Golema Gospa usred poljskih polja: Kip viši od 55 metara već izaziva velike polemike

U poljskom selu Konotopie, nedaleko od Toruńa, svečano je otkriven i posvećen golemi kip Blažene Djevice Marije, koji je svojom ukupnom visinom postao jedan od najvećih, a prema navodima o projektu i najveći takav marijanski spomenik u Europi.

Sama statua Djevice Marije visoka je 40,6 metara, dok je postavljena na monumentalno postolje u obliku krune visoko 15 metara. Ukupna visina spomenika tako prelazi 55 metara, zbog čega je vidljiv iz velike udaljenosti i već sada privlači pozornost javnosti.

Spomenik podigao poljski milijunaš

Inicijator i glavni financijer projekta je 75-godišnji poljski poduzetnik Roman Karkosik, jedan od najbogatijih Poljaka. Svoje je bogatstvo stekao prvenstveno poslovanjem u automobilskoj industriji te ulaganjima na burzi.

Troškovi izgradnje procjenjuju se na oko 23 milijuna eura, a Karkosik je poručio kako je golemi spomenik podigao iz osobne zahvalnosti Djevici Mariji.

Svečanost otkrivanja i posvete održana je uz svetu misu, a mještani se nadaju da će novi spomenik u budućnosti privući brojne hodočasnike, vjernike i turiste iz Poljske i inozemstva.

„King Kong usred polja“

Ipak, monumentalni projekt nije prošao bez kontroverzi. Dio crkvenih krugova oštro je kritizirao način na koji je spomenik zamišljen i izveden.

Dominikanski fratar Paweł Gużyński kip je opisao kao „King Konga usred polja“, izražavajući sumnju u smislenost takvog monumentalnog pristupa.

Gużyński je cijeli pothvat usporedio i s biblijskom pričom o zlatnom teletu, upozoravajući na opasnost da se vjerski simbol pretvori u svojevrsni predmet idolopoklonstva.

Time je otvoreno i šire pitanje o tome gdje završava izraz osobne pobožnosti, a gdje počinje pretjerana monumentalnost koja može zasjeniti samu poruku vjere.

Bez obzira na podijeljene reakcije, golemi kip Djevice Marije već je postao nova vizualna znamenitost Konotopija. Hoće li s vremenom postati poznato hodočasničko odredište ili će ostati simbol kontroverzne interpretacije marijanske pobožnosti, pokazat će vrijeme.

Pročitaj članak

„Divlje“ krave haraju od Goranaca do Raške Gore

„Sve su živo pojele“, kazao je za Bljesak.info mještanin Raške Gore, opisujući probleme koje, kako tvrdi, stanovnicima više mostarskih naselja stvaraju goveda koja slobodno lutaju ovim područjem. 

Prema njegovim riječima, riječ je o stoci koja godinama boravi bez odgovarajućeg nadzora. Životinje ulaze u ograđene vrtove, uništavaju usjeve, a mještani se, posebno zbog bikova, osjećaju nesigurno.  

„Goveda su žedna, hodaju okolo, provaljuju u ograđene bašte“, naveo je mještanin.  

Osim uništenih usjeva i ograda, problem predstavlja i izmet koji životinje ostavljaju po dvorištima i vrtovima.  

Da problem postoji potvrdili su i iz Lovačkog društva „Jarebica“ iz Mostara, kojemu se, kako navode, mještani često obraćaju.  

„Ljudi nam se žale. Riječ je o kravama koje lutaju po šumi i prave štetu, provaljuju ograde, gaze i uništavaju usjeve“, kazali su iz Lovačkog društva „Jarebica“.  

Kako navode, većina goveda ima ušne markice, što znači da su registrirana i da imaju vlasnike.  

Krave piju vodu namijenjenu divljači  

Problem ne stvaraju samo mještanima. Goveda ulaze i na područja na kojima lovci postavljaju hranilišta i pojilišta za divljač.  

„Sve što radimo moramo ograđivati, postavljati bodljikave žice i čudesa kako bismo sačuvali to što radimo od krava“, istaknuli su iz Lovačkog društva „Jarebica“.  

Poseban problem predstavlja voda tijekom velikih ljetnih vrućina. Lovci navode kako u posljednje vrijeme dodatno ograđuju lokve kako bi divljač imala nesmetan pristup vodi.  

„Za divljač je dovoljno da u lokvi ima 100 litara vode, za zeca i sitnu i krupnu divljač, a krava danas popije 20-25 litara vode“, pojasnili su.  

Iako problem traje godinama, lovci ističu kako nemaju ovlasti postupati prema životinjama jer je riječ o domaćoj stoci.  

„Krave su domaće životinje, nisu divljač“, naglašavaju.  

„Postale su poludivlje životinje“  

Iz Lovačkog društva „Jarebica“ navode kako se s problemom susreću na širem području.  

Problemi, prema njihovim riječima, postoje na području Bila, Goranaca, dijela Bogodola, Raške Gore i Vrdi.  

„Te krave su bez nadzora, hodaju po šumi i faktički su postale poludivlje životinje. I tele se u šumi i svoj život završavaju u šumi. I nama uništavaju našu infrastrukturu“, zaključili su.  

Točan broj goveda koja slobodno lutaju ovim područjem nije poznat. Mještani spominju brojku od 50 do 60 grla, dok iz Lovačkog društva navode kako taj podatak ne mogu potvrditi.  

Problem nije nov. Još 2023. godine portalu Bljesak.info obratila se skupina mještana sela Đubrani, upozoravajući na veći broj grla stoke koja bez nadzora luta selom.  

Tada su mještani naveli kako su životinje puštene u šumu da se „samo tako snalaze za hranu“, dodajući kako ta hrana u velikom broju slučajeva postaju usjevi koje lokalno stanovništvo uzgaja za vlastite potrebe.  

Tri godine kasnije, čini se, problem i dalje traje. Mještani ponovno upozoravaju na štetu i strah koji im stvaraju životinje bez nadzora, dok se konkretno rješenje još uvijek ne nazire.  

Portal Bljesak.info uputio je upit Ministarstvu poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva o ovom problemu. Odgovor nadležnog ministarstva bit će objavljen nakon što bude zaprimljen.

Pročitaj članak

Godine prolaze, ali prijateljstvo ostaje: Generacija 1958. ponovno zajedno u Gorancima

Generacija 1958. ponovno zajedno: Šesnaest bivših učenika Goranca okupilo se na tradicionalnom druženju  Generacija rođena 1958. godine, nekadašnji učenici Osnovne škole Goranci, i ove je godine nastavila lijepu tradiciju zajedničkog druženja.  

U restoranu Kod Dekića, koji vodi jedan od pripadnika njihove generacije, okupilo se 16 bivših školskih kolega. Uz zajednički stol prisjetili su se školskih dana, prijateljstava i brojnih uspomena koje ih vežu za djetinjstvo provedeno u Gorancima.  

Ovakva druženja organiziraju se tradicionalno svake godine, a godine koje prolaze samo dodatno pokazuju koliko vrijede prijateljstva koja su nastala još u školskim klupama.  

Razgovora, smijeha i prisjećanja na neka prošla vremena nije nedostajalo. Iako su ih životni putevi tijekom godina odveli na različite strane, ovakvi susreti prilika su da se ponovno okupe, popričaju i zajedno vrate u dane mladosti. 

Šesnaest okupljenih članova generacije tako je još jednom potvrdilo kako školske uspomene ne blijede, a prijateljstva iz najranijih dana mogu trajati cijeli život.  

Tradicionalno druženje završilo je uz želju da ih se i dogodine okupi što više – zdravi, nasmijani i spremni za još jedno zajedničko prisjećanje na vrijeme kada su kao učenici sjedili u školskim klupama Osnovne škole Goranci.

Pročitaj članak

Groblje mira nastavlja rasti: Postavljeno više od 20.000 križeva, evo što slijedi

foto Goranci online

Groblje mira na Bilima iznad Mostara i ove će godine biti mjesto molitve, sjećanja i dostojanstvenog okupljanja. U subotu, 22. kolovoza, obilježit će se Europski dan sjećanja na žrtve totalitarnih režima, uz prigodan program, molitvu krunice, polaganje vijenaca i svetu misu. 

O važnosti sjećanja, nastavku izgradnje Memorijalnog centra te ovogodišnjem programu za radio Mir Međugorje sa voditeljem Mijom Brkićem razgovara je voditeljica ureda Memorijalnog centra Groblje mira Marijana Tomašević.

“I ove godine, kao i prošlih godina, na Groblju mira pripremamo jedan lijep, primjeren i dostojanstven program kakav i priliči povodom Europskog dana sjećanja na žrtve totalitarnih režima. Službeno sve počinje u 11.00 sati, s tim da se vjernici okupljaju već i puno ranije, ali u 11.00 počinje molitva krunice, zatim slijedi polaganje vijenaca, a onda na vrhuncu i samo misno slavlje u 12.00 sati. Ove godine posebno nam je drago što će s nama biti mons. Dražen Kutleša, koji će predvoditi i propovijedati na ovoj svetoj misi. Također, biti će veličanstven ugođaj, jer će misno slavlje pjevanjem uveličati glasovi ujedinjenih zborova pod ravnanjem maestra don Dragana Filipovića uz glazbenu pratnju profesora Emila Bevande. Nakon mise organizirano je već tradicionalno druženje iza crkve, a ove godine posebno nas veseli što je iz dosta općina i gradova organiziran besplatan prijevoz za hodočasnike pa je evo to još jedna lijepa prilika da se hrvatski narod iz svih krajeva okupi u zajedničkoj molitvi i druženju.”  

Koliko su ovakvi dani važni upravo za obitelji žrtava, ali i za cijelo društvo?  

“Ovakvi nadnevci i zajedničko okupljanje u molitvi jako su važni za obitelji žrtava, a jednako tako i za cijelo društvo. Jednom prilikom povodom obljetnice Drugog svjetskog rata, papa Ivan Pavao II. napisao je između ostalog jednu posebno mudru rečenicu: “kako sjećanja na rat ne smiju izblijediti, nego trebaju postati ozbiljna lekcija za sadašnje i buduće generacije”. Pri tom osobno smatram da je uistinu bitno poznavati prošlost svog naroda, dakle ne sjećati se nečega kako bismo budili mržnju ili bilo kakve podjele, nego upravo suprotno; sjećamo se kako bismo odali poštovanje prema našim žrtvama i kako bismo ostavili poruku da se takvi crni dani više nikada ne ponove.”  

Zašto je važno da se o žrtvama govori i danas, posebno mlađim generacijama?  

“To je doista neizmjerno važno, kao neki nepisani zakon kojeg se ipak svi moramo pridržavati. Svima nam je poznato da na mladima ostaje svijet. Mir koji treba usaditi u srce svakog djeteta koje će doći na Groblje mira mora biti mir koji je prožet istinom, sjećanjem i oprostom. Dakle, posve je jednostavno. Mi, Hrvati, vjernici smo jedini odgovorni za sve što će naša djeca znati o našoj povijesti. Mi smo ti koji im trebamo vjerodostojno prenijeti što se dogodilo i kakvu je žrtvu podnio naš narod u svojoj prošlosti, onoj davnoj i onoj nedavnoj. Mi smo ti koji im trebamo prenijeti osjećaj za ljubav prema svome narodu, prema svojoj obitelji, od koje ionako sve počinje.  Zato, uvijek kažem, razgovarajte o ovakvim temama u svojim kućama, vjerujte i kada nekada mislimo da nas djeca ne slušaju ili ne razumiju, nije to baš tako. Djelić naših priča uvijek ostaje i otvara prostor za pitanja, za pažnju i slično. Djeca usvajaju obrasce ponašanja upravo od starijih koji ih okružuju. Zato se potrudimo biti dobar primjer.”  

Na Groblju mira nedavno je završena još jedna faza postavljanja križeva, njih gotovo 700. Što za vas znači ovaj veliki korak u izgradnji i uređenju Memorijalnog centra?  

“Kroz jednu tekuću godinu imamo tri faze podizanja križeva. U ovoj godini je već podignuto preko 1200 križeva kroz zadnje dvije faze. Već stižu i novi zahtjevi koji će biti obrađeni i postavljeni do naredne jeseni, odnosno do Svih svetih. Sve više zahtjeva govori nam da se svijest o Groblju mira sve više širi. Posebno je dobro što se nekako taj interes za jednim ovakvim projektom razmjerno proširio u cijeloj zemlji, ali i izvan nje pa i na dnevnoj bazi imamo puno upita iz drugih zemalja, dakako, najviše iz Hrvatske. Ljudi su prepoznali koliko je bitno sačuvati sjećanje i imati jedno ovakvo mjesto zajedničke molitve za naše žrtve. Često ljudima objašnjavamo kako je Groblje mira spomen mjesto za žrtve s područja BiH, pa ih nekad i razočaramo jer ne mogu podignuti križ za nekoga svoga ako je osoba rođena, odnosno krštena negdje drugo, ali potrudimo se makar objasniti što mogu učiniti sa svoje strane kako bi potaknuli slično u svojim zajednicama.”

Koliko je do sada postavljeno križeva i koliko je važno da se ovaj projekt i nastavi? Kakvi su planovi za sljedeće aktivnosti?  

“Preko 20 000 križeva je postavljeno dosad, i kao što sam prethodno spomenula svake godine taj broj sve više raste. Ono što se trenutno radi na Groblju mira su radovi na uređenju središnjeg dijela, ali i pristupnih staza kojima se dolazi do križeva. Također, veći radovi na nadstrešnici su pri kraju, sada ostaju ti završni dijelovi, kada je zapravo i najveći dio posla jer svi ti finiši trebaju biti savršeni i uklopljeni u projekt. Nekoliko različitih timova radnika su svakodnevno, od jutarnjih sati na Groblju mira, a vjerujem da će raditi sve do kasne jeseni, jer zbog posebnih vremenskih uvjeta zimi smo ograničeni s izvođenjem radova pa sada koristimo svaki prigodan dan kako bismo što više uradili na Groblju mira.”  

Koliko je važno da iza svakog imena ostane trajni spomen?  

“Bog voli svako ljudsko biće jednako. Bog nam je isto tako svojim primjerom dao do znanja koliko je svaki čovjek vrijedan spomena. Ljudi čija imena su na križevima na Groblju mira su stvarni ljudi koji su koračali ovom zemljom, koji su živjeli vjeru svog naroda, koji su se borili za opstanak… To su ljudi koji su ono najvrijednije, a to je vlastiti život, postavili kao temelj našoj slobodi. To su isti ljudi koje spominjemo u pričama naših baka, onim teškim životnim pričama. Uvjerena sam da je trajni spomen u obliku bijelog križa s osnovnim podacima žrtve, najmanji čin dostojanstvenog odnosa prema tim ljudima, prema našim djedovima od kojih smo potekli.”

Kako danas izgleda Groblje mira u odnosu na njegove početke i koliko se cijeli prostor promijenio?  

“Kada danas pogledamo Groblje mira, vidimo jedno prepoznatljivo memorijalno mjesto s uređenim prostorom i s tisućama postavljenih križeva. Vidimo mjesto koje svakodnevno posjećuju hodočasnici, obitelji i ostali posjetitelji. Ako ga usporedimo s onim počecima primjetno je da se ono što je golim okom vidljivo uvelike promijenilo, a donekle se promijenila i svijest ljudi, odnosno ljudi su uvidjeli ono što je od samog početka bila misao vodilja skupine ljudi koji su sve ovo pokrenuli, a to je upravo ovo današnje spomen mjesto na sve žrtve Drugog svjetskog rata s područja Bosne i Hercegovine. To je ono što se nije promijenilo od samog početka, predanost i rad ljudi koji su usko vezani uz projekt od početka. Vidite, kroz razgovore s njima, nekad se dobije dojam da su i sami iznenađeni kako se sve ovo lijepo razvilo, nekad su i sami bili skeptični u pogledu nekih pitanja i izazova. Ali, kako to obično bude, kada je nešto ispravno, “čisto kao suza” i ponajprije iskreno, onda se sve nekako pođe razvijati prirodno, svaki problem nađe rješenje, jer ako iza nečega stoji sila kao što je u ovom našem slučaju hrvatski narod, onda nema mjesta za brigu, sve ide spontano i točno onim pravim ritmom, ni presporo ni prebrzo. Naravno, uz potporu Hrvatskog narodnog sabora koji od početka stoji uz Groblje mira i veliku potporu Vlade Republike Hrvatske te institucija na razini države, danas Groblje mira slovi za jedno od najvećih memorijalnih mjesta u širem prostoru.”  

Koliko je zahtjevan posao prikupljanja podataka, imena i povijesnih svjedočanstava o žrtvama? Koliko je važna suradnja s obiteljima žrtava, svjedocima i ljudima koji još uvijek čuvaju podatke o stradalima?  

“To je vjerojatno najodgovorniji dio našeg rada. Sve se donekle može popraviti, puknuti beton na građevini pa i ispucali križ se može zamijeniti, ali oni podaci na njemu moraju biti točni, provjereni i pravilno arhivirani. Svako ime na Groblju mira je prošlo postupak provjere, usuglašavanja ako je bilo nekih upitnika. Dakle suradnja s Povjerenstvima, s obiteljima žrtava te crkvenim osobama koje su uvijek dostupne za naše provjere, to je ključno za ovaj odgovorni posao koji je s jedne strane mukotrpan i dug, jako dug, ali s druge strane je taj osjećaj ponosa kada radiš nešto što je toliko bitno za sliku povijesti vlastitog naroda, kada si sretan i ponosan da si dio toga, to je taj dobri osjećaj koji prevladava.”  

Zna li se okvirno koliko još uvijek postoji nepoznatih podataka i neistraženih slučajeva?  

”Takve informacije je teško i okvirno dati. Ipak, ono što je sigurno je da još uvijek postoji neevidentiranih žrtava. Iako, naglašavam da su pojedina Povjerenstva odradila stopostotno popise žrtava, ali moramo znati da ima puno mjesta koja još nisu u potpunosti završena, ali svake godine ih je manje nego prethodne, to je bitno, jer to nam govori da rad daje plodove, odnosno da radimo temeljito i ispravno.”

Što biste voljeli da svaki posjetitelj ponese sa sobom nakon svakog dolaska na Groblje mira, pa tako i ovog 22. kolovoza?  

“Voljela bih da svatko nakon ove svete mise i nakon svakog posjeta Groblju mira, bilo koji drugi dan, odavde ode s mirom u srcu, s još jačim poštovanjem prema žrtvama i s onim jednim upitnikom nad glavom, a to je ono preispitivanje samog sebe; što mi možemo učiniti da očuvamo mir koji danas uživamo? A možemo puno toga učiniti, puno toga.”  Na Groblju mira snimao se i dio dokumentarnog filma „Vjera i patriotizam“. 

Kako je došlo do ideje da upravo Groblje mira bude jedno od mjesta snimanja? Možete nam reći nešto više i o tome? 

“Groblje mira je svojom simbolikom zapravo idealno mjesto za snimanje ovakvih projekata. I ranije su se ovdje snimali slični dokumentarni sadržaji, pa i neki spotovi, tako da nam je drago kada autori, posebno oni koji govore o važnim temama prepoznaju Groblje mira kao mjesto vrijedno spomena. Naravno, uvijek smo otvoreni prema takvim suradnjama i pri tome svakako valja napomenuti da takva snimanja trebaju biti najavljena našem službenom uredu.  Iskoristila bih ovu priliku za poziv, dakle pozivamo sve one koji su u mogućnosti da nam se pridruže 22. kolovoza na Groblju mira kako bismo zajedno proveli taj dan u molitvi, sjećanju i zajedništvu. A također, pozivam sve da nas posjete i kroz cijelu godinu jer su vrata Groblja mira uvijek otvorena. Dođite slobodno bilo kad, zapalite svijeću pokraj križeva i pomolite se za vaše, odnosno naše žrtve, ili ako dosad niste imali priliku doći svakako to učinite kako biste upoznali priču koju čuva ovo mjesto. Također, na našoj web stranici grobljemira.info možete pronaći sve podatke o Groblju mira, a možete nas i kontaktirati izravno putem telefona, društvenih mreža ili službene e-adrese. Još jednom, vidimo se 22.kolovoza na Groblju mira! Svi ste dobrodošli!”

Pročitaj članak

DOŠLA U HRVATSKU RADITI, A DOČEKALA JE TRAGEDIJA: Dragana (34) stradala u požaru kod Omiša

Velika tragedija pogodila je područje Omiša. U velikom požaru koji je zahvatio ovo područje život je izgubila 34-godišnja Dragana Antešević iz Bosne i Hercegovine, za kojom je prethodno bila pokrenuta intenzivna potraga.  Dragana je nestala na području mjesta Stanići kod Omiša.

Tijekom požara nalazila se u automobilu s još dvije osobe, no u jednom trenutku udaljila se od vozila, nakon čega joj se izgubio svaki trag.  

Hrvatska policija objavila je njezinu fotografiju i podatke te pozvala građane koji imaju bilo kakvu informaciju o Dragani da se jave nadležnim službama.  

Nažalost, potraga je završila najtužnijim mogućim ishodom. Policija je potvrdila da tijelo pronađeno na požarištu pripada mlađoj ženskoj osobi – 34-godišnjoj Dragani Antešević iz Bosne i Hercegovine.  

Dragana je iz Kotor Varoša otišla u Hrvatsku kako bi radila kao sezonska radnica. Tamo gdje je trebala zaraditi za život i vratiti se svojim najmilijima, njezin je život tragično ugašen u stravičnom požaru.  

Iza nje ostaju obitelj, prijatelji i brojni ljudi koji će je pamtiti, ali i neizmjerna bol zbog života prekinutog na tako strašan način.  

Počivala u miru Božjem. 

Pročitaj članak

Dok su iza rešetaka, rade punom parom: Evo što proizvode osuđenici u mostarskom zatvoru

Kruh koji se svakoga dana poslužuje u mostarskom zatvoru odnedavno nastaje upravo ondje – peku ga osuđene osobe koje su se odlučile uključiti u rad. Dok jedni rade u kuhinji, praonici ili radionici, drugi obrađuju zemlju, uzgajaju voće i povrće ili se bave drugim poslovima unutar Kazneno-popravnog zavoda Mostar.

Rad iza zatvorskih zidova nije obvezan. Osuđenici za svoj angažman dobivaju naknadu, a svrha nije samo ispunjavanje vremena tijekom izdržavanja kazne. Rad treba omogućiti stjecanje novih znanja i radnih navika koje im mogu koristiti nakon izlaska na slobodu, piše Bljesak.info.

Zatvor koji nakon više od 130 godina seli na novu lokaciju

Kazneno-popravni zavod Mostar na sadašnjoj lokaciji djeluje više od 130 godina, a tijekom tog razdoblja suočavao se s brojnim prostornim i infrastrukturnim ograničenjima.

Zavod ima kapacitet za 145 osuđenika i 35 pritvorenika, dok se aktualan broj osoba koje se nalaze u ustanovi iz sigurnosnih razloga ne objavljuje.

Među kaznenim djelima zbog kojih osobe izdržavaju zatvorske kazne češća su neovlaštena proizvodnja i promet drogama, razbojništva, krađe i teške krađe.

Velika promjena trebala bi uslijediti preseljenjem u novi zatvorski kompleks koji se gradi u Jasenici.

Iz KPZ-a Mostar navode kako se novi kompleks gradi kao zamjena za postojeći objekt te da bi preseljenje trebalo donijeti veće smještajne kapacitete, bolje sigurnosne uvjete te unaprijediti standarde rada i tretmana osuđenih i pritvorenih osoba.

Završetak građevinskih radova planiran je tijekom iduće godine, a novi objekt trebao bi osigurati uvjete usklađene s europskim standardima sigurnosti, smještaja i tretmana zatvorenika.

Rad je dobrovoljan

Osuđene osobe u mostarskom KPZ-u mogu se uključiti u različite oblike radnog angažmana, ali isključivo na temelju dobrovoljnosti.

Prilikom odlučivanja o tome hoće li netko biti radno angažiran, uzimaju se u obzir njegovo ponašanje i vladanje, duljina izrečene kazne, psihofizičke mogućnosti te ranije stečena znanja i stručna osposobljenost.

Poslovi su različiti.

Osuđenici mogu raditi u zavodskoj kuhinji, praonici rublja i bifeu, dok se u radionici angažiraju oni koji imaju znanja iz elektrotehnike, vodoinstalacija, soboslikarskih i drugih srodnih poslova.

Tu je i svakodnevno održavanje prostora – čišćenje hodnika, stubišta i zelenih površina, održavanje upravne zgrade i pritvorske jedinice, kao i pranje i održavanje službenih vozila.

Osim toga, osuđenicima je omogućeno vođenje teretane i sudjelovanje u informatičkoj sekciji.

Na 30.000 četvornih metara uzgajaju hranu za zatvor

Posebna priča mostarskog KPZ-a je gospodarska jedinica „Radobolja“, smještena u naselju Bare, odvojeno od glavnog zatvorskog objekta.

Prostire se na oko 30.000 četvornih metara, a gotovo cijela površina je obradiva.

Ondje se tijekom godine uzgajaju različite vrste voća i povrća. Među kulturama su jabuke, trešnje, kajsije, višnje, šipak, paprika, kukuruz, blitva, rajčica, mrkva i kupus.

Proizvedene namirnice koriste se za potrebe samog Zavoda, čime se dio potreba ustanove osigurava vlastitom proizvodnjom.

„Radobolja“ proizvodi i konzumna jaja. Godišnje ih se proizvede oko 50.000.

A od početka ove godine na ovoj lokaciji proizvodi se i kruh.

Osuđenici peku oko 120 kruhova dnevno

Vlastita pekara jedan je od novijih oblika proizvodnje u mostarskom KPZ-u.

Proizvodnja se odvija pod stručnim nadzorom profesionalnog pekara koji osuđene osobe obučava cijelom procesu – od pripreme i izrade tijesta, preko pečenja, pa sve do skladištenja gotovih proizvoda.

Dnevno se proizvede približno 120 komada kruha za potrebe ustanove.

Na taj način osuđenici ne dobivaju samo mogućnost radnog angažmana nego i priliku naučiti konkretan zanat koji im može biti koristan nakon izdržavanja kazne.

Za rad se mora podnijeti molba

Rad na gospodarskoj jedinici „Radobolja“ ne dobiva se automatski.

Osuđenik koji želi raditi mora podnijeti molbu, nakon čega njegov slučaj razmatra kolegij, odnosno tzv. mikro tim. Prijedlog se potom upućuje ravnatelju koji donosi konačnu odluku.

Pri tome se uzimaju u obzir ponašanje tijekom izdržavanja kazne, psihofizičke mogućnosti, duljina kazne te stručna znanja i vještine koje osoba posjeduje.

Rad tako postaje jedan od važnih dijelova života u mostarskom zatvoru. Osim što doprinosi funkcioniranju same ustanove – od proizvodnje hrane do održavanja prostora – osuđenicima omogućuje stjecanje radnih navika, odgovornosti i praktičnih znanja.

Dok se iza zidova starog mostarskog zatvora svakodnevni život odvija prema ustaljenom režimu, nekoliko kilometara dalje u Jasenici raste novi kompleks koji bi uskoro trebao označiti kraj više od 130 godina dugog poglavlja KPZ-a Mostar na sadašnjoj lokaciji.

Pročitaj članak

Stotine novih križeva na Bilima: Sve više ljudi želi sačuvati svoje žrtve od zaborava

Na Memorijalnom centru Groblje mira na Bilima u ovoj je fazi postavljeno nešto manje od 700 novih križeva za žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća s područja Bosne i Hercegovine, piše Groblje mira.

Time se nastavlja kontinuirani rad na projektu koji tijekom godine prolazi kroz tri faze postavljanja križeva. Interes za uključivanje u projekt iz godine u godinu sve je veći, a posebno raduje činjenica da se svijest o važnosti dostojanstvenog obilježavanja žrtava sve više širi među lokalnim zajednicama.  

Diljem Bosne i Hercegovine sve se više pojedinaca, obitelji, povjerenstava i mjesnih zajednica uključuje u inicijative kako bi njihove žrtve dobile svoj križ na Groblju mira. Pojedine župe, primjerice iz Posavine, kao i mjesne zajednice s područja Tomislavgrada, već su ranije pokrenule postupke za podizanje križeva svojim stradalim žrtvama.  

Među novijim i posebno vrijednim primjerima istaknule su se mjesna zajednica Crnopod s područja grada Ljubuškog te mjesne zajednice Zvirovići i Prćavci s područja grada Čapljine. Njihovi su mještani zajedničkim angažmanom osigurali postavljanje križeva za sve svoje žrtve koje do sada nisu bile obilježene.  

Slične inicijative u pripremi su i u pojedinim mjesnim zajednicama Širokog Brijega i Čitluka. Sve je to, ističu iz Memorijalnog centra, zasigurno rezultat neumornog rada povjerenstava čija predanost očuvanju povijesne istine i poštovanju prema žrtvama od samih početaka gradi ovo spomen-mjesto.  

Groblje mira tako iz godine u godinu postaje sve snažnije mjesto sjećanja, molitve i dostojanstvenog odnosa prema žrtvama. Svaki novi križ predstavlja jedno ime, jednu obitelj i jedan život koji ne smije biti izbrisan iz kolektivnog sjećanja.  

Odgovornost za izgradnju društva u kojem će se poštovati istina, ljudsko dostojanstvo i mir pripada svima nama. Upravo zato Groblje mira nastavlja svoju priču – križ po križ, ime po ime, čuvajući trajno sjećanje na žrtve.  

Strpljivo i odgovorno, uz pomoć hrvatskog naroda koji ne želi predati zaboravu svoju povijest i identitet, na Bilima se nastavlja graditi mjesto koje će budućim naraštajima svjedočiti o ljudima čiji životi i stradanja zaslužuju biti zapamćeni.

Na Groblju mira, simbolu stradanja i spomena na žrtve totalitarnih režima, 22. kolovoza 2026. S početkom u 12 sati obilježit će se Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih režima. Ove godine sveto misno slavlje predvodit će mons. Dražen Kutleša, nadbiskup metropolit zagrebački i predsjednik Hrvatske biskupske konferencije.

Pročitaj članak

Tisuće kilometara prevaljene: Više od 120 Šunjića stiglo u Rašku Goru na veliki obiteljski susret

Više od 120 članova obitelji Šunjić okupilo se u subotu, 15. kolovoza, u selu Orašine na Raškoj Gori, gdje je održan treći tradicionalni susret ove obitelji.  

Okupljanje je, kao i prethodnih godina, održano na blagdan Velike Gospe, a u Rašku Goru stigli su Šunjići iz Mostara i okolice, drugih krajeva Bosne i Hercegovine, susjednih zemalja, ali i brojnih europskih država.  

Pojedini članovi obitelji zbog susreta su prevalili stotine, pa i tisuće kilometara, dok su neki doputovali i zrakoplovom kako bi nekoliko dana proveli sa svojom rodbinom i sudjelovali u zajedničkom druženju. 

Ovogodišnji susret posebno je obilježio velik broj djece. Najmlađi članovi obitelji tako su imali priliku upoznati svoje rođake, zajedno se družiti i stvarati nova prijateljstva. Upravo povezivanje najmlađih i prenošenje obiteljskih veza na nove generacije jedan je od glavnih ciljeva ovog okupljanja.  

Uz razgovor, druženje i prisjećanje na obiteljske korijene, Šunjići su nastavili tradiciju pokrenutu prije tri godine. Susret je ponovno pokazao koliko su obiteljske veze snažne i važne, osobito u vremenu kada članovi jedne obitelji žive u različitim gradovima, državama i na različitim stranama Europe.  

Raška Gora tako je još jednom bila mjesto susreta, zagrljaja, uspomena i novih poznanstava, a obiteljsko okupljanje postalo je prilika da se na jednom mjestu susretnu generacije koje svakodnevni život često razdvaja. 

Organizatori se nadaju kako će susret Šunjića prerasti u dugogodišnju tradiciju te da će svake godine okupljati sve veći broj članova obitelji.  

Cilj ostaje isti – povezivati Šunjiće, čuvati zajedničke korijene i obiteljsku baštinu te ono najvrjednije prenositi na mlađe generacije.  Jer, bez obzira na to gdje ih je život odveo, zajednički korijeni uvijek ostaju mjesto kojemu se obitelj vraća.

Pročitaj članak

Alarm u njemačkoj Crkvi: Milijuni katolika, ali na nedjeljnoj misi tek svaki petnaesti

Katolička katedrala sv. Hedvige na Bebelplatzu, Berlin / foto berlin.de

Kriza s kojom se suočava Crkva u Njemačkoj ponovno se odražava u njezinim statističkim podatcima. Samo 1,3 milijuna od približno 19,2 milijuna katolika u zemlji redovito je pohađalo misu 2025. godine 

Kriza s kojom se suočava Crkva u Njemačkoj ponovno se odražava u njezinim statističkim podatcima. Samo 1,3 milijuna od približno 19,2 milijuna katolika u zemlji redovito je pohađalo misu 2025. godine, što znači da je nedjeljna posjećenost iznosila 6,8 %. Jedanaest godina ranije, 2014. godine, taj je udio iznosio 10,9 %, piše Katolička tiskovna agencija.

Pad posjećenosti misa nije izoliran problem. Prošle je godine više od 307 000 ljudi službeno napustilo Crkvu; broj pogreba bio je gotovo dvostruko veći od broja krštenja, a i dalje je prisutan nedostatak svećenika. Suočena s tom situacijom, Njemačka biskupska konferencija (DBK) smatra da se te okolnosti ne bi smjele tumačiti isključivo kao pad te i dalje zagovara sinodnost kao jednu od ključnih strategija za budućnost. 

Više pogreba nego krštenja 

Demografski podatci otkrivaju Crkvu koja gubi vjernike, kako zbog službenih istupanja, tako i zbog izostanka generacijske obnove. Godine 2025. zabilježeno je nešto više od 109 000 krštenja, dok je broj pogreba premašio 203 000. Ta je neravnoteža obrazac koji se ponavlja posljednjih godina. Godine 2023. zabilježeno je 131 245 krštenja i 226 179 pogreba; godinu dana kasnije brojke su iznosile 116 274, odnosno 213 046. 

Tome treba pridodati i pojavu administrativnoga istupanja iz Crkve. Oko 307 000 istupanja u 2025. godini predstavlja poboljšanje u odnosu na prethodne godine, no, i dalje je riječ o značajnome gubitku. Godine 2024. Crkvu je napustilo više od 320 000 ljudi; 2023. godine ta je brojka prelazila 400 000, a 2022. godine iznosila je oko pola milijuna. Situacija utječe i na kler. Njemačka ima približno 9000 župa i 11 083 aktivna svećenika, od kojih oko 2300 dolazi iz drugih zemalja. 

Wilmer odbacuje tumačenje situacije isključivo kao „propadanje“ 

Biskup Heiner Wilmer, predsjednik Njemačke biskupske konferencije, priznaje pad broja vjernika, stope sudjelovanja u vjerskome životu, pastoralnoga osoblja i financijskih sredstava. Ipak, odbacuje stajalište da se ti podatci mogu svesti na „puku priču o propadanju“. 

Za Wilmera statistike također svjedoče o „predanosti, pouzdanosti i snažnome osjećaju odgovornosti“, a prisutnost Crkve ne bi se trebala mjeriti isključivo posjećenošću nedjeljnih misa. „Crkva je prisutna na više mjesta, a ne samo ondje gdje se slavi misa“, naglašava predsjednik Njemačke biskupske konferencije, ističući osobnu pratnju, pružanje utjehe, društvenu odgovornost i dijalog kao druga područja crkvene prisutnosti. 

Odgovor biskupa i dalje se temelji na sinodnosti 

Suočeno s padom ključnih pokazatelja vjerske prakse i pripadnosti Crkvi, vodstvo njemačke Crkve nastavlja zagovarati sinodnost kao bitnu sastavnicu svoga pastoralnog odgovora. Wilmer je ne definira toliko kao postupak, već kao „oblik duhovnoga života“ ukorijenjen u slušanju i zajedničkoj odgovornosti unutar Crkve. 

Taj se pristup zadržava i nakon godina „Sinodskoga puta“ – procesa koji je potaknuo prijedloge vezane uz seksualni moral, upravljanje Crkvom, blagoslov istospolnih parova i đakonat za žene, a pritom je izazivao napetosti s Rimom. Inicijative koje se protive tomu smjeru pojavile su se i unutar samoga njemačkog katolicizma. U srpnju prošle godine osnovan je pokret laika „Pro Fide Ecclesiae“ koji izražava žaljenje što se katolici vjerni crkvenomu Učiteljstvu ne osjećaju zastupljenima u smjeru kojim ide Sinodski put. 

Podatci za 2025. godinu tako ponovno suočavaju njemačke biskupe s pitanjem koje strukturne reforme dosad nisu uspjele riješiti: sve manje katolika redovito ide na misu, a Crkva svake godine gubi stotine tisuća članova.

Pročitaj članak

TRAGEDIJA NA POVRATKU IZ MEĐUGORJA: 12 hodočasnika poginulo u stravičnoj nesreći

foto EPA

Dvanaest osoba poginulo je, a najmanje deset ih je ozlijeđeno nakon što se poljski turistički autobus tijekom noći prevrnuo na autocesti M3 u istočnoj Mađarskoj. Prema informacijama poljskog Ministarstva vanjskih poslova, putnici su se vraćali s hodočašća u Međugorju. 

Stravična nesreća dogodila se oko jedan sat ujutro u blizini mjesta Mezőkeresztes. Autobus poljskih registracija, koji je prometovao prema Nyíregyházi, sletio je s autoceste u jarak i prevrnuo se.  

U autobusu su se nalazila ukupno 57 putnika i dva vozača. Jedanaest osoba poginulo je na mjestu nesreće, dok je još jedan putnik preminuo nakon što je prevezen u bolnicu, potvrdila je mađarska Nacionalna hitna služba.  

Posebno je potresna informacija da su se putnici, prema poljskom Ministarstvu vanjskih poslova, vraćali iz Međugorja.  

Glasnogovornik poljskog ministarstva Maciej Wewiór rekao je kako „sve ukazuje na to da su se vraćali iz Međugorja“, a informaciju su potvrdile i lokalne vlasti iz regije iz koje su hodočasnici.  

Spasitelji izvlačili putnike kroz prozore  

Spašavanje je bilo iznimno zahtjevno. Zbog težine nesreće i položaja prevrnutog autobusa, spasilačke ekipe morale su do unesrećenih dolaziti kroz prozore vozila.  

Mađarska služba za upravljanje katastrofama izvijestila je oko 3 sata ujutro da su vatrogasci do tada izvukli 35 osoba, dok je dio putnika ostao prikliješten ispod teško oštećenog autobusa.  

Za pomicanje vozila teškog oko 24 tone angažirane su i civilne dizalice. Do njihova dolaska vatrogasci su vitlima pokušavali podignuti stražnji dio autobusa kako bi oslobodili ljude zarobljene ispod vozila.  

Na mjesto nesreće upućene su brojne ekipe hitne pomoći prema protokolu za masovne nesreće. Ozlijeđeni su zbrinuti na mjestu događaja te prevezeni u bolnice, a za preživjele putnike osiguran je i poseban autobus.  

Iz Poljske je u međuvremenu krenuo zamjenski autobus koji bi trebao preuzeti preživjele putnike.  

Vozač uhićen  

Mađarski ministar unutarnjih poslova Gábor Pósfai potvrdio je da su policija i vatrogasci na mjesto nesreće izašli s velikim snagama, dok su u akciji spašavanja pomagali i civili.  

Vozač autobusa koji je sudjelovao u nesreći je uhićen.  Policija je zatvorila dio autoceste M3 kako bi se obavio očevid i omogućilo izvlačenje autobusa. Promet je preusmjeren kod Mezőkereszesa, a na autocestu se ponovno uključuje kod Emőda.  

Uzrok nesreće zasad nije službeno potvrđen, a istraga je u tijeku.  

Poljski hodočasnici ponovno stradali na putu prema Međugorju  

Ova tragedija posebno podsjeća na stravičnu nesreću koja se dogodila prije četiri godine, također u kolovozu, kada su poljski hodočasnici putovali prema Međugorju. 

Autobus s poljskim hodočasnicima 6. kolovoza 2022. godine sletio je s ceste kod Brezničkog Huma u Hrvatskoj. Tada je poginulo 12 osoba, dok je više od 40 ljudi ozlijeđeno.  

Četiri godine poslije ponovno je stigla vijest o tragediji koja je pogodila poljske hodočasnike nakon boravka u Međugorju.  

Prema dostupnim informacijama, riječ je o najtežoj autobusnoj nesreći u Mađarskoj od katastrofe u Siófoku 2003. godine, kada je u sudaru vlaka i autobusa koji je prevozio njemačke turiste poginulo 33 ljudi.  

Tragedija u Mađarskoj ponovno je zavila u crno brojne obitelji, a vijest o stradanju hodočasnika koji su se vraćali iz Međugorja s posebnom je boli odjeknula među vjernicima.

Pročitaj članak

Široki Brijeg prednjači: Ovo su gradovi u BiH u kojima se stvara najveći kapital

foto Frobes BiH

Godinama se govori o „gradu milijunaša“, no službeni registar milijunaša u Bosni i Hercegovini zapravo ne postoji. Ipak, podaci o poslovanju tvrtki otkrivaju gdje se u BiH danas stvara najviše novca.

Priča o tome koji je grad u Bosni i Hercegovini „grad milijunaša“ već se godinama pojavljuje u domaćim medijima. Najčešće se u tom kontekstu spominju Živinice, a ranije su se objavljivale i tvrdnje o više od 150 milijunaša u tom gradu.

No, kako pokazuje analiza koju je objavio N1, takvu tvrdnju nije moguće službeno potvrditi. U BiH ne postoji registar milijunaša, niti institucija koja sustavno prati ukupnu neto imovinu građana. Zbog toga je puno pouzdanije promatrati podatke koji se mogu mjeriti – broj uspješnih poduzeća, njihove prihode, dobit i ukupni doprinos gospodarstvu.

Široki Brijeg među najjačim gospodarskim središtima

Kada se pogledaju službeni poslovni rezultati, posebno se izdvaja Široki Brijeg.

Prema podacima Financijsko-informatičke agencije (FIA) za 2025. godinu, 539 gospodarskih društava sa sjedištem u Širokom Brijegu ostvarilo je ukupne prihode od čak 2,777 milijardi KM. Nakon uračunatih gubitaka, njihov ukupni rezultat poslovanja iznosio je oko 226,6 milijuna KM.

Posebno zanimljiv postaje podatak kada se Široki Brijeg usporedi s cijelom Federacijom BiH.

Poduzeća sa sjedištem u ovom gradu ostvarila su oko 4,6 posto ukupnog poslovnog rezultata Federacije, dok u Širokom Brijegu živi približno 1,36 posto stanovništva Federacije.

Drugim riječima, gospodarska snaga grada višestruko nadmašuje njegov udio u broju stanovnika.

Sedam velikih poduzeća premašilo 100 milijuna KM prihoda

Široki Brijeg posebno se ističe i brojem velikih poduzeća.

Tijekom 2024. godine čak 134 tvrtke sa sjedištem u Širokom Brijegu imale su prihode veće od milijun KM, a njih sedam premašilo je granicu od 100 milijuna KM prihoda.

Među njima su TT Kabeli, FEAL, MCI, Lukas TP Nakić, Mepas, Nameks i Bernina.

Upravo takvi rezultati pokazuju da priču o gospodarskoj snazi Hercegovine nije moguće svesti samo na pitanje koliko u nekom gradu živi ljudi s milijunskom imovinom.

Tešanj ima više milijunskih tvrtki

Kada se promatra ukupan broj poduzeća koja ostvaruju prihode veće od milijun KM, na vrhu se nalazi Tešanj.

U 2024. godini u tom gradu bilo je 143 poduzeća s prihodima većim od milijun KM. Među njima su četiri ostvarila više od 100 milijuna KM prihoda – Hifa-Oil, Madi, AS i Mann+Hummel BA.

Međutim, i ovdje postoji jedna važna napomena. Sjedište poduzeća ne mora biti isto što i mjesto u kojem živi njegov vlasnik. Mnogi poduzetnici iz manjih sredina svoje kompanije registriraju u većim gradovima, poput Sarajeva ili Mostara.

Zbog toga statistika prema sjedištu poduzeća ne može savršeno pokazati gdje žive ljudi koji su stvorili određeni kapital.

Živinice bilježe nevjerojatan rast

Živinice, s druge strane, imaju vrlo snažan argument koji nema veze s procjenama broja milijunaša.

Izvoz ovog grada porastao je s približno 38 milijuna KM 2013. godine na oko 380 milijuna KM 2023. godine.

Riječ je o deseterostrukom povećanju u samo deset godina. Uz industrijsku zonu Ciljuge, u Živinicama su se posljednjih godina razvijala domaća i strana ulaganja, uključujući investicije austrijskih i njemačkih kompanija.

Zbog toga se Živinice prije mogu promatrati kao grad koji vrlo brzo povećava gospodarsku snagu, nego kao mjesto za koje je moguće pouzdano tvrditi da ima najviše milijunaša.

„Dolina milijunaša“ nije samo jedan grad

Posebna priča je zapadna Hercegovina.

Široki Brijeg, Grude, Posušje i Ljubuški zajedno se često nazivaju „dolinom milijunaša“, a njihova gospodarska snaga vidljiva je kroz veliki broj uspješnih domaćih kompanija.

TT Kabeli iz Širokog Brijega u 2024. godini ostvarili su oko 357,4 milijuna KM prihoda i 17,5 milijuna KM dobiti. Violeta je najveća kompanija u Grudama, dok je Vokel iz Posušja ostvario više od 113 milijuna KM prihoda i 12,2 milijuna KM dobiti. Bernina iz Širokog Brijega također je prvi put premašila 100 milijuna KM prihoda. 

Zato se gospodarska priča ovog dijela Hercegovine ne može promatrati samo kroz jedan grad. Riječ je o širem području u kojem su tijekom desetljeća nastale brojne snažne privatne kompanije.

Tko je onda stvarni „grad milijunaša“?

Ako se pod „gradom milijunaša“ misli na gustoću poduzeća s milijunskim prihodima, prednost ima Široki Brijeg.

Ako se gleda ukupan broj takvih poduzeća, prednjači Tešanj.

Ako se promatra gospodarski rezultat u odnosu na broj stanovnika, ponovno se posebno ističe Široki Brijeg.

A ako se gleda brzina gospodarskog rasta, Živinice imaju iznimno snažan rezultat. 

Stoga je možda i najtočnije reći da Bosna i Hercegovina nema jedan „grad milijunaša“. Ima nekoliko sredina koje su, svaka na svoj način, izgradile snažnu poduzetničku i gospodarsku bazu.

A među njima se Široki Brijeg danas posebno ističe kao jedan od najsnažnijih gospodarskih centara BiH, što potvrđuju konkretni podaci iz poslovnih izvještaja, a ne samo medijske procjene.

Pročitaj članak

Dvije djevojke s hercegovačkim korijenima položile prve zavjete u Rimu

Na blagdan Preobraženja Gospodinova, 6. kolovoza 2026., u župi Svete Marije Nade u Rimu, koja djeluje u sklopu Družbe Kćeri Marije Pomoćnice – Salezijanki, održano je svečano slavlje Prvih redovničkih zavjeta. Tom je prigodom svoj život Bogu i služenju Crkvi povjerilo devet novakinja, među kojima su bile i četiri Hrvatice, piše Crkva na kamenu.

Riječ je o sestrama Ivi Mufić iz župe Vrbosko u Gorskom kotaru i Sari Srkoč iz župe svetoga Ivana Bosca u Zagrebu, dok su dvije novozavjetovane redovnice – s. Mihaela Jasak i s. Marija Ostojić – hrvatske korijene vezale uz Hercegovinu.

Njihov dan zavjetovanja bio je poseban ne samo za njih, nego i za njihove obitelji, župne zajednice i sve one koji su ih pratili na putu prema redovničkom pozivu.

S. Mihaela Jasak – poziv iz obitelji duboko povezane s Hercegovinom i Mostarom

Među novozavjetovanim Salezijankama posebno se ističe s. Mihaela Jasak, rođena u Zagrebu 2001. godine. Kći je Radmila Jasaka, podrijetlom iz župe Gorica-Sovići, i Žakline, rođene Anić, iz župe Jare.

Mihaela je odrasla u brojnoj obitelji. Uz nju roditelji imaju još tri kćeri – Tinu, Anu Mariju i Petru. Obitelj je, međutim, doživjela i veliku bol kada je njihov sin Ante-Toni, rođen 1994., prerano preminuo 2016. godine. Danas se, kako vjeruju njezini najbliži, njihov pokojni sin i brat s posebnom radošću raduje Mihaelinom predanju Bogu.

Mihaelin otac Radmilo značajan je dio svoga života proveo u Mostaru, gdje je studirao strojarstvo. Početkom 1990. godine aktivno se uključio u procese demokratskih promjena u Mostaru i Hercegovini te u političko organiziranje hrvatskoga naroda.

S početkom ratnih prijetnji uključio se i u organizaciju obrane Mostara. Bio je jedan od najbližih suradnika Tihomira Tihe Mišića, zapovjednika IV. bojne HVO-a Mostar, koji je poginuo 15. svibnja 1992. godine.

Nakon Tihine pogibije Radmilo Jasak preuzeo je zapovjedništvo IV. bojne. U tim teškim ratnim godinama ostao je povezan i s očuvanjem duhovnog života vojnika i hrvatskoga naroda u Mostaru.

Nakon Lipanjskih zora 1992. godine i oslobođenja lijeve obale Neretve, kao zapovjednik IV. bojne sudjelovao je i u organizaciji obnove vojne kapele u tada oslobođenoj vojarni „Sjeverni logor“. U toj je kapeli prvu svetu misu slavio tadašnji generalni vikar don Luka Pavlović.

O svojoj ulozi i događajima iz toga sudbonosnog vremena Radmilo Jasak svjedočio je i u zborniku U vjeri, nadi i ljubavi. Stoljetnica rođenja biskupa Pavla Žanića (1918.–2018.), objavljenom u Mostaru 2018. godine.

Danas Radmilo i Žaklina Jasak žive u Zagrebu i aktivni su djelatnici Hrvatske vojske.

Iz takve obitelji, obilježene vjerom, obiteljskom povezanošću, ali i teškim životnim iskustvima, izrasla je Mihaelina odluka da svoj život daruje Kristu kroz redovnički poziv.

S. Marija Ostojić – salezijanski poziv s hercegovačkim korijenima

Druga novozavjetovana Hercegovka, s. Marija Ostojić, rođena je u Zagrebu 2002. godine, u župi Svete Klare.

Kći je Tomislava Ostojića iz župe Krista Kralja u Čitluku i Ivane, rođene Buntić, s Paoče iz župe svetoga Blaža u Gradnićima. Roditelji su se vjenčali u Gradnićima, a svoj su zajednički život nastavili u Zagrebu, gdje su se prethodno i upoznali.

Marija je četvrto dijete u obitelji. Ima dvije starije sestre, Danijelu i Mihaelu, te brata Antonija. Sestre i brat danas su osnovali vlastite obitelji, dok je Marija nakon završene gimnazije osjetila poziv prema posvećenom životu te se javila u Družbu Kćeri Marije Pomoćnice.

Svoju je redovničku formaciju imala u Torinu, gradu koji je neraskidivo povezan sa svetim Ivanom Boscom i počecima salezijanske karizme.

Njezin redovnički poziv dodatno dobiva posebnu obiteljsku dimenziju i zbog majke Ivane, rođene Buntić, koja je preminula prije dvije godine, na spomendan svetoga Josipa Radnika. Sigurno je da je upravo na dan Marijina zavjetovanja njezina obitelj s posebnim osjećajima pratila ovaj veliki trenutak.

I Hercegovina dala svoje kćeri redovničkom pozivu

Četiri Hrvatice koje su 6. kolovoza položile prve redovničke zavjete svjedočanstvo su kako se redovnički poziv rađa u različitim krajevima i obiteljima, ali i kako duboki korijeni vjere nastavljaju živjeti kroz nove naraštaje.

Posebno je lijepo što su među njima dvije mlade redovnice čiji su roditelji i obiteljski korijeni snažno vezani uz Hercegovinu – Goricu, Soviće, Jare, Čitluk, Paoču i Gradniće.

Svečanom slavlju u Rimu nazočio je i don Zvonimir Tomaš, salezijanac, župni vikar u župi svetoga Josipa na Banfici u Varaždinu. Don Zvonimir je sin Zorana i Marine Salmanić, rođene Hodovke, iz Rotima u Stolačkom dekanatu.

Tako je i na ovaj način hercegovačka prisutnost bila vidljiva u velikom događaju za Družbu Kćeri Marije Pomoćnice.

Prvi redovnički zavjeti nisu tek završetak jednoga razdoblja formacije. Oni su početak novoga poglavlja života – potpunoga predanja Bogu, Crkvi i služenju čovjeku.

Devet mladih žena toga je dana u Rimu izreklo svoje „da“ Gospodinu, a među njima i četiri Hrvatice koje će svoj život nastaviti živjeti u duhu svetoga Ivana Bosca i svete Marije Dominike Mazzarello, u karizmi Salezijanki.

Novozavjetovanim sestrama Salezijankama, osobito s. Mihaeli Jasak i s. Mariji Ostojić, kao i njihovim obiteljima, želimo obilje Božjega blagoslova, ustrajnosti i radosti na putu redovničkog života. Neka ih kroz cijeli život prati zagovor Blažene Djevice Marije Pomoćnice i svetoga Ivana Bosca.

Pročitaj članak

FOTO Vjera, tradicija i ljubav prema Gospi okupili brojne vjernike u Gorancima

Blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velika Gospa, nebeska zaštitnica župe Goranci, svečano je proslavljen ispred župne crkve Pod jelom. Brojni vjernici i hodočasnici iz zemlje i inozemstva okupili su se u molitvi, pjesmi i zajedništvu.

Proslava je započela procesijom s obnovljenim Gospinim kipom, koji su kroz Gorančke putove nosili čuvari Gorančke tradicije, dok je litanije predvodio don Marin Krešić.

Svečano misno slavlje predvodio je don Marko Šutalo, župnik sv. Ilije u Kruševu, u koncelebraciji s brojnim svećenicima. U nadahnutoj propovijedi govorio je o Mariji, ali i o majkama – njihovoj vjeri, žrtvi, ljubavi i spremnosti da svoj život i svoju djecu predaju u Božje ruke.

Posebno je odjeknula priča o majci koja je molila: „Gospe, ja tebi dajem, ti meni čuvaj.“ Nakon njezine smrti sin je pronašao njezinu staru, izlizanu krunicu. Trideset pet godina poslije upravo ga je taj prizor potaknuo da i sam počne moliti krunicu. Priča je to o vjeri koja se prenosi tiho, s koljena na koljeno, i ostavlja dubok trag u srcu.

Velika Gospa u Gorancima i ove je godine bila susret vjere, obitelji, tradicije i rodnoga kraja. Pred Gospom su se okupili domaći vjernici, raseljeni Gorančani i brojni hodočasnici.

Nakon svete mise nastavljeno je druženje, a u dvorani župne kuće održana je i 18. tradicionalna izložba umjetnika amatera.

Vjera koja se prima od roditelja, čuva u srcu i prenosi novim generacijama – upravo je ono što Veliku Gospu u Gorancima čini posebnim danom.

>> Tisuće vjernika: Ovako je Velika Gospa proslavljena u Gorancima

📸 Pogledajte veliku fotogaleriju autora Darke Glibića i zabilježite trenutke ovogodišnje proslave Velike Gospe u Gorancima.

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

Pročitaj članak

Ideš svake nedjelje na misu, a i dalje nosiš mržnju u srcu?

Koliko nas svake nedjelje odlazi na svetu misu? Stanemo pred oltar, pomolimo se, poslušamo Božju riječ i nakon mise krenemo svojim kućama. No, postavlja se jedno jednostavno, ali teško pitanje: vraćamo li se kući doista drugačiji ili odlazimo s mise isti kakvi smo i došli?  

Sa svojim zamjerkama. S ljutnjom. S neoproštenim riječima. S ljudima kojima se ne želimo javiti. S braćom i sestrama s kojima ne razgovaramo zbog komada zemlje, novca ili nekog davnog nesporazuma.  

Jedan duhovnik, svećenik Cujzek, rekao je misao koja snažno potiče na razmišljanje: ako se sa svete mise, bilo nedjeljne ili one tijekom tjedna, vraćamo isti kakvi smo došli, onda nismo ništa naučili.  

Jer sveta misa nije samo trenutak koji ćemo „odraditi“. Ona bi trebala mijenjati naše srce.  

Možemo li doći pred oltar, moliti se Bogu, a istovremeno u srcu nositi mržnju, netrpeljivost i neopraštanje prema bližnjemu? Možemo li govoriti da smo vjernici, a godinama biti u svađi s vlastitom obitelji?  

Koliko je obitelji koje ne razgovaraju zbog imovine? Koliko je braće koja su postala stranci zbog komada zemlje? Koliko djece ne mari za svoje roditelje, a koliko roditelja nosi bol zbog vlastite djece? Koliko ljudi svakodnevno pokušava promijeniti druge, a pritom ne žele pogledati sebe?  

Isus nas upravo na to upozorava:  

„Kako vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne opažaš?“  

Lako je suditi. 

Lako je osuditi. 

Lako je zamjerati. 

Lako je reći: „On je kriv.“  

Ali puno je teže zastati pred ogledalom i upitati se: A gdje sam ja pogriješio?  

Evanđelje nas uči oprostu. Na pitanje koliko puta treba oprostiti bratu, Isus ne postavlja granicu koju možemo lako izbrojiti. Poruka je jasna – opraštati trebamo uvijek. 

A možda je najteže upravo onda kada mislimo da imamo pravo biti ljuti.  

Isus je na križu rekao:  

„Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“  

On je oprostio.  

A mi?  

Mi često ne možemo oprostiti jednu riječ. Jednu uvredu. Jednu nepravdu. Jedan postupak koji nas je povrijedio prije deset, dvadeset ili trideset godina.  

Kažemo: „Moja je bol prevelika.“  

Ali može li naša bol biti veća od Kristove boli na križu?  

Ne može.  

Pa zašto onda svoje boli, svoje patnje i svoje povrijeđenosti toliko često stavljamo ispred svega?  

Oprost ne znači reći da ono što nam je netko učinio nije bilo pogrešno. Oprost ne znači opravdavati grijeh. Oprost znači odlučiti da nećemo dopustiti da nas tuđa pogreška cijeli život zarobljava.  

Oprost je čin slobodne volje. Ali još više od toga – oprost je čin oslobađanja.  

Kada oprostimo, ne skidamo samo teret s drugoga. Skidamo ga i sa sebe.  

Jer često mislimo da opraštanjem činimo uslugu onome koji nas je povrijedio. A zapravo oslobađamo vlastito srce od gorčine, ljutnje i mržnje.  

Zato je važno razumjeti razliku između grijeha i čovjeka. 

Grijeh treba osuditi, ali čovjeku treba oprostiti.  

Ne moramo odobravati nečije postupke. Ne moramo zaboraviti ono što se dogodilo. Ne moramo ponovno uspostaviti odnos koji je bio štetan. Ali možemo odlučiti da mržnja više neće imati mjesto u našem srcu.  

Jer što nam vrijedi svaka nedjeljna misa ako iz crkve izađemo s istom mržnjom s kojom smo ušli?  

Što nam vrijede molitve ako nakon njih nastavimo širiti osude?  

Što nam vrijedi govoriti o Bogu ako ne možemo oprostiti čovjeku?  

Vjera nije samo ono što izgovaramo usnama. Vjera je ono što nosimo u srcu i ono što činimo prema drugima. 

 Zato danas, prije nego što osudimo nekoga, pogledajmo sebe.  

Prije nego što izgovorimo tešku riječ, zastanimo.  

Prije nego što kažemo „nikada mu neću oprostiti“, sjetimo se Krista na križu.  

Možda postoji netko kome trebamo reći: „Oprosti mi.“  

A možda postoji netko kome trebamo reći: „Opraštam ti.“ 

Ne zato što je sve bilo u redu.  

Nego zato što želimo biti slobodni.  

Jer kako kaže poruka koja se pripisuje svetoj Majci Tereziji:  

„Ljubite bližnjega svoga i spasit ćete svijet.“  

Možda se svijet ne može promijeniti preko noći.  

Ali možemo promijeniti svoje srce.  

A možda upravo od toga sve počinje.

Pročitaj članak

BiH dobila Padel savez: Novi korak u razvoju sve popularnijeg sporta

Bosna i Hercegovina dobila je Padel savez Bosne i Hercegovine (PS BiH), krovnu organizaciju koja će okupljati i povezivati padel klubove, igrače i sportske radnike iz cijele zemlje.

Na osnivačkoj skupštini održanoj u Sarajevu, predsjednik Padel saveza Federacije BiH Aldin Šetkić i predstavnik Padel saveza Republike Srpske Bojan Božić postigli su dogovor o osnivanju Padel saveza Bosne i Hercegovine. Time je napravljen važan korak prema jedinstvenoj i sustavnoj organizaciji padela na državnoj razini.

Mladen Dodig prvi predsjednik Saveza

Osnivanjem PS BiH stvoren je temelj za daljnji razvoj ovog sporta u Bosni i Hercegovini, njegovo institucionalno povezivanje te stvaranje kvalitetnog sustava natjecanja, rada s mladima i razvoja reprezentativnih selekcija.

Organi Padel saveza BiH su Skupština, Upravni odbor i predsjednik Saveza.

U Upravni odbor Padel saveza BiH izabrani su Aldin Šetkić, Ado Mujan, Alem Tabaković, Mladen Dodig, Željko Dodig, Bojan Božić, Miloš Avramović, Igor Vrhovac i Mladen Radulović.

Za prvog predsjednika Padel saveza Bosne i Hercegovine izabran je Mladen Dodig, dok su za potpredsjednike izabrani Aldin Šetkić i Bojan Božić.

Cilj je razvoj padela u cijeloj BiH

Osnovni cilj novog Saveza je stvaranje kvalitetnog i održivog sustava razvoja padela na području cijele Bosne i Hercegovine.

PS BiH će posebno raditi na razvoju i popularizaciji padela, povezivanju klubova i igrača iz Federacije BiH i Republike Srpske te organizaciji državnih prvenstava, turnira i ligaških natjecanja.

Jedan od važnih zadataka bit će i uspostavljanje jedinstvenog sustava natjecanja i rangiranja igrača, kao i formiranje i razvoj reprezentativnih selekcija Bosne i Hercegovine.

Posebna pozornost bit će posvećena djeci i mladim igračima, kroz stvaranje kvalitetnih programa za njihov sportski razvoj. Savez planira raditi i na edukaciji te licenciranju trenera, sudaca i drugih stručnih kadrova.

Važan dio djelovanja bit će i razvoj padel infrastrukture te stvaranje standarda za rad klubova i terena.

Padel sve popularniji u BiH

Osnivanje državnog saveza dolazi u trenutku kada padel u Bosni i Hercegovini bilježi sve veći interes. Broj igrača, klubova i terena raste, a osnivanjem krovne organizacije sport dobiva mogućnost daljnjeg organiziranog i sustavnog razvoja.

Savez će također raditi na promociji sporta i zdravog načina života, suradnji s domaćim sportskim institucijama, klubovima i drugim savezima te ostvarivanju suradnje s međunarodnim padel organizacijama i savezima.

Jedan od dugoročnih ciljeva je i predstavljanje Bosne i Hercegovine na međunarodnim natjecanjima, kao i organizacija međunarodnih turnira i sportskih događaja u našoj zemlji.

Osnivanje Padel saveza Bosne i Hercegovine tako predstavlja važan iskorak za ovaj sport, a ujedno otvara prostor za stvaranje jedinstvenog sustava natjecanja, razvoj mladih igrača i formiranje reprezentacije koja će Bosnu i Hercegovinu predstavljati na međunarodnoj sceni.

Pročitaj članak