Svijet će možda zaboraviti njegovo ime, ali ono što želi ostaviti djeci neće nestati

Postoje trenuci u životu kada čovjek zastane i shvati da ono za čim je godinama tragao možda nikada nije bilo tamo gdje je mislio.

Davor Jurkotić, poznat po humorističnom projektu „U zdrav mozak“ i brojnim televizijskim i radijskim projektima, upravo je jedan takav trenutak podijelio s javnošću. U emotivnoj objavi progovorio je o očinstvu, vlastitom djetinjstvu, odnosu s ocem i odluci da obitelj stavi ispred karijere.

Povod za njegovo razmišljanje bila je fotografija sa starijim sinom. Fotografija nije bila namještena. Nije bilo poziranja, velikih osmijeha ni savršenog kadra. Netko ih je jednostavno uhvatio u običnom trenutku.

Upravo je taj običan trenutak Jurkotiću postao jedan od najvrjednijih.

Njegov prijatelj, kojem je poslao fotografiju, rekao mu je da je uokviri jer pokazuje odnos između njega i sina. Ta ga je rečenica, kako je napisao, dugo pratila.

Nije nestala kreativnost, promijenili su se prioriteti

Jurkotić se osvrnuo i na pitanje koje mu ljudi često postavljaju – zašto više ne radi ono po čemu ga publika najviše pamti i zašto se povukao iz nekih projekata.

Odgovor je jednostavan, ali duboko osoban.

Nije odustao od kreativnosti. Samo je, kako kaže, promijenio prioritete. Nekada mu je bilo važno nasmijati tisuće ljudi. Danas mu je važnije biti prisutan u životima svojih sinova. Jer publika može zaboraviti emisiju. Može zaboraviti šalu. Može zaboraviti ime čovjeka koji ju je nasmijavao.

Ali dijete pamti nešto sasvim drugo. Pamti je li tata bio tamo. Pamti je li ga slušao. Pamti zagrljaj, pogled, razgovor i osjećaj sigurnosti.

Djetinjstvo koje je ostavilo trag

Posebno snažan dio njegove objave odnosi se na vlastito odrastanje.

Jurkotić je napisao da je njegov otac bio pomorac te da je odrastao uz njegova česta izbivanja. Iako čovjek odrastanjem postaje odrasla osoba, neke praznine iz djetinjstva, kako kaže, ne nestaju samo zato što smo odrasli.

Vrijeme prolazi, ali neke uspomene ostaju. Ostaju vrata koja je dijete čekalo da se otvore. Ostaje nada da će se otac vratiti. Ostaju trenuci koji su prošli, a više ih nije moguće vratiti.

Upravo zato danas drugačije gleda na vrijeme provedeno sa svojom djecom.

Jer neke stvari možemo nadoknaditi. Propušten posao možemo napraviti sutra. Neodgovorenu poruku možemo poslati kasnije. Projekt se može ponovno pokrenuti.

Ali djetinjstvo ne čeka.

„Ono što meni nije bilo dano, dat ću njima“

Možda je upravo u toj rečenici sadržana cijela njegova priča.

Jurkotić je odlučio svojim sinovima pružiti ono što je njemu nedostajalo. Ne želi da jednoga dana gledaju fotografije i pokušavaju se prisjetiti kakav je bio njihov otac. Želi da se sjete kako su se uz njega osjećali. Da znaju kako izgleda kada ih netko čeka.

Kada ih netko sluša. Kada zbog njih zastane usred svega što radi. Kada imaju osobu kojoj se mogu vratiti, bez obzira na sve. To je, zapravo, ono što djeca najviše trebaju – osjećaj da nisu sama.

Što ostaje kada sve drugo prođe?

Slava prolazi. Novac prolazi. Karijera se mijenja. Publika dolazi i odlazi. Čak i ono po čemu smo danas poznati jednoga dana može postati tek daleka uspomena.

Ali trag koji ostavimo u ljudima koje volimo može trajati puno duže. Jurkotić zato kaže da mu više nije najvažnije ostaviti trag u svijetu. Želi ga ostaviti u svojoj djeci.

I možda je upravo to jedna od najvažnijih spoznaja roditeljstva – shvatiti da djeca neće jednoga dana najviše pamtiti koliko smo radili, koliko smo zaradili ili koliko nas je ljudi poznavalo.

Pamtit će jesmo li bili uz njih.

Fotografija koju će uokviriti

Na kraju se Jurkotić vratio fotografiji sa sinom. Odlučio ju je uokviriti.

Ne zato što je savršena, nego upravo zato što nije. Na njoj nema ničega spektakularnog. Samo otac i sin, uhvaćeni u trenutku koji nisu ni pokušavali učiniti posebnim.

A možda su upravo takvi trenuci najvrjedniji. Jer dok ih živimo, često ne shvaćamo koliko su važni.

Tek kasnije, kada prođu, shvatimo da se neke sekunde više nikada neće vratiti. I zato je priča Davora Jurkotića puno više od priče o jednom poznatom voditelju koji je odlučio usporiti. To je priča o ocu koji je odlučio biti prisutan.

O čovjeku koji svoje iskustvo iz djetinjstva nije pretvorio u teret koji će prenijeti dalje, nego u razlog da svojoj djeci pruži ono što je njemu nedostajalo.

Svijet možda jednoga dana doista zaboravi njegovo ime.

Ali ako njegovi sinovi budu odrasli znajući da su bili voljeni, saslušani i da je njihov otac bio uz njih – njegov trag neće biti izbrisan. Bit će zapisan tamo gdje je najvažnije.

U njima.

Pročitaj članak

Sveti Matej – apostol i evanđelist, zaštitnik župe Rudnik

Danas, 21. rujna, Katolička Crkva slavi blagdan svetoga Mateja, apostola i evanđelista, a ovaj je dan posebno svečan za vjernike župe Rudnik u Mostaru, kojoj je sveti Matej nebeski zaštitnik.

Blagdan svetoga Mateja podsjeća na jedan od najpoznatijih Isusovih poziva – poziv čovjeku koji je sjedio za carinskim stolom, a koji će poslije postati jedan od dvanaestorice apostola i pisac jednog od četiri Evanđelja.

U Matejevu evanđelju zapisano je:

„Kad Isus pođe odatle dalje, opazi čovjeka imenom Matej gdje sjedi u carinarnici te mu reče: 'Hajde za mnom!' On ustade i pođe za njim.“

Matej nije dugo razmišljao. Ustao je i krenuo za Isusom. Njegov se život u tom trenutku promijenio iz temelja.

Nakon poziva Matej je u svojoj kući priredio gozbu na kojoj su se okupili brojni carinici i grješnici. Farizeji su zbog toga prigovorili Isusovim učenicima, pitajući zašto njihov učitelj blaguje s takvim ljudima. Isus im je odgovorio riječima koje i danas snažno odjekuju:

„Ne treba zdravima liječnik, nego bolesnima. (...) Jer ja nisam došao da pozovem pravednike, nego grješnike.“

Od carinika do apostola

Sveti Matej bio je jedan od dvanaestorice Isusovih apostola i autor Evanđelja po Mateju. Prije nego što je susreo Isusa, bio je carinik – čovjek koji je prikupljao poreze, zanimanje koje je u tadašnjem židovskom društvu često bilo povezivano s nepoštenjem i suradnjom s rimskom vlašću.

Upravo zato njegov poziv nosi snažnu poruku. Isus nije gledao samo ono što je Matej bio, nego i ono što može postati.

Crkvena predaja govori da je nakon Isusova uskrsnuća Matej propovijedao Evanđelje, a među mjestima njegova misionarskog djelovanja spominje se Etiopija. Prema predaji, ondje je podnio mučeničku smrt.

Sveti oci posebno ističu tri osobine koje se mogu prepoznati u Matejevu obraćenju: njegovu spremnost i radost u prihvaćanju Kristova poziva, velikodušnost kojom je ostavio dotadašnji život te poniznost kojom se i u vlastitom Evanđelju ne skriva iza svoje prošlosti, nego sebe naziva carinikom.

Simboli svetoga Mateja

Sveti Matej u crkvenoj se umjetnosti najčešće prikazuje s knjigom, kao znakom njegova Evanđelja, a često i s novcem ili vrećicom novca, što podsjeća na njegovo nekadašnje zanimanje carinika.

Njegovi su atributi također mač ili dvosjekla sjekira, koji prema predaji podsjećaju na način njegova mučeništva.

Poseban znak po kojemu se Matej prepoznaje među četvoricom evanđelista jest anđeo u ljudskom obličju. Uz svetoga Marka prikazuje se lav, uz svetoga Luku vol ili govedo, a uz svetoga Ivana orao. Ti simboli imaju dugu tradiciju u kršćanskoj umjetnosti i tumačenju četiriju Evanđelja.

Zaštitnik župe Rudnik

Blagdan svetoga Mateja stoga je posebno važan za župu Rudnik, čiji se vjernici danas okupljaju oko svoga nebeskog zaštitnika.

Život svetoga Mateja ujedno je poruka da Kristov poziv nije rezerviran samo za one koji smatraju da su već „spremni“ ili „dovoljno dobri“. Matejev susret s Isusom pokazuje da čovjek može ostaviti staro iza sebe i krenuti novim putem.

Od carinika do apostola i evanđelista – Matejev život ostaje snažno svjedočanstvo obraćenja, milosrđa i spremnosti da se odgovori na Božji poziv.

Svim župljanima župe Rudnik čestitamo blagdan njihova nebeskog zaštitnika, svetoga Mateja apostola i evanđelista!

Pročitaj članak

Preminuo fra Ljubo Lebo, franjevac koji je desetljećima služio hrvatskim iseljenicima

U nedjelju, 20. rujna 2026. godine, u mostarskoj bolnici preminuo je fra Ljubo Lebo, član Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja Blažene Djevice Marije. Preminuo je opremljen svetim sakramentima, u 75. godini života, 56. godini redovništva i 48. godini svećeništva, prenosi stranica Franjevci.info.

Fra Ljubo rođen je 11. rujna 1952. godine u Rastovači, u župi Posušje, od roditelja Petra i Ruže rođene Čutura. Kršten je dan nakon rođenja u Posušju. Osnovnu školu završio je u rodnom kraju, a srednjoškolsko obrazovanje stekao je u franjevačkom sjemeništu u Visokom.  

Svoj redovnički put započeo je 1971. godine na Humcu, gdje je 14. srpnja obukao franjevački habit i proveo godinu novicijata. Prve zavjete položio je 1972. godine, također na Humcu, dok je svečane zavjete položio 1978. godine u Tomislavgradu.  

Filozofsko-teološki studij započeo je u Sarajevu, a nakon odsluženja vojnoga roka nastavio ga je u Sarajevu i Freiburgu, gdje je 1979. godine diplomirao.  

Za đakona je zaređen 13. lipnja 1979. godine u Freiburgu, a za svećenika 24. lipnja iste godine u Solothurnu. Uslijedile su godine intenzivnog pastoralnog rada, najvećim dijelom među hrvatskim iseljenicima u Njemačkoj i Austriji.

Služio je kao župni vikar i župnik u više mjesta. Među ostalim, djelovao je u Frohnleitenu i Deutschfeistritzu u Austriji te u Blankenauu, Müsu i Kleinlüderu u Njemačkoj. Desetljećima je tako bio povezan s hrvatskim katolicima u iseljeništvu, kojima je služio kao svećenik i pastoralni djelatnik.  

Godine 2019. vratio se u Mostar, gdje je do 2022. godine obnašao službu ekonoma Hercegovačke franjevačke provincije. U Mostaru je potom djelovao kao župni vikar sve do 2025. godine. Od srpnja 2025. godine služio je kao župni vikar u rodnom Posušju, gdje je ostao sve do svoje smrti.

Njegov život obilježilo je više od četiri desetljeća svećeničke službe, od kojih je velik dio proveo izvan domovine, među hrvatskim vjernicima u Njemačkoj i Austriji. Nakon povratka u Hercegovinu svoje je posljednje godine proveo služeći u crkvi sv. Petra i Pavla u Mostaru i Posušju.  

Hercegovačka franjevačka provincija oprostila se od fra Ljube zahvalom za njegov redovnički i svećenički život te služenje Crkvi i vjernicima.  

Tijelo pokojnoga fra Ljube bit će izloženo u crkvi u Posušju u utorak, 22. rujna 2026. godine od 14 sati, nakon čega će u 15 sati biti služena sveta misa zadušnica.  

Nakon svete mise sprovodni obredi i ukop bit će održani na groblju Martića križ u Posušju.  

Počivao u miru Božjem!

Pročitaj članak

Poštar Stipe nakon povratka iz Bangkoka: „Imao sam mali burnout, sve će biti vraćeno“

Vjerojatno najpoznatiji poštar na Balkanu, Stipe Jukić iz Čapljine, čiji je nestanak početkom rujna izazvao veliku pozornost javnosti, nakon povratka iz Tajlanda progovorio je o svom putovanju, okolnostima zbog kojih se nije javljao obitelji te događajima koji su uslijedili nakon njegova odlaska.

Jukić je u razgovoru za Slobodnu Dalmaciju kazao kako mu je zbog svega što se dogodilo iskreno žao te poručio da će novac koji nedostaje biti vraćen, uz pomoć obitelji i prijatelja. Nakon povratka u BiH pušten je da se brani sa slobode.

Kako je ispričao, odlazak na Tajland bio je povezan i s razdobljem iscrpljenosti koje je opisao kao „mali burnout“. Bangkok mu je, kaže, dugo bio želja jer je godinama slušao priče o tom gradu i njegovom noćnom životu.  

Do Tajlanda je putovao preko Sarajeva i Turske, a u Bangkoku i Pattayi proveo je ukupno osam dana. Grad ga, prema njegovim riječima, nije razočarao, iako ga je iznenadila njegova veličina, gužva i broj ljudi.  

Posebno je naglasio kako je na putovanju bio sam, čime je demantirao pojedine napise i nagađanja koja su se pojavila nakon što je na društvenim mrežama objavljena snimka na kojoj se vidi u društvu djevojke.  

Jedan od problema nastao je odmah nakon dolaska. Jukiću je, prema njegovoj priči, pao mobitel, nakon čega se uređaj zaključao i prestao normalno funkcionirati. Budući da telefonske brojeve obitelji i prijatelja nije znao napamet, neko vrijeme nije mogao nikome javiti da je stigao u Bangkok.  

Tek nakon što je pronašao osobu koja mu je popravila mobitel uspio je ponovno uspostaviti kontakt s bližnjima. U međuvremenu je, međutim, njegov nestanak već izazvao zabrinutost u Čapljini.  

Jukić je govorio i o snimci koja je tijekom njegova boravka na Tajlandu postala viralna. Na njoj je prikazan u društvu djevojke u jednom kafiću, a snimka je kasnije iskorištena i u promotivnom videu jedne pržionice kave iz Trebižata. Prema njegovim riječima, video je u samo jednom danu prikupio oko 800 tisuća pregleda, dok je dio zvuka u reklami generiran uz pomoć umjetne inteligencije. 

Cijeli slučaj dobio je dodatnu pozornost nakon što je objavljeno da se Jukić, koji je radio kao poštar, nije vratio s posla te da dio mirovina nije bio uručen korisnicima. Hrvatska pošta Mostar ranije je objavila da su sve mirovine naknadno isplaćene, dok je protiv Jukića podnesena prijava zbog sumnje na utaju.

Nakon boravka u Tajlandu Jukić se vratio u BiH. U razgovoru je poručio da mu je zbog svega žao te da očekuje kako će novac biti nadoknađen.  Sada slijedi daljnji postupak pred nadležnim institucijama, dok će se Jukić, prema dostupnim informacijama, braniti sa slobode.

Pročitaj članak

Fra Josip Vlašić pozvao na smirivanje: „Ne pretvarajmo tragediju na Blidinju u javni linč“

Nakon velikog požara koji je posljednjih dana zahvatio područje Blidinja, a potom i uhićenja 24-godišnjaka zbog sumnje da je požar izazvao tijekom izvođenja građevinskih radova, u javnosti su se pojavile brojne reakcije, među kojima i one pune bijesa i poziva na nasilje.  

Na situaciju je reagirao fra Josip Vlašić, voditelj Franjevačke kuće molitve Masna Luka, koji je javnost pozvao na smirenost, odgovornost i suzdržavanje od neprovjerenih optužbi.  Prema dosad dostupnim informacijama, policija sumnja da je požar na području Borićevca izbio tijekom građevinskih radova. Protiv 24-godišnjaka provodi se kriminalistička obrada zbog sumnje na kazneno djelo izazivanja opće opasnosti.

Fra Josip upozorava kako se tragičan događaj ne smije pretvoriti u prostor za širenje mržnje.  Posebno se osvrnuo na komentare koji su se pojavili na društvenim mrežama nakon vijesti o uhićenju. Dio korisnika išao je toliko daleko da je pozivao na fizičko nasilje i najteže oblike kažnjavanja osumnjičenog.  

Takve reakcije, poručuje fra Josip, ne doprinose ni istini ni pravdi.  „Požar nije podmetnut nego je, koliko je poznato, posljedica ljudske greške. To se moglo dogoditi svakomu u trenutku nepažnje“, poručio je.

Istaknuo je i kako se u cijeloj priči ne smije zaboraviti da je riječ o mladom čovjeku koji ima obitelj, prijatelje i ljude kojima je važan.  

„To je nečije dijete, brat i prijatelj“, poruka je kojom je podsjetio da čak i kada netko svojom nepažnjom ili neodgovornošću prouzroči ozbiljne posljedice, to ne znači da mu treba oduzeti ljudsko dostojanstvo. 

Fra Josip odbacio je i tvrdnje koje su se pojavile u javnosti da je požar navodno namjerno izazvan kako bi se uništila Masna Luka ili priroda na Blidinju.  Prema njegovim riječima, takve tvrdnje nemaju uporište u dosad poznatim informacijama te ih smatra neistinama i klevetama.  

„Ne treba teškim činjenicama dodavati negativnu vrijednost koja je, uz to, i laž“, poručio je.

Posebno snažnu poruku uputio je onima koji drugima žele zlo.  

„Nije niti ljudski, a osobito nije kršćanski, nekomu željeti zlo“, istaknuo je fra Josip, pozivajući vjernike i sve građane da ne podliježu mržnji, osveti i pozivima na nasilje.  

U njegovoj poruci posebno se ističe poziv da se u teškim trenucima ne izgubi osjećaj za čovjeka.  

Požar na Blidinju ostavio je iza sebe veliku štetu, ali, kako upozorava fra Josip, društvo ne bi trebalo dopustiti da nakon materijalnog uništenja ostane i „crnilo“ međuljudske mržnje.  

„Čuvajmo jedni druge. Budimo dobronamjerni i govorimo lijepo i istinito. Možemo bolje. Svi“, zaključio je fra Josip Vlašić.

Pročitaj članak

Hercegovački gigant kreće u osvajanje Jadrana, u igri 12 hotela

Širokobriješki FEAL napravio je važan korak prema ulasku u veliki turistički posao na hrvatskoj obali. Zajedno s Aminess Hotels & Resortsom i građevinskom tvrtkom Texo Molior sudjeluje u konzorciju koji bi trebao preuzeti većinski udio u hotelskoj kompaniji Jadran d.d. iz Crikvenice.  

Dioničari Jadrana dali su suglasnost za dokapitalizaciju društva, čime je otvoren put nastavku transakcije. Nakon što budu ispunjeni svi potrebni uvjeti i pribavljena regulatorna odobrenja, konzorcij bi trebao steći 53,74 posto vlasništva i postati većinski vlasnik kompanije. 

Jadran danas upravlja s čak 12 smještajnih objekata na hrvatskoj obali. Njegov portfelj obuhvaća turističke kapacitete na Crikveničkoj rivijeri, otoku Krku, Makarskoj rivijeri i otoku Braču.  

Riječ je o sustavu s približno 2.000 smještajnih jedinica i više od 490 zaposlenih, a kompanija ima tradiciju dugu više od šest desetljeća.  

VELIKA ULAGANJA TEK SLIJEDE  

Posebnost cijelog posla jest u tome što konzorcij ne kupuje postojeće dionice od sadašnjih vlasnika, nego u Jadran ulazi kroz dokapitalizaciju. Drugim riječima, novi kapital ulazi izravno u kompaniju i trebao bi biti iskorišten za njezin daljnji razvoj i ulaganja. (Jabuka.tv - Zagrizi pravu vijest!⁠)  Prema ranije objavljenim informacijama, konzorcij bi kroz dokapitalizaciju trebao osigurati najmanje 50 milijuna eura svježeg kapitala.  Uz to, ranije procjene govorile su da bi ukupna ulaganja u obnovu i razvoj hotelskih objekata mogla premašiti 100 milijuna eura. Taj iznos zasad nije potvrđen kao konačan investicijski plan.  Cilj budućih ulaganja je obnova i modernizacija postojećih objekata, podizanje kvalitete turističke ponude te dodatno jačanje položaja Jadrana na tržištu.  

HERCEGOVAČKA KOMPANIJA ULAZI U TURIZAM  Za FEAL, kompaniju iz Širokog Brijega, riječ je o značajnom iskoraku izvan njezine tradicionalne industrijske djelatnosti.  

FEAL je poznat kao veliki proizvođač aluminijskih sustava i proizvoda koji se koriste u građevinarstvu, dok Aminess u konzorcij donosi iskustvo u hotelijerstvu i upravljanju turističkim objektima. Treći partner, Texo Molior, posluje u građevinskom sektoru.  Upravo kombinacija tih djelatnosti može biti važna za buduću obnovu Jadranovih objekata – od građevinskih radova i modernizacije do upravljanja hotelima i razvoja turističke ponude.

TRANSAKCIJA JOŠ NIJE ZAVRŠENA  

Iako su dioničari Jadrana dali zeleno svjetlo, posao još nije u potpunosti zaključen. Potrebno je ispuniti predviđene uvjete te pribaviti potrebna regulatorna odobrenja, među kojima je i suglasnost hrvatske Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja.  

Ako transakcija bude uspješno završena, FEAL će zajedno s Aminessom i Texo Moliorom postati dio vlasničke strukture kompanije koja upravlja s 12 turističkih objekata na hrvatskom Jadranu.  

Za širokobriješku kompaniju to predstavlja ulazak u jedan od najvažnijih sektora hrvatskog gospodarstva, ali i potencijalno otvaranje novog područja poslovanja povezanog s velikim investicijskim ciklusom u turizmu. 

Pročitaj članak

UHITILI 24-GODIŠNJAKA Evo kako je, prema sumnjama policije, izbio veliki požar na Blidinju

Požar koji je u petak izbio na području Borićevca na Blidinju dobio je i policijski epilog. Zbog sumnje da je izazvao vatru tijekom izvođenja građevinskih radova, uhićen je 24-godišnjak iz Kladnja.  

Policijska uprava Posušje zaprimila je dojavu o požaru 18. rujna oko 14:15 sati. Vatra je zahvatila suhu travu, nisko raslinje i borovu šumu na području općine Posušje. 

Policajci su izlaskom na teren utvrdili mjesto izbijanja požara, a naknadnim operativnim radom došli su do saznanja da se u vezu s njegovim nastankom može dovesti R. S. (2002.) iz Kladnja. Nakon toga je lišen slobode. 

Prema neslužbenim informacijama, požar je zahvatio i jedan stambeni kontejner. Kolika je točno materijalna šteta, bit će poznato nakon što se steknu uvjeti za provođenje očevida i utvrde sve okolnosti događaja.  

O slučaju je obaviješteno Županijsko tužiteljstvo Županije Zapadnohercegovačke. Nakon završetka potrebnih policijskih radnji, PU Posušje Tužiteljstvu će dostaviti izvješće zbog sumnje na počinjenje kaznenog djela izazivanja opće opasnosti iz članka 323. Kaznenog zakona Federacije BiH.  

Istraga bi trebala dati odgovor na sve okolnosti nastanka požara, kao i na konačne posljedice koje je vatra ostavila na području Blidinja.

Pročitaj članak

Baka Anka iz Ilića proslavila 106. rođendan: Iza nje je više od stoljeća života, ljubavi i uspomena

foto Hercegovina.info

U Domu za umirovljenike Vita u Grudama ovih je dana bilo posebno svečano. Anka Radoslavka Nikolić proslavila je svoj 106. rođendan, a iza nje je životna priča koja obuhvaća više od jednog stoljeća i nosi uspomene na jedan sasvim drukčiji Mostar, piše Hercegovina.info.

Rođena je 1920. godine u Ilićima, u obitelji Ilije i Mande Kljajo. Bila je drugo od četvero djece, a njezino je djetinjstvo bilo vezano uz obiteljsku gostionicu i okupljanja Mostaraca koji su nedjeljom dolazili u Iliće.  Anka se i danas vrlo dobro sjeća tih dana.  

Njezin otac imao je gostionicu i bašču, a ljeti je ondje znalo biti toliko gostiju da se, prema njezinim sjećanjima, nedjeljom peklo čak 14 janjaca. Na stolovima su bili pečenje, šunka i pršut, dok je gostionica bila mjesto druženja, razgovora i odmora.  

Iako je završila srednju strukovnu školu, Anka je ostala uz roditelje i pomagala im u obiteljskom poslu.  Posebno mjesto u njezinim uspomenama zauzima Radobolja. Upravo je uz tu rijeku upoznala čovjeka koji će postati njezin suprug.  

Radomira Nikolića upoznala je 1948. godine. Prema obiteljskoj priči, susret se dogodio tijekom njezine šetnje prema Vrelu Radobolje. Radomir ju je pitao kamo ide, a Anka mu je odgovorila da ide s prijateljicom prema izvoru.  

Nakon toga ju je ponovno potražio, a njihov je odnos prerastao u ljubav i brak.  

Par se preselio u Beograd, gdje su dobili dvojicu sinova, Đorđa i Slobodana. Ipak, Anka se nije mogla trajno naviknuti na život izvan Mostara. Nedostajali su joj roditelji, obitelj i rodni grad pa su se nakon nekoliko godina vratili u Iliće.  

Sa suprugom je ostala sve do njegove smrti 1987. godine.  Najveći dio života posvetila je obitelji i odgoju sinova. Danas

 ima četvero unučadi, a prema riječima djelatnika Doma, sa svojim sinovima redovito je u kontaktu. Jednoga sina ima u Mostaru, dok drugi živi u Zagrebu.  

Unatoč 106 godina, Anka i dalje zna nazvati, pitati, podsjetiti i dati savjet.  U Dom Vita stigla je u siječnju 2019. godine, nakon što je krajem 2018. slomila kuk. Zbog posljedica ozljede više ne može hodati, ali je ostala vrlo dobro očuvana u komunikaciji i sjećanju.  

U domu je pronašla ljude koji su joj tijekom godina postali svojevrsna druga obitelj. Posebno je vezana uz djelatnike koji o njoj svakodnevno brinu, a posljednje joj je razdoblje dodatno uljepšalo prijateljstvo s cimericom.  

Iako slabije čuje i većinu vremena provodi u sobi, njih dvije rado razgovaraju, toliko glasno da ih, kako kažu djelatnici, ponekad čuju i na drugom katu.  Anka je tijekom života prošla i kroz teška zdravstvena razdoblja.

Za vrijeme pandemije preboljela je koronavirus, a nakon bolesti ga je, u svom osebujnom stilu, opisala kao običnu prehladu.  

I danas posebno vodi računa o osobnoj njezi. Djelatnice Doma kažu da je velika ljubiteljica Nivee i da dobro zna kada je vrijeme za novo pakiranje kreme. Ako je ne nabave odmah, pobrinut će se da to učini njezin sin. 

Na pitanje koja je tajna njezine dugovječnosti, Anka nema poseban recept.  

Kaže da su živjeli uredno i da je pazila što jede. No njezina životna priča pokazuje prije svega desetljeća posvećena obitelji, radu, domu i ljudima koje je voljela. 

Na svoj 106. rođendan bila je sretna zbog pažnje koju je dobila, ali i pomalo tužna jer njezina dva sina nisu odmah bila uz nju. Ipak, djelatnici su je pokušali razveseliti, a torta, cvijeće i pokloni uljepšali su joj poseban dan.  

Kada su joj spomenuli da bi se iduće godine ponovno mogli okupiti na njezinu 107. rođendanu, Anka je, u svom prepoznatljivom duhovitom stilu, odgovorila:  

„Ajme meni, ne daj Bože.“  

Ipak, možda je najviše o njezinu životnom stavu rekla na pitanje nedostaje li joj još nešto osim sinova i Mostara.  

„Život… To je dovoljno“, odgovorila je.  

A kada je na kraju razgovora upitana što će biti dalje, njezin je odgovor bio jednostavan: 

 „Kako Bog da.“  

Tako je žena rođena 1920. godine u mostarskim Ilićima dočekala 106. rođendan, noseći sa sobom sjećanja na roditeljsku kuću, staru gostionicu, Radobolju, ljubav svog života, djecu i Mostar koji joj, kako kaže, i danas nedostaje.

Pročitaj članak

Imao je prepun raspored, ali svaki je dan pronalazio vrijeme za ono najvažnije

Američki nadbiskup Fulton J. Sheen i budući blaženik ostao je zapamćen kao jedan od najpoznatijih katoličkih propovjednika i evangelizatora 20. stoljeća. Bio je iznimno zauzet čovjek – propovijedao je, putovao, nastupao na radiju i televiziji, držao predavanja te obavljao biskupsku službu. Ipak, usprkos brojnim obvezama, postojalo je nešto čemu je svakoga dana davao posebno mjesto.  

Bilo je to vrijeme provedeno pred Presvetim Oltarskim Sakramentom.  

Sheen je još na dan svojega svećeničkog ređenja donio odluku da će svakoga dana provesti jedan neprekinuti sat u molitvi pred Presvetim. Ta odluka nije nestala kada je postao poznatiji, kada su se povećale njegove odgovornosti niti kada je njegov raspored postao gotovo neprestano ispunjen.  

Naprotiv, što je imao više posla, to je nastojao još pažljivije čuvati svoje vrijeme s Kristom.  Kada je postao pomoćni biskup New Yorka, a potom biskup Rochestera, njegove su se obveze dodatno povećale. Pozivi za propovijedanje stizali su iz različitih krajeva Sjedinjenih Američkih Država, a uz pastoralnu službu imao je i snažno medijsko djelovanje.  

No, sveti sat nije bio nešto što bi jednostavno prekrižio kada bi ponestalo vremena.  

Ponekad je zbog njega morao ustati ranije ili se odreći nekog društvenog susreta. Ipak, Sheen ga nije doživljavao kao teret, nego kao vrijeme koje mu je donosilo radost.  Jedan događaj posebno pokazuje koliko mu je ta odluka bila važna.  

Jedne večeri u Chicagu želio je otići u crkvu kako bi proveo svoje vrijeme pred Presvetim. Crkva je bila zaključana pa je zamolio župnika da ga pusti unutra. Župnik mu je otvorio vrata, ali je kasnije zaboravio da je biskup ostao u crkvi.  

Sheen se tako našao zaključan.  Nakon gotovo dva sata pokušavanja da pronađe izlaz, odlučio je izaći kroz mali prozor. Pritom je završio u spremniku za ugljen, a njegov neočekivani izlazak poprilično je iznenadio domaćicu, koja mu je na kraju pomogla.  

Čak ni takve neobične okolnosti nisu ga odvratile od njegove odluke.  

Kako su se njegove obveze povećavale, Sheen je svoj sveti sat počeo premještati u rane jutarnje sate, često prije svete mise. Vrijeme pred Presvetim tako je ostalo čvrsto mjesto u njegovu svakodnevnom rasporedu.  

Njegov primjer ostavlja jednostavnu, ali snažnu poruku: čovjek može imati prepun raspored, brojne odgovornosti i malo slobodnog vremena, ali ono što mu je doista važno pronaći će svoje mjesto.  

Za Fultona Sheena molitva nije bila prekid života i obveza. Bila je njegov temelj.  

Čovjek koji je drugima toliko govorio o Bogu znao je da prije svega mora provoditi vrijeme s Bogom. Upravo zato sat pred Presvetim nije smatrao izgubljenim vremenom, nego vremenom koje mu je davalo snagu za sve ostalo.

Pročitaj članak

Nakon „zalutalih“ lutki i „nastrane“ igre u vrtiću u Zagrebu

foto Kristina Tabak

Nakon što je početkom rujna javnost raspravljala o lutkama pristiglim u novi zagrebački vrtić u Stenjevcu, nova polemika otvorila se oko edukativnih memory kartica koje su, prema objavi Kristine Tabak na društvenim mrežama, pronađene u Dječjem vrtiću Jelkovec.  

Riječ je o karticama na kojima su, prema fotografijama koje su objavljene, prikazani različiti oblici obitelji, među kojima i istospolni parovi s djecom. Materijal je, prema navodima objave, namijenjen djeci u dobi od tri do osam godina.  

Na slučaj je upozorila Kristina Tabak, autorica i predsjednica Udruge Radio Marija, koja je fotografiju kartica objavila na društvenim mrežama. Uz fotografiju je postavila pitanje tko je materijal odobrio, nabavio i platio te u koliko se zagrebačkih vrtića koristi.  

Tabak je pritom od Grada Zagreba zatražila transparentnost i odgovore o programu u kojem se kartice koriste, njihovom autoru, mjestima provedbe i troškovima nabave.  

“Ako iza ovoga stoji Grad Zagreb (a riječ je o gradskom vrtiću) onda nemojte ideološke sadržaje uvoditi potiho i na prstima. Stanite pred roditelje i javnost i recite jasno što radite”, navela je u objavi. 

Za sada, međutim, nema službene potvrde Grada Zagreba ili Dječjeg vrtića Jelkovec o tome tko je konkretno nabavio kartice, na temelju kojeg programa se koriste i jesu li dio redovitih odgojno-obrazovnih aktivnosti.

Upravo su to pitanja na koja se očekuju službeni odgovori.  Novi slučaj dolazi samo nekoliko tjedana nakon polemike oko lutaka koje su pristigle u novootvoreni vrtić u Stenjevcu. Nakon reakcija javnosti i zagrebačkog ogranka Mosta, iz Grada Zagreba tada je priopćeno da su lutke pristigle greškom te da su vraćene dobavljaču. Tvrtka koja je opremala vrtić pojasnila je da je riječ o proizvodima španjolskog proizvođača Miniland iz programa “Educational toys”.  

Slučaj iz Jelkovca ponovno je otvorio pitanje načina na koji se odabiru materijali za rad s djecom predškolske dobi, kao i pitanja transparentnosti prema roditeljima.  

Dok se ne oglase Grad Zagreb i Dječji vrtić Jelkovec, ostaje nepoznato u kojem se opsegu kartice koriste, tko ih je odabrao i nabavio te u kakvom se pedagoškom kontekstu primjenjuju. 

Pročitaj članak

Pomozimo obnovu Svetišta Gospe Olovske – čuvajmo trag stoljeća vjere

foto Screenshot

Svetište Gospe Olovske u Olovu jedno je od najvrjednijih marijanskih mjesta u povijesti Bosne i Hercegovine, ali i širega prostora jugoistočne Europe. Njegova povijest obilježena je vjerom, hodočašćima, stradanjima i nebrojenim pokušajima obnove. Danas se ponovno provodi obnova, a vjernici i svi ljudi koji žele pomoći mogu sudjelovati svojim prilogom.

O povijesti svetišta, njegovu značenju, izgradnji crkve i današnjim nastojanjima oko obnove govori fra Ilija Božić, upravitelj Svetišta Gospe Olovske.

Olovsko svetište stoljećima je bilo mjesto na koje su dolazili vjernici iz različitih krajeva. Njegovi korijeni sežu duboko u srednjovjekovno razdoblje. Samostan u Olovu u povijesnim se izvorima spominje već krajem 14. stoljeća, oko 1380./1390. godine. Tijekom prve polovice 15. stoljeća postoje zapisi koji potvrđuju da je tamošnja crkva bila posvećena Blaženoj Djevici Mariji i da je već tada bila odredište hodočasnika.

Olovsko svetište kroz stoljeća nije imalo mirnu povijest. Naprotiv, ratovi, progoni i stradanja snažno su utjecali na njegov život. Krajem 17. stoljeća, tijekom velikih ratnih sukoba, franjevci i brojni katolici napuštaju Bosnu te odlaze prema Iloku.

Jedan od najtežih trenutaka dogodio se u kolovozu 1704. godine kada su spaljeni crkva, samostan, knjižnica i arhiv, a uništena je i Gospina čudotvorna slika. Ipak, nestanak crkve nije značio i kraj hodočašća. Vjernici su nastavili dolaziti na Olovo, moliti, paliti svijeće i izvršavati svoje zavjete.

Posebno mjesto u toj tradiciji zauzima crni kamen, koji je ostao kao spomen na nekadašnju crkvu. Oko njega su se generacijama okupljali vjernici i svjedočili kako pobožnost prema Gospi Olovskoj nije nestala ni nakon najvećih stradanja.

Pokušaji obnove kroz povijest

U 19. stoljeću ponovno se pojavila snažnija želja za obnovom svetišta. Tijekom osamdesetih godina toga stoljeća podignuti su drvena crkva, toranj i baraka namijenjena vjernicima. Ujedno su pronađeni temelji nekadašnje crkve i samostana, pa se razmišljalo o gradnji nove crkve upravo na njihovim ostacima.

Međutim, zbog nedovoljno istraženih temelja tadašnje vlasti nisu dopustile takvu gradnju. Drvena crkva nije dugo potrajala – srušila se 1913. godine, dok su tijekom ratnih godina propali i ostali objekti. Svetište je ponovno ostalo bez crkve.

Nova etapa započela je 1923. godine osnivanjem odbora za izgradnju crkve. Već iduće godine, na Veliku Gospu 1924., blagoslovljen je temeljni kamen. Zanimljivo je da u tom trenutku još nisu bili osigurani svi potrebni nacrti, dozvole ni financijska sredstva.

Postojale su različite zamisli o tome kakva bi nova crkva trebala biti. Dok su jedni zagovarali izgradnju manje crkve, drugi su smatrali da povijesno značenje Olova zahtijeva reprezentativniji sakralni objekt.

Projekt je na kraju povjeren Karlu Paržiku, arhitektu češkoga podrijetla koji je ostavio snažan trag u arhitekturi Bosne i Hercegovine. Njegovo je rješenje bilo zahtjevnije i skuplje od prvotno zamišljenoga, zbog čega je početak gradnje odgađan.

Gradnja je ozbiljnije pokrenuta 1929. godine, kada se u obnovu uključio fra Ljudevit (Lujo) Zloušić. U radu na obnovi ostao je sve do svoje smrti, punih četrdeset godina. Godine 1930. novi odbor prihvatio je Paržikove nacrte i odlučio da će se crkva graditi postupno, u fazama.

Povijest Svetišta Gospe Olovske tako nije samo priča o jednoj crkvi. To je priča o ljudima koji su, unatoč ratovima, rušenjima i dugim razdobljima bez crkve, uspjeli sačuvati sjećanje na sveto mjesto i prenijeti pobožnost prema Gospi na nove naraštaje.

Danas se ponovno traži pomoć za obnovu svetišta kako bi se sačuvalo ovo važno mjesto kršćanske i kulturne baštine. Svaki prilog, bez obzira na njegovu veličinu, može biti dio zajedničkog nastojanja da se obnovi ono što je kroz stoljeća više puta bilo rušeno, ali nikada nije nestalo iz srca vjernika.

Kako pomoći obnovu

Uplate iz Bosne i Hercegovine:

Svetište Majke Božje Olovo
Gornje Olovo 120
71340 Olovo, BiH

Broj žiro računa: 3384 3022 2251 7498

Uplate iz Europske unije:

Svetište Majke Božje Olovo
Gornje Olovo 120
71340 Olovo, BiH

IBAN: BA39 3389 1077 0010 7064
SWIFT: UNCRBA 22
Poziv na broj: 20010472001

Uplate iz SAD-a, Australije, Kanade i Švicarske:

Svetište Majke Božje Olovo
Gornje Olovo 120
71340 Olovo, BiH

IBAN: BA39 3389 1077 0012 2196
SWIFT: UNCRBA 22
Poziv na broj: 20010472002

Obnova Svetišta Gospe Olovske nije samo obnova zidova i građevina. Ona je nastojanje da se sačuva mjesto koje više stoljeća povezuje generacije vjernika i svjedoči o dubokoj ukorijenjenosti marijanske pobožnosti u ovim krajevima.

Pročitaj članak

GORIVO PONOVNO DIVLJA Koliko će još vozači u BiH moći izdržati?

foto Pixell

Europa ponovno govori o izvanrednim mjerama zbog visokih cijena goriva, dok se posljedice rasta cijena sve snažnije osjećaju i u Bosni i Hercegovini. Dok pojedine europske vlade razmatraju oporezivanje ekstraprofita energetskih kompanija i različite modele pomoći građanima, u BiH se cijene na benzinskim crpkama ponovno približavaju razinama koje ozbiljno opterećuju kućne proračune. 

Prema dostupnim podacima, europske zemlje suočavaju se s novim energetskim šokom nakon snažnog rasta cijena nafte, povezanog s poremećajima na Bliskom istoku i rizicima za opskrbne pravce. U pojedinim državama cijena benzina već prelazi dva eura po litri, a vlade pokušavaju pronaći način kako ublažiti udar na građane i gospodarstvo. 

Njemačka je među državama koje razmatraju oporezivanje prekomjerne dobiti naftnih kompanija, dok su Italija, Francuska i Španjolska već posegnule za različitim oblicima pomoći, poreznim olakšicama ili subvencijama. 

No, dok se u velikim europskim gospodarstvima raspravlja o tome kako građanima smanjiti posljedice skupog goriva, posebno je zanimljivo pogledati kako ista kriza izgleda u Bosni i Hercegovini. 

Gorivo u BiH ponovno snažno poskupljuje 

Prema podacima o kretanju cijena goriva u BiH, tijekom tjedna od 7. do 13. rujna prosječna cijena dizela porasla je s 3,44 KM na 3,55 KM po litri. Istodobno je Super 95 poskupio s 3,12 KM na 3,21 KM po litri. 

To znači da za 50 litara dizela vozač danas u prosjeku treba izdvojiti oko 177,50 KM, dok puni spremnik benzina Super 95 od 50 litara stoji oko 160,50 KM. 

Na prvi pogled riječ je o nekoliko desetaka maraka po jednom točenju, ali kada se cijena goriva usporedi s primanjima, slika postaje puno jasnija. 

Prosječna plaća oko 1.700 KM 

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, prosječna neto plaća u BiH iznosila je 1.706 KM u lipnju 2026. godine. Agencija je za 18. rujna najavila objavu službenih podataka o prosječnoj neto plaći za srpanj. 

Ako se kao primjer uzme prosječna plaća od 1.706 KM, jedno punjenje spremnika od 50 litara dizela po cijeni od 3,55 KM predstavlja više od deset posto takve plaće – oko 177,50 KM. 

Kod benzina Super 95, 50 litara iznosi oko 160,50 KM, odnosno gotovo deset posto prosječne neto plaće. 

A gorivo nije jedini trošak. 

Za mnoge građane automobil je nužnost, a ne luksuz. Na posao treba otići, djecu odvesti u školu ili vrtić, obaviti kupovinu, otići liječniku ili prijeći desetke kilometara do radnog mjesta. Svako novo poskupljenje goriva pritom se ne zadržava samo na benzinskoj crpki. 

Skuplje gorivo znači skuplji prijevoz, dostavu, proizvodnju i brojne druge troškove, što se u konačnici može preliti i na cijene proizvoda i usluga. 

Europa traži rješenja, što će učiniti BiH? 

Dok europske države pokušavaju različitim mjerama zaštititi građane od novog vala poskupljenja, pitanje je kakav će odgovor ponuditi vlasti u BiH. 

Posebnost BiH je i u tome što je prosječna plaća višestruko niža nego u većini zapadnoeuropskih država, pa se rast cijena goriva relativno snažno odražava na kućne proračune. 

Upravo zato usporedba cijene litre goriva s prosječnim primanjima daje drukčiju sliku od samog promatranja cijene na benzinskoj crpki. 

Za europskog građanina određena cijena goriva može predstavljati neugodan trošak, dok za radnika u BiH isti trošak može predstavljati značajan dio mjesečnog prihoda. 

Energetska kriza tako ponovno otvara pitanje koliko su građani u BiH otporni na nove valove poskupljenja i hoće li institucije poduzeti konkretne mjere ako cijene goriva nastave rasti. 

Dok Europa već raspravlja o porezima na ekstraprofit i državnim intervencijama, građanima BiH ostaje jednostavno pitanje: koliko još može poskupjeti gorivo prije nego što vožnja automobila postane ozbiljan udar na kućni proračun?

Pročitaj članak

Lovren šokirao priznanjem koje dosad nikome nije rekao: „Pitao sam se ima li smisla živjeti“

Bivši hrvatski nogometni reprezentativac Dejan Lovren (37), koji je trenutačno bez angažmana, gostovao je u novoj epizodi podcasta „Karijera u retrovizoru“ na Areni Sportu. U razgovoru s voditeljem Milanom Stjeljom govorio je o reprezentativnim danima, odnosima sa suigračima, Mohamedu Salahu, ali i o razdoblju života o kojem dosad nije javno govorio.  

Lovren je prvi put otvoreno progovorio o borbi s depresijom i posebno teškoj 2016. godini.  

„Bilo je baš teško, i sa suprugom i sa svime. Ima tu dosta i moje krivnje, danima nisam mogao jesti. Evo, ovo nikome ranije nisam rekao. Bilo je dana kad sam se pitao ima li smisla živjeti“, rekao je Lovren.  

Bivši reprezentativac pritom je naglasio da je upravo zbog vlastitog iskustva želio poslati poruku ljudima koji prolaze kroz slične probleme.  

„Znam da nije ovo lako ni reći ni čuti, ali želim da ljudi znaju da brojni ljudi imaju probleme i da nisu sami u tome“, poručio je.  

Govoreći o hrvatskoj reprezentaciji, Lovren se prisjetio i brojnih anegdota iz svlačionice „vatrenih“. Luku Modrića usporedio je s vojnikom, Ivana Rakitića sa švicarskim satom, dok je posebno istaknuo Marija Mandžukića i Marcela Brozovića.  

„Mandžo se žrtvovao za druge! A Brozović istinski dobra duša. Živi on u svom filmu, jede sendvič s valjda pola kilograma salame i sira prije početka finala Svjetskog prvenstva, ali on ima posebno mjesto u mom životu i mom srcu“, kazao je Lovren.  

Poseban dio razgovora odnosio se na njegovo prijateljstvo s Mohamedom Salahom. Lovren i egipatski nogometaš bili su suigrači u Liverpoolu od 2014. do 2020. godine, a tijekom tog razdoblja razvili su blizak odnos.  

Lovren je otkrio i zanimljiv detalj vezan uz Salahov odlazak iz Liverpoola. Kako je rekao, Salah mu je unaprijed povjerio gdje će nastaviti karijeru.  

„Salah mi je rekao: ‘Deki, jedino ja i moja žena znamo za Trabzon!’, a ja rekao da neću nikome reći“, ispričao je Lovren.  

Govoreći o Salahovoj karijeri, Lovren je istaknuo kako smatra da egipatski napadač zaslužuje veliki ugovor i klub koji će ga adekvatno vrednovati.  

„Nakon devet godina što si najbolji strijelac u Liverpoolu i sad ti dođe neki, karikiram, talijanski klub i daje ti ugovor na dva milijuna eura?! On zaslužuje bolje!“, rekao je. 

Lovren se osvrnuo i na slučaj Novaka Đokovića iz 2022. godine, kada je srpski tenisač deportiran iz Australije zbog tadašnjih pravila vezanih uz ulazak u zemlju. Lovren mu je tada javno pružio podršku.  

„To je bila poruka: ako možemo s Đokovićem, možemo i s vama! Ono je definitivno bio cirkus, a ja sam samo najboljem tenisaču svijeta, koji mi se uvijek činio ispravnim u svojim izjavama, htio javno dati podršku. Onda mi se Nole javio i to je bilo lijepo“, prisjetio se Lovren.  

U razgovoru je tako otvorio i neke dosad nepoznate stranice svoje karijere i privatnog života, od najtežih trenutaka i borbe s depresijom do odnosa s legendama hrvatske reprezentacije i prijateljstva sa Salahom.

Pročitaj članak

Grom udario u Planinicu i izazvao požar

foto Bljesak.info

Nevrijeme koje je u danas zahvatilo Mostar i okolicu donijelo je snažne pljuskove, grmljavinu i udare groma, a jedan od njih, prema svemu sudeći, bio je uzrok požara koji je ubrzo izbio na području Planinice.  

Prema fotografijama s terena, vatra se pojavila na padinama Planinice nedugo nakon što je grmljavinsko nevrijeme prošlo tim područjem. Dim i plamen bili su vidljivi s okolnih lokacija.  

Sve upućuje na to da je požar povezan s udarom groma, no točan uzrok i opseg požara trebali bi biti poznati nakon službenog uvida na terenu.  

Nevrijeme je u petak zahvatilo šire područje Mostara, a osim grmljavine i kiše, zabilježeni su i brojni udari groma.

Pročitaj članak

Umro osnivač Hercegovačke banke, pravdu nikad nije dočekao

U 74. godini života u srijedu, 16. rujna, preminuo je doc. dr. sc. Velimir Lovrić, jedan od istaknutijih hercegovačkih bankara i osoba koja je svojim djelovanjem ostavila značajan trag u financijskom sektoru Bosne i Hercegovine.  

Lovrić je tijekom ratnih godina sudjelovao u stvaranju bankarskog sustava u Hercegovini. Osnovao je Hrvatsku banku d.d. Mostar te postao njezin prvi direktor. 

Nekoliko godina poslije, 1998., osnovao je i Hercegovačku banku, na čijem je čelu također bio kao prvi direktor. Banka je u godinama koje su uslijedile postala jedna od važnijih financijskih institucija u Hercegovini.  

Poslovanje Hercegovačke banke početkom 2000-ih našlo se u središtu jednog od najkontroverznijih slučajeva djelovanja međunarodne uprave u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Tadašnji visoki predstavnik Wolfgang Petritsch 6. travnja 2001. godine donio je odluku o uvođenju privremene uprave u banku.  

Iz OHR-a je tada obrazloženo kako je cilj bio provjeriti navode o nepravilnim novčanim transferima te moguće financiranje paralelnih struktura. Nakon odluke međunarodne uprave, u prostorije banke ušli su pripadnici SFOR-a i predstavnici međunarodne administracije. Tom prilikom zaplijenjena je dokumentacija, a poslovanje banke obustavljeno je.  

Slučaj Hercegovačke banke potom je godinama bio predmet različitih postupaka i javnih polemika, ostavivši dubok trag u političkom i gospodarskom životu tadašnje Bosne i Hercegovine.  

Velimir Lovrić, osim poslovne i akademske karijere, imao je i vojnu prošlost. Nosio je čin bojnika Hrvatske vojske.  Njegov odlazak predstavlja kraj života čovjeka koji je bio izravno uključen u stvaranje i razvoj bankarskih institucija u Hercegovini u jednom od najzahtjevnijih razdoblja novije povijesti Bosne i Hercegovine. 

Slučaj Hercegovačke banke obilježio je jedan dio njegova života, a pravdu i potpuno razjašnjenje svega što se događalo oko banke, kako su smatrali njegovi bliski i oni koji su pratili taj slučaj, nije dočekao. Njegov odlazak tako ponovno otvara sjećanja na događaje koji ni nakon više od dva desetljeća nisu prestali izazivati prijepore u Hercegovini.

Pročitaj članak