Sveta Misa za poginule na Vrdima


Na poziv Organizacijskoga odbora i župnika don Marka Šutala biskup Ratko Perić u subotu, 6. listopada 2018., slavio je komemorativnu sv. Misu u crkvenom dvorištu u Vrdima, župa Drežnica, u Mostarskom dekanatu, u povodu 25. obljetnice pogibije 21 katolika, 4. i 5. listopada 1993. Iz Vrdi: 8, iz Gruda: 7, iz Mostara: 3 i po jedan iz Konjica, Širokoga Brijega i Tomislavgrada, piše Crkva na kamenu.

Biskup je u propovijedi kao primjer uzeo razgovor s Bogom i meditaciju o ljudskoj lubanji, a tu je meditaciju objavio sarajevski svećenik dr. Dragutin Kamber (1901.-1969.) prije pedeset godina pod naslovom “Bosanske planine” u čikaškom Hrvatskom kalendaru, 1968., str. 168-193. Ovdje prenosimo samo odlomak u prikazu vlč. Kambera koji se sa skupinom Sarajlija 1943. uputio u Han Pijesak i na Vlasenicu pohoditi hrvatsku vojsku. U bilješkama donosimo kratka tumačenja nekih osoba, mjesta ili događaja.

Kamberova jutarnja molitva u Han Pijesku, 1943.

“Zašto se Han Pijesak tako zove, ne znam, jer niti sam tamo vidio hana niti pijeska. […]. Iako se po nagnuću ne volim natjecati sa zorom, ovaj put sam zorom podranio. Htio sam osjetiti kako se budi uspavana šuma; koje ptice prve zacvrkuću i kako to čine; kako se zrcali rosa na iglicama crnogorice; kako se sunce propne najprije u svemir, pa odavle pane kao vodopad po šumi, a onda se pojavi osobno da pregleda svoja područja; konačno da se nadišem prvoga mirisnog i svježeg zraka […].
Gledajući unaokolo bacim pogled i na ono posve ravno tlo ove okrugle čistine. Pažnju mi privuče jedan čudnovati, nekako jajoliki i oveći kamen u samom središtu čistine. Pođem da ga vidim – i opazim da je to lubanja, koja je bila prema meni tjemenom okrenuta. Stajala je uspravno. Kroz nju je prošao metak – dobro se vidjela mala rupa. Lubanja je bila svježa. Nikada do tada nisam pomislio da i sama lubanja može biti tako sagrađena da izgleda lijepa. Ova je bila uistinu lijepa. Digao sam je i gledao i gledao. Mravi su valjda pojeli s nje meso, a kiše su je oprale, pa je bila neokrnjena, čitava, bijela.
Kako je tu došla? Je li možda ispod nje u zemlju bilo zakopano tijelo kojemu je ona pripadala – i to u uspravnom stanju, jer je i ona ravno stajala kao da je ona jedina ostala iznad zemlje? Bi li čeprkao da ustanovim ispod nje u zemlji vratne kralješke? Zašto da to činim? Niti sam ja sudac, niti za to imam vremena.
A ipak sam držao tu zagonetnu lubanju u ruci. Nije mi se dalo da je pustim. U jutarnjoj slavi šume, koju je sunce zagrlilo pa s njezinih grudi pije prvu rosu! Stegne mi se srce…
Mi govorimo u riječima i rečenicama, pa to uzme vremena… Međutim naša misao, osobito ona intuitivna, i naš osjećaj, osobito onaj u času zanosa ili potresa – gotovo kao da i ne treba uopće vremena. pa da vidi i osjeti toliko koliko kasnije ne možemo opisati ni na mnogo stranica, – i to nikada potpuno. To je toliko istina da mnogi dublji mislioci pa i duboko osjećajne duše odustaju i od samog pokušaja da prenašaju u pisanu ili govornu riječ ono najpotresnije što su duhovno vidjeli i srcem osjetili […]. Ovo bi bio prijevod tadašnjih mojih misli i osjećaja – u riječima:
“O – Bože, Bože: Bože svih epoha, Gospodaru svih svjetova, Stvoritelju svih bića, koja su bila, koja su sada i koja će još biti: Milijarde su Tvojih zagonetnih zvijezda nad nama. Astronomske su brojke Tvojih atoma u svakom ovom malom igličastom listiću jelike, a u svakom atomu je čitav mali svijet s još neistraženim tajnama. Zagonetan si i ogromno velik u vasioni svijeta, a najzagonetniji  si u čovjeku. Znam da bez Tebe nema života, je Ti si izvor života. Znam da bez Tebe nema svjetla sunčeva za oči ni svjetla spoznaja za naš um jer Ti si izvor svakoga svjetla. Znam da si Ti stvorio svu snagu, svu ljepotu i rasuo carski darežljivo sve osjećaje, zanose i ideale koji nas obuzmu snagom jačom od smrti. Znam da se bez Tebe ne može razumjeti smiješak nevina djeteta, ljubav majke ni svi milijuni Romea i Julijeta,[1] Tristana i Isolda,[2] Hermana i Doroteja[3]…

Pa molim Te, reci mi, Gospodaru moj, Živote moga života, Oče moga oca i Majko moje majke, Ljubavi moja vrhovna koju stvarno tražim i onda kada čeznem i za onim otrovnim cvijećem zemaljske ljubavi. –
Gospodaru moj, Ti koji si među bilijunima svojih ideja i namjera nosio i mene u svom božanskom umu odvijeka, pa sam barem kao ideja dionik i one Tvoje vječnosti koja iz moga vremena izgleda kao vrijeme unatrag – i stoji ispred svih vremena i opkoljava sva vremena kao ocean malu ribicu, –
Gospodaru moj, Ti koji si stvorio ljudsko srce, da ono bude i tako drago i ako osjećajno i tako nestalno i izdajnički prevrtljivo i tako gladno, neiskazano gladno i da se nikada ne zasićuje – poput vatre, koja guta sve što je sagorivo i nikada ne kaže: Dosta! –
Gospodaru moj, Ti koji si nam dao tako veličanstven i velik planet, više zraka nego što nam ga treba za disanje, više vode nego što je možemo popiti, više cvijeća nego što ga možemo primirisati, više plodova zemaljskih nego što ikada možemo potrošiti; –
Pa, Gospodaru moj, molim Te, evo klečeći Te molim – i kleknuo sam – i evo plačući Te molim – i zaplakao sam – objasni mi, tako Ti Tvojih nebesa i svega što u njima voliš i tako Ti ovog veličanstvenog podnožja Tvome Superveličanstvu, gdje evo sada stojim mala točkica,
Zašto si stvorio čovjeka, koji je kadar da ovako duboko voli, strahovito trpi, ali još strahovitije mrzi? Ne pitam samo, zašto drugi mrze. Pred Tobom se ne mogu pretvarati. Pitam: zašto i ja mrzim? I zašto kada mrzimo, smatramo da je čitav široki svijet suviše malen za nas: za onoga koga zamrzimo, pa smo ga spremni progoniti do na kraj svijeta i jedino, što ponekad žalimo jest to što ga ne možemo ukloniti ne samo iz ovoga nego i iz svakoga drugog života – osim onoga u paklu? Gospodaru moj, kada sam bio dijete, ja sam ne samo gledao svete sličice s divnim anđelom čuvarom kako kraj kolijevke djeteta lagano pjeva uz harfu ili prati dijete preko uskoga visokog mostića da ne upadne dolje ili da ga ne ujede zmija iz grmlja… Ja sam toga anđela osjećao i gledao, pa sam zatvarajući oči slušao nebeske odjeke njegove harfe. Samo sam se đavla bojao, ali iako su mi rekli da se vraga smije i mora mrziti, ja nisam mrzio ni njega  naprosto zato jer mi nije ostalo vremena od ljubavi, jesam ljubio sve i klanjao se u mome sitnom dječjem poštovanju svemu što si Ti stvorio.

Gospodaru naš, zašto sataniziramo, kada odrastemo? Zašto se guramo za prostor, kada si Ti stvorio svijet, da bude dovoljno prostran za sve? Zašto želimo da gospodarimo jedan nad drugim? Zašto ne trpimo nikoga tko ne će da bude sretan samo onako kako mu mi to propisujemo?

Ne pitam Te samo kao Hrvat i blasfemija je da Tebe pozivam da se pohrvatiš u našoj borbi sa Srbima. Ti si Bog Hrvata i Srba, Nijemaca i Rusa, Engleza i Kineza i pigmejaca u Africi. Pitam Te kao čovjek, opći, nadnarodni i međunarodni čovjek, potomak Adamov, subrat Kainov, krvni rođak Jude Iškariota, Efialta[4] i vojvode Radaka,[5] sudrug krvnika Timurlenka[6] i ubojice Džingiskana[7]; suvjernik onih koji iz Tvojih nebesa ruše bombama gradove i ubijaju stotine krivih sa stotinama hiljada nedužnih –
Ali isto tako i Tvoj sam rođak, Tvoj po Tvom Sinu Isusu i našem bratu po ljudskoj naravi, rođak sam i brat Gospi, apostolima, sv. Franji i svim svecima i sveticama Tvojima. – Zašto si nas pustio u ovaj strašni unutarnji i vanjski kaos?
Evo ovdje su se, najvjerojatnije, susrela dvojica, kojima je Bosna bila pretijesna da se mimoiđu. Po njihovoj ludoj glavi Bosna nije mogla za obadvojicu od njih proizvesti dovoljno krumpira, pšenice i kukuruza; ni dovoljno zobi za njihove konje; njihove pčele nisu im mogle pribaviti dovoljno meda na nepreglednim cvijećnjacima što si ih Ti zasadio; niti je za obadvojicu bilo dovoljno pitke vode u ovoj zemlji koja nije Sahara, nego je sva nabrekla od životna eliksira kao prsa u mlade majke… Oni su se susreli u divljem uvjerenju da je jedan od njih dvojice previše i u ovoj čarobnoj šumi jedan je zakopan u zemlju, a kroz lubanju, koju je časoviti pobjednik ostavio vani da na njoj možda promatra agoniju smrtnog straha, pobijeđeni je dobio konačno zadnji milosrdni hitac…

Zašto je ovo sve ovako? Zašto je palo toliko naših glava od njih, a onda njihovih od nas i zašto to ide bez kraja i konca i hoće li se to ikada i kada će se to svršiti? […] Ja znam da se Ti ne ćeš meni sada ukazati u vidljivom obliku kao Mojsiju ili kao Iliji, niti ćeš mi odgovoriti ljudskim riječima. Ja znam da si Ti nama samima prepustio mučni posao da tražimo stvarnu, dnevnu razliku između zla i dobra, između pravde i krivde, između dopuštenog i nedopuštenog, – da nam ponekad ne preostaje drugo nego da činimo tek ono što nama izgleda da je dobro, da se krećemo tek u polusvijesti, i nismo sasvim sigurni – pa ipak mislimo, da nemamo drugog puta da izvršimo Tvoju volju.
Znam to – i znam da se s Tobom ne mogu prepirati. Znam, ali jedno Te molim:
– i onda sam dignuo lubanju prema nebu –
– molim Te, ako vidiš u svom sveznanju, koje vidi ono što će biti, kao i ono što je bilo, da prije nego iziđem iz ove šume drugi metak iz puške koja je već možda iz potaje uperena na mene, prostrijeli moju glavu, ako ti znadeš da ja ne ću ništa pridonijeti za mir među ljudima, za shvaćanje da su svi ljudi stvoreni od iste ljubavi i da su svi otkupljeni istom cijenom!
I molim Te, daj mi da ljubeći ono što si me ovlastio smatrati svojim, nikada to ne izdam i nikada to ne dovedem u pogibao, ali da shvatim da je moje i sve ono što je Tvoje, jer Ti si Otac i Bog sviju nas, a mi smo svi braća i trava, koja danas jest i druge godine je već druga, lanjska je već historija, Bože, Bože, priuči nas sve bez iznimke da budemo Božji, da budemo Tvoji.

Na koncu uzeo sam lubanju i položio je na njezino staro mjesto točno u prijašnju poziciju. Bezimena lubanja, na bezimenu kosturu, na bezimenu proplanku. Jedna od milijunskih lubanja iz satanskoga, drugoga svjetskog rata, – od Urala do Pirineja, od Havaja do Hirošime – od Drine do Bleiburga. I prije i poslije, tokom ovoga strašnog rata, susretao sam se s mnogim mrtvim glavama, ali ni s jednom od njih nisam u osami šume obavio takvu molitvu i razgovor kao s lubanjom u Han Pijesku.”
Biskup je završio ovim riječima:

– Na svih ovih dvanaest i toliko upita “zašto” velečasni sugovornik nije imao drugoga odgovora doli Kristova otkupiteljskog djela. Krista su Isusa, Pravednoga i Istinitoga, njegovi sunarodnjaci Židovi osudili na smrt. Poganski su Rimljani bili za to da se oslobodi jer na njemu nisu vidjeli nikakve krivice. Ali je privremeno pobijedila ljudska mržnja koju je Krist Gospodin svladao svojom mukom, svojom smrću i svojim uskrsnućem. Tu je i naša pobjeda.

Gledam onu osmoljetkašicu kako je za vrijeme čitanja Evanđelja držala sklopljene ruke. Točno kako joj je baba rekla, da bude pozorna na svaku riječ. Meni je ostala u pameti ona današnja evanđeoska koju Isus reče učenicima svojim: Nemojte se toliko radovati što vam se đavli pokoravaju, nego se radujte što su vam imena zapisana na nebesima (Lk 10,20). Mi se molitveno i pouzdano nadamo da su i imena naše braće i sestara za koje prikazujemo ovu sv. Misu zapisana u Knjizi života.   

 
 
Share:

Sutra misa za poginule hrvatske branitelje na Vrdima


U selu Vrdi u subotu, 6. listopada 2018. godine, održat će se sveta misa za poginule hrvatske branitelje u povodu 25. obljetnice njihove pogibije za slobodu hrvatskog naroda i Domovine! Svetu misu u 11 sati predvodit će Ratko Perić.

Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Herceg Bosne, Zajednica podružnica Županije Zapadnohercegovačke i Koordinacija Udruga iz Domovinskog rata Općine Grude pozvali su suborce, prijatelje i sve ljude dobre volje da u subotu dođu u selo Vrdi na svetu misu za poginule hrvatske branitelje.

Kako su najavili, nakon svete mise položit će vijence i upaliti svijeće kod spomenika poginulim braniteljima Vrda, potom će nastaviti druženje na domjenku uz razgovor i prisjećanje na minula ratna i poratna vremena

Nakon domjenka bit će obilazak mjesta pogibije naših bojovnika, polaganje cvijeća i paljenje svijeća uz molitvu, priopćila je Udruga dragovoljaca i veterana Domovinskog rata Herceg-Bosne, Zajednica podružnica Županije Zapadnohercegovačke.
Share:

100 godina zavjetne kapelice u Grabovoj Dragi – Kipića za Poljicem


Naše Franjevačko zajedništvo čuva uspomene na našu časnu starinu. U to spada svakako i zavjetna kapelica u Grabovoj Dragi – ‘za Poljicem’, na raskrižju puteva od Grabove Drage prema Zvonigradu i Pologu gdje su se nekoć razdvajala stada idući s planine ili pak sastajali i rastajali putnici; mjestu gdje su još nedavno fratri o Božiću i Uskrsu ondje puk okupljali i mise služili; mjestu koje je postalo kultno mjesto najprije obitelji Luke Ćubele zv. bega, fra Bogdanova oca, koji je vraćajući se iz Amerike 1918-te zavjetovao ondje podići kip Majci Božjoj, ako sretno doputuje. Taj njegov ispunjeni zavjet ostao je njegovu potomstvu i svima ostalima sve do današnjega dana blagoslov, piše framost.com.

Kapelica je, međutim, postala trošna, a stota obljetnica ostvarenog zavjeta, posebna prilika da se kapelica obnovi. To je ovog puta učinio IVICA MARUŠIĆ sin Vinkov vrlo uspješno i moćno. Nedjelja po Maloj Gospi je ondje misa, tako te je ove godine, u nedjelju 9. rujna 2018. uistinu bilo svečano i lijepo. Uz mnoštvo Božjeg puka, nakon blagoslova kojeg su obavili fratri fra Bonifacije i fra Mile, uz suslavlje fra Luke, i slikanja za uspomene, otišlo se pod šatore gdje je obitelj Marušić pripremila obilnu gozbu za sve misare. Zahvalni smo Bogu, Gospi, dobročiniteljima, dobrim i dragim ljudima i svima koji su uzeli udjela u ovoj proslavi.

Neka Božji blagoslov počine na obitelji Barušić i svem potomstvu pok. Luke Ćubele-bega, pjevala je Lukina unuka Nevenka na svoj način u skladu i duhu narodnome. Neka ovaj dan ostane na trajni spomen svima koji su drage volje došli, sudjelovali, okrijepili se i doma se povratili. Neka na svima počine Božji blagoslov, Marijin zagovor i Mir i Dobro.

 
 
 
Share:

Poznati putnik prošao putem kroz Bogodol do Blidinja


Nakon što su stanovnici Tomislavgrada u petak susreli mladića sa naprtnjačom i dvije mule kako mjesecima putuje iz Švicarske do Blidinja, zanimnljivi putnik je viđen u Bogodolu.

Kako objavljuje bogodol.info, zanimljivi mladić sa dva suputnika viđen je u Bogodolu. Kuda je mladić došao, preko Grabove Drage ili Goranaca nije poznato kao ni to što je cilj ovog zanimljivog putovanja.

Share:

Pepeljuga s Vran planine: Do 4 kuharica, a poslije menadžerica


Vran planina i Čvrsnica steže, ja ću majko gdje me srce veže, tako stihovi hercegovačke gange govore u pjesmi, a mlada je 26-godišnja Hercegovka Marija Vukoja s Blidinja i doista živi. Jer nju srce, kako kaže, jedino i veže za blidinjski kraj. S jedne strane Vran planina, a s druge Čvrsnica obgrlili su blidinjsku visoravan i Blidinjsko jezero, dok u srcu tog još pustog hercegovačkog kraja svoju priču tankim nitima tvrdog hercegovačkog sukna na kamenu ispisuje Marija, pišu 24sata.hr.

Imala je 17 godina
Ova uspješna poduzetnica, vlasnica jednog od najprestižnijih hotela u BiH, Hajdučkih vrleti, smještenog na pustopoljini blidinjske visoravni, sa završena dva fakulteta i još nekoliko specijalizacija iz menadžmenta u turizmu i ugostiteljstvu, živi svoj život i ostvaruje san pokojnog oca Vinka Vukoje Lastvića.

I ne samo to. Ona je prva žena, hajdučica na čelu Hajdučke Republike Mijata Tomića, koju je utemeljio njezin otac. Te 2009. godine, kad joj je otac poginuo, svega stotinjak metara od Hajdučkih vrleti u prometnoj nesreći, bilo joj je tek 17 godina.

- Živjeli smo u Mostaru i bila sam maturantica mostarske gimnazije. Toga dana za mene se srušio cijeli svijet. Jer tad nije poginuo samo moj otac, izgubila sam čovjeka kojeg sam neizmjerno voljela, bio je moj idol. Bila sam njegova mezimica, samo njegova Marija - prisjeća se još sa sjetom u glasu.

Sa šesto maraka
Jer njezin otac je bio čovjek kojemu je “samo nebo bilo granica”. Rodio se u Rakitnom nadomak Blidinja, a kad je davne 1999. godine na pustom Blidinju, gdje i danas stalno živi tek dvadesetak stanovnika, kupio zemlju, mnogi ga nisu razumjeli.

- Čudili su mu se što će u ovoj pustoši bez vode i struje. I unatoč svim protivljenjima s, kako majka zna i danas reći, 600 maraka u džepu počeo je graditi Hajdučke vrleti. Sam uz pomoć prijatelja. Majka i ja bile smo u Mostaru, a on više na Blidinju nego s nama.Znali smo da novac posuđuje od prijatelja za građu potrebnu za gradnju ovog danas što vidite. I danas znam da ih je samo velika uzajamna ljubav u svemu vodila. Vjerovali su jedno u drugo - priča nam Marija.

Poslije tri godine hajdučke vrleti su službeno zaživjele, a Blidinje kao zimsku atrakciju polako su počeli “otkrivati” i naseljavati danas vlasnici stotine sagrađenih vikendica. Zemlja se mogla kupiti za male iznose i mnogi su to iskoristili. Kao djevojčica Marija je vikendom dolazila na Blidinje s majkom i na gajbama od pića prala čaše, a već s osam godina posluživala je gostima piće. A onda sa sedamnaest, kad je otac poginuo, preuzela je sve poslove. I nije bilo lako jer nakon očeve smrti trebalo je donijeti odluku, nastaviti ili ostati u Mostaru i krenuti životom koji su živjeli njeni vršnjaci.

- Majka mi je tada dala da sama donesem odluku, čak mi je sugerirala da izaberem život u gradu i nastavim studirati. U jednom trenutku naljutila sam se na nju kako uopće može dvojiti. Jer ja sam se na očevu grobu zaklela i donijela odluku. Nastaviti tamo gdje je on stao i dovršiti njegov nedosanjani san - priča nam Marija.

Brine se o 15 zaposlenih
A nije bilo nimalo lako jer otac je iza sebe ostavio dugove, sve uredno zapisano u jednoj bilježnici.

- Hajdučke su vrleti nakon njegove smrti bile zatvorene samo tjedan dana. Ja i majka Albina, unatoč mnogim prijateljima, ostale smo same. I vrlo brzo shvatile da život treba ići dalje. Polako su počeli dolaziti gosti, a ja sam svaku zarađenu marku ostavljala i vraćala dugove.

- Bilo joj je samo sedamnaest godina kad je kucala na vrata vjerovnika i vraćala posuđeno - priča nam ponosna mama Albina te nastavlja:

- Mene su moji roditelji naučili živjeti s opancima na nogama, a ako mi nisu bili pod nogama, bili su mi pod glavom, uvijek spremne. Dijete treba naučiti raditi, dati mu obrazovanje, a poslije što joj Bog da. Nikad u životu ne smiješ reći ‘ne mogu’ i ‘neću’. Vjerujte da Bog sve posloži.

Marija nije imala ništa, a preuzela je očev projekt. Svakog dana, i “petkom i svetkom”, kako se to u ovom kraju zna reći, Marija ustaje u četiri. U kuhinji je do poslijepodne. Slaže meni, brine se o 25 zaposlenika. Sve treba, kako kaže, biti podređeno gostu. Marija prepoznatljivost Hajdučkih vrleti gradi na autohtonim hercegovačkim jelima decentno “upakiranim” u notu modernoga gastronomskog štiha. Sve je u hotelu izrađeno u drvu i tvrdom hercegovačkom kamenu, ali s notom modernizma. Ova mlada menadžerica unatoč tome što živi u prirodi, okružena Vran planinom i Čvrsnicom, sebi dopušta, baš kao i svi mladi njenih godina, malo luksuza. Poslije 16 sati ova Pepeljuga s Vran planine “pretvara” se u uspješnu poduzetnicu s laptopom u ruci, spremnu organizirati i najzahtjevnije skupove. Voli putovati, obilaziti druge turističke destinacije i učiti kako biti uspješan u svom poslu.

Statut Hajdučke republike
No vratimo se malo na Hajdučku republiku i pitanje kako to izgleda biti prva među hajducima u ovom surovom kraju.

- Nisam poželjela otići nikamo. Bila sam vezana uz oca i, kad je on poginuo, nisam dvojila. Moje je mjesto ovdje na Blidinju. Moj otac živi jer ja sam kao on. Samo sam ja žena. Zahtjevno je, ali ja sam sama izabrala svoj put. Moj otac je onako iz inata te 2002. utemeljio sa svojim prijateljima samo njegovu Hajdučku republiku, koja obuhvaća suverenitet na području od crte najvećeg vrha Vran planine do kapele svetog Ante te do crte raskrižja Risovac - Kedžar - pokazuje nam Marija.

Ova imaginarna republika ima svoj statut, novac, putovnicu, himnu i zastavu. Znao je tad njen otac, a očito i danas itekako dobro Marija nastavlja njegove ideje o tome kako privući gosta i u svemu s ostalima uživati. Zanimljivi su resori ministara, kojih je 30 u Vladi Hajdučke republike. U statutu piše da nema politike, ministri imaju resore unutarnjih poslova, zdravstva, prosvjete, financija, prometnica, informiranja, pravde, ali i ministarstvo nježnijeg spola, nejasnoća, svih carinskih ispostava, hajdučije i još neka ministarstva koja bi se, poručuju blidinjski hajduci, mogla oformiti u drugim vladama.

- Naš novac je kubura i u planu mi je da taj novac bude pravi novac, želim uvesti samostalnu monetarnu politiku i kuburu približiti gostima na način da u našoj mjenjačnici mogu svoju valutu zamijeniti kuburom i u hotelu plaćati kuburom. Čekam da se još neke stvari pravno poslože i uskoro ćemo ponovno proslaviti dan Hajdučke republike s hajdučkim statutom, novcem i svim potrebnim što će vrijediti samo u Hajdučkoj republici - otkriva Marija.

Zanimljiva je i putovnica s kojom su neki pokušali i prešli granicu između BiH i RH. U nju uz osobne podatke vlasnik treba zalijepiti sliku ljubavnice, uz, dakako, odobrenje supruge.

- I ja sam položio davnih godina zakletvu hajdučkoj gardi i ostajem, baš kao i svi ostali, vjeran danas našoj hajdučici Mariji - govori nam Ivan Vukoja Lukić, jedan od stanovnika ovoga kraja.

To nije posao, to je život
- E, da znate koja su to vremena bila. Kad bih ja skuhala lučenicu (pura s maslom i lukom, op.a) s kiselim mlijekom i kiseli kupus sa suhim mesom, svi hajduci bi preda mnom stajali mirno - kroz smijeh će mama Albina, kojoj se u pogledu osjeti puno sjete.

- Ma kad bih vam pričala što sve mogu podnijeti dvije žene u ovoj pustoši, ljudi ne bi mogli vjerovati. Sve bih učinila za moju Mariju, ona je moj nebrušeni dijamant - poručuje Albina. A s druge strane, Marija ističe kako ovo što ona radi nije posao, već njen život.

- Ovo je moj cjeloživotni projekt. Meni novac nije prioritet. Želim uspjeti u ovom poslu, želim da su moji zaposlenici zadovoljni i da se moji gosti, kad jednom dođu, požele vratiti. Svaki dan, novi dan i novi izazov, ovo je moj san. Sve što jesam, sve što znam, uložila sam u ovaj posao. Moj cilj je puno veći od same zarade - poručuje Marija, koju u svemu podupire majka.

- Ona je stup svega, svugdje je ima. Stalno je tu negdje, sve vidi i iskusnog oka upozorava na eventualne pogreške. Vedrog duha mojoj majci se ne može ništa zamjeriti, ako i uputi ponekad kritiku - ističe ova mlada i uspješna poduzetnica, od koje bi zasigurno i puno iskusniji u ovom poslu u velikim turističkim destinacijama imali puno toga naučiti.
Share:

Business

Popular Posts

© GORANCI.BLOGSPOT.BA Zabranjeno preuzimanje sadržaja bez dozvole izdavača!
@ 2018 - GORANCI.BLOGSPOT.BA
Sva prava pridržana