Jedina župa u Vrhbosanskoj nadbiskupiji posvećena bl. Alojziju Stepincu nalazi se u Orašju, dok u Hercegovini u Podvraniću u župi sv. Petra i Pavla filijalna crkva za patrona ima ovog moćnog blaženika
U tišini veljače Crkva se zaustavlja pred likom čovjeka koji je ostao uspravan onda kada je bilo najlakše sagnuti glavu. Blaženi Alojzije Stepinac nije svetac romantičnih legenda, nego svetac savjesti – one tihe, postojane, koja se ne prodaje ni kad je cijena previsoka. Njegov život, od djetinjstva u Brezariću u župi Krašić do smrti u zatočeništvu, jest hod vjere kroz tamu povijesti, ali i svjetionik za svakoga tko danas traži istinu bez kompromisa.
Korijeni u jednostavnosti
Rođen u pobožnoj i radišnoj obitelji 8. svibnja 1898., Stepinac je odrastao u svijetu gdje se Bog nije dokazivao riječima, nego životom. Molitva i rad bili su svakodnevica, a vjera nije bila ukras, nego temelj. Već u mladosti pokazivao je ozbiljnost i dubinu, ali i onu tihu unutarnju borbu koja je obilježila njegov poziv: borbu između ljudskih planova i Božjega glasa.
Rat ga je rano suočio s brutalnošću svijeta. Fronta, zarobljeništvo, neizvjesnost – sve je to u njemu lomilo iluzije, ali je istodobno kovalo nutarnju snagu. Iz tog iskustva nije izašao ogorčen, nego pročišćen. Naučio je koliko je ljudski život krhak i koliko je svaka osoba neizmjerno vrijedna.
Poziv koji se rađa u šutnji
Put prema svećeništvu nije bio nagao ni romantičan. Bilo je tu i studija, i povratka zemlji, i razmišljanja o braku. No upravo u toj tišini sazrijevanja rađala se odluka koja nije bila bijeg od svijeta, nego potpuno darivanje svijetu. Rim ga je oblikovao intelektualno, ali domovina ga je čekala ranjena, podijeljena i gladna pastira.
Kao mlad biskup i nadbiskup, Stepinac nije tražio vlast, nego služenje. Njegova snaga nije bila u političkim kalkulacijama, nego u jasnoći evanđeoskog stava. Bio je pastir koji ide pred stado, ali i onaj koji ostaje uz stado kad dolaze vukovi.
Evanđelje jače od ideologija
U vihoru rata i totalitarnih sustava Stepinac je ostao slobodan čovjek. Nije se vezao ni uz jednu ideologiju jer je znao da se kršćanin veže jedino uz Krista. Kada su zakoni gazili dostojanstvo čovjeka, on je podizao glas. Kada su drugi šutjeli, on je govorio. Kada je to bilo opasno – govorio je još jasnije.
Njegove propovijedi nisu bile politički govori, nego čista teologija dostojanstva: svaki čovjek ima pravo na život, na ime, na Oca na nebesima. U tim riječima odzvanja srce Evanđelja. Spašavajući progonjene, ne pitajući za vjeru ni narodnost, pokazao je da je kršćanska ljubav uvijek konkretna ili nije ljubav.
Križ bez mržnje
Nakon rata križ je postao osoban. Zatvor, suđenje, laži, izolacija – sve ono što slama čovjeka. A ipak, Stepinac nije slomljen. Njegova veličina najviše se vidi upravo tu: u ljubavi prema neprijateljima, u odbijanju mržnje, u miru koji nije ovisio o slobodi tijela.
U zatočeništvu je postao pastir pera i molitve. Pisao je, tješio, hrabrio. Njegova vjera nije tražila osvetu, nego smisao. Bol je prihvaćao kao sudjelovanje u Kristovu križu, a smrt je dočekao s riječima predanja: „Oče, budi volja tvoja.“ Preminuo je 10. veljače 1960. u Krašiću kod Zagreba.
Svetac za naše vrijeme
Blaženi Alojzije Stepinac zasigurno nije svetac prošlosti. On je svetac savjesti za današnje vrijeme – za svijet u kojem je lakše relativizirati nego svjedočiti, lakše šutjeti nego riskirati. U njemu prepoznajemo snagu tihe vjernosti, hrabrost bez mržnje i istinu koja se ne nameće, ali se ne povlači.
Stepinčeva propovijed iz 1940. kojom je pozivao vjernike da budu oprezni pred komunističkom silom koja se tih godina nadvijala nad Europom.
Oštre i proročke riječi. Ono što je Nadbiskup tada govorio, to je od 1945. nadalje i potvrđivao i životom svjedočio kada se komunizam u zemlji učvrstio kao bezbožna ideologija i vladavina. Nadbiskup se ni na kakav nagovor ili prijetnju nije dao iz Zagreba. Nikoga se nije bojao. A iza svojih je riječi u svaka doba hrabro stajao. On se opredijelio na Isusovu stranu. I sve je svećenike i vjernike vazda pozivao da stanu na Isusovu stranu. Izvan Krista nema ništa! I kad su mu više puta nudili da pođe iz Hrvatske u Vatikan, ali da se više ne vraća, Nadbiskup je mirno odgovarao da će poći samo ako ga Papa pozove, pod posluh. Papa to nije nikada učinio, pa ni u vrijeme imenovanja kardinalom, nego je prepustio odluku Nadbiskupovoj savjesti.
Njegova mu je savjest diktirala da ostane gdje jest, u Zagrebu, u zatvoru u Lepoglavi, u zatočeništvu u Krašiću, gdje se već našao, među svojim narodom, makar nikada ne obukao kardinalskoga odijela, niti ustaknuo kardinalskoga šešira, kao što i nije. Nadbiskup kardinal u komunizmu je vidio bezbožan sustav koji se savijao pred sotonskom silom koja mu je lažno obećavala „sve dati“, samo da joj se ljudi poklone. Svi koji su joj se poklonili, sve su izgubili! Nadbiskup je ostao kao sol zemlje, svjetlo svijeta, grad na gori, savjest kao jasan orijentir svim katolicima i ljudima dobre volje. Tu je njegovu savjest proglasila čistom i blaženom i sama Crkva na usta pape Ivana Pavla Drugoga, uskoro blaženika, na dan beatifikacije 3. listopada 1998. u Mariji Bistrici. Primjer za udivljenje i nasljedovanje!
Dok Crkva danas spominje njegovo ime, ne čini to da bi se vraćala u povijest, nego da bi učila kako se živi sada. Stepinčeva poruka ostaje jednostavna i zahtjevna: Bog je iznad svake sile, a čovjek je svetinja. Tko to prihvati, možda će izgubiti mir svijeta – ali će sačuvati mir duše.