Thompsonov tim razotkrio laži nakon koncerta u Širokom Brijegu!

Nakon što su se posljednjih dana s političke scene u Bosni i Hercegovini, ponajprije iz srpskih političkih krugova, ponovno podigle tenzije i iznesene teške optužbe na račun koncerta u Širokom Brijegu, oglasio se tim Marko Perković Thompson, odbacujući, kako navode, „gnjusne laži i svjesno iskrivljavanje činjenica“.  

U priopćenju ističu kako događaj koji završi s dvije prosidbe i suzama radosnicama ne može nositi nikakvu poruku osim one o ljubavi, sreći i miru. Na koncertu u Širokom Brijegu, poručuju, slavili su se život, zajedništvo i emocija – i to je, kako naglašavaju, jedina istina.  

„Marko Perković Thompson nikada nije niti će veličati nacizam ili fašizam. Ta zla 20. stoljeća jasno su i nedvosmisleno osuđena, kao što je to učinio i na svom prethodnom koncertu u Rijeci. Svako drugačije tumačenje svjesno je iskrivljavanje činjenica“, stoji u reakciji tima.  

Posebno su se osvrnuli na optužbe vezane uz uzvikivanje pozdrava „Za dom spremni“, ističući kako Thompson nikada, pa ni na ovom koncertu, nije pozdravljao niti uzvikivao taj poklič, nego je pjevao stih svoje pjesme koja se, kako navode, izvodi već 35 godina.  

Riječ je o pjesmi Bojna Čavoglave, nastaloj u najtežim danima Domovinskog rata kao, ističu iz tima, glas obrane doma i slobode. „Ona se ne može niti smije poistovjećivati s totalitarnim ideologijama iz Drugog svjetskog rata“, poručuju.  

U završnici priopćenja navodi se kako je ovo ujedno i poruka onima koji se obrušavaju na koncert u Širokom Brijegu, a pritom, kako tvrde, zatvaraju oči pred ideologijama i politikama koje su u novijoj povijesti dovele do desetaka tisuća žrtava u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.  

Tim MPT-a zaključuje kako će se na koncertima i dalje slaviti život, vjera, obitelj i domovina – bez mržnje i bez poruka koje bi vrijeđale bilo koga.

Pročitaj članak

Cijeli grad bruji o Marku: Bilbord otkrio tajnu na Dan zaljubljenih!

Na Dan zaljubljenih jedan je bilbord privukao posebnu pozornost i izazvao lavinu reakcija među prolaznicima. Na velikom digitalnom ekranu, uz motive crvenih srca, osvanula je poruka koja je istodobno mnogima izmamila osmijeh, ali i podigla obrve, piše Zrenjaninski.com.

„Marko!!! Reci ženi za nas ili ću ja!!! Sretan ti Dan zaljubljenih! P.S. Trudna sam“, stajalo je ispisano velikim slovima, bez zadrške i s jasnom namjerom da bude – primijećeno.

Ova izravna i vrlo osobna poruka brzo je postala tema razgovora. Prolaznici su zastajali, fotografirali bilbord i dijelili prizore na društvenim mrežama, pitajući se je li riječ o stvarnoj životnoj drami, neslanoj šali ili pak pažljivo osmišljenoj marketinškoj kampanji.

Dok su jedni bili oduševljeni hrabrošću i „filmskom“ dramatičnošću čestitke, drugi su izražavali nevjericu i suosjećanje prema mogućim akterima ove javne objave. Neki su komentirali kako je riječ o genijalnom potezu koji savršeno oslikava suvremene odnose i hrabrost da se privatne stvari iznesu u javnost, dok su drugi isticali da su ovakve poruke možda ipak trebale ostati – privatne.

Bilo kako bilo, bilbord je postigao ono što je očito bio cilj: izazvao je reakcije, potaknuo raspravu i obilježio ovogodišnji Dan zaljubljenih na nesvakidašnji način.

Je li Marko doista pročitao poruku i kakva je bila njegova reakcija, zasad ostaje nepoznato. No jedno je sigurno – ovaj Dan zaljubljenih mnogi će pamtiti upravo po poruci koja je, barem nakratko, ljubav pretvorila u javni spektakl.

Pročitaj članak

Thompson napunio Široki, Vlatka zapalila mreže, Severina doživjela hladan tuš

foto Direktno.hr

Iako nekim osobama u pravilu ne treba davati prostor, teško se oteti dojmu da se provokacije na račun Marko Perković Thompson ne stišavaju. Naprotiv, čini se da su sve glasnije upravo nakon veličanstvenog spektakla na zagrebačkom Hipodromu, gdje je više od pola milijuna ljudi uglas pjevalo njegove najveće hitove. 

Dok ovih dana bez problema puni dvorane diljem Hrvatske i regije, razni lijevi političari i dio javne scene uporno pokušava umanjiti ili osporiti njegov uspjeh i etiketirati milijune obožavatelja. No brojke, atmosfera i energija publike govore jasnije od svake objave na društvenim mrežama.

Naime, dok je Marko Perković Thompson u petak i subotu, 13. i 14. veljače, dva puta zaredom napunio dvoranu u Širokom Brijegu do posljednjeg mjesta, društvene mreže gorjele su od polemika, optužbi i prozivki. Kapacitet od oko pet tisuća ljudi bio je ispunjen obje večeri, a iz MUP-a ŽZH potvrđeno je da većih incidenata nije bilo.

Atmosfera u dvorani bila je, prema svjedočanstvima posjetitelja, nabijena emocijama i pjesmom. No, ono što se događalo izvan dvorane ubrzo je zasjenilo same koncerte.

Vlatka Pokos: teške riječi i još teže optužbe

Oštru reakciju na koncerte objavila je Vlatka Pokos, koja je na društvenim mrežama Hercegovinu nazvala „kolijevkom ustašluka“, a okupljene opisala kao „hordu maloumnih hercegovačkih jadnika“. U objavama je poručila kako Hrvatska „nije njihova domovina“, pozvala institucije BiH da reagiraju te označila pojedine hrvatske političare, bez dodatnog pojašnjenja.

U drugoj objavi dodatno je zaoštrila retoriku, govoreći o „crnokošuljašima“ i „novopoglavniku“, čime je raspravu podigla na još višu razinu polarizacije.

No, reakcija javnosti bila je brza i žestoka. Mnogi korisnici društvenih mreža podsjetili su kako je i sama Pokos godinama ranije nastupala u Širokom Brijegu, tada bez javnih kritika na račun grada i publike.

Jedna od objava koja se masovno dijelila glasila je:
„Dok si pjevala po birtijama u Širokom, Široki ti je bio sasvim dobar. Sad, kad vidiš da netko može napuniti dvoranu i naplatiti ulaznicu — odjednom su Hercegovci ‘jadnici’.“

Tako se polemika s koncerta preselila na teren dosljednosti – pitanje je li problem u ideologiji ili u uspjehu.

Severina pred praznim tribinama

Gotovo paralelno, na Valentinovo je u Podgorici nastupila Severina. Koncert u dvorani kapaciteta oko 2.500 mjesta bio je najavljivan mjesecima, no prema snimkama i fotografijama s društvenih mreža, posjeta je bila daleko ispod očekivanja – procjenjuje se da je u dvorani bilo manje od 500 ljudi.

Tribine su zjapile prazne, a i u parteru je ostalo mnogo slobodnog prostora. Unatoč tome, Severina je profesionalno odradila nastup, u jednom se trenutku spustila među publiku i pokušala podići atmosferu, što je izazvalo oduševljenje malobrojnih obožavateljica koje su ostale do kraja.

Aca Lukas dolio ulje na vatru

Cijelu situaciju dodatno je zakomplicirao Aca Lukas, koji se oglasio iz Podgorice sarkastičnim videom. Govorio je o „tajnoj skupini kauboja iz Teksasa“ koji navodno lasom hvataju ljude i tjeraju ih na koncert u dvorani u kojoj „pjeva velika zvijezda“, aludirajući na slabu prodaju karata.

Spomenuo je i naziv Arene u kojoj je Severina nastupala, čime je jasno dao do znanja na koga cilja. Njegova objava izazvala je podijeljene reakcije – od smijeha do osude zbog ismijavanja kolegice.

Jedno je sigurno – publika uvijek pošalje poruku. Ponekad pjesmom iz prepune dvorane, a ponekad tišinom praznih tribina.

Pročitaj članak

Šarac brutalno uzvratio Markovini: “Za Stepinca su govorili dokumenti – a ne ideologija!

Nakon još jednog istupa Dragan Markovina, ovaj put na temu kardinala Alojzije Stepinac, u kojem se olako i bez ozbiljne arhivske utemeljenosti dovode u pitanje već odavno utvrđene povijesne činjenice, uslijedio je argumentiran odgovor prof. dr. sc. Ivice Šarca s Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. 

U tekstu objavljenom u Večernjem listu BH, Šarac polemizira s nizom tvrdnji iznesenih u mediju Telegram, upozoravajući kako ozbiljna historiografija ne počiva na dojmovima, moraliziranju iz suvremene perspektive ni ideološkim konstrukcijama, nego na dokumentima, kontekstu i usporedbi. 

U Telegramu je ovih dana objavljen jedan članak koji se ni po čemu ne bi izdvajao iz hrpe površnih medijskih napisa o temama iz prošlosti da ga ne potpisuje čovjek koji se u javnosti predstavlja kao povjesničar. Tekst o kardinalu Alojziju Stepincu, koji potpisuje Dragan Markovina, vrvi od banalnih misli, nepoznavanja činjenica, nebuloznih tvrdnji i priprostih generalizacija, no razlog zbog kojega reagiram na ovaj njegov uradak jest taj što se on kao povjesničar tako olako i oholo obračunava s nekim odavno utvrđenim povijesnim činjenicama. Povjesničari se inače ne slažu i ne moraju slagati oko interpretacija, ali se uglavnom slažu da oko utvrđenih činjenica ne može biti prijepora, osim ako se ne nastupa s pozicije „tim gore po činjenice“, a to onda spada pod neke druge discipline. 

Sve što je tadašnji zagrebački nadbiskup izrekao, napisao ili učinio za ugrožene pojedince ili skupine u vrijeme ustaškog režima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, Markovina ocjenjuje kao „malo, nedovoljno, cinično, ništa.“ Štoviše, tvrdi da „Stepinac nije niti jednom javno istupio“ i rekao da je sve to što se u to vrijeme događalo „nedopustivo prema Božjim i ljudskim zakonima.“ Markovina očigledno nije trošio vrijeme kopajući po arhivima i iščitavajući literaturu o ovoj temi, pa ne zna da su u nekoliko proteklih desetljeća povjesničari pronašli i objavili dokaze, a neki se potrudili i precizno pobrojiti, da je zagrebački nadbiskup Stepinac „u 48 mjeseci postojanja Nezavisne Države Hrvatske…362 puta javno govorio i zauzimao se pismom i djelom…, u prosjeku svaki četvrti dan“. 

Pa izvucimo iz toga za ovu priliku barem „nešto“ i ponovimo što je, primjerice, o tomu napisao 11. lipnja 1943. dr. Meir Touval-Weltmann, predstavnik židovske zajednice u Istanbulu, u pismu tadašnjem apostolskom legatu Roncalliju (kasnijem papi Ivanu XXIII.): 

„Molimo Vas da priopćite mons. Stepincu izraze naše duboke zahvalnosti za pruženu njegovu pomoć i molimo ga da nastavi svoje tako časno djelovanje u spašavanju naše nesretne braće, sestara i djece koji su zajedno s predsjednikom dr. Hugom Konom i s nadrabinom dr. Miroslavom Freibergerom uhićeni prije mjesec dana.“ 

U Hrvatskom državnom arhivu sačuvani su dokumenti Hansa Helma, tadašnjeg policijskog izaslanika pri njemačkom poslanstvu u Zagrebu, iz kojih se može vidjeti kakve su sve reakcije bile nakon jedne Stepinčeve propovijedi u kojoj je kritizirao rasne zakone i postupke vlasti. Objavljeno je jedno takvo izvješće iz kojega se vidi da je nakon toga bio planiran i atentat na Stepinca. (Čitao sam svojedobno bizaran komentar jednog novinara da to ništa ne znači jer, eto, atentat nije izvršen!) U jednom Helmovu izvješću nadređenima (u Berlinu) piše sljedeće: 

„Cijelo vrijeme dobivamo informacije o političkom miješanju tog svećenika (Stepinca, nap. I.Š.) u unutarnje poslove zemlje. On ima veze u svakom ministarstvu; većina crkava u Hrvatskoj ima kontakte s Londonom i vladom u izbjeglištvu. Takav pristup Crkve može (se) smatrati suprotan interesima Trećeg Reicha i NDH. Naš cilj je eliminirati utjecaj tog svećenika.“ 

I za Markovinu je sve to – ništa! 

Markovina se svrstava u red onih koji za točku s koje promatraju i orijentir s kojim uspoređuju i mjere nečiji učinak u povijesti uzimaju – sebe! Iz suvremene pozicije prigovoriti nekoj povijesnoj osobi da je svojedobno, u prošlom vremenu i posve drukčijem povijesnom kontekstu, premalo ili nedovoljno učinila te da je trebala postupiti ovako ili onako, ne samo da je besmislen anakronizam nego i samodopadno pozerstvo, jer se time poručuje da bih „ja“ na njezinu ili njegovu mjestu učinio više i djelovao hrabrije – što je, naravno, nedokazivo. Takvi povjesničari ne odnose se prema prošlosti kao distancirani istraživači, nego kao ambiciozni akteri i umišljeni moralizatori koji bi, istodobno, da u prošlosti djeluju i da je promatraju svisoka, i to ne što bi ih doista zanimalo što se tada stvarno dogodilo, nego da se, poput nekog božanstva s Olimpa, imaju pravo umiješati u tijek povijesti, „silaziti“ u već dogođeno, „bespovratno mrtvo“ vrijeme i mijenjati prošlost, propisujući kako se ona zapravo trebala odigrati, a sve da bi povijest zadovoljila njihove ukuse i uklopila se u njihovu željenu interpretativnu verziju. 

Postoji samo jedan način provjere i procjene učinka djelovanja nekoga aktera u ratnim okolnostima u prošlosti: usporediti ga s djelovanjem njegovih suvremenika u istoj ili sličnoj situaciji. U konkretnom slučaju ta bi poredbena analiza ukratko ovako izgledala: 

Neosporno je da se svim sukobljenim stranama i njihovim oružanim formacijama na ovim prostorima u Drugom svjetskom ratu mogu dokazati počinjena masovna zlodjela (u različitim omjerima i na različite načine) i brutalna gaženja prava i dostojanstva ljudske osobe, kao što je neosporno da su na svim stranama čuli krici žrtava i stizali njihovi vapaji za pomoć i zaštitu. Poredajmo sve, iz tog vremena, visokopozicionirane osobe iz političkih, vojnih, intelektualnih i vjerskih krugova iz svih naroda i pogledajmo tko se od njih usudio kritizirati „svoje“ zbog počinjenih zločina i tko se javljao za ugroženoga „drugoga“, za onoga ili za one koji nisu pripadali „vlastitom“ kolektivitetu po bilo kojoj osnovi: nacionalnoj, vjerskoj ili političko-ideološkoj. Ako bismo na temelju do sada objavljenih i dostupnih podataka napravili jednu takvu bilancu, mislim bi u tom pogledu rezultat bila jedna ogromna praznina u kojoj bi se najjasnije, ako ne i jedino, vidio lik Alojzija Stepinca. Izuzev zagrebačkog nadbiskupa, ne bih mogao navesti nikoga od tadašnjih „visokopozicioniranih“ koji se iskazao u kritici „svojih“ i u zauzimanju za ugrožene „druge“ u užasima Drugoga svjetskog rata i poraća u ovdašnjim okvirima. I zbog toga je Stepinac u pozitivnom smislu iznimna pojava u jednom od najgorih i najružnijih razdoblja naše povijesti. 

Markovina raspreda i moralizira o tomu što je sve Stepinac kao nadbiskup mogao učiniti na temu ustaških zločina, a on se kao povjesničar ni nakon 80 godina od jugoslavensko-komunističkih zločina ne usudi o tomu napisati ni retka! 

U svom tekstu Markovina tvrdi da je identitet ustaša bio „čvrsto katolički.“ Na ovo bi se, da su živi, Bećir Lokmić i brojni ustaše islamske vjeroispovijesti „krstili“ od čuđenja. Teško je ustanoviti radi li se ovdje o nepoznavanju osnovnih činjenica ili o nastojanju da se dodvori tzv. probosanskim političkim krugovima i njihovim medijima koji su trenutačno u zahuktalom procesu deustašizacije muslimanskog (danas bošnjačkog) korpusa iz razdoblja Drugoga svjetskog rata. 

Premda je riječ o relativno kratkom tekstu, moram priznati da je u pojedinim pasusima teško pratiti autorov tijek misli. Na početku sugerira da je Katolička crkva gora od ustaša, a na kraju „zamjera“ Stepincu što „Crkvu nije poveo u antifašistički otpor ustašama“! Kada generalno napada Katoličku crkvu i njezin utjecaj u hrvatskom društvu, Markovina očito nema blage veze što je Katolička crkva. U vrijeme Drugoga svjetskog rata u istoj su Katoličkoj crkvi bili i Luigi Maglione, i Giuseppe Ramiro Marcone, i Domenico Tardini, i Alojzije Stepinac, i fra Alojzije Mišić, i Ivan Šarić, i Kerubin Šegvić, i fra Radoslav Glavaš, i Pavao Lončar, i fra  Dominik Mandić, i Svetozar Rittig, i fra Jozo Markušić. Evo, samo sam naveo nekoliko imena iz kleričkog staleža Katoličke crkve čije se javno djelovanje u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske ni na koji način ne može podvesti pod zajednički nazivnik. Markovina kaže da znade da će „dobiti lavinu hejterskih komentara“ zbog toga što je napisao da „stvarni problem hrvatskog društva nikad – ni u Drugom svjetskom ratu ni danas – nisu bili ustaše, nego Katolička crkva.“ Ne mislim da će ga zbog toga itko mrziti, prije da će ga sažalijevati! Zapravo, je on taj koji mrzi i to pokazuje već godinama (čini mi se da sam negdje vidio da to otvoreno i priznaje!). 

On je taj kojega izjeda mržnja ne samo prema Katoličkoj Crkvi nego i prema svim Hrvatima koji ne dijele njegovo mišljenje, a sva ta mržnja, da se ne lažemo, ima samo jedno ishodište – jer mrzi svaku Hrvatsku koja nije jugoslavenska.

Pročitaj članak

Velike promjene za branitelje: nove mirovine, veća prava i mogućnost rada uz primanja

U Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine usvojena su tri zakona kojima se regulira ostvarivanje prava na mirovinu pod povoljnijim uvjetima te unapređuju statusna i financijska prava braniteljske populacije. Riječ je o izmjenama Zakona o posebnim pravima dobitnika ratnih priznanja i odlikovanja i članova njihovih obitelji, Zakona o prijevremenom povoljnijem umirovljenju branitelja Domovinskog rata te Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, piše Večernji list BH.

Izmjenama je, kako navodi Večernji list, proširen krug korisnika prava na mirovinu, omogućeno istodobno primanje mirovine i radnog odnosa, zajamčena zaštita najnižeg iznosa mirovine te su ispravljene ranije uočene nepravde i administrativna ograničenja, uključujući rokove, evidenciju zavoda i obračunske koeficijente.

Značajne koristi za braniteljsku populaciju

Povodom donošenja zakona federalni ministar za pitanja branitelja i invalida Domovinskog rata Nedžad Lokmić sastao se s predstavnicima Saveza ratnih vojnih invalida FBiH kako bi razgovarali o provedbi novih rješenja. Naglasio je kako izmjene donose konkretne financijske i statusne koristi za branitelje.

Prema njegovim riječima, zajamčeno je da mirovine dobitnika ratnih priznanja i ratnih vojnih invalida neće biti niže od minimalne mirovine isplaćene u prosincu 2024. godine. Najniži iznos mirovine za ovu kategoriju od 1. siječnja iznosi 666,40 KM, a razliku do tog iznosa, ako je mirovina manja, nadoknađuje Vlada FBiH.

Lokmić je istaknuo i ukidanje rokova iz 2013. godine koji su ograničavali pravo na povoljnije umirovljenje. Time je omogućeno da ratni vojni invalidi s navršenih 57 godina starosti, odnosno prije 65. godine, uz priznati ratni staž, mogu podnijeti zahtjev za mirovinu. Posebno važnom ocijenio je i mogućnost da umirovljenici istodobno rade i primaju mirovinu.

Predsjednik Saveza RVI FBiH Kerim Trakić ocijenio je izmjene pozitivnima, naglasivši kako one omogućuju povoljnije umirovljenje svim ratnim vojnim invalidima bez obzira na radnu sposobnost te je pozvao one koji ispunjavaju uvjete da se obrate Zavodu za MIO radi informacija o postupku.

Ključne zakonske izmjene

Izmjene i dopune objavljene su u Službenim novinama FBiH 21. siječnja i obuhvaćaju više područja vezanih uz starosne i prijevremene mirovine. Dobitnici ratnih priznanja sada pravo na starosnu mirovinu mogu ostvariti s navršenih 35 godina mirovinskog staža bez obzira na dob ili s 55 godina života i najmanje 20 godina staža. Propisano je i da najniža mirovina ne može biti niža od razine iz prosinca 2024., usklađene za sva povećanja.

Kod prijevremenog povoljnijeg umirovljenja branitelja izmijenjene su odredbe koje se odnose na pripadnike Oružanih snaga RBiH — uključujući ARBiH, HVO, MUP RBiH i HZ HB — koji su sudjelovali u obrani BiH najmanje tri godine i imaju najmanje 20 godina staža. Omogućeno im je ostvarivanje starosne mirovine prije navršene 65. godine, pri čemu se dobna granica smanjuje za razdoblje sudjelovanja u obrani države.

Također je ukinuta obveza dokazivanja da je podnositelj zahtjeva bio najmanje godinu dana na evidenciji službe za zapošljavanje prije podnošenja zahtjeva.

Posebne odredbe za ratne vojne invalide

Ratni vojni invalidi s invaliditetom od najmanje 60 posto, utvrđenim po osnovi ranjavanja, mogu ostvariti mirovinu u visini najniže mirovine iz prosinca 2024., uvećane za sva povećanja, a pravo je moguće ostvariti i nakon isteka ranijeg roka iz 2013. godine.

Propisano je i umanjenje mirovine od 2 posto za svaku godinu nedostajućeg staža do 40 godina, najviše do 30 posto, uz zaštitu minimalnog iznosa. Brisanjem određenih zakonskih odredbi omogućeno je da korisnici prijevremene povoljnije mirovine od početka 2026. mogu istodobno raditi i primati mirovinu, a onima kojima je isplata ranije obustavljena omogućeno je ponovno uspostavljanje prava.

Dodatno je izmijenjen koeficijent za pripadnike MUP-a, pa je za čin kapetana povećan s 1,5 na 1,8.

Proširenje prava i za niže stupnjeve invaliditeta

Izmjenama Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji ratni vojni invalidi sa statusom od najmanje 20 posto invaliditeta mogu ostvariti starosnu mirovinu s 35 godina staža bez obzira na dob ili s 55 godina života i najmanje 15 godina staža, uz zajamčeni minimalni iznos mirovine.

Najniža mirovina za sve navedene kategorije korisnika od početka godine iznosi 666,40 KM, čime zakonodavac nastoji osigurati socijalnu sigurnost i stabilnost prihoda braniteljske populacije.

Pročitaj članak

Cimski karneval 2026. donosi radost i zajedništvo u Cim

Poklade u Cimu i ove godine donose pregršt veselja, smijeha i šarenih maski. Manifestacija „Cimski karneval 2026“ održat će se 17. veljače 2026. godine u naselju Cim, na igralištu Osnovne škole Cim, u velikom šatoru gdje će sve generacije moći uživati u bogatom programu. 

Riječ je o društveno korisnom događaju namijenjenom djeci, s ciljem da najmlađima pružimo veselo, sigurno i nezaboravno iskustvo kroz igru, maštu i kreativno izražavanje. 

Dječji program od 16:30 sati 

Program za djecu započinje u 16:30 sati, kada će animatori preuzeti pozornicu i pobrinuti se za zabavu naših najmlađih. Igre, ples, smijeh i šarenilo kostima ispunit će veliki šator na igralištu OŠ Cim, stvarajući pravu karnevalsku čaroliju. Organizatori pozivaju sve roditelje i djecu da se pridruže već od 16:30 sati i budu dio ove razigrane i vesele priče koja iz godine u godinu okuplja sve veći broj sudionika. 

Večernji program uz glazbu i tombolu 

Večernji dio programa započinje u 18:00 sati uz glazbu uživo, bogatu tombolu te druženje uz hranu i piće. Očekuje se ugodna atmosfera, mnoštvo iznenađenja i nastavak zabave za sve posjetitelje. Naravno, jedan od najiščekivanijih trenutaka večeri je nagrađivanje najboljih maski: 

1. mjesto – 300 KM 
2. mjesto – 200 KM 
3. mjesto – 100 KM 

Maštovitost, trud i kreativnost bit će nagrađeni, a organizatori pozivaju sve sudionike da pokažu svoju originalnost i karnevalski duh. Poklade u Cimu nisu samo jedan dan zabave – one su dio identiteta zajednice. To je vrijeme kada se okupljaju obitelji, djeca, susjedi i prijatelji, kada se njeguje običaj maskiranja, radosti i zajedništva. 

Kroz godine su poklade postale simbol druženja, smijeha i pozitivne energije koja povezuje generacije.

Organizatori pozivaju sve sugrađane, obitelji i prijatelje da 17. veljače 2026. godine dođu na igralište OŠ Cim i budu dio manifestacije koja donosi radost cijeloj zajednici.

Pročitaj članak

Nesreća pokraj SKB Mostar: Sudar Golfa i Mercedesa izazvao jutarnje gužve

Tri su osobe ozlijeđene u teškoj prometnoj nesreći koja se dogodila u Mostaru u noći s nedjelje na ponedjeljak.  Nesreća se dogodila u Ulici III. Cimske bojne, u mostarskom naselju Bijeli brijeg, a prema prvim informacijama, sudjelovala su dva osobna automobila – Golf i Mercedes, piše Hercegovina.info.

Prema onome što se moglo vidjeti na mjestu događaja, došlo je do snažnog frontalnog sudara. Na oba vozila nastala je velika materijalna šteta, a dijelovi automobila bili su rasuti po kolniku.  

Tri ozlijeđene osobe prevezene su u Sveučilišnu kliničku bolnicu Mostar, gdje im je pružena liječnička pomoć. Stupanj ozljeda zasad nije službeno potvrđen.  

Očevid na mjestu nesreće obavljaju službenici Policijska uprava Mostar, koji ujedno reguliraju promet. Zbog uklanjanja oštećenih vozila s kolnika, promet se u tom dijelu grada odvija otežano.  

Uslijed nesreće u jutarnjim satima zabilježene su veće prometne gužve, posebno iz pravca Cima i Ilića s jedne strane, te Bijelog Brijega s druge strane, gdje su se formirale duge kolone vozila.  

Više informacija o okolnostima koje su dovele do ove prometne nesreće očekuje se nakon završetka očevida.

Pročitaj članak

Što nam ekrani rade s djecom? Predavanje koje bi svaki roditelj trebao čuti!

U četvrtak, 19. veljače 2026. godine u 19 sati, u Crkva sv. Paškala održat će se predavanje pod naslovom „Pogled iza kamere – o medijima i umjetnoj inteligenciji“. Gost predavač bit će Mario Jurič, istaknuti novinar i urednik RTL televizije te sin ove župe, koji će okupljenima približiti svijet medija i suvremenih tehnologija kroz vlastito profesionalno iskustvo.  

Predavanje je namijenjeno svim župljanima – roditeljima, mladima, djeci i starijima – jer tema izravno dotiče svakodnevicu svakog čovjeka. Poseban naglasak stavlja se na roditelje i mlade, koji su najizloženiji snažnom utjecaju medija i digitalnih platformi. U vremenu kada djeca i mladi provode sve više sati uz mobitele i ekrane, važno je otvoreno govoriti o prednostima, ali i opasnostima koje donosi umjetna inteligencija.  

Umjetna inteligencija, iako korisna i privlačna, može stvoriti ovisnost o ekranima, udaljiti čovjeka od stvarnog života i osobnog susreta te ponuditi iskrivljenu sliku stvarnosti. Kada se koristi bez kritičkog promišljanja, postoji opasnost da zamijeni ljudsku kreativnost, slobodu i autentičan odnos među ljudima. Upravo zato nužno je razvijati odgovornost i svijest o načinu na koji tehnologija oblikuje naše navike, razmišljanje i odnose.  

Mario Jurič govorit će o svome novinarskom pozivu, o važnosti istine u medijskom prostoru te o izazovima s kojima se susreću novinari u vremenu preplavljenom informacijama. Posebno će se osvrnuti na pitanje kako razlikovati istinu od manipulacije te kako ostati vjeran profesionalnim i moralnim načelima u svijetu brzih vijesti i digitalnih algoritama.  

Organizatori pozivaju sve župljane da se odazovu ovom susretu koji će biti prilika za zajedničko promišljanje o svijetu medija i umjetne inteligencije. Predavanje želi potaknuti odgovorno korištenje tehnologije i ohrabriti prisutne da ostanu slobodni, razboriti i usmjereni prema istini u vremenu kada tehnologija snažno oblikuje svakodnevni život.

Pročitaj članak

Film koji potresa: AI oživio sudbinu ubijenih mostarskih franjevaca

Prvi domaći kratki film u potpunosti stvoren korištenjem alata umjetne inteligencije posvećen je žrtvama jugokomunističkog zločina – pobijenim franjevcima iz mostarskog samostana 1945. godine. Riječ je o projektu koji nastoji spojiti suvremene tehnološke mogućnosti s temama povijesne memorije i kulturnog nasljeđa, a radnja je vezana uz događaje u Mostar. 

Autor i redatelj filma je Daniel Rezo, koji ističe kako je projekt inspiriran stvarnim događajima i dosadašnjim pisanim svjedočanstvima o zbivanjima u mostarskom samostanu na Čistu srijedu 1945. godine. U razgovoru za Bljesak.info naglasio je da mu je namjera bila ekranizirati priče koje su se prenosile generacijama te ih približiti mlađim naraštajima kroz vizualni medij. 

Film prikazuje stvarne likove fra Lea i njegove subraće, autentičan izgled crkve sv. Petra i Pavla iz tog razdoblja, dolazak partizanskih postrojbi u grad te lokaciju na kojoj su franjevci ubijeni. Time projekt, koristeći digitalne alate, nastoji rekonstruirati jedan od tragičnih događaja iz povijesti hercegovačkog franjevaštva i lokalne zajednice. 

Redatelj je posebno zahvalio mostarskim franjevcima na potpori pri realizaciji – provincijalu fra Jozo Grbeš, gvardijanu i župniku fra Mario Knezović, fra Iki Skoki te fra Ante Marić, autoru više djela o ovom događaju koji je pružio povijesne smjernice i dodatne informacije. Upravo fra Marić potpisuje i glazbenu podlogu – autorsko djelo posvećeno „Sedmorici“. 

Ovaj kratki film predstavlja svojevrstan iskorak u domaćoj produkciji jer je u cijelosti realiziran uz pomoć umjetne inteligencije – od vizualnih rekonstrukcija do produkcijskih elemenata – pokazujući kako nova tehnologija može poslužiti kao alat u interpretaciji i očuvanju povijesnih tema. Time se otvara prostor novim načinima pripovijedanja u kojima se tradicija i digitalno stvaralaštvo susreću u službi kolektivnog sjećanja. 

Pročitaj članak

Inspirirane ženama katolkinjama iz BiH — grupa Lelek osvojila Doru i ide na Eurosong

"Dok pališ svijeću pitaj svoju baku, zašto je kćeri rađala u strahu, zašto su mnogi odabrali groblje, nisu naše majke iznedrile roblje!"

Glazbena grupa Lelek s pjesmom Andromeda pobjednica je večeras održane Dore - izbora za pjesmu Eurovizije, na kojoj su se predstavile snažnom i dojmljivom skladbom nadahnutom slobodom, žrtvom i otporom Hrvaticama katolkinjama. Inspiraciju su pronašle u ženama s prostora Bosne i Hercegovine — simbolima snage i izdržljivosti — čime je njihov nastup dobio dodatnu emocionalnu i društvenu dubinu.

U tom kontekstu Andromeda se može čitati i kao pjesma o ženskom tijelu — ne kao objektu, nego kao nositelju identiteta i povijesne memorije. Upravo se tu otvara snažna veza s gotovo zaboravljenom, ali iznimno važnom tradicijom sicanja, ritualnog tetoviranja koje je stoljećima bilo prisutno među Hrvatima katolicima u Bosni i Hercegovini, ali i u dijelovima Dalmacije, Hercegovine i kontinentalne Hrvatske.

Sicanje, poznato i kao križićanje ili bocanje, nije predstavljalo estetsko ukrašavanje, nego čin otpora i zaštite. U razdoblju osmanske vlasti, kada su otmice djece, prisilne islamizacije i nasilje nad ženama bili stvarna prijetnja, tetoviranje križeva i drugih simbola na tijelu djece imalo je za cilj učiniti identitet trajnim, neizbrisivim i vidljivim — čak i u slučaju odvajanja od obitelji.

Nakon pobjede članice su poručile kako glazbu ne doživljavaju samo kao umjetnički izraz, nego i kao prostor društvene odgovornosti. Istaknule su da svijet i dalje prolazi kroz teška iskustva te da se povijest često ponavlja, zbog čega smatraju da glazba mora progovarati o stvarnosti i podsjećati na vrijednosti koje nadilaze svakodnevicu.

Već nakon nastupa u prvoj polufinalnoj večeri, kada su izborile prolazak u finale, Lelek se nametnuo kao jedan od glavnih favorita. Snažan tekst i upečatljiv scenski nastup donijeli su im brojne pohvale i val pozitivnih reakcija na društvenim mrežama, gdje su gledatelji isticali emotivnu dubinu i autentičnost njihove izvedbe.

Zanimanje za njihov nastup nije ostalo samo u domaćim okvirima. Strani influenceri i eurovizijski komentatori pomno su pratili razvoj događaja, a mnogi su Lelek već vidjeli kao ozbiljnog kandidata za uspjeh na međunarodnoj pozornici. Eurovizijski YouTuber ESC Tom opisao je njihov nastup kao „epsku priču“, istaknuvši snažne vokale, autentične etno elemente i produkciju na svjetskoj razini. Slične pohvale stigle su i s norveške platforme ESC Norway, gdje je nastup pet članica ocijenjen emocionalnim putovanjem obilježenim preciznim harmonijama i dubinom zvuka.

I brojke su pratile entuzijazam publike i stručnjaka. Prema podacima Hrvatske lutrije, Lelek je s kvotom 2,00 uvjerljivo držao prvo mjesto na kladionicama, ostavljajući konkurenciju iza sebe. Istodobno, influencerica Noosh pjesmu Andromeda nazvala je remek-djelom, naglasivši kako vokalne harmonije i energija imaju potencijal osvojiti europsku publiku.

Komentari na društvenim mrežama i forumima dodatno su potvrdili snažan odjek njihove pobjede. Mnogi strani fanovi isticali su kako pjesma predstavlja uspješan spoj tradicije i suvremenog zvuka — upravo onakav kakav je potreban za veliku europsku scenu.

Etno grupa Lelek s pjesmom Andromeda predstavljat će Hrvatsku u svibnju na Eurosongu u Beču.

Pročitaj članak

Mostar ga ne zaboravlja: Tri godine bez sijedog brke koji je objektivom pisao povijest grada

Na današnji dan prije točno tri godine Mostar se oprostio od jednog od svojih najprepoznatljivijih lica – u 73. godini života preminuo je legendarni mostarski fotograf i dugogodišnji fotoreporter Večernji list, Stojan Stole Lasić. Sijedi brko s fotoaparatom u ruci ostao je trajno upisan u kolektivno sjećanje grada kao tihi kroničar vremena i ljudi.

Stole Lasić bio je kroničar društvenih zbivanja čije su fotografije nadživjele trenutak u kojem su nastale. Njegovi kadrovi svjedoče o jednom vremenu, o radostima i tugama Mostara, o susretima, koncertima, misnim slavljima, sportskim i kulturnim događajima. Upravo su te slike dokaz da njegov životni i profesionalni put nije bio uzaludan – ostavio je trag koji se ne briše.  

Rođen 1950. godine u rudarskoj obitelji u Mostaru, gradu u kojem je završio osnovnu i srednju školu, Stole je od mladosti pokazivao sklonost umjetnosti. Nakon završetka Glazbene akademije u Splitu stekao je zvanje glazbenog pedagoga te je više od četiri desetljeća predavao Glazbeni odgoj u mostarskim školama. Generacije učenika pamtit će ga kao strpljivog i predanog profesora koji je znao prenijeti ljubav prema glazbi.  

Bio je vrstan pedagog i dugogodišnji odgojitelj naraštaja u Đačkom domu u Mostaru, ali i jedan od utemeljitelja Ansambla Mostarske kiše te Mostarski teatar mladih. Njegov doprinos kulturnom životu grada bio je višestruk – spajao je glazbu, kazalište i fotografiju u jedinstvenu priču o Mostaru.  

Kao fotoreporter surađivao je s brojnim medijima u Bosni i Hercegovini i regiji, no najveći profesionalni trag ostavio je upravo u Večernjem listu, kojem je ostao vjeran do kraja života. Njegove fotografije nisu bile tek ilustracije događaja – bile su priče same za sebe, ispričane svjetlom, sjenom i emocijom.  

Stojan – Stole Lasić bio je i veliki prijatelj Misije FRAMOST te vjerni pratitelj njihovih koncerata, nastupa, svetih misa i proslava. Autor je nekih od najljepših fotografija njihova folklornog ansambla, zabilježivši trenutke koji su mnogima ostali u trajnom sjećanju, piše Framost.

Tri godine nakon njegova odlaska, Mostar ga se i dalje sjeća s poštovanjem i zahvalnošću. Njegov fotoaparat je utihnuo, ali fotografije koje je ostavio i dalje govore. Neka mu je vječna slava i hvala. Počivao u miru Božjem.

Pročitaj članak

GO HDZ BiH Mostar razotkrio činjenice o Liska parku: “Dokumenti govore jasnije od političkih zahtjeva”

Gradski odbor HDZ BiH Mostar oglasio se priopćenjem u kojem se osvrnuo na ponovne zahtjeve Medžlisa Islamske zajednice Mostar za intervencijom visokog predstavnika u slučaju Liska parka, poručivši kako je riječ o pitanju koje nadilazi komunalni problem te zadire u odnose sjećanja, politike i selektivne pravde.  

U priopćenju navode kako povijesne činjenice jasno pokazuju da je prostor Liska parka desetljećima prije Domovinskog rata bio uređena gradska zelena površina. Ističu da postoje pismeni dokumenti prema kojima je 1955. godine taj prostor i formalno postao vlasništvo grada, uz dokaze o isplati sredstava Islamskoj zajednici. Postavljaju pitanje na čemu se, ako ne na dokumentima, temelji zahtjev za intervencijom te što je stvarni povod takvog poteza.  

Kako navode, generacije Mostaraca taj su prostor doživljavale kao javni park, a ne kao aktivno vjersko mezarje. Tek tijekom ratnih godina, u izvanrednim okolnostima, ondje su ukopavani poginuli sugrađani. Taj čin, poručuju, mnogi pamte kao čin humanosti i dostojanstvenog zbrinjavanja mrtvih u vremenu kada su institucionalni sustavi bili slomljeni.  

Naglašavaju i kako su na tom prostoru pokapani stradali bez obzira na vjeroispovijest i nacionalnost, što bi, smatraju, trebalo biti temelj današnjeg dijaloga, a ne povod za nove političke sukobe. Podsjećaju da su nakon rata Mostar i drugi gradovi u Bosni i Hercegovini, uključujući Sarajevo, provodili ekshumacije i premještanja posmrtnih ostataka u uređena groblja i hareme, sukladno vjerskim propisima i zakonskim procedurama.  

U priopćenju se posebno osvrću na zahtjev da visoki predstavnik ponovno posegne za bonskim ovlastima, ocjenjujući da takvi potezi dodatno polariziraju ionako osjetljivu mostarsku svakodnevicu. Podsjećaju kako su te izvanredne ovlasti kroz protekla desetljeća izazivale kontroverze, osobito među Hrvatima koji smatraju da su pojedine odluke međunarodne zajednice imale dugoročne posljedice po njihovu institucionalnu ravnopravnost. Zbog toga svako novo zazivanje međunarodne intervencije dio javnosti doživljava kao pokušaj zaobilaženja domaćeg dijaloga.  

Iz Gradskog odbora poručuju kako Mostaru danas ne treba još jedan simbolički sukob, nego rješenja koja uvažavaju sve slojeve njegove povijesti – i park kakav je postojao prije rata, i bolna ratna sjećanja, ali i potrebu da se gradski prostor uređuje kroz transparentne, lokalne i zakonske procedure.  

Zaključno ističu da grad koji je preživio duboke podjele može naprijed samo ako se odustane od politike ultimativnih zahtjeva te ako se priznaju i prihvate stvarne činjenice i poštuje zakon, a ne isključivo vlastiti narativi. Liska park, navode, ne smije postati nova linija razdvajanja Mostara, nego prilika da se pokaže kako se i najosjetljivija pitanja mogu rješavati bez nametanja i bez novih političkih rovova.

Pročitaj članak

VIDEO Fra Ivo Pavić predvodio duhovne obnove u Meksiku

Župnik župe Presvetog Srca Isusova u Šurkovcu, u Banjolučkoj biskupiji, fra Ivo Pavić, boravio je od 2. do 9. veljače u Meksiku na poziv biskupa Nezahualcóyotla, mons. Héctora Sáncheza. Tijekom svoga trećeg misijskog pohoda toj zemlji, fra Ivo je predvodio niz duhovnih obnova, ostavljajući snažan duhovni trag među meksičkim vjernicima, piše Katolički tjednik.

U samo nekoliko dana održao je sedam duhovnih obnova u različitim župama: sv. Ivana Krstitelja u Toluci, sv. Jude Tadeja u Interlomasu, sv. Grgura Velikog u Cuautzingu, Božje Providnosti u Infonavitu te sv. Juana Diega u Atizapanu. Svaka od tih zajednica svjedočila je velikom odazivu vjernika koji su, otvorena srca, sudjelovali u molitvi, katehezama i slavlju sakramenata.

Poseban trenutak bio je susret na Katoličkom sveučilištu La Salle, gdje je fra Ivo predvodio duhovnu obnovu u okviru Škole katoličkih vođa. Pred više od 250 sudionika – među kojima su bili polaznici škole, članovi župnih skupina, studenti pastoralnog područja, katolici s političkim odgovornostima, predstavnici civilnog društva te franjevački svećenici – govorio je o moći oprosta i pomirenja u obiteljima. Naglasio je kako upravo obitelj ostaje temelj društva, ali i mjesto najdubljih rana koje Bog želi iscijeliti svojom milošću.

Vrhunac boravka dogodio se 8. veljače, kada je kardinal Carlos Aguiar Retes, nadbiskup Meksika i čuvar originalne slike Gospe Guadalupske, pozvao fra Ivu na koncelebraciju svete mise u Nacionalnoj bazilici Svete Marije Guadalupske. Nakon euharistijskog slavlja kardinal mu je uručio poseban dar – repliku čudotvorne slike Gospe Guadalupske s certifikatom, namijenjenu župi u Šurkovcu i hrvatskom narodu u Bosni i Hercegovini.

U certifikatu stoji:

„Po milosti Božjoj, kardinal Svete Rimske Crkve i Apostolske Stolice Države Meksiko, čuvar slike Svete Marije Guadalupske, ovim pismom posvećujem i šaljem ovu sliku, vjernu repliku čudotvorne izvorne slike koja se čuva u Nacionalnoj bazilici Svete Marije Guadalupske u Gradu Meksiku, narodu Bosne i Hercegovine, po rukama prezbitera fra Ive Pavića, s mojim blagoslovom i mirom. Carlos Aguiar Retes”.

Ova slika ima i značenje relikvije jer je prigodom izrade i blagoslova dotaknula originalnu čudotvornu sliku Gospe Guadalupske. Time ona nije tek vjerna kopija, nego vidljivi znak duhovne povezanosti s mjestom Gospina ukazanja. Uz sliku, kardinal je darovao i kamenje s brežuljka Tepeyac – svetog mjesta na kojem se prije gotovo pet stoljeća Blažena Djevica Marija ukazala sv. Juanu Diegu.

Tijekom cijelog boravka fra Ivo je propovijedao evanđelje u sili i snazi Duha Svetoga, osobito ističući temu oprosta, ozdravljenja i pomirenja u obiteljima. Susreti su bili obilježeni snažnom molitvom, dubokim pokajanjem i iskrenom čežnjom za Božjom blizinom. Mnogi su svjedočili kako su upravo kroz te susrete pronašli mir u srcu i novu snagu za obiteljski život.

Ovo misijsko putovanje još je jednom potvrdilo kako evanđelje ne poznaje granice jezika, kultura ni naroda. Jer svako ljudsko srce, bez obzira gdje se nalazi, stvoreno je za Boga – i ostaje nemirno dok se u Njemu ne smiri.

VIDEO fra Ivo Pavić u suslavlju na misi u Nacionalnoj bazilici Svete Marije Guadalupske u Meksiku u koncelebraciji sa kardinalom Carlosom Aguiarom Retesom, nadbiskupom Meksika i čuvarom originalne slike Gospe Guadalupske.

Pročitaj članak

Blidinje jutros pod snijegom, a tek je veljača! Evo što nas čeka idućih dana

Blidinje jutros izgleda kao da je iz bajke. Snijeg je zabijelio planinske obronke i visoravan, stvarajući prizore koji su više nalik prosincu nego sredini veljače. Bijeli pokrivač prekrio je travnjake i ceste, a tišina planine dodatno je naglasila čaroliju prizora, prenosi Hercegovina.info.

Veljača prevrtljača još jednom je opravdala svoj nadimak. Dok u višim predjelima snijeg i dalje pada te formira dekorativni pokrivač, u nižim dijelovima Hercegovine prevladava kiša. Razlika u samo nekoliko stotina metara nadmorske visine donosi potpuno drugačiju sliku – od prave zime do kišnog, kasnojesenskog ugođaja.  

Prema prognozi Hercegovina Meteo, nedjelju u prijepodnevnim satima još uvijek obilježava utjecaj sekundarnog ciklonalnog centra iz južnog Jadrana. Vrijeme je pretežno oblačno uz kišu, a iznad 800 metara nadmorske visine, uz pad temperature, javlja se i snijeg.  Od kasnih jutarnjih i ranih poslijepodnevnih sati sa zapada se očekuje postupni prestanak oborina i djelomično razvedravanje, no uz jaku do olujnu buru. Na istoku Hercegovine pri kraju oborina snijeg bi mogao zalepršati i do oko 700 metara nadmorske visine. Jutarnje temperature kreću se od 3 do 9 stupnjeva, dok će dnevne biti između 2 i 12 stupnjeva Celzija.  

Ipak, stabilizacija će biti kratkog daha.  

Već od ponedjeljka sa sjeverozapada stiže novo naoblačenje, značajnije od kasnog poslijepodneva i osobito navečer, kada se očekuju nove oborine. One će potrajati uglavnom do poslijepodneva utorka. Ovoga puta snježna granica bit će nešto niža jer u više slojeve atmosfere pristiže hladniji zrak. Na sjeveru Hercegovine mogla bi se spustiti na oko 400 metara nadmorske visine, a na istoku i zapadu do oko 600 metara. Ipak, oborine neće biti obilne pa se ne očekuju veće snježne epizode.  

U srijedu se prognozira pretežno sunčano vrijeme uz jutarnji mraz, dok će temperature tijekom dana postupno rasti. Već u četvrtak jača jugo i ponovno se skupljaju oblaci, a navečer i u petak slijedi novo pogoršanje vremena. Nakon toga, za sljedeći vikend moguće je novo zahlađenje.  

Hercegovačka zima tako još nije rekla posljednju riječ.

Pročitaj članak

Između Stepinca, nadbiskupa i suvremenih podjela: pogled jednog vjernika

Stepinčevo je za mnoge vjernike dan sabranosti, molitve i propitivanja vlastite savjesti pred primjerom blaženog Alojzija Stepinca — pastira koji je ostao postojan u vjeri unatoč pritiscima totalitarnih ideologija. Upravo iz takve perspektive nastaje i ova kolumna Luke Šarića za portal Narod.hr, koja ne skriva nelagodu, ali ni potrebu za otvorenim promišljanjem o aktualnim raspravama unutar Crkve i hrvatskog društva. Autor se osvrće na riječi riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića, pitanja odnosa prema javnom svjedočenju vjere, liku Stepinca i ulozi katolika u javnom prostoru, nastojeći iznijeti vlastito viđenje vjernika koji vjeru ne promatra tek privatno, nego kao životno opredjeljenje koje traži jasnoću i svjedočanstvo.

Također, donosi razmišljanje o temama koje su posljednjih dana izazvale podjele i rasprave među vjernicima, ali i šire — od tumačenja Stepinčeva nasljeđa do pitanja javne molitve, evangelizacije i identiteta Crkve u suvremenom društvu.

Donosimo kolumnu objavljenu 12. veljače na portalu Narod.hr pod nazivom:

Nemoguće je ne primijetiti da mons. Uziniću plješću oni koji preziru i Crkvu i Stepinca

Kao vjerniku i članu Crkve, koji se upravo i ispovjedio na Stepinčevo, nije mi nimalo ugodno kritizirati riječi jednog nadbiskupa, no savjest mi nalaže da moram. Ovotjedni komentar htio sam posvetiti liku i djelu najhrabrijeg čovjeka koji je kročio ovom našom zemljom Hrvatskom, koji je u prvom redu bio nepokolebljiv Isusov učenik, onaj koji je gledao u lice nacizmu i komunizmu te im jasno i glasno rekao: „Ne!“. Ne zato što se s tim ideologijama politički nije slagao, nego zato što su one odbacivale Istinu pisanu velikim slovom. Stepinčev lik gotovo pa uopće ne promatram politički ili historiografski, osim kada moram. Za mene je Stepinac uzor vjere i mučenik za Crkvu te ga prvenstveno tako i vidim.

Stoga, ne mogu se nikako složiti s konstatacijom riječkog nadbiskupa mons. Mate Uzinića da je „problem što smo Stepinca pretvorili u nacionalnog junaka, a njegovu kanonizaciju u političko pitanje“. Dodao je, a Riječka nadbiskupija je to naglasila na svojim stranicama, „kako se pritom zanemaruje činjenica da je blaženi Alojzije prije svega bio „za Boga i za čovjeka, osobito za onoga čiji je život bio ugrožen, bez obzira na narodnost ili vjeru“. 

Odnos prema moliteljima krunice 

Koji dan ranije, mons. Uzinić je pokušao spojiti one koji mole krunicu na javnom mjestu i one koji preziru Crkvu, bez poziva na pokajanje i obraćenje. Nema zajedništva bez Istine i pokajanja. Ne možemo graditi na bljutavom kompromisu ili temelju na pijesku. 

Dio prosvjednika protiv molitve krunice ušao je u katedralu, ali ne tražeći Boga već svoju pobjedu nad Crkvom. U tom jalovom diplomatskom pokušaju spajanja nespojivog, mons. Uzinić kritizirao je molitelje krunice i između redaka ih optuživao da politiziraju vjeru, što jednostavno nije točno. Da, Isus je tražio molitvu u skromnosti i poniznosti, ali isto tako tražio je javno svjedočenje vjere i širenje Evanđelja. Gdje bi danas bilo kršćanstvo da su sv. Petar, sv. Pavao i sveti apostoli molili u svoja četiri zida? Mislim da se nadbiskup i ja možemo složiti: u redu je moliti i privatno i javno. 

Inicijativa Muževni budite toliko je puta objasnila što je javna molitva krunice i dokazala da slijedi nauk Crkve. Uostalom, s moliteljima su klečali i molili neki biskupi te brojni svećenici. Moli se u tišini, ne daju se nikakve izjave za medije, a kamoli da se odašilju političke poruke. Ako smijemo hodočastiti sekularnim cestama, hodati i moliti gradskim ulicama u tijelovskim procesijama, zašto ne bismo i molili na trgovima?

Kakav nam Isus treba? Kakav nam Isus ne treba?! 

Komentirao je mons. Uzinić i riječi Marka Perkovića Thompsona koji je na svom koncertu poručio kako županiji i gradu Rijeci treba Isus. RTL je u svom prilogu pustio dio propovijedi riječkog nadbiskupa koja se odnosi na ovu Thompsonovu poruku: „Kažu nam da nam treba Isus. Ja se s time u potpunosti slažem. Da, treba nam Isus“. Ovdje je moglo završiti Uzinićevo promišljanje i mediji bi ostali bez materijala za napad na Crkvu i Thompsona kao člana te Crkve koji upravo tu Crkvu i Boga stavlja na prvo mjesto na svojim koncertima. Međutim, mons. Uzinić je nastavio: „Ali kakav nam Isus treba? Treba nam Isus evanđelja. Treba nam Isus koji se objavio kao suosjećajan Bog, kao Bog sa srcem, Bog kojem je stalo do svakoga“.

Što te riječi, inače potpuno točne, znače u kontekstu u kojem su izrečene? Je li Thompson narodu koji mahom pripada Crkvi nudio nekog krivog i lažnog Isusa? Nekog Isusa koji nije suosjećajan i kojem nije stalo do svakoga? Ako se mons. Uzinić pita kakav nam to Isus treba, postoji li neki Isus koji nam ne treba? Nije li Isus kojeg svjedoči Thompson isti onaj kojemu služi i mons. Uzinić? Zašto takve nespretne riječi koje su s radošću dočekali oni koji preziru Crkvu?

Štapom po nosu, samo ne vukovima 

Mons. Uzinić je, u oba slučaja, kritike upućivao vlastitom stadu – moliteljima, Thompsonu i onima koji pohode njegove koncerte – no ne i onima koji bi Crkvu voljeli vidjeti u ruševinama, kako u fizičkom tako i u duhovnom smislu. 

Svaki biskup nosi pastirski štap i trebao bi štititi svoje stado od vukova. Ovdje, ne mogu se praviti da to ne vidim, mons. Uzinić svoj štap koristi kako bi prekoravao vjerne, a ohrabrivao vukove. Jednostavno se ne mogu oteti tom dojmu, kao i moji bližnji. Zašto molitelji krunice smetaju samo jednog biskupa u Hrvatskoj? Zašto je mons. Uzinić osjećao potrebu pojasniti kakav nam Isus treba, nakon što je Thompson kazao da nam treba Isus? Pitam se to kao ovca koja promatra jednog od svojih pastira. 

Dok su Thompson i molitelji krunice glavni problem Riječke nadbiskupije i izvor podjela, jer mons. Uzinić često koristi riječ “podjela” u ovom kontekstu, na riječkom području LGBT udruge ulaze u škole i truju dječje duše svojom ideologijom. Nad gradom ponosno stoji crvena petokraka na Riječkom neboderu, ona koja je progonila, mučila i u konačnici ubila Stepinca. 

Osim što se molitelje krunice kleveće i optužuje za najgore zločine koje nisu počinili, na Hodu za život u Rijeci također se bjesomučno i s velikom mržnjom reži na majke s djecom i hrvatske obitelji. Mons. Uzinić u emisiji Aleksandra Stankovića kazao je pesimistično kako ne misli da će se išta bitno promijeniti tim hodovima, već da moramo “evangelizirati ljude”. Postavljam si pitanje: postoji li išta što katolici rade javno, a da će nadbiskup pohvaliti i podržati ili uvijek ima neka kritika i štapom po nosu?

Ovakav pastirski stil meni kao ovci, a vjerujem i drugim mojim kolegama ovcama, izaziva ogorčenje, osjećaj nelagode i zbunjenosti. Kako ćemo evangelizirati ljude ako ćemo biti u četiri zida svoga doma ili crkve? Kako ćemo išta promijeniti u vezi pobačaja ako o tome nećemo govoriti i javno svjedočiti za život? 

Stepinac nacionalni junak? 

Povodom Stepinčeva, nakon što sam se vratio sa svete mise, pročitao sam dio propovijedi riječkog nadbiskupa kako smo od blaženog Alojzija mi vjernici napravili „nacionalnog junaka“. To je toliko pogrešno i kratkovidno! Moram to reći… Da, Stepinac je volio svoj narod i želio je vidjeti Hrvatsku kao slobodnu državu i u tome nema ništa lošeg. Međutim, nije istina da smo od njega napravili nacionalnog junaka, već je istina da ga je povijest prepoznala kao istaknutog pojedinca u hrvatskom narodu. Zagrebačka nadbiskupija i mi katolici Stepinca ne gledamo kao nacionalnog junaka nego kao uzornog nadbiskupa i pastira koji je podnio mučeništvo za Crkvu i za jedinstvo s Papom. 

Je li ovdje upućena kritika mons. Draženu Kutleši i bivšem zagrebačkom nadbiskupu i kardinalu Josipu Bozaniću zbog njihovog zalaganja da Stepinčev lik zaživi u srcima vjernika? Tko je točno od Stepinca napravio nacionalnog junaka, nauštrb duhovne dimenzije? Uvijek nedostaje odgovor, a ovakve insinuacije mons. Uzinića dijele vjernike.

SPC je od Stepinčeve kanonizacije napravila političko pitanje 

Potom, u drugom dijelu mons. Uzinić dodaje kako smo od Stepinčeve kanonizacije napravili političko pitanje. Kratko i jasno: nismo! Proces koji se provodi prije proglašenja svetim je odavno završio. Stepinac je svet, ali još nije proglašen svetim. 

Političko pitanje od toga je napravila Srpska pravoslavna crkva (SPC) koja Stepinca u svojim bogomoljama portretira u paklu. Duboko politička i velikosrpska crkva je od Stepinčeve kanonizacije napravila političko pitanje, a pokojni papa Franjo je na to pristao, u dobroj vjeri da će to približiti katolike i pravoslavce. Međutim, južnoamerički papa očito nije poznavao narav i motive svetosavske crkve koja u Stepincu vidi isključivo „ustaškog vikara“. 

Političko pitanje od Stepinčeve kanonizacije prave i mediji te političari koji preziru Crkvu i stado o kojem skrbi mons. Uzinić. Za mene osobno, a vjerujem i sve vjernike, Stepinac je prvenstveno uzor vjere i mučenik za Crkvu. Sve ostalo je u dalekom drugom planu!

Netočna Uzinićeva tvrdnja 

Kada čitam Stepinčeve odgovore na montiranom suđenju 1946., ja se oduševljavam njegovom vjerom i svjedočenjem za Krista, a ne političko-pravnim pitanjima s kojima se suočavao. Stepincu se divim i njemu utječem da me zagovara kod Boga ne zato što je zagovarao neovisnu hrvatsku državu nego zato što je na suđenju kazao: „Kao što su mnogi procesi, koje je Hitler upriličio protiv Crkve, služili samo za njezinu proslavu, tako će i ovaj, jer Krist stoji iza Crkve.“ Nepokolebljivo je svojim komunističkim sucima rekao: „Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti“. 

Stepinac je do smrti ostao vjeran Crkvi te je odbio napustiti svoju nadbiskupiju i provesti miran život u rimskoj kuriji. Zato ga Crkva časti kao blaženika i uskoro sveca. Kao i Isus, prihvatio je svoj križ i nosio ga više od desetljeća. 

Tvrdim da je Uzinićeva konstatacija da se zanemaruje činjenica da je blaženi Alojzije prije svega bio „za Boga i za čovjeka, osobito za onoga čiji je život bio ugrožen, bez obzira na narodnost ili vjeru” – netočna. Upravo suprotno, iz gore navedenih razloga. To glasno naglašavamo!

Nije svaka podjela loša 

Na kraju, iz Uzinićevih riječi često iščitavam stalno istu riječ: podjela. Što je podjela u kontekstu ovog palog svijeta? Nije li Isus također govorio o podjelama, o kukolju i pšenici, o onima koji prolaze širokom i uskom cestom? Svi se mi opredjeljujemo za ili protiv Boga, nema između! Stoga se nužno moramo i dijeliti. Nije svaka podjela loša. Moramo se odijeliti od onih koji promiču kulturu smrti. Ne mogu dijeliti uvjerenja s onima koje interventna policija drži podalje vjernika koji mole krunicu. Nema kompromisa sa zlom. Svatko može na moju stranu i stranu Crkve, no ja ne prelazim preko, na put vječne propasti na kojem se toliki nalaze. 

Nemoguće je ne primijetiti da mons. Uziniću plješću oni koji preziru i Crkvu i Stepinca. To sasvim sigurno unosi podjele među vjernicima koji se pitaju što točno naš pastir nastoji postići? Kakva je to briga za stado kada se vjerni udaraju po nosu, dok se vukovima gleda „kroz šape“? 

Mons. Uzinić prava je zvijezda medija, nevjernika, ateista i onih koji na najgrublje i najgnjusnije načine vrijeđaju Crkvu, Blaženu Djevicu Mariju i Isusa kojeg i Thompson nastoji približiti mladima, sviđao se on nekome ili ne. Mons. Uziniću hvalospjeve pišu LGBT aktivisti, zagovornici pobačaja i širitelji kulture smrti. To nikako ne može biti dobar znak. 

Mons. Uzinića hvali Drago Pilsel koji kleveće Stepinca na svako Stepinčevo, optužujući ga da je „tolerirao genocid“ te da mu je „nacionalna lojalnost“ bila iznad dužnosti prema istini. Isti Pilsel je pokojnog Predraga Freda Matića, koji je skakao od sreće promičući pobačaj, hvalio da je ispunio Isusov zahtjev ljubavi prema malenima – dok se zalagao za njihovo masakriranje u majčinoj utrobi! Moja konstatacija iz naslova je činjenica. Nažalost. Na žalost vjernika Crkve u Hrvata.

Pročitaj članak