Jesu li Hrvati sljedeći nakon srpskog i bošnjačkog lobiranja u SAD-u

Posljednji Molitveni doručak u Washingtonu još jednom je pokazao koliko je američka prijestolnica važna politička pozornica za aktere iz Bosne i Hercegovine. Taj događaj, koji okuplja oko tri tisuće uzvanika iz političkog, društvenog i vjerskog života, poslužio je kao svojevrsni barometar utjecaja i učinkovitosti lobiranja triju konstitutivnih naroda. No, ono što je posebno upadljivo jest činjenica da su ondje bili vidljivi predstavnici samo dviju strana – srpske i bošnjačke. Hrvatskih predstavnika, barem onih politički najistaknutijih, nije bilo, piše Večernji list BH.

Reprezentaciju iz BiH činilo je raznoliko društvo koje, međutim, ni simbolično ne djeluje kao jedinstven tim. Iz Republike Srpske stigli su srpska članica Predsjedništva BiH Željka Cvijanović, Milorad Dodik te Ana Trišić-Babić. S bošnjačke i građanske političke scene pojavili su se Sabina Ćudić i Irfan Čengić, dok su među sudionicima bili i predstavnici sportskog i javnog sektora poput Vice Zeljkovića, Admira Rahimića i Almira Badnjevića. 

Najvidljivija je, očekivano, bila delegacija iz Republike Srpske predvođena Miloradom Dodikom. Njihov nastup bio je jasno profiliran kroz narativ o „kršćanskim vrijednostima“ i snažnom, principijelnom vodstvu. Iako su mnogi susreti bili neformalni i organizirani u hodu, politička simbolika bila je snažna. Dodik je, nakon razdoblja izolacije i sankcija, uspio ostvariti kontakte s predsjedateljem Zastupničkog doma američkog Kongresa Mikeom Johnsonom te ministrom obrane Peteom Hegsethom. Posebnu ulogu u tom zaokretu imali su lobistički krugovi, uključujući bivšeg guvernera Illinoisa Roda Blagojevića i generala Michaela Flynna.  

Takav razvoj događaja predstavlja dramatičan obrat u odnosu na razdoblje od prije samo nekoliko mjeseci, kada se Dodika smatralo politički izoliranim akterom pod sankcijama. Jasno je da taj rezultat nije ostvaren bez značajnih financijskih ulaganja i dugotrajnog, kontinuiranog rada na izgradnji veza u Washingtonu. Dodatnu dimenziju tom lobiranju dale su i veze s Jeruzalemom, kao i odnosi s mađarskim premijerom Viktorom Orbánom, koji također održava snažne relacije s američkim političkim krugovima.  

S druge strane, bošnjački politički predstavnici isticali su svoje boravke u Kongresu i susrete sa zastupnicima, no izostale su vidljive potvrde konkretnih susreta s ključnim donositeljima odluka. Raniji pokušaji institucionalnog lobiranja, poput inicijative ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića, propali su zbog proceduralnih i zakonskih prepreka u SAD-u, budući da je angažman privatne kompanije i udruge bio u suprotnosti s američkim propisima.  

Zanimljivo je pritom da su upravo srpska i bošnjačka politička strana bile predmet procjena u izvješću američke Nacionalne sigurnosne agencije za 2024. godinu kao akteri s potencijalom za izazivanje konflikta. Hrvati se u tom dokumentu uopće ne spominju. Upravo ta činjenica otvara pitanje: je li vrijeme da i hrvatska politička scena snažnije i sustavnije krene u lobiranje u Sjedinjenim Američkim Državama?  

Najavu takvog zaokreta dao je čelnik HDZ-a BiH i Hrvatskog narodnog sabora Dragan Čović, koji je ovoga tjedna najavio posjet Washingtonu. Cilj je, prema njegovim riječima, pridobiti potporu najvažnije svjetske sile za reforme izbornog zakonodavstva i zaustavljanje prakse preglasavanja Hrvata u Federaciji BiH. U kontekstu vidljivog uspjeha Republike Srpske u popravljanju svoje pozicije u američkim političkim krugovima, takva inicijativa dobiva dodatnu težinu.  

Cjelokupna situacija pokazuje da lobiranje u Washingtonu nije pitanje simbolike niti protokolarnih fotografija, nego dugoročnog, organiziranog i financijski zahtjevnog procesa. Republika Srpska je u tome otišla najdalje, dok su bošnjačke inicijative ostale bez konkretnog učinka. Hrvatska politika u BiH tek najavljuje ozbiljniji iskorak.  

Hoće li taj iskorak biti strateški i dugoročan, ili će se svesti na povremene diplomatske posjete, tek treba vidjeti. No jedno je jasno – u američkoj administraciji interes je ključna riječ. A tko uspije svoje interese predstaviti kao dio šire američke strateške slike, taj ima veće izglede da bude saslušan.

Pročitaj članak

Stoljeće života i nevjerojatna snaga duha: Ovako je Anka proslavila 100. rođendan!

U Grabovinama je jučer, 10. veljače 2026. godine, u ozračju radosti i zahvalnosti proslavljen veliki i rijedak jubilej – 100. rođendan Anice – Anke Šimović. U krugu svojih dragih i milih, slavljenica je dočekala stoljeće života ispunjenog vjerom, ljubavlju i predanošću obitelji, piše Hercegovački portal.

Posebnu toplinu i svečanost ovom slavlju dao je dolazak njezinih fratara, čija je prisutnost dodatno naglasila duhovnu dimenziju ovoga iznimnog dana. Susret s njima za Anku je bio osobito emotivan trenutak, potvrda života duboko ukorijenjenog u vjeri i molitvi.  

Anka je rođena i krštena 10. veljače 1926. godine u Zvirovićima pokraj Čapljine, u obitelji Mate Sušića i Anđe rođene Pehar. Od najranijih dana odgajana je u duhu poštenja, rada i odanosti Bogu i obitelji – vrijednosti koje su je pratile kroz cijeli život. Dana 30. kolovoza 1969. godine udala se za Juru Šimovića, s kojim je gradila dom ispunjen ljubavlju, strpljenjem i međusobnim poštovanjem.  

Svoj je život posvetila suprugu i obitelji, nesebično darujući sebe drugima. U vremenu koje je donosilo brojne izazove, ostala je postojana, tiha snaga svoga doma, oslonac i primjer generacijama koje su dolazile.  

Iako je navršila punih 100 godina, Anka i danas odiše vedrinom, bistrinom i zahvalnošću. Rado se prisjeća minulih vremena, ljudi i događaja koji su obilježili njezin dugi životni put. Svoje staračke dane provodi u molitvi – za svoju djecu, unuke i praunuke, ali i za cijeli svijet, svjedočeći kako istinska snaga dolazi iz vjere i dobrote.  

Upravo zbog takvog života, prožetog jednostavnošću, duhovnom snagom i nesebičnom ljubavlju, s punim je pravom proglašena HERCEGOVKOM GODINE – simbolom postojanosti, dostojanstva i hercegovačkog ponosa.  

Njezino stoljeće života nije samo osobni jubilej, nego i nadahnuće svima koji je poznaju – svjedočanstvo da su ljubav, vjera i predanost najveće vrijednosti koje čovjek može ostaviti iza sebe.

Pročitaj članak

Popis koji dijele roditelji: Kućni poslovi po dobi koji stvaraju odgovornu djecu

U vremenu kada je život bez mobitela gotovo nezamisliv, a djeca su često najmirnija dok gledaju u ekran, mnogi roditelji postavljaju isto pitanje – kako ih potaknuti na odgovornost, radne navike i sudjelovanje u obiteljskom životu? Jedan od najjednostavnijih i najučinkovitijih načina jest uključivanje djece u kućne poslove, primjereno njihovoj dobi.  

Stručnjaci ističu kako djeca već od najranije dobi mogu sudjelovati u jednostavnim zadacima. Time ne samo da pomažu roditeljima, nego razvijaju osjećaj odgovornosti, samostalnosti i pripadnosti obitelji. 

Djeca od 2 do 3 godine mogu obavljati vrlo jednostavne zadatke poput spremanja igračaka u kutiju, slaganja knjiga na policu, odlaganja prljave odjeće u košaru, bacanja smeća, unijeti drva (cjepanice), spremiti svoju odjeću, donijeti pelene i maramice, obrisati prašinu s podnih lajsni ili postavljanja stola. U toj dobi važno je da zadaci budu kratki i jasni, uz pohvalu kao snažnu motivaciju.  

U dobi od 4 do 5 godina djeca već mogu nahraniti kućne ljubimce, obrisati proliveno, namjestiti krevet, zaliti biljke, pospremiti svoju sobu ili pripremiti jednostavan sendvič, zaliti kućne biljke, pospremiti igračke. Također mogu pomagati u kuhinji, pospremati pribor za jelo i brisati stol.  

Djeca od 6 do 7 godina sposobna su pokupiti smeće, složiti ručnike, obrisati pod, isprazniti perilicu posuđa, spariti čarape, plijeviti vrt ili oguliti krumpir i mrkvu uz nadzor. Uče i brinuti o higijeni prostora – primjerice zamijeniti rolu WC papira.  

U dobi od 8 do 9 godina djeca mogu napuniti perilicu posuđa, staviti rublje u perilicu, objesiti i složiti čisto rublje, obrisati prašinu, oprati terasu crijevom, pripremiti jednostavne namirnice, ispeći kekse ili prošetati psa.  

Od 10 do 11 godina očekivanja rastu – mogu usisavati tepihe, očistiti kupaonicu, pripremiti jednostavan obrok, pokositi travnjak, unijeti poštu ili obaviti jednostavne popravke poput prišivanja gumba.  

Djeca od 12 i više godina već mogu preuzeti ozbiljnije obaveze: oprati i usisati automobil, ošišati živicu, obojiti zid, napraviti popis i kupiti namirnice, pripremiti večeru, ispeći kruh ili kolač, oprati prozore, pa čak i čuvati mlađu braću i sestre. 

Uključivanje djece u kućne poslove nije kazna, nego ulaganje u njihovu budućnost. Djeca koja sudjeluju u obavezama razvijaju radne navike, organizacijske vještine i samopouzdanje. Umjesto da slobodno vrijeme provode isključivo pred ekranima, mogu naučiti kako pridonijeti zajednici u kojoj žive – svojoj obitelji.  

Možda je upravo sada pravi trenutak da se mobitel na kratko odloži, a djeci pruži prilika da nauče nešto što će im koristiti cijeli život.

Pročitaj članak

Rijeka zatrpana otpadom: simbol ljepote pretvoren u najveću otvorenu deponiju u regiji

Rijeka Drina, nekada simbol prirodne ljepote, bistrine i velikog turističkog potencijala, danas sve češće poprima obrise najveće otvorene deponije u regiji. Višegodišnji problem plutajućeg otpada u Višegradu i ove godine kulminira prizorima koji se, nažalost, iznova ponavljaju – tone smeća nagomilane uz obale i brane, umjesto zelene rijeke koja je desetljećima bila ponos ovoga kraja, piše BHT.

Plastične boce, najloni, kućanski otpad, dijelovi namještaja pa čak i životinjski leševi – sve to završava u Drini, stvarajući ekološku i estetsku katastrofu. Posebno alarmantne slike dolaze iz Višegrada, gdje se otpad zaustavlja na akumulaciji, pretvarajući rijeku u plutajuću deponiju.

Na problem godinama upozorava Dejan Furtula, aktivist iz Višegrada i član Eko centra. Prema njegovim riječima, unatoč brojnim obećanjima, najavama rješenja i povremenim akcijama čišćenja, suštinske promjene nema. „Svake godine gledamo iste scene. Čim dođu obilnije padaline i poraste vodostaj, Drina donese nove količine otpada. Očisti se privremeno, a sustavno rješenje izostaje“, ističe Furtula.

Najveći dio otpada dolazi iz rijeka Lim i Tara, koje se ulijevaju u Drinu, a znatan dio smeća potječe s područja Srbije. Nakon jakih kiša i naglog porasta vodostaja, tone otpada s divljih deponija i neuređenih obala završavaju u riječnim tokovima, a potom i u Drini. Problem tako prelazi lokalne okvire i poprima regionalnu dimenziju.

Osim što narušava prirodnu ljepotu i turistički imidž Višegrada i cijele regije, ova situacija ima i ozbiljne ekološke posljedice. Otpad zagađuje vodu, ugrožava biljni i životinjski svijet te predstavlja potencijalnu prijetnju zdravlju stanovništva. Turisti koji dolaze vidjeti most Mehmed-paše Sokolovića i uživati u prirodnim ljepotama nerijetko ostaju zatečeni prizorima koji više podsjećaju na odlagalište otpada nego na rijeku europskog značaja.

Rješenje problema zahtijeva sustavnu i prekograničnu suradnju, strožu kontrolu divljih deponija te ozbiljna ulaganja u infrastrukturu za prikupljanje i zbrinjavanje otpada. Povremene akcije čišćenja, iako nužne, ne mogu zamijeniti dugoročnu strategiju.

Pročitaj članak

UMJETNOST I GRANICA Kad sloboda postane uvreda

Kontroverzni film Svadba podigao je mnogo prašine već od samoga početka prikazivanja. Rasprave koje se vode nisu samo estetske ili filmske naravi, nego duboko zadiru u pitanja identiteta, dostojanstva i vjere. Ako se na trenutak zanemari način na koji su Hrvati prikazani – kao krkanski, seljački narod, dok su Srbi predstavljeni kao gospoda, ostaje još ozbiljniji problem. Film, naime, vrijeđa temeljne vrijednosti kršćanske vjere, piše S.T. za Goranci online.

Umjetničko izražavanje treba biti slobodno. No, svaka sloboda nosi i veliku odgovornost. Sloboda koja svjesno zadire u ono što je drugome sveto, što mu je temelj života i identiteta, teško da se može nazvati istinskom slobodom. Ona tada postaje provokacija, a ne umjetnost.

Posebno sablažnjava psovanje Krvi Kristove, i to u kontekstu u kojem se takve riječi stavljaju u usta majci, baki, sestri, kćeri. Hrvati jesu poznati kao narod sklon teškoj riječi, ali zazivanje Krvi Kristove doista se ne može čuti ni u promilima svakodnevnog govora. Takva konstrukcija više govori o autorima filma nego o narodu kojem se prikazuje.

Opće je poznato da se velik dio domaće produkcije posljednjih godina oslanja na nemoral, vulgarnost i psovku kao gotovo jedini oblik “realizma”. Kao da bez toga nema ni gledanosti ni umjetničke vrijednosti. Ako smo, međutim, doista vjernici – a prema popisima nas je više od 86 posto (u Hrvatskoj) – tada imamo i dužnost reagirati. Ne nasiljem, ne mržnjom, nego jasnim stavom: prosvjedom, bojkotom i odbijanjem da podržimo sadržaje koji izruguju ono što nam je sveto.

U tom svjetlu snažno odzvanjaju današnje riječi iz Evanđelja po Marku (7,14-23):

»Ništa što izvana ulazi u čovjeka ne može ga onečistiti, nego što iz čovjeka izlazi — to ga onečišćuje… Što iz čovjeka izlazi, to onečišćuje čovjeka. Ta iznutra, iz srca čovječjega izlaze zle namisli, bludništva, krađe, ubojstva, preljubi, lakomstva, opakosti, prijevara, razuzdanost, zlo oko, psovka, uznositost, bezumlje. Sva ta zla iznutra izlaze i onečišćuju čovjeka.«

Psovka, uznositost i bezumlje – jasno su imenovani. Nisu tek stilska sredstva, nego plod nutrine. Ako se kao društvo naviknemo da psovka postane poštapalica, da uvreda postane normalna, tada nećemo promijeniti samo filmski jezik, nego i vlastitu svakodnevicu, ali na gore.

Mainstream promocija filma dosegla je vrhunac. Gotovo da je, slikovito rečeno, “iskočio iz paštete”. U pojedinim lijevo orijentiranim medijima u Hrvatskoj svaka je druga vijest bila bombastičan naslov vezan uz promociju. Stvara se dojam da se kontroverza ne samo tolerira, nego i potiče jer prodaje karte i obara "neviđene" rekorde.

Usporedimo li to s turskom kinematografijom, razlika je očita. Turske serije već od 2010. godine, od prvih epizoda Sulejmana Veličanstvenog i Tisuću i jedne noći, preplavile su televizijske ekrane na našim prostorima. Gotovo svaka televizija emitira barem jednu tursku seriju ili film. No, rijetko se – gotovo nikada – u njima može čuti izrugivanje Alahu, Bogu, Kuranu ili bilo kojoj islamskoj svetinji. Psovke se ne prevode, eksplicitne scene se skraćuju ili zamagljuju. I unatoč tomu njihova kinematografija cvjeta. Serije i filmovi izvoze se diljem svijeta. Očito je moguće stvarati uspješnu umjetnost i bez golotinje i bez vrijeđanja svetinja.

Reakcije fra Marija Knezovića, mostarskog gvardijana i župnika, te don Danijela Dragičevića iz župe Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku snažno su odjeknule među vjernicima, ali i među onima koji se ne smatraju vjernicima. Dok su neki mediji korektno prenijeli njihova zapažanja, drugi su im se podrugljivo odnosili. Zanimljivo je da su i pojedini bošnjački mediji objektivno izvijestili o reakcijama, a u komentarima čitatelja moglo se vidjeti kako se mnogi ne slažu s vrijeđanjem Isusa, koji se spominje i u Kuranu.

Polemika oko filma zasigurno je opravdana. Ona otvara i pitanje kakvo društvo želimo biti. Društvo u kojem je sve dopušteno ako donosi profit? Ili društvo koje zna da postoje granice – ne nametnute silom, nego izgrađene poštovanjem prema drugome i prema svetome?

Umjetnost može provocirati, može otvarati teške teme i razotkrivati društvene slabosti. Ali kada prijeđe u svjesno ponižavanje onoga što je milijunima ljudi sveto, tada prestaje biti prostor dijaloga i postaje izvor razdora. A to, dugoročno i na kraju krajeva, ne koristi nikome.

Pročitaj članak

Mostar u znaku karnevala: Povorka u subotu prolazi gradskim ulicama

Mostar će i ove godine biti ispunjen bojama, glazbom i veseljem povodom tradicionalnog karnevala koji organiziraju Mostarske mažoretkinje. Karnevalska povorka održat će se u subotu, 14. veljače, s početkom u 12 sati, a kao i dosad, ulicama grada predvodit će je Mostarske mažoretkinje uz pratnju članova Hrvatske glazbe Mostar, čime se nastavlja bogata karnevalska tradicija grada na Neretvi.

Voditeljica Mostarskih mažoretkinja Anja Puhalo Nikolić kazala je kako je ovogodišnja tema karnevala „Rasplesani junaci našeg djetinjstva“, koja u središte stavlja likove iz crtanih filmova uz koje su odrastale brojne generacije. Istaknula je kako crtići, često i nesvjesno, prenose važne poruke i vrijednosti koje oblikuju djecu, ali i ostaju duboko usađene u odraslima.

– Bit će to povorka uspomena, emocija i vrijednosti koje nosimo sa sobom kroz cijeli život. Naši junaci podsjećaju nas na hrabrost, radost, upornost, zajedništvo i prijateljstvo – vrline koje su danas jednako važne kao i u djetinjstvu – naglasila je Puhalo Nikolić.

U povorci će se tako pojaviti brojni prepoznatljivi likovi iz svijeta animiranih filmova. Mačak u čizmama simbolizirat će hrabrost i odvažnost, King Julien poručit će da je radost stvar izbora, dok će Kung Fu Panda pokazati da prava snaga dolazi iz uma, truda i ustrajnosti. Minionsi će istaknuti važnost zajedništva i marljivosti, a Ninja kornjače podsjetit će na vjernost, dobrotu i prijateljstvo kao temeljne ljudske vrijednosti.

Prema riječima organizatora, povorci će se pridružiti i mališani iz Ustanove Dječji vrtići Mostar, a ove godine sudjelovat će i Osnovna škola Cim, i to 2. a razred učiteljice Arijane Marić Kordić s temom „Grožđe i vinogradari“, čime se dodatno obogaćuje sadržaj karnevala.

Povorka će krenuti s Rondoa prema Ulici kralja Petra Krešimira IV (nova šetnica), zatim će skrenuti u Ulicu kralja Tomislava te se njome kretati do raskrižja s Ulicom kralja Zvonimira. Defile se potom nastavlja Ulicom kralja Tvrtka, ponovno do Rondoa, odnosno do Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače, gdje je planiran završetak povorke.

Završni dio karnevala održat će se ispred Hrvatskog doma Hercega Stjepana Kosače, gdje će svi službeni sudionici biti počašćeni tradicionalnim krafnama. Organizatori su najavili i kako će, u slučaju loših vremenskih uvjeta, povorka biti odgođena, a javnost će o eventualnim promjenama biti pravodobno obaviještena.

Mostar tako i ove godine otvara vrata karnevalskom veselju, pozivajući građane svih generacija da barem na jedan dan ponovno postanu djeca i zaplešu s junacima svog djetinjstva.

Pročitaj članak

Gospa Lurdska – Majka nade i utjehe bolesnima

Prema želji Svetoga Oca Ivana Pavla II. na neobvezni spomendan Gospe Lurdske, 11. veljače, obilježavamo Svjetski dan bolesnika. Na ovaj dan molimo za bolesnike i za zdravstvene djelatnike kao i za sve one koji skrbe o bolesnicima

Danas se Crkva s posebnom nježnošću i suosjećanjem spominje Gospe Lurdske, a ujedno obilježavamo i Svjetski dan bolesnika – Dan bolesnih. To je dan kada se molitva, nada i patnja susreću u zagrljaju Majke koja nikada ne napušta svoju djecu.

Ukazanja Blažene Djevice Marije u Lourdesu 1858. godine, koja je doživjela skromna i ponizna djevojčica sveta Bernardica Soubirous, ostavila su dubok i trajan trag u srcu Crkve. Na tom mjestu, gdje je Marija sebe predstavila kao Bezgrešno Začeće, započela je povijest milosti, obraćenja i čudesnih ozdravljenja – ali još više, povijest duhovne utjehe i mira.

Lourdes je postao svetište patnje koja se preobražava u nadu. Ondje dolaze bolesni, slabi, odbačeni i obeshrabreni – ne uvijek da bi bili tjelesno ozdravljeni, nego da bi u susretu s Marijom pronašli snagu nositi svoj križ. Gospa Lurdska ne obećava lak život, ali pokazuje put povjerenja u Boga, i uči da patnja, sjedinjena s Kristom, dobiva smisao.

Svjetski dan bolesnika, koji se slavi upravo na blagdan Gospe Lurdske, poziva nas da ne okrenemo pogled od onih koji trpe. Poziva nas na blizinu, suosjećanje, molitvu i konkretna djela ljubavi. Bolesnici nisu teret – oni su dragocjeni članovi Kristova tijela, često tihi svjedoci vjere i ustrajnosti.

Danas posebno u molitvi nosimo sve bolesne, starije, osamljene, njihove obitelji, liječnike, medicinske sestre i sve koji se nesebično brinu za patnike. Molimo Gospu Lurdsku da nam izmoli srce koje vidi, ruke koje pomažu i vjeru koja ne posustaje ni u boli.

Gospo Lurdska, Zdravlje bolesnih,

budi utjeha svima koji trpe,

ojačaj njihovu vjeru i nadu,

i vodi nas svome Sinu, Isusu Kristu. Amen.

Pročitaj članak

Muškarci kreću na poseban hod: 16,5 kilometara vjere, odgovornosti i zajedništva

S radošću se najavljuje 1. Nacionalni hod muškaraca sv. Josipu, koji će se održati u subotu, 14. ožujka, u prijepodnevnim satima. Riječ je o jedinstvenom duhovno-hodočasničkom događaju koji okuplja muškarce svih uzrasta s ciljem jačanja vjere, zajedništva i osobne odgovornosti nadahnute primjerom svetog Josipa, piše Muževni budite.

Hod je zamišljen kao pješačko hodočašće na relaciji od pavlinskoga samostana Svetice kod Ozlja do Nacionalnog svetišta svetog Josipa u Karlovcu. Ruta duga približno 16,5 kilometara povezuje dva iznimno važna duhovna mjesta Karlovačke županije, no ovo hodočašće nadilazi samu fizičku dimenziju puta. Ono predstavlja unutarnje putovanje muškaraca koji žele produbiti svoju vjeru, osnažiti zajedništvo te promisliti o svojoj ulozi u obitelji i društvu.  

Sudionici hoda pozvani su nadahnuti se životom i krepostima svetog Josipa – zaštitnika obitelji, radnika, muževa i očeva. Sveti Josip ostaje snažan uzor vjere, poniznosti i odgovornosti, čovjek koji u tišini svakodnevnih obveza ostaje vjeran Božjem pozivu i brizi za povjerenu mu obitelj. Njegovu duboku duhovnost sažima i misao sv. Petra Julijana Eymarda: „Šutnja svetoga Josipa savršena je šutnja čovjeka koji pozorno sluša glas Božji i koji živi u savršenom skladu s Božjom voljom.“  

Upravo zato hod simbolizira spremnost muškaraca da, poput svetog Josipa, osluškuju Božji glas, prihvaćaju odgovornost i s poniznom hrabrošću djeluju u svakodnevnom životu. Organizatori upućuju otvoreni poziv muškarcima svih generacija, uz napomenu da maloljetnici mogu sudjelovati isključivo u pratnji odrasle osobe.  

Osnovne informacije o Hodu:

• Start: Pavlinski samostan Svetice kod Ozlja
• Cilj: Nacionalno svetište svetog Josipa, Karlovac
• Datum: Subota, 14. ožujka (prijepodnevni sati)
• Duljina rute: oko 16,5 kilometara  

Više informacija o samoj organizaciji i programu bit će objavljeno uskoro.

Ovaj Nacionalni hod poziv je na zajedništvo, molitvu i obnovu vjere, ali i na osobno svjedočanstvo muževnosti utemeljene na evanđeoskim vrijednostima. U zajedničkom hodu prema svetištu svetog Josipa sudionici će imati priliku osnažiti se primjerom sveca koji i danas nadahnjuje autentičan, odgovoran i vjerodostojan život pred Bogom i ljudima.

Pročitaj članak

Jedan od najvažnijih spomenika Hercegovine dobiva novo lice

Višegodišnji proces obnove tvrđave herceg Stjepana u Ljubuškom, jednog od najznačajnijih kulturno-povijesnih spomenika u Hercegovini i nacionalnog spomenika Bosne i Hercegovine, nastavlja se i ove godine potpisivanjem novog ugovora o radovima vrijednog 384.947,55 KM s PDV-om.

Ugovor je danas potpisan u zgradi Gradske uprave Ljubuški nakon provedene javne nabave pod nazivom „Zaštita Nacionalnog spomenika Stari grad Ljubuški“. Riječ je o novoj fazi sanacije i konzervatorsko-restauratorskih zahvata na srednjovjekovnom utvrđenom gradu smještenom na brdu Buturovica, na 396 metara nadmorske visine iznad Ljubuškog, izvijestili su iz Grada Ljubuškog, prenosi Pogled.ba.

Planirani radovi obuhvaćaju zahvate na kulama 1 i 2 te pripadajućim keglama 1 i 2. U okviru ove faze predviđena je obnova fasadnih zidova, zidanje uglova vrata i otvora, sanacija stepenica te ugradnja hrastovih drvenih nadvoja, a sve u skladu s važećim stručnim i konzervatorskim smjernicama.

Direktor tvrtke Građevinar Fajić d.o.o. Mostar Ekrem Maksumić istaknuo je kako se radi o nastavku ranije započetih faza obnove tvrđave. Naglasio je da je rok za završetak radova 150 dana od uvođenja izvođača u posao te da će po okončanju ove faze biti realizirano nešto više od tri četvrtine ukupne vrijednosti projekta obnove.

Cilj projekta je očuvanje autentičnosti povijesne strukture tvrđave, povećanje sigurnosti objekta te bolja dostupnost lokaliteta posjetiteljima. Dosadašnjim radovima već su obnovljeni pojedini dijelovi kula i bedema, čime je Stari grad Ljubuški postupno vraćen u fokus javnosti i sve značajnije uključen u turističku ponudu grada.

Gradonačelnik Ljubuškog Vedran Markotić kazao je kako potpisivanje novog ugovora predstavlja važan korak prema potpunoj obnovi jednog od ključnih simbola grada. Istaknuo je da projekt ne doprinosi samo očuvanju kulturne baštine, nego i razvoju turizma, kulture te jačanju lokalne zajednice.

Završetkom planiranih radova Ljubuški bi, uz već prepoznate turističke destinacije, trebao dobiti dodatno uređenu i valoriziranu povijesnu lokaciju koja će značajno doprinijeti razvoju kulturnog i povijesnog turizma u cijeloj regiji.

Pročitaj članak

Od Mostara do Pekinga: Priča mladog doktora iz Mostara

Mladi liječnik Josip Cvitković iz Mostara učinio je ono na što bi se malo tko usudio. Naučio je kineski jezik, izborio se za stipendiju, preživio razdoblje pandemije COVID-19 daleko od doma, diplomirao medicinu u Kini i danas se nalazi na specijalizaciji iz neurokirurgije, pod mentorstvom uglednog kineskog akademika, piše Magazin.hrt.hr.

Svoju nesvakidašnju životnu i profesionalnu priču podijelio je s novinarom Goranom Milićem u Pekinškom institutu za neurokirurgiju, u osmoj i posljednjoj epizodi dokumentarne serije What’s up Kina. Kako kaže, put do uspjeha bio je sve samo ne lagan.

„To mi je bio vjerojatno najizazovniji period života“, iskreno priznaje Josip. „Bilo je trenutaka kada sam mislio i od života odustati, koliko je bilo teško. Ali nemate neku drugu opciju. Posvetio sam se tome i odlučio otvoriti put koji nitko prije mene nije.“

Studij medicine u Kini traje pet godina i znatno se razlikuje od onoga na koji su navikli studenti u Europi. Josip se i danas živo sjeća prvog predavanja iz anatomije.

„Četiristo studenata, jedan profesor. Nisam bio siguran jesam li na predavanju ili u svatovima“, prisjeća se uz osmijeh. Na prvoj godini bilo je tek petnaestak stranih studenata, a mnogi su ga odgovarali od studija, tvrdeći da nitko iz Europe nije završio taj fakultet.

„Pitali su me kako ću položiti anatomiju, kako ću pričati s pacijentima, kako ću se snaći. No nakon prve godine shvatio sam da mogu imati bolje ocjene od Kineza i da mogu biti među najboljima“, kaže Josip, koji je osnovne studije završio s odličnim uspjehom, a danas je na master studiju, odnosno specijalizaciji.

Iza njega je već oko 70 operacija, od kojih mnoge traju i po osam sati. Radni dan započinje u 7.30 sati, pripremom i raspravom o pacijentima, a već oko 8.30 ulazi u operacijsku salu.

„Ja sam asistent. Pripremam pacijenta, radim dezinfekciju, otvaramo glavu, a kada dođemo do tumora, tada dolazi glavni neurokirurg“, objašnjava. Posao je fizički iznimno naporan, ali i psihički zahtjevan, osobito u trenucima kada mu se povjeri da drži tumor tijekom operacije.

„Morate imati potpuno mirne ruke i po 20 ili 30 minuta. Toliko je detalja koji se čine nebitni, a zapravo su presudni. Nakon nekoliko operacija bio sam potpuno iscrpljen, ali drago mi je što su mi dali povjerenje“, kaže. Uz smijeh dodaje: „Nekad mi neurokirurg kaže: ‘Vjerujem ja tebi, Josipe’, ali problem je što ja još sebi ne vjerujem.“

Posebno ga je dojmio odnos mentora prema studentima, koji u Kini nadilazi isključivo profesionalne okvire.

„Mentori su nam poput članova obitelji. Svakodnevno ste u kontaktu i taj odnos ne prestaje ni nakon umirovljenja. Zato cijeli institut svake godine miriše na cvijeće – Dan učitelja za nas je iznimno važan. To je najmanje što možemo učiniti kako bismo im zahvalili“, zaključuje Josip.

Priča Josipa Cvitkovića svjedočanstvo je upornosti, hrabrosti i vjere u vlastite snove – ali i dokaz da granice postoje samo dok ih se ne usudi prijeći.

Pročitaj članak

Povijesna investicija za Mostar: Autocesta Koridora Vc dobiva stotine milijuna eura

Vijeće ministara Bosne i Hercegovine utvrdilo je na današnjoj sjednici Prijedlog ugovora o grantu za projekt izgradnje dionice autoceste na Koridoru Vc Mostar sjever – Mostar jug, koji se zaključuje između Bosne i Hercegovine i Europske banke za obnovu i razvoj (EBRD). Riječ je o investicijskom grantu osiguranom kroz program Europskog zajedničkog fonda za zapadni Balkan, piše Fena.

Grant u iznosu od 140.372.000 eura odobrila je Europska komisija, a upravljanje sredstvima povjereno je EBRD-u. Ova financijska potpora namijenjena je izgradnji približno 15 kilometara duge dionice autoceste na Koridoru Vc, jedne od najvažnijih prometnih okosnica u Bosni i Hercegovini i regiji.

Planirana dionica započinje na petlji Mostar sjever, a završava na petlji Mostar jug te će imati dvije odvojene kolničke trake u oba smjera. Prema projektnim rješenjima, na ovoj trasi predviđena je izgradnja pet tunela i deset vijadukata na svakom od dva kolnika, što potvrđuje složenost i tehničku zahtjevnost zahvata.

Grant sredstva čine dio ukupne financijske konstrukcije projekta te se koriste zajedno s ranije zaključenim Ugovorom o zajmu između Bosne i Hercegovine i EBRD-a, vrijednim 220 milijuna eura. Na taj način osigurava se stabilno i dugoročno financiranje jedne od ključnih infrastrukturnih investicija u zemlji.

Prijedlog ugovora o grantu, zajedno s osnovama za njegovo zaključivanje, bit će upućen Predsjedništvu Bosne i Hercegovine na daljnje razmatranje i donošenje odluke. Kao potpisnik ugovora u ime Bosne i Hercegovine predložen je ministar financija i trezora, priopćeno je iz Vijeća ministara BiH.

Pročitaj članak

Mladi iz Mostara kreću put Požege: Evo kako se prijaviti za SHKM 2026.

Susret hrvatske katoličke mladeži (SHKM) održat će se 2. i 3. svibnja 2026. godine u Požegi, okupljajući mlade iz Hrvatske i inozemstva na dvodnevni program molitve, zajedništva i duhovne obnove.  

Odlazak na ovaj veliki susret tradicionalno organiziraju župe za svoje župljane, no pastoral mladih Mostarsko-duvanjske biskupije MiViDiMo priprema i poseban, zajednički odlazak namijenjen mladima koji nemaju mogućnost putovati sa svojom župom. Ova inicijativa posebno je usmjerena na studente i mlade koji žele biti dio SHKM-a, ali im je potrebna organizirana podrška u prijevozu i prijavi.  

Kotizacija za sudjelovanje u službenom programu Susreta iznosi 10 eura te se uplaćuje prilikom prijave organizatoru. Prijave su otvorene do 28. veljače 2026. godine, a vrše se putem prijavnog obrasca dostupnog na profilu MiViDiMo pastorala mladih.  

Za sudionike koji se prijave preko MiViDiMo organiziran je i prijevoz, a cijena puta iznosi 150 KM. Polazak je planiran za 1. svibnja 2026. godine, kako bi sudionici na vrijeme stigli u Požegu i pripremili se za početak programa.  

Organizatori ističu kako se raduju zajedničkom putovanju, druženju i sudjelovanju na jednom od najvećih susreta katoličke mladeži, koji svake godine donosi nova prijateljstva, snažna svjedočanstva i ohrabrenje u vjeri.  

Za sve dodatne informacije i eventualne nejasnoće, pastoral mladih MiViDiMo stoji na raspolaganju zainteresiranima preko Facebooka i Instagrama.

Pročitaj članak

Digitalna demencija: tiha epidemija koja mijenja dječje mozgove

Prvi ozbiljan alarm podigli su liječnici u Južnoj Koreji. U ordinacijama i školama počeo se ponavljati isti obrazac: djeca s urednom, pa i iznadprosječnom inteligencijom pokazuju ozbiljne poremećaje koncentracije, nagle ispade bijesa pri pokušaju oduzimanja pametnog telefona te zabrinjavajuće „rupe“ u pamćenju tijekom krajnje jednostavnih zadataka. Dijagnoza zvuči surovo, ali precizno – digitalna demencija.

Ne radi se o problemu odgoja, karaktera ili „teške dobi“. Riječ je o živčanom sustavu koji se razvijao i prilagodio stalnom životu pod ekranom. Mozak, osobito dječji i adolescentski, preusmjeren je na brzu obradu kratkih, intenzivnih podražaja. Posljedice su već vidljive: tinejdžeri se sve češće upućuju u klinike za digitalni detoks jer bez telefona više nisu u stanju normalno funkcionirati.

Slična se slika ponavlja u školama diljem svijeta. Dijete ne može zadržati pažnju dulje od dvije minute, ne zna prepričati odlomak koji je upravo pročitalo, ali bez ikakvih problema pamti složene algoritme videoigara, lozinke, virtualne mape i pravila digitalnih svjetova. Kada ekran nestane, pojavljuju se dva ekstrema: agresija ili potpuna mentalna praznina. To nije razmaženost. To je ovisnost o kratkim, ali snažnim naletima dopamina, duboko ugrađena u strukturu mozga.

Još 2015. godine zabilježen je drastičan pad sposobnosti koncentracije – s 12 na 8 sekundi. Usporedba je porazna: zlatna ribica u akvariju može zadržati pažnju oko 9 sekundi. Suvremena djeca, objektivno, koncentriraju se kraće nego riba. Ne zato što su „lošija“ ili manje sposobna, nego zato što odrastaju u svijetu beskonačnog scrollanja, kratkih videoisječaka i stalne buke podražaja. U takvom okruženju nema tišine – a bez tišine ne rađa se misao.

Najopasnije promjene ne događaju se naglo, nego tiho. Računanje napamet izaziva blokadu. Tekstovi se čitaju bez razumijevanja. Problemi se rješavaju isključivo uz pomoć sugestija, prečaca i digitalnih „štaka“. Sve se to danas olako proglašava „normom našeg vremena“, iako je u stvarnosti riječ o gubitku sposobnosti dubokog, logičnog i samostalnog mišljenja. Mozak se navikava na kognitivne proteze – i s vremenom odbija raditi bez njih.

Posljedice se više ne vide samo kod djece. Već sada su uočljive i kod osoba starijih od 25 godina: odraslo tijelo, ali reakcije tinejdžera – kratka pažnja, stalna potreba za stimulacijom, izbjegavanje odgovornosti, emocionalna nestabilnost. U Japanu i Južnoj Koreji za taj se fenomen koristi izraz hikikomori – ljudi koji fizički postoje, ali su psihički ispali iz stvarnog života.

Pitanje koje ostaje nije više je li problem stvaran, nego kamo idemo ako se pravimo da ga ne vidimo. Digitalna tehnologija sama po sebi nije neprijatelj. No bez granica, bez odgoja za tišinu, dosadu i duboku misao, ona postaje alat koji ne proširuje svijest – nego je polako sužava.

A cijenu tog procesa tek ćemo u potpunosti platiti.

Stjepan Ivan Horvat / Goranci online

Pročitaj članak

Svetac koji nije šutio: zašto je Stepinac nekima i danas trn u oku

Jedina župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji posvećena bl. Alojziju Stepincu nalazi se u Orašju, dok u Hercegovini u Podvraniću u župi sv. Petra i Pavla filijalna crkva za patrona ima ovog moćnog blaženika

U tišini veljače Crkva se zaustavlja pred likom čovjeka koji je ostao uspravan onda kada je bilo najlakše sagnuti glavu. Blaženi Alojzije Stepinac nije svetac romantičnih legenda, nego svetac savjesti – one tihe, postojane, koja se ne prodaje ni kad je cijena previsoka. Njegov život, od djetinjstva u Brezariću u župi Krašić do smrti u zatočeništvu, jest hod vjere kroz tamu povijesti, ali i svjetionik za svakoga tko danas traži istinu bez kompromisa.

Korijeni u jednostavnosti

Rođen u pobožnoj i radišnoj obitelji 8. svibnja 1898., Stepinac je odrastao u svijetu gdje se Bog nije dokazivao riječima, nego životom. Molitva i rad bili su svakodnevica, a vjera nije bila ukras, nego temelj. Već u mladosti pokazivao je ozbiljnost i dubinu, ali i onu tihu unutarnju borbu koja je obilježila njegov poziv: borbu između ljudskih planova i Božjega glasa.

Rat ga je rano suočio s brutalnošću svijeta. Fronta, zarobljeništvo, neizvjesnost – sve je to u njemu lomilo iluzije, ali je istodobno kovalo nutarnju snagu. Iz tog iskustva nije izašao ogorčen, nego pročišćen. Naučio je koliko je ljudski život krhak i koliko je svaka osoba neizmjerno vrijedna.

Poziv koji se rađa u šutnji

Put prema svećeništvu nije bio nagao ni romantičan. Bilo je tu i studija, i povratka zemlji, i razmišljanja o braku. No upravo u toj tišini sazrijevanja rađala se odluka koja nije bila bijeg od svijeta, nego potpuno darivanje svijetu. Rim ga je oblikovao intelektualno, ali domovina ga je čekala ranjena, podijeljena i gladna pastira.

Kao mlad biskup i nadbiskup, Stepinac nije tražio vlast, nego služenje. Njegova snaga nije bila u političkim kalkulacijama, nego u jasnoći evanđeoskog stava. Bio je pastir koji ide pred stado, ali i onaj koji ostaje uz stado kad dolaze vukovi.

Evanđelje jače od ideologija

U vihoru rata i totalitarnih sustava Stepinac je ostao slobodan čovjek. Nije se vezao ni uz jednu ideologiju jer je znao da se kršćanin veže jedino uz Krista. Kada su zakoni gazili dostojanstvo čovjeka, on je podizao glas. Kada su drugi šutjeli, on je govorio. Kada je to bilo opasno – govorio je još jasnije.

Njegove propovijedi nisu bile politički govori, nego čista teologija dostojanstva: svaki čovjek ima pravo na život, na ime, na Oca na nebesima. U tim riječima odzvanja srce Evanđelja. Spašavajući progonjene, ne pitajući za vjeru ni narodnost, pokazao je da je kršćanska ljubav uvijek konkretna ili nije ljubav.

Križ bez mržnje

Nakon rata križ je postao osoban. Zatvor, suđenje, laži, izolacija – sve ono što slama čovjeka. A ipak, Stepinac nije slomljen. Njegova veličina najviše se vidi upravo tu: u ljubavi prema neprijateljima, u odbijanju mržnje, u miru koji nije ovisio o slobodi tijela.

U zatočeništvu je postao pastir pera i molitve. Pisao je, tješio, hrabrio. Njegova vjera nije tražila osvetu, nego smisao. Bol je prihvaćao kao sudjelovanje u Kristovu križu, a smrt je dočekao s riječima predanja: „Oče, budi volja tvoja.“ Preminuo je 10. veljače 1960. u Krašiću kod Zagreba.

Svetac za naše vrijeme

Blaženi Alojzije Stepinac zasigurno nije svetac prošlosti. On je svetac savjesti za današnje vrijeme – za svijet u kojem je lakše relativizirati nego svjedočiti, lakše šutjeti nego riskirati. U njemu prepoznajemo snagu tihe vjernosti, hrabrost bez mržnje i istinu koja se ne nameće, ali se ne povlači.

Stepinčeva propovijed iz 1940. kojom je pozivao vjernike da budu oprezni pred komunističkom silom koja se tih godina nadvijala nad Europom. 

Oštre i proročke riječi. Ono što je Nadbiskup tada govorio, to je od 1945. nadalje i potvrđivao i životom svjedočio kada se komunizam u zemlji učvrstio kao bezbožna ideologija i vladavina. Nadbiskup se ni na kakav nagovor ili prijetnju nije dao iz Zagreba. Nikoga se nije bojao. A iza svojih je riječi u svaka doba hrabro stajao. On se opredijelio na Isusovu stranu. I sve je svećenike i vjernike vazda pozivao da stanu na Isusovu stranu. Izvan Krista nema ništa! I kad su mu više puta nudili da pođe iz Hrvatske u Vatikan, ali da se više ne vraća, Nadbiskup je mirno odgovarao da će poći samo ako ga Papa pozove, pod posluh. Papa to nije nikada učinio, pa ni u vrijeme imenovanja kardinalom, nego je prepustio odluku Nadbiskupovoj savjesti. 

Njegova mu je savjest diktirala da ostane gdje jest, u Zagrebu, u zatvoru u Lepoglavi, u zatočeništvu u Krašiću, gdje se već našao, među svojim narodom, makar nikada ne obukao kardinalskoga odijela, niti ustaknuo kardinalskoga šešira, kao što i nije. Nadbiskup kardinal u komunizmu je vidio bezbožan sustav koji se savijao pred sotonskom silom koja mu je lažno obećavala „sve dati“, samo da joj se ljudi poklone. Svi koji su joj se poklonili, sve su izgubili! Nadbiskup je ostao kao sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori, savjest kao jasan orijentir svim katolicima i ljudima dobre volje. Tu je njegovu savjest proglasila čistom i blaženom i sama Crkva na usta pape Ivana Pavla Drugoga, uskoro blaženika, na dan beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Primjer za udivljenje i nasljedovanje!

Dok Crkva danas spominje njegovo ime, ne čini to da bi se vraćala u povijest, nego da bi učila kako se živi sada. Stepinčeva poruka ostaje jednostavna i zahtjevna: Bog je iznad svake sile, a čovjek je svetinja. Tko to prihvati, možda će izgubiti mir svijeta – ali će sačuvati mir duše.

Pročitaj članak

Imala je samo 17 godina, a ono što su učinili njezini roditelji rasplakalo je mnoge

Teška prometna nesreća koja se 26. siječnja dogodila na Radničkoj cesti u Zagrebu završila je kobno za 17-godišnju srednjoškolku Doru Lukić. Nesreća se dogodila oko 17.20 sati kada je Dora prelazila obilježeni pješački prijelaz na crveno svjetlo, a na nju je naletio osobni automobil marke Volkswagen zagrebačkih registarskih oznaka kojim je upravljala 50-godišnja žena, piše 24sata.hr.

Unatoč naporima liječnika, Dora je nakon 48 sati borbe za život preminula u KBC-u Rebro. Vijest o smrti mlade djevojke potresla je javnost, ali i otvorila prostor za priču o nesebičnosti, hrabrosti i nadi koja se rađa iz nezamislive boli.

Dorini roditelji, otac Daniel i majka Ines, donijeli su tešku, ali plemenitu odluku – darovati organe svoje kćeri. Tom su odlukom spasili pet života, u Hrvatskoj i drugim europskim zemljama.

„Znao sam da bi ona to željela. Ona ne bi ni razmišljala, njoj je samo bilo važno pomagati svima – ljudima, životinjama… Tako da bi milijun posto željela donirati organe. Takva je bila, ponos naš“, rekao je otac Daniel za 24sata.

U emotivnoj ispovijesti istaknuo je kako mu je bilo važno da dio njegove kćeri nastavi živjeti.
„Htio sam da barem dio nje živi negdje, u nekome. Ona je bila stvorena za pomaganje. Srce joj sad kuca negdje drugdje. Sad je petero ljudi dobilo priliku za život, a negdje tamo kuca srce naše voljene Dore“, kazao je kroz suze.

Dora je, prema riječima obitelji, bila dijete za poželjeti – izvrsna učenica, bez ikakvih problema u školi ili izvan nje, omiljena među prijateljima i profesorima. Školovala se za medicinsku sestru jer je, kako ističe otac, oduvijek željela pomagati bolesnima.

„Sve su moje kćeri moj ponos, ali Dora je bila posebna po toj svojoj empatiji. Jednom smo čak jurili na Veterinarski fakultet kako bi naš kućni kunić primao infuzije, pokušavali smo ga spasiti. Nisu uspjeli, ali to pokazuje kakva je ona bila“, prisjeća se otac.

U tragediji koja je prerano ugasila jedan mladi život, Dorina obitelj ostavila je snažnu poruku humanosti. Njihova odluka da u najtežem trenutku misle na druge učinila je da Dorino srce, simbolično i doslovno, nastavi kucati – kao trajni znak dobrote koju je nosila u sebi.

Pročitaj članak