Blagdan Uzvišenja svetoga Križa i obljetnica posvete katedrale

Danas, 14. rujna, Crkva slavi blagdan Uzvišenja svetoga Križa, a ovaj dan posebno je značajan i za vjernike Mostara jer se obilježava i obljetnica posvete katedrale Marije Majke Crkve.

U mostarskoj katedrali večeras u 18 sati bit će slavljeno svečano euharistijsko slavlje kojim će predsjedati mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić. Ovogodišnje slavlje bit će posebno i po tome što će tijekom misnog slavlja u službu biti postavljeni kandidati za lektore i akolite.

U službu će biti postavljeno ukupno 16 kandidata iz osam župa Mostarsko-duvanjske i Trebinjsko-mrkanske biskupije. Od njih će devetorica preuzeti službu akolita, dok će sedmorica biti postavljena u službu lektora.

Kandidati su prethodno prošli potrebnu formaciju i pripremu prema programu Biskupske konferencije Bosne i Hercegovine, čime su se osposobili za službe koje imaju važno mjesto u životu i liturgijskom poslanju Crkve.

Službe lektora i akolita predstavljaju konkretan način sudjelovanja vjernika u životu crkvene zajednice. Lektor je pozvan naviještati Božju riječ, dok akolit ima posebnu službu povezanu s oltarom i euharistijskim slavljem te pomaže svećeniku i đakonu u liturgiji.

Večerašnje slavlje tako će biti i prigoda za zahvalnost Bogu za darove, vjeru i spremnost vjernika koji se uključuju u služenje Crkvi. Istodobno, ono je i poticaj župnim zajednicama da prepoznaju, njeguju i potiču darove svojih članova te ih ohrabruju na aktivnije sudjelovanje u životu Crkve.

Blagdan koji govori o središtu kršćanske vjere

Blagdan Uzvišenja svetoga Križa svoje korijene ima u Jeruzalemu. Car Konstantin dao je izgraditi baziliku Uskrsnuća nad grobom Isusovim, koja je bila posvećena 13. rujna 335. godine.

Carica Jelena prema predaji je oko 320. godine otkupila dio izvornog Kristova križa te ga povjerila na čuvanje u toj bazilici. Kršćani Jeruzalema sutradan nakon godišnjice posvete bazilike, 14. rujna, izlagali su svetu relikviju i pred njom se klanjali.

Relikviju je 614. godine otela perzijska vojska, no car Heraklije uspio ju je povratiti te ju je 3. svibnja 628. godine svečano donio natrag u Jeruzalem. Iz Jeruzalema se blagdan tijekom vremena proširio među kršćane Zapada.

Za svakog kršćanina križ Kristov znak je spasenja. On nije simbol poraza, nego pobjede. Nije znak smrti, nego izvor života.

Križ nije samo simbol. On je sveti znak, ali prije svega stvarnost koja govori o Božjoj ljubavi prema čovjeku.

Križ je mjesto pobjede, a ne poraza. Križ je izvor života, a ne smrti.

Iz križa izvire život kako za Krista, tako i za svakog čovjeka. Križ postaje izvor najveće ljubavi kada je iz ljubavi prihvaćen. Tada ono što čovjeku može izgledati kao teret i patnja postaje put prema blagoslovu, sazrijevanju i životu.

Današnji blagdan stoga vjernika ponovno poziva da ne bježi od vlastitoga križa, nego da ga, oslonjen na Krista, prihvati s vjerom i ljubavlju. Jer ono što se ljudskim očima može činiti kao poraz, u Božjem planu može postati početak pobjede.

Obilježavanje obljetnice posvete mostarske katedrale i današnje postavljanje novih lektora i akolita dodatno podsjećaju na važnost zajedništva i služenja u Crkvi. Crkva nije samo prostor u kojem se vjernici okupljaju, nego zajednica u kojoj svatko, prema svojim darovima i pozivu, može dati svoj doprinos.

Svi vjernici pozvani su sudjelovati u ovom svečanom euharistijskom slavlju te molitvom podržati nove lektore i akolite na početku njihove službe.

Večerašnja sveta misa u 18 sati u mostarskoj katedrali tako će biti više od obilježavanja jednog blagdana – bit će susret s Kristovim križem, zahvalnost za dar Crkve i zajedništva te novi korak u služenju Bogu i njegovu narodu.

Pročitaj članak

Sutra obilježavanje 33 godine od stradanja 41 Hrvata na Uzdolu

foto Damir Mišura

Na Uzdolu će sutra, 14. rujna, biti obilježena 33. obljetnica stradanja Hrvata u ovom ramskom kraju. Tog kobnog 14. rujna 1993. godine pripadnici Armije BiH ubili su 29 hrvatskih civila i 12 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane, među kojima su bili i mještani koji su stradali u svojim domovima.

Obilježavanje obljetnice i ove će godine okupiti obitelji žrtava, Uzdoljane, branitelje, predstavnike udruga proisteklih iz Domovinskog rata te brojna izaslanstva iz društvenog i političkog života.

Program započinje u 10.30 sati kratkim razmatranjem o križu, nakon čega će biti položeni vijenci u spomen na sve poginule.

Središnji dio obilježavanja bit će sveta misa za sve poginule, koja će započeti u 11 sati. Svetu misu predvodit će vlč. dr. Hrvoje Kalem, profesor na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Sarajevu.

Nakon svete mise predviđeno je druženje u kripti crkve.

Obilježavanje obljetnice organizira se pod okriljem Župe sv. Ivana Krstitelja Uzdol te Udruge 3. bojne brigade Rama i branitelja Uzdola.

Trideset i tri godine nakon tragedije Uzdol i dalje čuva sjećanje na svoje stradale. Obljetnica je prilika da se imena i sudbine žrtava ne prepuste zaboravu te da se, okupljanjem obitelji, mještana i branitelja, oda počast svima koji su toga dana izgubili život.

Pročitaj članak

Život u BiH sve skuplji: Ni dvije prosječne plaće nisu dovoljne za mjesečne troškove obitelji

foto Etto.ba

Troškovi života u Bosni i Hercegovini nastavljaju snažno pritiskati kućne proračune. Za četveročlanu obitelj mjesečne potrebe daleko nadilaze primanja koja većina građana može ostvariti.  

Prema podacima Saveza samostalnih sindikata BiH, potrošačka košarica za četveročlanu obitelj u kolovozu je iznosila 3.810,70 KM. Istodobno, prosječna plaća u Federaciji BiH bila je 1.714 KM, dok je najniža plaća iznosila 1.027 KM.  

To znači da prosječna plaća može pokriti manje od polovice ukupnih troškova koje sindikati uključuju u izračun potrošačke košarice. Kod minimalne plaće situacija je još teža – ona pokriva tek nešto više od četvrtine potrebnog iznosa.  

Posebno zabrinjava podatak da ni kućanstvo u kojem oba člana primaju prosječnu plaću ne bi uspjelo u potpunosti pokriti izračunatu potrošačku košaricu. Dvije prosječne plaće zajedno donose 3.428 KM, što je oko 383 KM manje od potrebnog iznosa.  

Hrana među najvećim udarima na kućni proračun  Jedan od najvećih pritisaka dolazi iz svakodnevne kupnje hrane. Prema navodima građana, za prehranu se mjesečno često izdvaja između 600 i 800 KM, a u pojedinim kućanstvima i više.  

Posljedice visokih cijena sve su vidljivije i na tržnicama. Kupci sve češće biraju manje količine kako bi ukupni račun ostao pod kontrolom. Umjesto kilograma, kupuje se nekoliko stotina grama povrća, mesa ili drugih namirnica. 

Takvo ponašanje pokazuje kako se potrošačke navike mijenjaju. Građani ne odustaju nužno od određene namirnice, ali kupuju manje, pažljivije uspoređuju cijene i sve više planiraju svaku kupnju.  

Potrošačka košarica pritom ne podrazumijeva samo prehranu. U ukupni izračun ulaze i stanovanje, komunalne usluge, higijena, odjeća i obuća, prijevoz te druge osnovne životne potrebe.  

Ekonomist Zoran Pavlović upozorio je da prehrana čini približno 40 posto vrijednosti potrošačke košarice, što dodatno pokazuje koliko poskupljenje hrane utječe na standard građana.  

Za brojne obitelji svakodnevica se zato svodi na računanje – što kupiti, čega se odreći i kako izdržati do sljedeće plaće.  

Dok troškovi osnovnih potreba rastu, razlika između primanja i stvarnih izdataka postaje sve izraženija. Za dio građana štednja više nije pitanje planiranja budućnosti, nego način da se pokriju najosnovnije potrebe.

Pročitaj članak

U katedrali u Mostaru 16 vjernika primit će službe lektora i akolita

foto Exploremostar

Na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, u ponedjeljak, 14. rujna 2026. godine, u 18 sati u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru bit će slavljeno svečano euharistijsko slavlje tijekom kojega će 16 kandidata biti postavljeno u službe lektora i akolita.

Riječ je o službama koje se povjeravaju vjernicima laicima, a kojima se na poseban način želi odgovoriti na potrebe suvremenog života Crkve te potaknuti aktivnije sudjelovanje vjernika u liturgijskom i pastoralnom životu župnih zajednica.

Biskupi Bosne i Hercegovine, pronašavši među vjernicima one koji su spremni služiti Crkvi, odlučili su uvesti ove službe oslanjajući se na nauk i Predaju Katoličke Crkve. Prema odluci biskupa, župnici su bili pozvani izabrati i predložiti kandidate koji će proći potrebnu formaciju za službe lektora i akolita.

Službe će u mostarskoj katedrali biti povjerene ukupno 16 kandidata iz župa Aladinići, Mostar – Katedrala, Mostar – sv. Ivan, Mostar – sv. Matej, Mostar – sv. Toma, Kongora, Široki Brijeg i Rasno.

Služba lektora

Prema odgovoru mostarsko-duvanjskog biskupa Petra Palića na molbe kandidata, služba lektora povjerava se na razdoblje od pet godina, računajući od dana postavljanja u službu. Lektor svoju službu redovito vrši u vlastitoj župnoj zajednici, u zajedništvu i dogovoru sa župnikom.

Lektor je osobito služitelj Božje riječi u liturgijskoj zajednici. Njegova je temeljna zadaća tijekom svete mise i drugih liturgijskih slavlja dostojno, razgovijetno i s razumijevanjem naviještati čitanja iz Svetoga pisma, osim Evanđelja.

Kada nema psalmista, prema potrebi može naviještati i pripjevni psalam, a kada nema đakona ili drugih za to određenih služitelja, može izreći nakane sveopće molitve. Također može pomagati u pripravi drugih vjernika koji povremeno preuzimaju službu čitača.

Služba akolita

Poput službe lektora, i služba akolita povjerava se na pet godina. Akolit svoju službu redovito vrši u vlastitoj župnoj zajednici, u zajedništvu i dogovoru sa župnikom.

Akolit je osobito pozvan služiti oltaru te pomagati svećeniku i đakonu u liturgijskim slavljima, osobito u slavljenju svete mise. Njegova je služba na poseban način povezana s Euharistijom.

Akolitu je povjerena i služba izvanrednoga djelitelja svete pričesti. Svetu pričest dijeli kada nema dovoljno redovitih djelitelja ili kada oni zbog bolesti, poodmakle dobi ili drugih opravdanih razloga ne mogu vršiti tu službu. Također može pomagati u podjeli pričesti kada bi zbog velikoga broja pričesnika euharistijsko slavlje bilo pretjerano produženo.

Prema pastoralnoj potrebi i u dogovoru sa župnikom, akolit može donositi svetu pričest bolesnicima, starijim osobama i drugim vjernicima koji opravdano ne mogu sudjelovati u euharistijskom slavlju.

U okolnostima predviđenima liturgijskim propisima akolitu može biti povjereno i izlaganje Presvetoga Sakramenta na klanjanje vjernicima te njegova ponovna pohrana. Pritom akolit ne podjeljuje euharistijski blagoslov.

Službe lektora i akolita tako predstavljaju konkretan oblik služenja Crkvi i župnoj zajednici, ali i odgovornost povjerenim vjernicima da svojim životom, vjerom i služenjem budu na raspolaganju zajednici.

Svečano slavlje i podjela službi bit će održani u katedrali Marije Majke Crkve u Mostaru na blagdan Uzvišenja Svetoga Križa, 14. rujna 2026. godine, s početkom u 18 sati.

Pročitaj članak

ŠIROKI BRIJEG GORIO Škripari spektakularno proslavili 30 godina

foto Goranci online

Široki Brijeg sinoć je bio u znaku velikog navijačkog spektakla. Škripari su obilježili 30 godina postojanja, a veliki jubilej proslavljen je bakljadom, pjesmom, koreografijama i programom koji je privukao veliku pozornost.  

Posebno dojmljiv prizor dogodio se u 30. minuti utakmice na Pecari, kada je stadion obasjala velika bakljada. Vatrena atmosfera s tribina još jednom je pokazala koliko snažnu povezanost Škripari imaju sa svojim klubom i gradom.  

Proslava je nastavljena i nakon utakmice. Od 21 sat održan je glazbeni program u kojem su nastupili Žuvi, KUD Kuvajt i DJ, a cijeli događaj imao je i humanitarnu dimenziju jer je prihod bio namijenjen u humanitarne svrhe.  

Na terenu je NK Široki Brijeg od 18 sati ugostio BSK, a utakmica je završila bez pobjednika. Ipak, rezultat je te večeri ostao u drugom planu, jer je središnja pozornost bila usmjerena na veliki jubilej jedne od najprepoznatljivijih navijačkih skupina u Hercegovini. 

Trideset godina vjernosti  

Iako se 1996. godina službeno uzima kao godina osnutka Škripara, organizirano navijanje u Širokom Brijegu ima znatno dulju tradiciju.  

Prvi ozbiljniji tragovi organiziranog navijanja sežu u sezonu 1986./1987., kada se pojavio transparent „Broadly Hill Boys“. Pod tim imenom navijači su počeli aktivnije pratiti utakmice širokobrijeških košarkaša, a potom i nogometaša.  

Tijekom sljedećih godina navijačka scena postupno se razvijala i dobivala prepoznatljiv identitet. Godine 1996. prihvaćeno je ime Škripari, koje je od tada službeno ime navijačke skupine.  

Naziv je nadahnut križarima koji su nakon Drugoga svjetskog rata odbili prihvatiti novu vlast te su kroz gerilski oblik otpora djelovali sve do sredine 1950-ih.  

Kroz tri desetljeća Škripari su postali sastavni dio sportskog identiteta Širokog Brijega.  Navijanje na Pecari u počecima je bilo organizirano na južnoj strani stadiona, a potom se skupina preselila na istočnu tribinu. Konačno, 2009. godine Škripari su svoje mjesto pronašli na sjevernoj tribini, u danas legendarnom „kavezu“.  

Upravo je kavez tijekom posljednjih 17 godina postao simbol Škripara i mjesto na kojem su odrastale nove generacije širokobrijeških navijača. S tribine su se kroz godine širile pjesme, koreografije i poruke koje su postale nezaobilaznim dijelom utakmica na Pecari.  

No, djelovanje Škripara nije se svodilo samo na nogomet i navijanje. Klub navijača tijekom godina organizirao je brojne događaje, glazbene programe i druge aktivnosti, nastojeći biti dio društvenog života grada.  

Posebno mjesto zauzimaju humanitarne akcije. Jedna od zapaženijih bila je akcija darivanja krvi „Škripari poručuju – bit će krvi“, organizirana u suradnji s Crvenim križom. Skupina je kroz godine sudjelovala i u drugim oblicima pomoći članovima lokalne zajednice.  

Tri desetljeća kasnije, pjesma, baklje, koreografije, transparenti, murali i grafiti i dalje su dio prepoznatljivog identiteta Škripara.  

Veliki jubilej tako nije bio samo proslava jedne navijačke skupine. Bio je to podsjetnik na tri desetljeća generacija koje su svoj odnos prema Širokom Brijegu i njegovu klubu izražavale s tribine – kroz vjernost, zajedništvo i strast prema bojama svog grada.  

Prizori bakljade i osvijetljenog neba iznad Širokog Brijega još će se dugo prepričavati, a 30. rođendan Škripara ostat će zapisan kao jedna od upečatljivijih navijačkih proslava na Pecari.

Pročitaj članak

Planinica nakon 30 godina dobiva električnu energiju: Poznat rok za podnošenje zahtjeva

Nakon javnog apela u kolovozu i nakon gotovo tri desetljeća čekanja, područje Planinice trebalo bi konačno dobiti električnu energiju. Riječ je o važnom koraku za stanovnike i vlasnike nekretnina na području Velike Trnovače i Seline, gdje elektrifikacija godinama predstavlja jedno od ključnih pitanja za normalan život i razvoj ovog kraja.  

Kako je navedeno u objavljenoj obavijesti, na sastanku s predstavnicima Elektroprivrede Herceg Bosne izražena je spremnost da se projekt elektrifikacije ovog područja realizira.  

Prema informacijama iz obavijesti, vlasnici nekretnina na području Planinice trebaju podnijeti zahtjeve za priključak električne energije najkasnije do 31. prosinca 2026. godine.  

Ova se obavijest posebno odnosi na kuće u Selinama, kao i na područje od Repetitora do Velike Trnovače.  

Cijena priključka iznosi 237,50 KM po jednom kilovatu priključne snage. Primjerice, priključak snage 5 kW koštao bi ukupno 1187,50 KM.  

Zainteresirani vlasnici pozvani su da se pravodobno informiraju o postupku i potrebnoj dokumentaciji te da zahtjeve podnesu u predviđenom roku. Obrasci za predaju zahtjeva nalaze se u prostorijama Mjesne zajednice Vihovići.  

Nakon tri desetljeća otvara se novo poglavlje  

Planinica je već godinama poznata kao područje koje okuplja planinare, ljubitelje prirode i vlasnike nekretnina, a nedostatak električne energije predstavljao je jednu od najvećih prepreka njegovu razvoju.  

Elektrifikacija bi, osim poboljšanja životnih uvjeta, mogla otvoriti prostor za dodatni razvoj ovog kraja u sastavu župe Goranci, uključujući njegov turistički i planinarski potencijal.  

Posebno je značajno što se projekt, prema objavljenim informacijama, planira uvrstiti u investicijski fond Elektroprivrede HZ HB, čime bi se nakon 30 godina čekanja mogao napraviti konkretan iskorak.  

Za vlasnike nekretnina sada je najvažnije pravovremeno podnijeti zahtjev i iskoristiti predviđeni rok.  

Planinica tako nakon tri desetljeća čekanja napokon dobiva priliku napraviti veliki korak prema osnovnim uvjetima za život – električnoj energiji.

Pročitaj članak

Jesenske kvatre: Tjedan posvećen molitvi za svećenička i redovnička zvanja

Od 14. do 19. rujna traje jesenski kvatreni tjedan, koji je u Katoličkoj Crkvi posebno posvećen molitvi za svećenička i redovnička zvanja te za kršćansku izgradnju mladeži.

Kvatre su pokornički dani tijekom kojih su vjernici pozvani na intenzivniji susret s Bogom kroz molitvu, post i djela ljubavi prema bližnjima. To je vrijeme kada se vjernike potiče da zastanu u svakodnevnoj užurbanosti, prodube svoj odnos s Bogom te se kroz molitvu i odricanje zauzmu za potrebe Crkve i društva.

Jesenske kvatre osobito su usmjerene prema molitvi za nova duhovna zvanja. Vjernici su pozvani moliti da među mladima bude onih koji će prepoznati Božji poziv i odlučiti svoj život posvetiti služenju Bogu i ljudima kroz svećeništvo ili redovništvo.

Posebna nakana odnosi se i na kršćansku izgradnju mladeži. U vremenu brojnih izazova i različitih utjecaja kojima su mladi svakodnevno izloženi, kvatreni dani prilika su za molitvu da mladi pronađu pravi životni put, učvrste svoju vjeru i izgrade život na kršćanskim vrijednostima.

Kvatre nisu samo poziv na odricanje od određene hrane ili drugih životnih navika. Njihov smisao puno je dublji – potaknuti vjernika na obraćenje, molitvu, činjenje dobra i veću odgovornost prema bližnjima. Post i pokora trebaju biti povezani s konkretnom ljubavlju prema čovjeku, pomaganjem potrebitima i nastojanjem da se vlastiti život uskladi s kršćanskim naukom.

Stoga su vjernici tijekom ovog jesenskog kvatrenog tjedna pozvani intenzivnije moliti, činiti djela pokore i ljubavi te posebno prikazivati svoje molitve za nova svećenička i redovnička zvanja i za mlade koji traže svoj životni poziv.

Kvatre tako predstavljaju posebno vrijeme u liturgijskoj godini u kojem se kroz molitvu, post i djela milosrđa vjernik poziva na dublji susret s Bogom i konkretnije življenje kršćanske vjere.

Pročitaj članak

Isusova pitanja koja ne traže samo odgovor

foto Donatas Dabravolskas Wikipedija

Postoje pitanja na koja čovjek može odgovoriti riječima. Postoje i ona druga – pitanja koja ostanu u srcu, koja nas prate i onda kada zatvorimo Sveto pismo, ugasimo svjetlo crkve i ostanemo sami sa sobom.  

Isus je tijekom svoga zemaljskog života postavljao brojna pitanja. Prema različitim načinima brojanja, u Evanđeljima ih je više od tristo. Nije ih postavljao zato što nije znao odgovor. On, koji poznaje čovjekovo srce, postavljao je pitanja kako bi čovjek sam otkrio odgovor koji se nalazi duboko u njemu. 

„Što tražite?“ – pita Isus prve učenike.  

„A vi, što vi kažete, tko sam ja?“ – pita svoje apostole.  

„Što želiš da ti učinim?“ – pita slijepca koji mu dolazi s vjerom.  

„Zašto se toliko bojiš?“ – Poziv na povjerenje i nadvladavanje straha u životnim olujama.

„Želiš li ozdraviti?“ – Pitanje upućeno uzetome koje poziva čovjeka na preuzimanje odgovornosti i želju za promjenom.

„Ljubiš li me?“ – pita Petra nakon uskrsnuća.  

To nisu samo pitanja upućena ljudima iz prošlosti. To su pitanja koja Krist i danas postavlja svakome od nas.  

Što tražimo u životu? Za čime čezne naše srce? Tko je za nas Isus – samo ime koje poznajemo od djetinjstva ili doista naš Gospodin i Spasitelj? Što želimo da nam učini? I, naposljetku, ljubimo li ga doista?  

Pitanje koje posebno odzvanja ove nedjelje  

U Evanđelju ove nedjelje Petar dolazi Isusu s pitanjem koje je zapravo vrlo ljudsko: koliko puta moram oprostiti svome bratu koji mi učini nešto nažao?  

Petar misli da je velikodušan kada spominje sedam puta.  

Ali Isus mu odgovara: „Ne kažem ti do sedam puta, nego do sedamdeset puta sedam.“  

Krist time ne daje matematičku granicu oprosta. On nas poziva da shvatimo kako kršćanski oprost nije računica.  

Čovjek često vodi svoje bilance. Pamti tko ga je povrijedio, kada se to dogodilo, što mu je rečeno i koliko je puta već prešao preko nečije pogreške. U srcu znamo govoriti: „Oprostio sam, ali neću zaboraviti.“  

A Krist nas poziva korak dalje.  

Jer koliko smo mi puta tražili oprost od Boga?  

Koliko smo puta kleknuli pred Gospodinom svjesni vlastitih slabosti, grijeha, pogrešaka i promašaja? Koliko smo puta izgovorili: „Oprosti mi, Gospodine“?  

I svaki put kada iskreno tražimo njegovo milosrđe, susrećemo Boga koji ne vodi hladnu knjigu naših dugova, nego nam otvara vrata svoga milosrdnog srca.  

Ne možemo primiti milost, a drugome zatvoriti srce  

Prvo čitanje ove nedjelje snažno govori o pogubnosti srdžbe i zamjeranja. Knjiga Sirahova podsjeća čovjeka da oprosti bližnjemu kako bi i sam mogao računati na Božje oproštenje.

To je jedna od najtežih, ali i najljepših lekcija kršćanskoga života.  

Oprost ne znači reći da zlo nije bilo zlo.  

Oprost ne znači opravdavati nepravdu.  

Oprost ne znači zaboraviti sve što se dogodilo.  

Oprost znači odbiti dopustiti da tuđa pogreška nastavi upravljati našim srcem.  

Ponekad je potrebno mnogo molitve da čovjek izgovori: „Gospodine, ja sam povrijeđen, ali ne želim živjeti u mržnji. Predajem ti ovu bol. Daj mi snage oprostiti.“  

To je put slobode.  

Koje pitanje Isus danas postavlja meni?  

Možda bi ove nedjelje bilo dobro ne pitati samo: „Što je Isus rekao?“, nego se zapitati: „Što Isus govori meni?“  

Možda nas pita:  

Kome još uvijek nisam oprostio?  

Koga nosim u svojim mislima s gorčinom?  

Postoji li osoba za koju više ne želim moliti?  

Jesam li spreman Bogu predati ono što sam godinama nosio u sebi?  

Jer ponekad čovjek dolazi na svetu misu tražeći mir, a iz crkve izlazi noseći isti teret koji je donio. Ne zato što Bog nije spreman oprostiti, nego zato što mi ponekad nismo spremni otpustiti ono što nas veže. 

Krist nas ove nedjelje poziva da učinimo korak prema slobodi.  

Oprost je put prema Kristu  

Naš kršćanski život ne počiva na tome da budemo ljudi koji nikada nisu pogriješili. Počiva na tome da budemo ljudi koji su upoznali Božje milosrđe.  

Sveti Pavao u današnjoj poslanici podsjeća: „Ako živimo, Gospodinu živimo; i ako umiremo, Gospodinu umiremo.“ Mi pripadamo Gospodinu.

A ako pripadamo Kristu, onda se i naše srce mora polako oblikovati prema njegovu srcu.  

Krist je na križu molio za one koji su ga razapinjali.  

Zato kršćanin ne oprašta zato što je slab, nego zato što je upoznao snagu križa.  

Ne oprašta zato što je zaboravio, nego zato što vjeruje da konačnu riječ nema rana, nego Krist.  

Ne oprašta zato što je sve lako, nego zato što zna da bez oprosta ni vlastito srce ne može pronaći pravi mir.  

Ove nedjelje možda nam nije potrebno mnogo riječi.  

Možda nam je potrebno jedno iskreno pitanje koje ćemo ponijeti pred Gospodina:  

„Isuse, kome trebam oprostiti?“  

A zatim još jedno:  

„Isuse, gdje trebam dopustiti da ti izliječiš moje srce?“  

Jer Isusova pitanja nisu pitanja koja nas osuđuju.  

Ona su pitanja koja nas bude.  

Pitanja koja nas vraćaju Bogu.  

Pitanja koja nas vode prema istini.  

I pitanja koja, ako na njih iskreno odgovorimo, mogu promijeniti naš život.  

Neka nam zato ove nedjelje Gospodin udijeli milost da ne budemo samo ljudi koji znaju govoriti o oprostu, nego ljudi koji znaju oprostiti.  

Jer onaj tko je doista susreo Kristovo milosrđe, prije ili poslije poželi i sam postati milosrdan.

Pročitaj članak

ORUŽANA PLJAČKA USRED MOSTARA: Maskirani napadači presreli zaštitare UniCredit Banke

foto Bljesak.info

U stambeno-poslovnom kompleksu „Mostarka“ u Mostaru u subotu poslijepodne izvršena je pljačka poslovnice UniCredit Banke, piše Bljesak.info.

Prema potvrdi iz Ministarstva unutarnjih poslova Hercegovačko-neretvanske županije, dvije maskirane i za sada nepoznate osobe presrele su dvojicu zaštitara tijekom polaganja novca u sef poslovnice banke.  

„Danas, oko 15:40 sati, Policijska uprava Mostar zaprimila je prijavu da su u Ulici Dubrovačka, u Mostaru, u zgradi ‘Mostarka’, prilikom polaganja novca u sef poslovnice UniCredit banke, dvije maskirane, za sada nepoznate osobe presrele dva zaštitara koji su obavljali navedene poslove“, kazala je glasnogovornica MUP-a HNŽ-a Ilijana Miloš.  

Razbojnici su, uz prijetnju vatrenim oružjem, od zaštitara otuđili za sada neutvrđenu količinu novca, nakon čega su pobjegli s mjesta događaja.  

„Policijski službenici poduzimaju potrebne mjere i radnje na rasvjetljavanju događaja, utvrđivanju identiteta i pronalasku počinitelja“, navela je Miloš.  

Prema neslužbenim informacijama, razbojnici su nedugo nakon bijega zapalili automobil kojim su se koristili tijekom pljačke. Riječ je, kako se neslužbeno doznaje, o vozilu koje je ranije bilo prijavljeno kao ukradeno. 

Policija nastavlja istragu, a više informacija o okolnostima pljačke i iznosu otuđenog novca očekuje se nakon provedenih istražnih radnji.  

Pročitaj članak

Državljanin BiH ušao u crkvu s nožem i vikao „Allah akbar“, evo kako je završio pred sudom

foto Wikipedija

Tridesetpetogodišnji državljanin Bosne i Hercegovine osuđen je u petak pred Kaznenim sudom u Sarregueminesu na šest mjeseci uvjetnog zatvora nakon što je s nožem i uzvikujući „Allah akbar“ ušao u crkvu Svetog Remigija u francuskom Forbachu.  

Osim uvjetne zatvorske kazne, sud mu je izrekao i trogodišnju zabranu približavanja crkvi te petogodišnju zabranu nošenja oružja, piše Jabuka.tv.

Postupak je u početku bio pokrenut zbog sumnje na veličanje terorizma, no sud ga je na kraju osudio zbog neovlaštenog nošenja oružja i posjedovanja manje količine kanabisa. Prema navodima francuskog BFM-a, kod muškarca nisu pronađeni elementi koji bi upućivali na radikalizaciju.  

Muškarac, koji je nezaposlen, uhićen je u utorak unutar crkve nakon što je, prema dostupnim informacijama, tražio župnika. Njegovo ponašanje u crkvi izazvalo je uznemirenost među prisutnim srednjoškolkama. Otvarao je ormariće i dirao knjige, nakon čega su djevojke alarmirale nadležne službe.  

Tužiteljstvo je za njega tražilo devet mjeseci zatvora, od čega četiri mjeseca uvjetno. Tužiteljica Catherine Breitling kazala je kako postoje opravdane sumnje u njegove namjere, posebno zbog različitih objašnjenja koja je tijekom postupka davao o tome kako je došao do noža. 

Optuženi je pred sudom tvrdio da je u crkvu došao kako bi se ispovjedio. Nož je, prema njegovoj verziji, slučajno pronašao ispred crkve, nakon čega ga je stavio u džep.  Policija je pretražila i dom njegove majke, u kojemu muškarac živi nakon rastave od supruge, ali tijekom pretresa nisu pronađeni sumnjivi dokazi.  

Lokalni župnik rekao je da muškarca nikada prije nije vidio. Prema njegovim riječima, u crkvi nije nastala materijalna šteta, niti mu je osumnjičeni izravno prijetio. Zbog toga protiv njega nije podnio prijavu.  

Braniteljica Sylvie Alles pokušala je pred sudom ukazati na teške životne okolnosti svog klijenta. Navela je kako je riječ o ocu dvoje djece koja žive u Belgiji te da se nakon rastave nalazi u teškom psihičkom stanju.  

„U depresiji je nakon rastave s partnericom i prije svega mu je potrebna skrb i pomoć“, istaknula je njegova braniteljica.  

Sud je na kraju izrekao šest mjeseci uvjetnog zatvora, uz zabranu približavanja crkvi Svetog Remigija u trajanju od tri godine te zabranu nošenja oružja u sljedećih pet godina. 

Pročitaj članak

Ovo će vas iznenaditi: U jednom hercegovačkom mjestu gotovo svaki drugi stanovnik ima automobil

foto MoParking

Podaci o registriranim vozilima u Hercegovini otkrivaju zanimljivu sliku navika stanovništva, ali i velike razlike između pojedinih gradova i općina, piše Bljesak.info.

Iako je Mostar uvjerljivo prvi kada je riječ o ukupnom broju registriranih vozila, kada se broj automobila usporedi s brojem stanovnika, poredak izgleda potpuno drukčije.  

Najzanimljiviji podatak dolazi iz Čitluka. Na području ove općine evidentirano je 10.526 registriranih vozila, dok broj stanovnika iznosi oko 17.655. Drugim riječima, na tisuću stanovnika dolazi čak 596 registriranih vozila.  

To znači da na otprilike svakih 1,7 stanovnika dolazi jedno registrirano vozilo.  

Vrlo blizu je Široki Brijeg. Ondje je registrirano 16.697 vozila, a na području grada živi nešto više od 29 tisuća stanovnika. Omjer iznosi oko 571 vozilo na tisuću stanovnika.  

Mostar je, očekivano, daleko najveći po apsolutnom broju. U gradu je evidentirano 52.150 registriranih vozila, što je više nego u Širokom Brijegu, Ljubuškom, Posušju i Grudama zajedno.  

No, zbog znatno većeg broja stanovnika, Mostar se po omjeru vozila i stanovništva nalazi iza Čitluka i Širokog Brijega, s oko 505 registriranih vozila na tisuću stanovnika.  

Zanimljivo je i da se nekoliko hercegovačkih sredina nalazi vrlo blizu jedna drugoj. Grude imaju oko 456 vozila na tisuću stanovnika, Posušje 453, a Ljubuški 452.  Čapljina i Konjic također imaju relativno visok stupanj motorizacije, s približno 430, odnosno 428 vozila na tisuću stanovnika.  

Na drugom kraju ljestvice nalazi se Prozor-Rama. Na nešto više od 12,5 tisuća stanovnika registrirano je 3.681 vozilo, što predstavlja oko 293 vozila na tisuću stanovnika.  

Drugim riječima, dok u Čitluku jedno registrirano vozilo dolazi na manje od dva stanovnika, u Prozor-Rami taj omjer iznosi približno jedno vozilo na 3,4 stanovnika.  

Razlika je vidljiva i kada se usporede dvije hercegovačke županije. Na području Zapadnohercegovačke županije, koju čine Široki Brijeg, Ljubuški, Posušje i Grude, evidentirano je ukupno 45.513 vozila na oko 92.845 stanovnika. To daje približno 490 vozila na tisuću stanovnika.  

U osam gradova i općina Hercegovačko-neretvanske županije obuhvaćenih podacima registrirano je 95.875 vozila na oko 206.321 stanovnika, odnosno približno 465 vozila na tisuću stanovnika.  

Dakle, iako Mostar prednjači po ukupnom broju vozila, Zapadnohercegovačka županija ima izraženiju motorizaciju kada se broj vozila stavi u odnos s brojem stanovnika.  

Podaci, pritom, obuhvaćaju sva registrirana vozila, a ne samo osobne automobile, što je važno imati na umu pri tumačenju rezultata.  

Ipak, brojke dovoljno jasno pokazuju koliko je automobil važan dio svakodnevice u Hercegovini. U pojedinim sredinama broj registriranih vozila već se približava polovici ukupnog broja stanovnika, a razlike između pojedinih gradova i općina prilično su velike.  

Napomena: usporedba se temelji na stanju registriranih vozila ažuriranom 3. rujna 2026. i procjeni broja stanovnika za sredinu 2026. godine. Podaci za HNŽ nisu potpuni jer u dostupnoj evidenciji nije obuhvaćena općina Ravno. 

Pročitaj članak

Čuva 200 ovaca, prošla je teške trenutke, ali jedno nije izgubila – osmijeh

U selu Ravno, smještenom između Tomislavgrada i Rame, živi Radmila, žena vedra duha koja svoj život već godinama dijeli sa stadom od oko 200 ovaca. Iako iza sebe ima teška životna iskustva, na njezinu licu i danas se najčešće može vidjeti osmijeh.

Za sebe kaže da je dijete sa sela i da najviše voli – slobodu. Upravo je život na selu, sa svim svojim teškoćama, za nju način života koji ne bi mijenjala ni za što.

Radmilinu priču zabilježio je novinar Mario Brkić za Glas Hercegovine. Pred kamerama je otvoreno govorila o svakodnevici uz ovce, svom djetinjstvu, obitelji, životnim preokretima, ali i brojnim dogodovštinama koje su je pratile kroz život.

Njezin životni put nije bio jednostavan. Prvi put udala se u Bugojnu, gdje je rodila dvoje djece. Nakon smrti prvog supruga život ju je odveo prema području Rame, gdje se ponovno udala i započela novo poglavlje.

Danas sa suprugom živi jednostavnim seoskim životom i brine o velikom stadu ovaca. Dani joj prolaze u radu, prirodi i svakodnevnim obvezama koje donosi život na selu. No, unatoč svemu, Radmila u svom životu vidi ono što joj je najvažnije – slobodu.

Na pitanje je li sretna, odgovor daje bez puno razmišljanja – jest.

Upravo je u tome možda i najveća posebnost njezine priče. Prošla je kroz različite životne situacije, izgubila supruga, mijenjala mjesta i ponovno gradila život, ali nije izgubila vedrinu. I danas se zna našaliti, nasmijati i u običnim svakodnevnim situacijama pronaći nešto što vrijedi ispričati.

Njezina priča podsjeća da sreća ne mora uvijek biti vezana uz udoban život, novac ili velike planove. Ponekad je čovjeku dovoljno ono što Radmila posebno cijeni – sloboda, priroda, obitelj, svakodnevni rad i osjećaj da je svoj na svome.

Ovo je priča o ženi koja je, unatoč svemu što joj je život donio, sačuvala osmijeh i ljubav prema selu. Radmiline dogodovštine, humor i otvorenost zasigurno će nasmijati gledatelje, ali i pokazati jednu drukčiju, jednostavnu stranu života u hercegovačko-duvanjskom kraju.

Pročitaj članak

Putujete iz BiH u Hrvatsku? Ovo morate riješiti prije nego krenete na put

Nakon uvođenja EES sustava na vanjskim granicama Europske unije, građane Bosne i Hercegovine uskoro očekuje još jedna promjena vezana uz putovanja. Riječ je o ETIAS-u, odnosno Europskom sustavu za putne informacije i autorizaciju putovanja, koji bi trebao početi s radom u posljednjem tromjesečju 2026. godine.

Točan datum početka primjene još nije objavljen, a iz Europske unije ranije je najavljeno kako će javnost o datumu biti obaviještena nekoliko mjeseci unaprijed.

Za građane BiH najvažnije je naglasiti da ETIAS nije viza. Bezvizni režim za kratkotrajna putovanja u zemlje koje primjenjuju sustav ostaje na snazi, ali će putnici prije polaska morati podnijeti elektronički zahtjev i dobiti odobrenje za putovanje.

To znači da će građanin BiH koji planira putovati u Hrvatsku ili neku drugu zemlju obuhvaćenu ETIAS-om prije putovanja morati imati važeću ETIAS autorizaciju.

Tko će morati imati ETIAS?

ETIAS je namijenjen državljanima zemalja čiji građani mogu putovati bez vize na kratkotrajna putovanja u zemlje koje primjenjuju ovaj sustav.

U sustav je uključeno 30 europskih zemalja, među kojima su Hrvatska, Slovenija, Austrija, Njemačka, Italija, Francuska, Mađarska, Grčka, Španjolska, Švicarska i druge.

Zahtjev će se podnositi putem službene internetske stranice ETIAS-a ili mobilne aplikacije.

Prilikom prijave putnik će morati imati važeću putovnicu te unijeti osobne podatke i podatke iz putne isprave. Bit će potrebno odgovoriti i na pitanja povezana sa sigurnosnim provjerama.

Posebno je važno da svi uneseni podaci budu točni i da odgovaraju podacima u putovnici.

Za ETIAS se neće plaćati pri svakom ulasku

ETIAS neće biti naknada koju će putnik plaćati svaki put kada ulazi u Europsku uniju.

Zahtjev će stajati 20 eura, a izdana autorizacija vrijedit će tri godine ili do isteka putovnice, ovisno o tome što nastupi prije.

Jednom odobren ETIAS omogućit će putniku višestruka putovanja u zemlje koje primjenjuju sustav, bez potrebe za podnošenjem novog zahtjeva prije svakog putovanja.

Prvotno je bilo predviđeno da naknada iznosi sedam eura, no cijena je naknadno povećana na 20 eura. Kao razlozi navedeni su povećani operativni troškovi, inflacija i usklađivanje s drugim međunarodnim sustavima za elektroničku autorizaciju putovanja.

Odobrenje može stići za nekoliko minuta, ali ne treba čekati zadnji trenutak

Većina zahtjeva trebala bi biti obrađena automatski, pa bi odluka u mnogim slučajevima trebala stići svega nekoliko minuta nakon podnošenja zahtjeva.

Ipak, za dio putnika postupak može potrajati znatno duže.

Ako bude potrebna dodatna provjera, obrada zahtjeva može trajati do četiri dana. Ako se od putnika zatraže dodatne informacije ili dokumenti, postupak može trajati do 14 dana.

U slučajevima kada je potreban razgovor, postupak se može produžiti i do 30 dana.

Zbog toga se putnicima preporučuje da zahtjev podnesu dovoljno rano, a ne neposredno prije planiranog putovanja.

ETIAS i EES nisu isto

Iako se oba sustava odnose na putnike iz zemalja izvan Europske unije, njihova je svrha različita.

ETIAS se odnosi na odobrenje putovanja i obavlja se prije polaska. EES je sustav registracije ulazaka i izlazaka koji se primjenjuje na vanjskim granicama EU-a.

Kod EES-a evidentiraju se podaci o putniku, uključujući biometrijske podatke poput fotografije lica i otisaka prstiju.

Zato uvođenje ETIAS-a ne znači da će nestati postupak na granici. Naprotiv, kada oba sustava budu u potpunosti primijenjena, građani BiH koji putuju u Hrvatsku i druge zemlje obuhvaćene ETIAS-om morat će prije putovanja imati važeću autorizaciju, a pri prelasku vanjske granice prolazit će i kroz postupak predviđen EES sustavom.

Cilj ETIAS-a je da se sigurnosne provjere obave prije dolaska putnika na granicu. Na taj bi se način trebala povećati sigurnost, dok bi se za putnike koji ispunjavaju sve uvjete putovanje trebalo odvijati jednostavnije i učinkovitije.

Za građane BiH nova će procedura u praksi značiti još jednu obvezu prije putovanja u EU – ne vizu, nego elektroničku autorizaciju koju će trebati ishoditi unaprijed.

Pročitaj članak

Male rečenice, velike životne poruke

Postoje riječi koje ne traže mnogo objašnjenja. Jednostavne su, kratke i jasne, ali u sebi nose poruku koja čovjeka može zaustaviti i potaknuti na razmišljanje.

Upravo takve su poruke koje se pripisuju Majci Tereziji, redovnici i misionarki poznatoj po nesebičnom služenju siromašnima, bolesnima i napuštenima. U obliku kratkih pitanja i još kraćih odgovora, one govore o strahu, vjeri, ljubavi, obitelji, oprostu i odnosu prema drugima.

Najljepši dan?
– Danas.

Najveća prepreka?
– Strah.

Najlakša stvar?
– Pogriješiti.

Korijen svakog zla?
– Egoizam.

Najgori poraz?
– Obeshrabrenje.

Najbolji profesionalci?
– Djeca.

Prva potreba?
– Komunicirati.

Najveća sreća?
– Biti koristan drugima.

Najgora mana?
– Zlovolja.

Najopasnija osoba?
– Ona koja laže.

Najružniji osjećaj?
– Mržnja.

Najljepši dar?
– Oprost.

Najpotrebnije?
– Obitelj.

Najugodniji osjećaj?
– Unutarnji mir.

Najbolji prijam?
– Osmijeh.

Najbolja medicina?
– Optimizam.

Najveća snaga?
– Vjera.

Najljepše na svijetu?
– Ljubav.

Poruka koja ostaje

Iako su odgovori kratki, svaki od njih otvara prostor za osobno promišljanje. „Danas“ podsjeća da život ne treba stalno odgađati za neko bolje sutra. „Oprost“ pokazuje vrijednost oslobađanja od zamjeranja, dok „obitelj“ podsjeća na ono što čovjeku daje pripadnost i sigurnost.

Posebno snažno zvuči odgovor na pitanje o najvećoj sreći: biti koristan drugima. U vremenu u kojem se uspjeh često mjeri onime što imamo i postižemo, ova misao podsjeća da se prava vrijednost života može pronaći i u tome koliko smo dobra učinili drugima.

A na kraju svega – vjera i ljubav. Dvije jednostavne riječi koje, prema poruci ovih misli, mogu čovjeku biti najveća snaga i najljepše što može pružiti svijetu.

Ponekad nam za veliku životnu poruku nije potrebna duga propovijed. Dovoljno je jedno pitanje i iskren odgovor.

Pročitaj članak

Još uvijek stoje, a pamte stoljeća: Priče o hercegovačkim stablima koje će vas iznenaditi

Na starim grobljima, uz zaboravljene putove i iznad nekadašnjih hercegovačkih zaselaka još uvijek stoje stabla koja su preživjela stoljeća. Njihove krošnje nekoć su bile zaklon od sunca i kiše, ali i mnogo više od toga – pod njima se molilo, trgovalo, održavali sajmovi, okupljao narod i čuvala uspomena na pretke.

U širokobriješkom kraju sačuvane su priče o brojnim takvim stablima. Neka i danas stoje, dok su druga odavno pala, ali njihova priča ostala je zapisana u starim knjigama, novinama, franjevačkim arhivima i usmenoj predaji.

Posebno mjesto zauzimaju stari hrastovi. U Hercegovini su često rasli upravo ondje gdje su se nalazila groblja, stećci, misišta ili raskrižja starih putova. Stablo je tako postajalo prirodni orijentir, ali i svojevrsni čuvar prostora koji je imao posebno značenje za lokalno stanovništvo, piše Josip Bošnjak za portal Jabuka.tv.

Od hrasta na Trnu do Pivnice u Dobrkovićima

Na groblju sv. Ilije na Trnu, uz srednjovjekovnu nekropolu s dvadesetak stećaka, nekoć je stajao golemi hrast. Alojz Benac opisao ga je 1952. godine kao stablo koje je bilo vidljivo sa svih okolnih brežuljaka.

U Dobrkovićima je stoljećima poznat hrast medunac nazvan Pivnica. Nalazio se uz stari put prema Mostaru, Posušju i Grudama te je putnicima služio kao mjesto odmora. Pod njegovom krošnjom ljudi su se zaustavljali nakon nedjeljne mise, ali i tijekom putovanja prema mlinicama i okolnim krajevima.

Stablo je imalo golemo deblo, opsega oko 4,6 metara pri tlu, dok je njegova krošnja stvarala hladovinu na prostoru od čak 150 do 200 četvornih metara.

Stabla kao jedini tragovi zaboravljenih groblja

Na Biloј njivi u Ljubotićima stoljetni hrast i danas je važan orijentir. U njegovoj blizini nalazi se oko četrdesetak jednostavnih kamenih grobova, bez natpisa i ukrasa. Upravo je stablo ostalo kao znak koji pokazuje gdje se nalazi staro grobište.

Sličnu ulogu desetljećima ima i hrast na Bošnjakovu, odnosno Ćavarovu brdu. Prema njemu su se ljudi orijentirali govoreći „od duba lijevo“ ili „od duba desno“, a prostor oko stabla povezan je i s grobištima iz Drugoga svjetskog rata.

Pod hrastom se nekada govorila Božja riječ

Posebno snažnu simboliku ima stari hrast koji je stajao ispred crkve na Širokom Brijegu.

Prema predaji koju je 1931. godine zabilježio Jutarnji list, početkom 18. stoljeća u Hercegovini je bilo vrlo malo franjevaca, a crkava gotovo da nije bilo. Svećenici su zato okupljenom narodu govorili i slavili bogoslužje pod granatim hrastovima.

I fra Grgo Martić u svojim je zapisima spominjao drevne dubove pod čijim su granama narod i oltarić pronalazili zaklon. 

Jedan od tih povijesnih hrastova zabilježen je i na fotografiji iz 1905. godine.

Kruševo čuva priču o stablu pod kojim se služila misa

Posebno zanimljiva priča dolazi iz Kruševa, s lokaliteta Sajmište.

Austrijski putopisac dr. Moritz Hoernes u svojim zapisima iz 1879. godine opisuje staro groblje i navodi kako mu je bilo objašnjeno da je ondje nekoć rasla velika kruška. Pod njezinom krošnjom održavali su se skupovi okolnog stanovništva, trgovalo se i odvijao promet, a služila se i sveta misa.

Uz krušku se vezuje i teška predaja o osmanskom napadu na okupljeni narod, kada je, prema toj priči, sedam najstarijih muškaraca, među njima i svećenik, obješeno o isto stablo.

Devet krušaka na Kruškovcu

Na starom groblju Kruškovac iznad Ljubotića prema predaji je nekoć raslo devet krušaka poredanih gotovo pravilno, kao po koncu. Po njima je lokalitet, navodno, i dobio ime.

Kruškovac je imao posebno značenje u vremenu kada katoličke crkve nisu mogle normalno djelovati. Prema zapisima i predajama, ondje su se u tajnosti održavali katolički obredi za stanovnike okolnih sela.

Spominje se i kao mjesto na kojem su boravili franjevci te kao prostor na kojem su ljudi mogli primiti sakramente u vremenu kada je otvoreno obavljanje vjerskih obreda bilo otežano ili zabranjeno.

Misište na Bilima

Na Bilima se nalazi Misište, prostor čiji sam naziv govori o njegovoj nekadašnjoj ulozi.

Fra Vlado Ereš opisivao ga je kao skroviti prostor prikladan za slavljenje svete mise, dok su drugi zapisi Bile opisivali kao svojevrsni hram pod otvorenim nebom. Ondje su ljude okupljale upravo hladovine starih hrastova.

Tri hrasta na Misištu tako nisu samo dio prirode nego i dio vjerske i povijesne baštine ovoga kraja. 

Neka su stabla ipak nestala

Među stablima koja nisu dočekala današnje vrijeme nalazi se i golemi hrast na kočerinskom groblju. Prema zapisu iz 1932. godine, stablo je desetak godina ranije pogodio grom, a potom ga je oborila snažna bura.

Deblo je imalo opseg veći od pet metara, a od srušenog stabla dobiveno je više od tri vagona drveta. Novac dobiven njegovom prodajom iskorišten je za popravak groblja.

Još jedan primjer je stoljetni orah na Trgu dr. Ante Starčevića u središtu Širokoga Brijega. Stablo je uklonjeno tijekom velike obnove trga 2025. godine.Čuvari sjećanja na jednu Hercegovinu

Priče o ovim stablima zapravo nisu samo priče o drveću.

To su priče o ljudima koji su stoljećima živjeli na kamenitoj zemlji, često u oskudici i teškim povijesnim okolnostima, ali su pojedina stabla ipak odlučili sačuvati. Dok su se šume krčile zbog ogrjeva, gradnje i širenja pašnjaka, pojedini stari divovi ostajali su netaknuti.

Pod njihovim krošnjama ljudi su se molili, odmarali, trgovali, sastajali, pokapali svoje mrtve i tražili zaklon. Stabla su postajala orijentiri i nijemi svjedoci događaja koje danas poznajemo samo iz starih zapisa i obiteljskih predaja.

Možda upravo zato njihova vrijednost nije samo u starosti ili impresivnim dimenzijama. Ona su dio kulturnog krajolika Hercegovine – živi trag vremena u kojemu su priroda, vjera, svakodnevni život i zajednica bili mnogo čvršće povezani nego danas.

A takvih stabala, prema svemu sudeći, u Hercegovini još uvijek ima mnogo više nego što ih je ikada sustavno popisano.

Pročitaj članak