Na današnji dan, prije 104 godine, 3. veljače 1922., preminuo je fra Didak Buntić – jedan od najvećih sinova Hercegovine, prosvjetitelj, narodni vođa i neumorni borac za dostojanstvo siromašnoga čovjeka. Njegovo ime ostalo je duboko urezano u kolektivno pamćenje hercegovačkog naroda, koji ga je s pravom nazvao „ocem Hercegovine“, „hercegovačkim Mojsijem“ i „spasiteljem sirotinje“, piše Jabuka.tv.
Fra Didak, krsnog imena Franjo, rođen je 9. listopada 1871. godine u Paoči, u župi Gradnići, u skromnoj obitelji Mije Buntića i Matije rođene Stojić. Oca je izgubio vrlo rano, a prve pouke o čitanju i pisanju stekao je uz majku i stričeve. Njegovu iznimnu darovitost brzo su prepoznali fratri te ga već 1883. šalju na školovanje u Široki Brijeg, a potom na Humac. U Franjevački red stupio je 1888. godine, uzevši ime Didak – ime koje je, simbolično, nagovijestilo njegovo životno poslanje.
Studije filozofije i teologije završio je u Innsbrucku, gdje se dodatno usavršavao i u klasičnoj filologiji. Za svećenika je zaređen 1894. godine, a već tada je jasno pokazivao da njegov poziv neće ostati zatvoren u samostanske zidove.
Prosvjetitelj i pokretač gospodarskog buđenja
Fra Didak duboko je poznavao bijedu i zapuštenost Hercegovine pod tuđinskom vlašću. Odbacivao je tvrdnje da je Hercegovina siromašna zemlja, ističući kako je riječ o bogatom kraju čiji se plodovi nepravedno iskorištavaju. Smatrao je da je ključ napretka u obrazovanju, gospodarskom osnaživanju seljaka i pravednom odnosu države prema narodu.
Posebno se zauzimao za duhansko pitanje, koje je smatrao pitanjem opstanka hercegovačkog seljaka. U znamenitom Memorandumu austrougarskom ministru Burijanu 1909. godine bez zadrške je prokazao eksploataciju Hercegovine, nazivajući takvu upravu „eksploatacijom, a ne civilizacijom“.
Istodobno je neumorno radio na terenu: poticao je kalemljenje voća, unaprjeđenje vinogradarstva, pčelarstva i stočarstva, sadnju maslina i pošumljavanje goleti, zalagao se za ceste, poštu, telefon i otkupnu duhansku stanicu u Širokom Brijegu. Sve je to činio osobnim primjerom, vjerujući da se narod može podići samo ako povjeruje u vlastite sposobnosti.
Opismenjavanje naroda i žena
Jedno od najvećih Didakovih djela bilo je opismenjavanje naroda. U vrijeme kada je više od 80 posto hercegovačkog stanovništva bilo nepismeno, fra Didak pokreće seljačke škole i analfabetske tečajeve. Njegova metoda bila je revolucionarna: poučavanje je povjeravao samim seljacima, uvjeren da svatko može naučiti drugoga ono što sam zna.
Posebnu je pozornost posvećivao obrazovanju žena, ističući da je stupanj obrazovanosti naroda neraskidivo vezan uz obrazovanost majke. Unatoč snažnom otporu i predrasudama, ustrajao je, a rezultat je bio zapanjujući – u njegovim školama često je bilo više učenica nego učenika.
Spasitelj djece u vrijeme gladi
Najsjajnija i najpotresnija epizoda Didakova života vezana je uz Prvi svjetski rat i veliku glad koja je 1916. i 1917. godine poharala Hercegovinu. Suša, rat, rekvizicije i odsutnost radno sposobnih muškaraca doveli su narod na rub biološkog opstanka. Najugroženija su bila djeca.
Dok su vlasti ostajale gluhe, fra Didak je poduzimao sve: otvarao je pučke kuhinje, slao očajna pisma Mostaru, Sarajevu i Beču, nosio caru kruh od kore i trave da pokaže čime se narod hrani. Kada ni to nije pomoglo, zajedno s prijateljima iz Hrvatske pokreće povijesnu akciju spašavanja djece.
Od jeseni 1917. do proljeća 1918. godine tisuće hercegovačke djece posebnim su vlakovima prevezene u Slavoniju, Srijem i druge krajeve, gdje su ih obitelji prihvatile i spasile od sigurne smrti. Prema službenim podacima, zbrinuto je više od 12 tisuća djece, bez obzira na njihovu vjeru i narodnost. Time je fra Didak pokazao istinsku kršćansku ljubav i humanost.
Nasljeđe koje živi
Fra Didak Buntić preminuo je u 51. godini života, iscrpljen, ali ispunjen. Njegova smrt značila je odlazak čovjeka koji je jednom narodu bio otac, učitelj i vođa u najtežim vremenima. Akcija spašavanja djece okrunila je njegovo životno djelo i zauvijek ga upisala u povijest Hercegovine.
„Ja sam živ i to je moj govor o fra Didaku“, svjedočio je jedan od spašene djece, Ante Pandžić. Te riječi najbolje sažimaju veličinu njegova djela.
I danas, više od stoljeća kasnije, fra Didak Buntić ostaje simbol nesebične ljubavi, hrabrosti i vjere pretočene u konkretna djela. Njegov život podsjetnik je da se i u najtežim vremenima može birati – služiti životu.
Cijeli publicistički tekst pročitajte na portalu Jabuka.tv.