![]() |
| foto dr.Velicki |
Te noći tražio je od Boga put i smisao, a Bog mu je odgovor pokazao na način koji nije mogao ni zamisliti. Dok je prolazio pokraj bolnice u Supetru, začuo je povik „pomoć“ i potrčao prema Hitnoj.
Ondje je pronašao Andreu bez pulsa i započeo borbu za njezin život. Mjesec dana poslije, Andrea je živa, oporavlja se i danas joj je uspješno ugrađen ICD. Za njega je sve što se dogodilo teško nazvati drugačije nego – Božjim vodstvom.
Prenosimo u cijelosti ovu nevjerojatnu priču FB statusa Slavena Vujića, voditelja putovanja i putopisca.
Točno prije mjesec dana naša Andrea je imala potpuno redovan obiteljski dan. Kažu svi da je uvijek bila puna energije i da joj ništa nije bilo teško. Navečer je osjetila pritisak u prsima i zaputila se prema Hitnoj pomoći u Supetru. Uredno je parkirala, odšetala do vrata Hitne gdje nije bilo nikoga. Sjela je na zidić i srušila se bez pulsa. U tom trenutku obiteljska je slika blijedila dok je život nestajao iz nje.
Ja sam imao tešku noć i ujutro sam sav nikakav bio u crkvi. Tražio sam od Boga smisao mog života. Pričao sam o tome s mojim paterom Milanom i bratom Markom. Odlučio sam sebi uljepšati nekako dan i cijeli dan sam se trudio biti dobro raspoložen, ali i dalje sam od Boga tražio put i vođenje.
Nikad noću ne šetam Supetrom na području bolnice, ali tog 05.09. sam nešto prije ponoći prolazio pored bolnice, u namjeri da odem do zvonika kako bi malo promišljao u tišini.
Začuo sam povik "pomoć" i potrčao do Hitne. Vidio sam dva nepoznata momka i mladu ženu kako leži nepomično na tlu. Pitao sam ih jesu li s njom i je li pijana, na što su odgovorili negativno.
Nastavili su lupati po vratima bolnice, a onda je stigao prijatelj Dinko u velikom stresu i rekao "spasi mi sestru". Ja ovo "sestru" nisam ni čuo, ali čuo sam "spasi". Nije mi bilo jasno kako smo se našli u takvoj situaciji i rekao sam im da nađu doktora prije negoli sam sjeo pored Andree, provjerio puls kojeg nije bilo i započeo reanimaciju. Prvo upuhivanje je prošlo kroz nos, začepio sam ga i nastavio upuhivati zrak - dvaput "usta na usta" uz trideset masaža srca. "Tu nema života", rekao sam u sebi. Ona mora živjeti, mora!
Za mene je cijeli svijet nestao. Ostali smo nas dvoje i ja bi položio svoj život u nju da je bilo moguće. Nastavio sam s reanimacijom, no usput sam vikao da se bori i da nam se vrati. Dok sam masirao srce, vikao sam da diše. U meni se stvorila neka čudesna snaga koju nikad u žuvotu nisam imao - snaga za borbu za život.
Ta snaga za mene je Bog.
Zaisgurno deset minuta nisam nalazio pulsa kod Andree. Čuo sam pozive Hitnoj, no ja kao da nisam bio tamo potpuno. Moj dah je bio u Andrei i ja sam znao da će se vratiti. Ne znam kako. Mogu samo reći - Bog.
U jednom trenutku Andrea je vratila hranu i ja sam pomislio "evo je!", potražio sam puls kojeg opet nije bilo. Teško je uzdahnula, a ja sam još jače nastavio reanimaciju.
U pomoć je stigao tehničar Hitne koji živi nedaleko i do dolaska tima Hitne on je s puhalicom upuhivao zrak, a ja sam masirao srce. Čuo sam prepirku na telefonu sa dispečerom i opet na trenutak ostao sam s Andreeom. Nedugo zatim stigao je tim Hitne i preuzeo je, a kroz nekoliko minuta potvrdio postojanje pulsa.
Ja sam se polako vraćao u ovaj svijet, grlio Andreinog brata Dinka koji je u velikom stresu pronašao sabranosti za poziv službi 112. Ponavljao sam - vratili smo je Dinko, vratili smo je.
Toliko sam bio žedan da sam uzeo crijevo za polijevanje vrta i napio se vode kao da danima nisam pio. Bio sam cijeli mokar i pun neke prštave energije, emocija pojačanih na maksimum.
Ljudi su me grlili, a ja kao da sam ostao djelomično ležati s Andreom. Teško je to riječima opisati. Na početku tog dana sam očajavao i vapio za Božjim prisustvom. Čak sam i u knjizi koju pišem "Ti si moj", upravo pisao o tome kako je teško osjetiti Božju odsutnost.
Ovo vam pišem jer je danas Andrei uspješno ugrađen ICD (implantabilni kardioverter defibrilator) koji će sprječavati eventualne zastoje srca uslijed aritmije. Danas je, nadamo se, riješen problem koji je bio povod ovoj situaciji. Andrei slijedi boravak u toplicama i daljnji oporavak.
Na svim ovim informacijama hvala mužu Josipu i Andreinoj braći, koji se prema meni odnose zaista kao pravom članu obitelji.
Andrein puni oporavak mi je važan iz puno razloga. Jedan je svakako to što sam preuzeo odgovornost za održavanje njenog života. Da se nije vratila, ja bi jako teško živio s time.
Ali vratila se. To je najveće čudo koje sam vidio u životu i zato ga mogu opisati samo ovom rječju - Bog. Ja nisam čudotvorac, ja sam samo čovjek koji je dao ruke i svoj dah.
Taj dan me promijenio. Čak i knjiga koju pišem je dobila realnu priču. Doista osjećam sad te riječi u srcu - ti si moj(a)!
Za ovaj Božić imam samo jednu želju - želim posjetiti Andreu u njenom domu i upoznati njenu djecu, zagrliti joj muža i sve njih zajedno.
Iako mi je Josip već uputio pozivnicu na čemu sam jako zahvalan, ja ću pričekati pozivnicu iz usta koja se sad razvlače u osmijeh, a bila su bez života.
Ova priča podsjeća nas da ponekad odgovor na naše molitve ne dolazi u riječima, nego u djelima. Ponekad nas Bog pošalje upravo tamo gdje nismo planirali biti i stavi pred nas čovjeka kojemu možemo biti pomoć, nada i možda – život.
U svijetu u kojem često tražimo velike znakove, možda je dovoljno poslušati onaj tihi unutarnji poticaj da zastanemo, pomognemo i ne okrenemo glavu. Jer nikada ne znamo zašto nas je Bog doveo baš na određeno mjesto i baš u određeni trenutak.
A Andreina priča ostavlja i jednostavnu, ali snažnu poruku: život je dar koji treba čuvati, a dobrota, hrabrost i spremnost pomoći drugome mogu promijeniti nečiji cijeli život.
Ponekad se put koji tražimo od Boga ne pojavi pred nama kao znak na nebu. Pojavi se kao čovjek koji treba našu ruku.














.jpg)








.jpg)








