaju što točno naš pastir nastoji postići? Kakva je to briga za stado kada se vjerni udaraju po nosu, dok se vukovima gleda „kroz šape“?
Mons. Uzinić prava je zvijezda medija, nevjernika, ateista i onih koji na najgrublje i najgnjusnije načine vrijeđaju Crkvu, Blaženu Djevicu Mariju i Isusa kojeg i Thompson nastoji približiti mladima, sviđao se on nekome ili ne. Mons. Uziniću hvalospjeve pišu LGBT aktivisti, zagovornici pobačaja i širitelji kulture smrti. To nikako ne može biti dobar znak.
Mons. Uzinića hvali Drago Pilsel koji kleveće Stepinca na svako Stepinčevo, optužujući ga da je „tolerirao genocid“ te da mu je „nacionalna lojalnost“ bila iznad dužnosti prema istini. Isti Pilsel je pokojnog Predraga Freda Matića, koji je skakao od sreće promičući pobačaj, hvalio da je ispunio Isusov zahtjev ljubavi prema malenima – dok se zalagao za njihovo masakriranje u majčinoj utrobi! Moja konstatacija iz naslova je činjenica. Nažalost. Na žalost vjernika Crkve u Hrvata.
.jpg)
