Sve više javnih osoba, sportaša i estradnjaka, u posljednje vrijeme svjedoči svoju vjeru i govori o tome koliko vjera ima utjecaja i značenje u njihovu životu
Među posljednjim takvim svjedočanstvima je i ono nogometnog izbornika Zlatka Dalića, koji je o svojoj vjeri i njezinu značenju u svome životu i poslu govorio za prilog „Prilika“ katoličkog tjednika „Glasa Koncila“.
Na pitanje što uopće podrazumijeva pod time kada kaže da je vjernik, Dalić navodi kako je rodom iz Livna, katoličkog kraja i da je kuća njegovih roditelja prva do crkve pokraj franjevačkog samostana na Gorici.
– Ranije su bila drugačija vremena, no ministrirao sam još kao dijete, rado sam išao na misu, majka me učila i usmjeravala ka vjeri. Cijeloga sam života vjernik, tako odgajam i svoju djecu. Svake nedjelje nastojim ići na euharistiju. Vjera mi daje snagu, uvijek imam krunicu u džepu i pomolim se prije utakmice.
Zahvalim se Bogu na svakom danu, jer dao mi je snagu i vjeru, ali i prigodu da nešto u životu napravim. Meni i mojoj obitelji vjera je izuzetno bitna.
Dalić je rekao kako obično prije utakmice izmoli dvije molitve, od kojih je jedna Gospi u potrebi, ali da nikada ne moli da mu „da to i to“, nego zahvaljuje što mu je Bog dao sposobnost i snagu da izdrži.
– Bog je svakodnevno prisutan u mojoj obitelji i životu. Gledajući globalno, promatra se profit, zarada, no takav je današnji svijet. Ljudske brige su zemaljske, i s njima se radi opstanka treba nositi.
No kad se čovjek smiri i ostane sam pred nekom odlukom, tada se pozove na Božju pomoć – kaže Dalić, objašnjavajući i kako vjera pomaže nositi križ, tj. teške trenutke u životu.
– Svatko od nas, na ovaj ili onaj način, nosi svoj križ. Dođu teški trenutci u životu kada se čovjek ne smije predati, potonuti, pasti. S vjerom se čovjek kvalitetnije može vratiti na pravu putanju. Treba što dostojnije, čvršće i jače nositi križ i boriti se s njim. U situacijama koje izgledaju bezizlazno također se nađe rješenje, no treba vjerovati – kaže Dalić, dodajući kako mu je kao vjerniku obitelj na prvome mjestu i to uvijek naglašava.
– Mnogo sam dužan svojoj obitelji, jer me nije bilo sedam, osam godina tijekom rada u inozemstvu. Djeca su odrastala bez mene, oni su danas formirani ljudi.
Moguće da sam im nedostajao kada je njima bilo najteže u pubertetu, no supruga je iznijela i usmjerila ih na pravi put.
Uzalud sve ako čovjek nema sreću u obitelji.
Zahvaljujem se obitelji što je izdržala mene i moj posao, i da smo ostali zajedno.
