 |
| foto: Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja |
Gospić je posljednjih mjeseci postao središte jedne od najvećih istraga zbog sumnje na nezakonito gospodarenje otpadom u Hrvatskoj. U središtu slučaja nalazi se bračni par Josip i Monika Šincek, a istraga se ne odnosi samo na Gospić, nego i na više lokacija u Hrvatskoj.
Ono što ovu priču čini posebno ozbiljnom jest činjenica da, prema dosad objavljenim nalazima i sumnjama USKOK-a, nije riječ samo o tome da je netko „bacio smeće gdje nije smio“. Istražitelji sumnjaju na organizirani sustav u kojem se na otpadu godinama zarađivalo, dok je dio troška i rizika zbrinjavanja prebacivan na okoliš i na kraju na državu i građane.
Kako je sve trebalo izgledati?
Na papiru je priča zvučala gotovo idealno. Na području bivšeg industrijskog kompleksa PPK Velebit u Gospiću pokrenuta je proizvodnja povezana s recikliranjem. Tvrtka Plastruktor, čiji su vlasnici bili Josip i Monika Šincek, predstavljala je projekt kao proizvodnju proizvoda od recikliranih materijala – među ostalim burobrana, bukobrana i mobilnih kućica.
Tada se govorilo o novim radnim mjestima i o tome da će zapušteni industrijski kompleks ponovno dobiti gospodarsku funkciju. Još 2021. godine mediji su pisali kako se prostor uređuje, kako su očišćeni objekti i okoliš te kako tvrtka planira povećati broj zaposlenih.
Drugim riječima, običnom čovjeku sve je moglo izgledati kao dobra poslovna priča: stari industrijski kompleks + recikliranje otpada + nova proizvodnja + radna mjesta. Problem je, prema sumnjama istražitelja, nastao u onome što se događalo iza te priče.
Gdje je problem?
USKOK je u veljači 2025. pokrenuo istragu protiv deset osoba i četiri pravne osobe zbog sumnje na zločinačko udruženje, teška kaznena djela protiv okoliša, krivotvorenje dokumentacije, utaju poreza i pranje novca.
Prema USKOK-ovoj verziji događaja, osumnjičenici su od početka 2022. do rujna 2024. organizirali uvoz mljevenog plastičnog i drugog miješanog otpada iz Slovenije i Italije, dok je medicinski i drugi miješani otpad dolazio iz Hrvatske.
Umjesto da se otpad propisno obradi i zbrine, istražitelji sumnjaju da je dio završavao zakopan u tlu, zatrpan zemljom i šljunkom ili ostavljen na otvorenim površinama.
Takav način poslovanja imao bi jednu vrlo jednostavnu „logiku“.
Što je legalno zbrinjavanje otpada skuplje, to je veća zarada ako se otpad jednostavno ostavi u zemlji.
USKOK upravo u tome vidi mogući motiv – pribavljanje protupravne imovinske koristi.
A koliko je otpada uopće bilo?
Brojke koje su se pojavile u javnosti su ogromne. Za područje Gospića govorilo se o približno 35.000 tona, dok su kasniji nalazi i procjene u javnosti spominjali i veće količine, ovisno o tome računa li se ukupna masa, volumen i različite lokacije.
Na prostoru bivšeg PPK Velebit pronađene su velike količine rasutog otpada, uključujući mljevenu plastiku i drugi miješani otpad, a dio otpada nalazio se i u velikim „big bag“ vrećama.
Fond za zaštitu okoliša u srpnju 2026. objavio je natječaje upravo za uklanjanje i zbrinjavanje otpada s lokacije bivšeg PPK Velebit – i rasutog otpada uz silos i otpada koji se nalazi u „big bag“ vrećama. U dokumentaciji se nalaze i analize sastava otpada.
Zašto je medicinski otpad toliko problematičan?
Tu dolazimo do dijela koji običnom čovjeku najlakše objašnjava ozbiljnost cijele priče.
Nije isto kada netko ilegalno odloži građevinski šut i kada se u zemlju zakopa otpad koji može sadržavati opasne tvari.
U slučaju Gospića istraživanja su pokazala da se među pronađenim otpadom nalazi i otpad koji je klasificiran kao opasan odnosno ekotoksičan.
Prema objavljenim rezultatima vještačenja, u uzorcima su pronađene izrazito povišene koncentracije nekih štetnih i opasnih tvari, među kojima su bakar, cink, olovo i antimon. Utvrđeno je i onečišćenje tla te širenje utjecaja izvan samog prostora odlaganja.
To ne znači da ljudi u Gospiću danas piju otrovanu vodu ili da je cijeli grad opasan za život – takve zaključke ne treba izvoditi bez stručnih analiza.
Ali znači nešto drugo, puno konkretnije: zagađenje je stvarno utvrđeno i država sada mora organizirati njegovo uklanjanje i sanaciju.
Kako je moguće da se otpad zakopava, a da nitko ne reagira?
To je jedno od ključnih pitanja cijelog slučaja. USKOK sumnja da se nije radilo samo o fizičkom dovozu i zakopavanju otpada, nego i o sustavu dokumentacije kojim se trebalo prikriti što se s otpadom stvarno događa. Prema istrazi, pribavljana je i sastavljana dokumentacija o nabavi, prijevozu i obradi otpada, a u evidencije su se navodno unosili netočni podaci.
Drugim riječima, ako je otpad na papiru izgledao kao da je propisno obrađen, dok je u stvarnosti završavao u zemlji, inspekciji je bilo puno teže odmah vidjeti stvarno stanje.
To je razlog zbog kojeg USKOK ne govori samo o ekološkom prekršaju, nego o sumnji na organizirano kriminalno djelovanje.
Nije samo Gospić u pitanju
Istraga se proširila i na druge lokacije. USKOK je objavio da su, osim Varaždina, Gospića i Benkovca, istražitelji obuhvatili i Senj. Za Senj se sumnja da je tijekom 2020. i 2021. godine na otvorenoj površini komunalnog odlagališta neopasnog otpada završilo najmanje 2.640,23 tona mljevenog plastičnog i drugog otpada koji je sadržavao štetne i opasne tvari.
U slučaju Senja istraga je također obuhvatila sumnje u lažiranje dokumentacije i vođenje neistinitih evidencija. To je važno jer pokazuje da istražitelji slučaj ne tretiraju kao jedan izolirani incident u Gospiću, nego kao mogući sustav koji je djelovao na više lokacija.
Odakle je otpad dolazio?
Prema USKOK-u, dio plastičnog i drugog otpada dolazio je iz Slovenije i Italije, dok je medicinski i drugi miješani otpad dolazio od dobavljača iz Hrvatske.
Tu se pojavljuje još jedno vrlo jednostavno pitanje: Zašto bi netko plaćao da mu netko drugi preuzme otpad?
Zato što zbrinjavanje otpada košta. Ako tvrtka otpad zbrinjava na zakonom propisan način, mora platiti prijevoz, obradu, eventualnu termičku obradu ili drugo odgovarajuće zbrinjavanje.
Ako se, međutim, otpad samo doveze, istovari i zatrpa – trošak može biti daleko manji. Upravo zato USKOK sumnja da je sustav bio financijski motiviran.
U jednom dijelu istrage, vezanom uz Benkovac, USKOK navodi da je društvo od uplata dobavljača otpada ostvarilo protupravnu imovinsku korist od najmanje 465.943,03 eura. To je gotovo pola milijuna eura.
A što je s Gospićem?
Gospić je posebno osjetljiv jer se veliki dio otpada nalazio praktički u gradu, na prostoru bivšeg industrijskog kompleksa. Objavljene snimke pokazivale su kamione, bager i velike količine otpada, a dio otpada, prema navodima istraživača i medija, bio je pomiješan sa zemljom i zatrpan.
Postojale su i snimke prema kojima su kamioni s prostora PPK Velebit odlazili prema gradskom odlagalištu Rakitovac, gdje su također istovarivali otpad.
USKOK u svojoj istrazi navodi da je dio šume u Gospiću opustošen te da je zakopavanjem otpada promijenjena konfiguracija tla i onemogućena prirodna namjena prostora. A što je s vodom? Ovo je vjerojatno prvo pitanje koje će postaviti svaki stanovnik Gospića:
„Je li nam zagađena voda?“
Važno je ne širiti paniku. Postojanje zagađenog tla ne znači automatski da je gradska voda za piće zagađena. Upravo zato su potrebna stručna mjerenja i stalni nadzor. Ono što se zasad može odgovorno reći jest da su službena vještačenja utvrdila onečišćenje tla i širenje utjecaja izvan samog odlagališta.
Zbog toga je sanacija nužna. Tko će na kraju platiti čišćenje? Evo dijela koji je možda najvažniji za običnog građanina. Sanacija košta. A kada je riječ o velikim količinama otpada, govorimo o vrlo ozbiljnom novcu.
Fond za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost već je pokrenuo postupke javne nabave za uklanjanje i zbrinjavanje otpada u Gospiću.
To znači da se sada javnim novcem mora organizirati ono što je, prema sumnjama istražitelja, trebalo biti riješeno na teret onih koji su otpad nezakonito odlagali. I tu dolazimo do ključne stvari:
Ako netko zaradi milijune ili stotine tisuća eura tako što izbjegne trošak propisnog zbrinjavanja otpada, a nakon toga država mora potrošiti milijune da taj isti otpad ukloni – račun na kraju može doći građanima.
Zato ovo nije samo „priča o smeću“. Ovo je priča o novcu svih građana.
A gdje se u svemu tome pojavljuje HBOR?
Oko bivšeg PPK Velebit postoji i dodatno pitanje koje zaslužuje odgovor nadležnih institucija.
Prema javno dostupnim navodima, prostor PPK Velebit u Gospiću kupio je Josip Šincek od HBOR-a, a tada je predstavljan projekt proizvodnje proizvoda od recikliranih materijala. Bivši gradonačelnik Gospića Karlo Starčević još je 2025. javno naveo da je Šincek projekt predstavio kao proizvodnju burobrana, bukobrana i mobilnih kućica od reciklirane plastike te otvaranje novih radnih mjesta.
Prema provjeri zemljišnoknjižnih podataka koju navodimo u ovoj priči, sporne parcele HBOR je prodao u srpnju 2021. godine.
To samo po sebi ne znači da je HBOR počinio bilo kakvu nezakonitost.
To je jako važno naglasiti. Prodaja nekretnine od strane HBOR-a i kasnije eventualno nezakonito postupanje kupca dvije su različite stvari. Ali sasvim je legitimno pitati: kako je provedena prodaja? Koja je bila procijenjena vrijednost nekretnina? Tko je donio odluku? Je li postojao poslovni plan? Što je kupac tada naveo da će raditi na toj lokaciji? Je li HBOR nakon prodaje imao ikakvu kontrolu ili obvezu praćenja namjene? Jesu li nadležna tijela u trenutku prodaje mogla znati za eventualne rizike povezane s gospodarenjem otpadom?
Odgovori na ta pitanja važni su za potpuno razumijevanje slučaja, ali ne treba unaprijed izjednačavati prodaju nekretnine s kaznenom odgovornošću.
Što je sa samim Šincekima?
Bračni par Josip i Monika Šincek uhićen je u veljači 2025. godine zajedno s drugim osumnjičenima. USKOK ih sumnjiči za sudjelovanje u organiziranom sustavu nezakonitog gospodarenja otpadom. Međutim, treba naglasiti ono najvažnije: istraga nije isto što i pravomoćna presuda.
Nitko nije kriv dok mu se krivnja ne dokaže pravomoćnom sudskom odlukom.
To vrijedi i za Šinceke i za sve druge osobe obuhvaćene istragom.
Zašto je slučaj toliko velik?
Zato što se u njemu spajaju četiri stvari.
Prvo – novac. Postoji sumnja da se na preuzimanju otpada i izbjegavanju troškova njegova legalnog zbrinjavanja ostvarivala protupravna korist.
Drugo – organizacija. USKOK ne govori o pojedincu koji je jednom negdje ilegalno istovario kamion, nego o sumnji na zločinačko udruženje i podjeli poslova.
Treće – dokumentacija. Istražitelji sumnjaju da su lažni ili neistiniti podaci korišteni kako bi se prikrilo gdje je otpad završio.
Četvrto – okoliš. Na kraju je ostao problem koji se ne može riješiti brisanjem jednog dokumenta ili zatvaranjem jedne tvrtke. Ostalo je zagađeno zemljište koje treba očistiti.
I što sada?
Sada slijedi možda najskuplji i najzahtjevniji dio cijele priče – sanacija. Otpad treba identificirati, iskopati gdje je zakopan, razdvojiti prema svojstvima, prevesti i propisno zbrinuti.
Fond za zaštitu okoliša već je pokrenuo postupke za uklanjanje i zbrinjavanje otpada s lokacije PPK Velebit. Istodobno, kazneni postupak i istraga trebaju odgovoriti na puno važnija pitanja: Tko je sve znao? Tko je dovozio otpad? Tko ga je plaćao? Tko ga je zakopavao? Tko je potpisivao dokumente? Koliko je novca zarađeno? I tko će na kraju snositi trošak sanacije?
To su pitanja koja zanimaju svakog građanina, ne samo Gospićane.
Jer ako se potvrde najteže sumnje istražitelja, ova priča neće biti samo priča o jednom poduzetniku, jednoj tvornici i jednom gradu. Bit će to upozorenje koliko daleko može otići sustav u kojem se otpad pretvara u novac, dokumentacija u privid legalnosti, a račun za posljedice na kraju šalje cijelom društvu.
I upravo zato će odgovor na pitanje „Tko će platiti čišćenje Gospića?“ biti jednako važan kao i odgovor na pitanje „Tko je otpad tamo dovezao?“
uskok.hr / 24 sata.hr / lika express / fzoeu.hr / Goranci online
.jpg)
.jpg)
