Postoje trenuci u životu kada čovjek zastane i shvati da ono za čim je godinama tragao možda nikada nije bilo tamo gdje je mislio.
Davor Jurkotić, poznat po humorističnom projektu „U zdrav mozak“ i brojnim televizijskim i radijskim projektima, upravo je jedan takav trenutak podijelio s javnošću. U emotivnoj objavi progovorio je o očinstvu, vlastitom djetinjstvu, odnosu s ocem i odluci da obitelj stavi ispred karijere.
Povod za njegovo razmišljanje bila je fotografija sa starijim sinom. Fotografija nije bila namještena. Nije bilo poziranja, velikih osmijeha ni savršenog kadra. Netko ih je jednostavno uhvatio u običnom trenutku.
Upravo je taj običan trenutak Jurkotiću postao jedan od najvrjednijih.
Njegov prijatelj, kojem je poslao fotografiju, rekao mu je da je uokviri jer pokazuje odnos između njega i sina. Ta ga je rečenica, kako je napisao, dugo pratila.
Nije nestala kreativnost, promijenili su se prioriteti
Jurkotić se osvrnuo i na pitanje koje mu ljudi često postavljaju – zašto više ne radi ono po čemu ga publika najviše pamti i zašto se povukao iz nekih projekata.
Odgovor je jednostavan, ali duboko osoban.
Nije odustao od kreativnosti. Samo je, kako kaže, promijenio prioritete. Nekada mu je bilo važno nasmijati tisuće ljudi. Danas mu je važnije biti prisutan u životima svojih sinova. Jer publika može zaboraviti emisiju. Može zaboraviti šalu. Može zaboraviti ime čovjeka koji ju je nasmijavao.
Ali dijete pamti nešto sasvim drugo. Pamti je li tata bio tamo. Pamti je li ga slušao. Pamti zagrljaj, pogled, razgovor i osjećaj sigurnosti.
Djetinjstvo koje je ostavilo trag
Posebno snažan dio njegove objave odnosi se na vlastito odrastanje.
Jurkotić je napisao da je njegov otac bio pomorac te da je odrastao uz njegova česta izbivanja. Iako čovjek odrastanjem postaje odrasla osoba, neke praznine iz djetinjstva, kako kaže, ne nestaju samo zato što smo odrasli.
Vrijeme prolazi, ali neke uspomene ostaju. Ostaju vrata koja je dijete čekalo da se otvore. Ostaje nada da će se otac vratiti. Ostaju trenuci koji su prošli, a više ih nije moguće vratiti.
Upravo zato danas drugačije gleda na vrijeme provedeno sa svojom djecom.
Jer neke stvari možemo nadoknaditi. Propušten posao možemo napraviti sutra. Neodgovorenu poruku možemo poslati kasnije. Projekt se može ponovno pokrenuti.
Ali djetinjstvo ne čeka.
„Ono što meni nije bilo dano, dat ću njima“
Možda je upravo u toj rečenici sadržana cijela njegova priča.
Jurkotić je odlučio svojim sinovima pružiti ono što je njemu nedostajalo. Ne želi da jednoga dana gledaju fotografije i pokušavaju se prisjetiti kakav je bio njihov otac. Želi da se sjete kako su se uz njega osjećali. Da znaju kako izgleda kada ih netko čeka.
Kada ih netko sluša. Kada zbog njih zastane usred svega što radi. Kada imaju osobu kojoj se mogu vratiti, bez obzira na sve. To je, zapravo, ono što djeca najviše trebaju – osjećaj da nisu sama.
Što ostaje kada sve drugo prođe?
Slava prolazi. Novac prolazi. Karijera se mijenja. Publika dolazi i odlazi. Čak i ono po čemu smo danas poznati jednoga dana može postati tek daleka uspomena.
Ali trag koji ostavimo u ljudima koje volimo može trajati puno duže. Jurkotić zato kaže da mu više nije najvažnije ostaviti trag u svijetu. Želi ga ostaviti u svojoj djeci.
I možda je upravo to jedna od najvažnijih spoznaja roditeljstva – shvatiti da djeca neće jednoga dana najviše pamtiti koliko smo radili, koliko smo zaradili ili koliko nas je ljudi poznavalo.
Pamtit će jesmo li bili uz njih.
Fotografija koju će uokviriti
Na kraju se Jurkotić vratio fotografiji sa sinom. Odlučio ju je uokviriti.
Ne zato što je savršena, nego upravo zato što nije. Na njoj nema ničega spektakularnog. Samo otac i sin, uhvaćeni u trenutku koji nisu ni pokušavali učiniti posebnim.
A možda su upravo takvi trenuci najvrjedniji. Jer dok ih živimo, često ne shvaćamo koliko su važni.
Tek kasnije, kada prođu, shvatimo da se neke sekunde više nikada neće vratiti. I zato je priča Davora Jurkotića puno više od priče o jednom poznatom voditelju koji je odlučio usporiti. To je priča o ocu koji je odlučio biti prisutan.
O čovjeku koji svoje iskustvo iz djetinjstva nije pretvorio u teret koji će prenijeti dalje, nego u razlog da svojoj djeci pruži ono što je njemu nedostajalo.
Svijet možda jednoga dana doista zaboravi njegovo ime.
Ali ako njegovi sinovi budu odrasli znajući da su bili voljeni, saslušani i da je njihov otac bio uz njih – njegov trag neće biti izbrisan. Bit će zapisan tamo gdje je najvažnije.
U njima.
.jpg)
