Subotnja večer u Zagrebu ostat će duboko urezana u srcima stotina tisuća ljudi. Koncert Marka Perkovića Thompsona na Hipodromu, pred više od pola milijuna posjetitelja, bio je mnogo više od glazbenog spektakla. Bio je to istinski, gotovo svet trenutak narodnog zajedništva, molitve, ljubavi i ponosa. Bio je to duhovni potres čije se vibracije i danima nakon osjećaju u dušama onih koji su bili tamo – i onih koji nisu, piše Goranci online.
Snimka koja je postala viralna je ona u tišini, daleko od očiju publike, gdje se Marko Perković, članovi benda i prateći vokali okupljeni u krug — mole se. Tiho, sabrano, s vjerom. Trenutak koji govori više od tisuću riječi. A onda — uzvik “Idemo!” i eksplozija emocija s pozornice prema oceanu zastava, ruku i srdaca.
Fotografija Josipa Milkovića, hrvatskog vojnika koji je 2016. u vojnom vježbalištu ostao bez obje šake, noge i vida, postala je simbol večeri. Iako potpuno onesposobljen, bio je tamo. Na ramenima čovjeka koji je nosio majicu s natpisom “Za dom...”, Josip je bio uz svoj narod, uz pjesmu, uz Domovinu. Iznad mnoštva, na ramenima ponosa. Ta slika – to je Hrvatska.
Pola milijuna ljudi u molitvi i pjesmi
Hipodrom je postao svetište. Mjesto na kojem su Hrvati iz svih dijelova svijeta zapjevali “Lijepa li si”, zaplakali na “E, moj narode”, podigli ruke u nebo i izrekli ono što se predugo šaptalo. To nije bio koncert – to je bio pokret. Iskra ponosa, otpora, vjere i ljubavi prema Domovini.
Mnogi su koncert pratili i s nasipa – njih preko 50 tisuća. Obitelji s djecom, mladi na dekicama, biciklisti, umirovljenici… nisu svi došli kao obožavatelji Thompsona, ali su otišli kao svjedoci nečeg većeg. Nečeg što ih je dotaknulo. A mnoge je upravo medijska hajka dovela – iz znatiželje, otpora ili tihe nade da će vidjeti ono što se drugdje ne može vidjeti. I vidjeli su: narod koji moli, pjeva, grli se, plače. Nisu našli fašizam, već vjeru, ljubav i zajedništvo.
Medijska slika – suprotnost stvarnosti
Mediji su, većinski, propustili razumjeti poruku. Umjesto zajedništva, isticali su izolirane slučajeve. Umjesto molitve – tražili su političku provokaciju. Umjesto emocije – brojali majice. Umjesto pola milijuna ljudi u molitvi, oni su tražili smeće. Umjesto ljubavi, plasirali su mržnju.
No, ovaj koncert je razotkrio i njih – pokazao je kako izgleda kad ljudi dožive stvarnost vlastitim očima, a ne kroz filtrirane redakcijske okvire. Kad pola milijuna ljudi može posvjedočiti da je istina drugačija, manipulacije gube moć.
Duhovna dimenzija i zahvala
Mnogi su zaplakali. Neki, poput jednog komentatora koji nije mogao biti fizički prisutan, osjetili su snažnu bol što nisu bili tamo. “To nije bio koncert. To je bio vapaj duša. Susret s nečim svetim, iskonskim, prkosnim”, napisao je. “Ali Sinj je ispred nas. I ovaj put ne propuštam.”
Thompsonov govor s pozornice bio je dirljiv i moćan. “Vi mladi, vama bi se posebno htio obratiti. Mi smo najbolja povijest. Stvorili smo hrvatsku državu. A vi — vi ste je sačuvali. I vi ste jači od nas.” Poručio im je da preuzmu Hrvatsku i učine je ponosnom i lijepom, baš onakvom kakvu su je sanjale generacije.
Zajedništvo koje se ne može slomiti
Ovaj događaj nije završio s posljednjim akordom. On traje. On živi. U ljudima, u srcima, u pjesmi, u ponosu. Bio je to trenutak u kojem se Hrvatska osjetila kao jedno tijelo, jedno srce, jedna duša. Vjera, obitelj, žrtva i ljubav – vrijednosti koje se prenose u domovima, koje počinju u obiteljima i koje su ovoga puta izašle na svjetlo dana.
Kao što reče Majka Terezija: “Ako želiš promijeniti svijet, idi kući i voli svoju obitelj.”
A Hrvatska je u subotu to i učinila. Zavoljela sebe, svoju prošlost, svoje žrtve, svoju vjeru i svoju budućnost.
Živio Krist Kralj. Živjela Hrvatska.
.jpg)
.jpg)
.jpg)
