Elbrus - veličanstveni div koji je postao ledena grobnica: U samo jednoj godini 48 mrtvih

foto Express.24sata.hr

Tragedija koja je pogodila sedmeročlanu ekspediciju planinara iz Zenice ponovno je u središte pozornosti stavila jednu od najpoznatijih, ali i najopasnijih planina svijeta – Elbrus. Najviši vrh Europe, visok 5.642 metra, mnogima izgleda kao „pitoma“ planina, no iza njegove dostupnosti krije se surova priroda koja ne oprašta pogreške.

U snažnoj snježnoj oluji koja je zahvatila Kavkaz živote je izgubilo petero iskusnih planinara iz Bosne i Hercegovine – Nermin Talam, Almir Krivdić, Alma Okanović, Denis Okanović i Melika Čaušević. Dvojica članova ekspedicije, Kemal Vidimlić i Haris Adilović, preživjela su tragediju i prebačena su na liječenje.

Njihova smrt još je jedan tragičan podsjetnik na činjenicu da Elbrus, unatoč reputaciji jedne od „lakših“ velikih planina, može u nekoliko trenutaka postati smrtonosna zamka, piše Express.24sata.hr.

Planina koja vara svojom pristupačnošću

Elbrus se nalazi na Kavkazu, u Rusiji, nedaleko od granice s Gruzijom. Njegov zapadni vrh doseže 5.642 metra nadmorske visine i smatra se najvišom točkom Europe. Za razliku od mnogih visokih vrhova, uspon na Elbrus tehnički nije izrazito zahtjevan – nema velikih stijenskih prepreka ni složenih penjačkih dionica na glavnoj južnoj ruti. 

Upravo ta činjenica mnogima stvara lažan osjećaj sigurnosti. Na Elbrus dolaze planinari različitih razina iskustva, od profesionalaca do onih koji prvi put pokušavaju osvojiti visoki vrh. Žičare i ratraci dodatno skraćuju pristup višim dijelovima planine, pa se često zaboravlja da se ulazi u zonu ekstremne nadmorske visine. 

Na visinama iznad 5.000 metara ljudsko tijelo radi u uvjetima velikog nedostatka kisika. Umor, dezorijentacija i visinska bolest mogu nastupiti brzo, čak i kod fizički vrlo spremnih osoba.

Vrijeme koje se mijenja u nekoliko minuta

Najveća opasnost Elbrusa nije samo visina nego njegova nepredvidiva klima. Vedro nebo može se u kratkom vremenu pretvoriti u snježnu oluju s jakim vjetrovima i temperaturama koje padaju duboko ispod ništice.

Planinari često ovise o kratkim vremenskim „prozorima“ tijekom kojih pokušavaju dosegnuti vrh i vratiti se u sigurnost. No, na Elbrusu se uvjeti mogu dramatično promijeniti prije nego što se skupina uspije spustiti.

Upravo su takvi uvjeti bili kobni i za brojne druge ekspedicije. Samo tijekom jedne godine, prema podacima navedenim u analizi opasnosti ove planine, na Elbrusu je poginulo čak 48 osoba. 

Spašavanje na Elbrusu često je utrka s vremenom

Iako južna strana Elbrusa ima razvijeniju infrastrukturu i službe spašavanja, više zone planine ostaju iznimno opasne. Na velikim visinama nema uvijek mobilnog signala, helikopteri su ograničeni zbog jakih vjetrova i nadmorske visine, a svaka minuta provedena na hladnoći smanjuje šanse za preživljavanje.

Tragedija bh. planinara pokazala je koliko brzo se situacija može promijeniti. Ekspedicija koja je krenula prema jednom od najpoznatijih europskih vrhova završila je borbom za život u uvjetima koje ni iskustvo ni dobra priprema nisu mogli nadvladati.

Elbrus i dalje privlači tisuće ljudi koji žele osjetiti veličinu planine i dosegnuti njegov snježni vrh. No iza njegove ljepote ostaje upozorenje – planina možda izgleda dostupno, ali priroda na 5.642 metra ne priznaje podcjenjivanje.

Pročitaj članak

"Evo me, mene pošalji" – Rodna župa u suzama radosnicama ispratila mladomisnika

Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Gradcu kod Neuma u subotu, 25. srpnja, doživjela je jedan od najsvečanijih i najradosnijih dana u svojoj novijoj povijesti. Brojni vjernici, članovi obitelji, prijatelji i gosti okupili su se kako bi zajedno proslavili mladu misu fra Danijela Sentića, koji je u svojoj rodnoj župi predvodio prvo euharistijsko slavlje nakon svećeničkog ređenja.

Svečano misno slavlje održano je uz koncelebraciju brojnih svećenika iz okolnih mjesta, a ispunjena župna crkva svjedočila je dubokoj povezanosti vjernika s mladomisnikom te velikoj radosti zbog novog svećeničkog poziva koji je iznikao upravo iz ove župne zajednice, piše Neum online.

Pod mladomisničkim geslom „Evo me, mene pošalji“ (Iz 6,8), fra Danijel je zahvalio Bogu na daru svećeničkog poziva te zajedno s okupljenim vjernicima uputio molitve za ustrajnost, vjernost i snagu u budućem pastoralnom djelovanju. Ozračje molitve, zajedništva i zahvalnosti obilježilo je cijelo slavlje, koje je za mnoge bilo trenutak posebne duhovne radosti.

Mlada misa jedno je od najznačajnijih događaja u životu svakog novozaređenog svećenika, ali i poseban dan za župnu zajednicu koja s ponosom slavi duhovni poziv svoga člana. Upravo je zato proslava u Gradcu okupila velik broj ljudi koji su svojim dolaskom željeli iskazati podršku i blizinu mladomisniku na početku njegova svećeničkog puta.

Nakon završetka euharistijskog slavlja, druženje je nastavljeno ispred i u neposrednoj blizini župne crkve. U ozračju radosti i zajedništva okupljeni su imali priliku osobno čestitati fra Danijelu, podijeliti s njim ovaj poseban trenutak te mu poželjeti obilje Božjeg blagoslova, zdravlja, mudrosti i ustrajnosti u služenju Crkvi i narodu.

Fra Danijelu Sentiću želimo da ga na njegovu životnom i svećeničkom putu uvijek prati Božja milost te da, nadahnut riječima svoga mladomisničkog gesla, ostane vjeran i predan navjestitelj Evanđelja, na radost Crkve i svih vjernika kojima će biti poslan.

Pročitaj članak

Potres magnitude 3.1 zatresao Hercegovinu, epicentar kod Stoca

Bosnu i Hercegovinu danas, 27. srpnja, pogodio je slabiji potres. Prema prvim informacijama Europskog seizmološkog centra (EMSC), podrhtavanje tla zabilježeno je u 12 sati, a epicentar se nalazio u blizini Stoca.

Prema dostupnim podacima, potres je bio magnitude 3.1 prema Richterovoj ljestvici, s hipocentrom na dubini od oko 6 kilometara. Epicentar je bio udaljen oko 8 kilometara od Stoca te približno 39 kilometara od Mostara.

Za sada nema informacija o eventualnoj materijalnoj šteti ili ozlijeđenim osobama. Građani na području Hercegovine, osobito u okolici Stoca i Mostara, mogli su osjetiti kratkotrajno podrhtavanje tla.

Područje Hercegovine poznato je kao seizmički aktivno, a slabiji potresi na ovom području bilježe se relativno često.

"Lagano podrhtavanje; Kratko ali se osjetio uffff. Nije svejedno; Kratko ali jako; Bilo je strašno", samo su neki od komentara svjedoka.

Pročitaj članak

Šok za mlade obitelji u Mostaru: Ukida se pomoć za novorođenu djecu

foto Drukciji.ba

Udruga „Obitelji 3 plus“ priopćila je kako je od Gradske uprave Mostara zaprimila informaciju da od 2026. godine više neće biti isplaćivane jednokratne novčane naknade za novorođenu djecu, što je izazvalo zabrinutost među brojnim obiteljima.

Kako navode iz Udruge, roditelji od početka godine nisu mogli podnijeti zahtjeve za ostvarivanje ovog prava, zbog čega su od Grada Mostara zatražili službeno pojašnjenje, piše Hercegovacki.ba.

Prema njihovim navodima, jutros ih je telefonski kontaktirao pročelnik Odjela za društvene djelatnosti Grada Mostara Božo Ćorić te ih obavijestio da odluka o isplati jednokratne pomoći za novorođenčad neće biti donesena ni za ovu godinu, kao ni u nadolazećem razdoblju.

Iz Udruge ističu kako će takva odluka posebno pogoditi višečlane obitelji. Podsjećaju da su jednokratne naknade za treće, četvrto i svako sljedeće dijete iznosile i više od 5.000 KM, predstavljajući značajnu financijsku pomoć roditeljima u razdoblju dolaska novog člana obitelji.

„Ulaganje u novorođenu djecu i obitelji nije trošak, nego dugoročna investicija u budućnost grada i društva. U vrijeme izraženog demografskog pada i financijskih izazova, ukidanje jedne od rijetkih pronatalitetnih mjera šalje zabrinjavajuću poruku mladim obiteljima koje žele ostati i graditi svoju budućnost u Mostaru“, poručili su iz Udruge.

Dodaju kako će nastaviti zastupati interese višečlanih obitelji te od Grada Mostara tražiti preispitivanje donesene odluke i ponovno uvođenje financijske potpore za novorođenu djecu.

Na kraju su pozvali Grad Mostar da javnosti detaljno obrazloži razloge ukidanja ove mjere te razmotri mogućnost njezina ponovnog uvođenja, imajući u vidu demografske izazove i potrebe obitelji s djecom.

Pročitaj članak

HVO uzvratio Zahiragiću i Lendi: "Nećemo šutjeti na optužbe o aparthejdu!"

foto Fena

Koordinacija udruga HVO-a oglasila se priopćenjem u kojem je oštro reagirala na nedavne izjave potpredsjednika SDA Harisa Zahiragića te poteze potpredsjednika Federacije BiH Refika Lende. Iz udruga poručuju kako su neprihvatljive tvrdnje kojima se Stolac i Mostar uspoređuju s aparthejdom te upozoravaju da se hrvatskom narodu ponovno pokušava nametnuti kolektivna odgovornost kroz, kako navode, jednostrano tumačenje prošlosti i političke kvalifikacije. U priopćenju ističu kako se zalažu za jednaka mjerila prema svim žrtvama i narodima u Bosni i Hercegovini, uz poziv na dijalog utemeljen na činjenicama.

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti:

Posljednjih dana ponovno sve je izraženija politička matrica prema kojoj gotovo svaki problem u Bosni i Hercegovini, osobito u sredinama u kojima Hrvati čine većinu, dobiva “hercegbosanski predznak”. Dio bošnjačke političke scene gotovo refleksno poseže za Herceg-Bosnom kao univerzalnim objašnjenjem svih društvenih i političkih problema. Takvim pristupom ne vodi se dijalog niti se traže rješenja, nego se stvara narativ kolektivne odgovornosti hrvatskog naroda, pri čemu se cijela jedna zajednica iznova nastoji politički i moralno etiketirati. 

Povod su događaji u Mostaru i otpuštanje dijela radnika iz jednog komunalnog poduzeća, ali umjesto rasprave o stvarnim uzrocima takvog stanja, javnosti se ponovno nude stare političke kvalifikacije – “Herceg-Bosna”, “aparthejd”, “devedesete” i “zločinačka politika”. Takav narativ ponovno je promovirao potpredsjednik SDA Haris Zahiragić gostujući u jednom podcastu, gdje je stanje u Stocu usporedio s južnoafričkim aparthejdom, ustvrdivši da su problemi u tome gradu posljedica politike Herceg-Bosne te da bez uklanjanja tih “tekovina” neće biti relaksacije odnosa između Hrvata i Bošnjaka. 

Takve izjave ne samo da dodatno opterećuju ionako krhke odnose između Hrvata i Bošnjaka, nego stvaraju još dublji jaz, produbljuju nepovjerenje i ne odgovaraju činjenicama. Umjesto da potiču dijalog, međusobno razumijevanje i traženje zajedničkih rješenja, one se temelje na teškim političkim kvalifikacijama i neprihvatljivim generalizacijama koje jedan narod opisuju kao nositelje ili sljedbenik politika koje se proglašavaju zločinačkima ili neprihvatljivima. Upravo zato takve izjave ne mogu i ne smiju ostati bez odgovora. Ne zato što bilo kojem političaru treba osporavati pravo na kritiku ili iznošenje vlastitih političkih stavova – naprotiv, otvorena rasprava temelj je svakog demokratskog društva. Međutim, jednako je važno da ta rasprava počiva na činjenicama, dosljednim kriterijima i jednakim mjerilima za sve. Javni prostor ne može se graditi na selektivnoj istini, jednostranom tumačenju prošlosti i dvostrukim standardima, jer takav pristup ne vodi pomirenju, nego produbljuje podjele i stvara ozračje u kojem se kolektivna odgovornost pokušava pripisati cijelom jednom konstitutivnom narodu. Ako postoje problemi u Stocu ili Mostaru, institucije ih trebaju rješavati. 

Međutim, postavlja se pitanje zašto ista osjetljivost izostaje kada se govori o Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima su Hrvati tijekom rata pretrpjeli teške zločine, progone i dugoročne posljedice koje se osjećaju i danas. Ako se govori o zastupljenosti jednog naroda u javnim poduzećima, onda se mora govoriti i o položaju Hrvata ondje gdje su nakon rata gotovo nestali iz javnog života. Ako se govori o diskriminaciji, onda ona ne može imati nacionalni predznak. Ako se govori o pravdi, onda ona mora vrijediti jednako za svakoga. Posebno zabrinjava što se istodobno hrvatskom narodu upućuju teške moralne i političke kvalifikacije, dok se prešućuju političke poruke koje dolaze s druge strane. 

Javnost je mogla vidjeti da je potpredsjednik Federacije Bosne i Hercegovine Refik Lendo posjetio otpuštene radnike u Mostaru u pratnji Dževada Agića, protiv kojega je podignuta optužnica u predmetu koji se odnosi na događaje vezane uz humanitarni konvoj “Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu”. Javnost ima pravo postaviti pitanje kakvu političku poruku šalje takav nastup. Ako se od Hrvata neprestano traži suočavanje s prošlošću i visoki moralni standardi, onda isti standardi moraju vrijediti za sve političke aktere u Bosni i Hercegovini. Zbog toga bi Haris Zahiragić, prije nego što olako dijeli moralne lekcije o Herceg-Bosni i koristi izraze poput “aparthejda”, morao pokazati puno šire razumijevanje složene stvarnosti Bosne i Hercegovine. 

Ako je, prema njegovim tvrdnjama, pokazatelj aparthejda činjenica da u pojedinim javnim ustanovama u Stocu ili Mostaru radi tek jedan ili dva posto pripadnika bošnjačkog naroda, onda se s pravom postavlja pitanje kakvim će nazivom opisati stanje u Bugojnu, Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima su Hrvati tijekom rata gotovo potpuno nestali iz društvenog, političkog i institucionalnog života. Ako se broj zaposlenih u javnim službama uzima kao mjerilo za tako teške kvalifikacije, onda ista mjerila moraju vrijediti za svaku općinu i svaki grad u Bosni i Hercegovini, bez obzira na to kojem narodu pripada većina. 

Zabrinjava li gospodina Zahiragića činjenica da je Bugojno prije rata bilo grad u kojem su Hrvati i Srbi činili važan dio društvenog života, a da je rat trajno promijenio njegovu nacionalnu strukturu? Zabrinjavaju li ga hrvatski logoraši iz Bugojna, nestali Hrvati, obitelji koje već više od trideset godina tragaju za posmrtnim ostacima svojih najmilijih? Zabrinjava li ga položaj Hrvata u Travniku, Zenici, Kaknju, Konjicu i drugim sredinama u kojima se i danas postavljaju pitanja njihove zastupljenosti u javnim institucijama i ostvarivanja ustavnih prava? Ili se najteže političke kvalifikacije primjenjuju samo ondje gdje odgovaraju unaprijed oblikovanom političkom narativu? 

Jednako je neprimjereno osporavati pravo Hrvatskom saboru da raspravlja o položaju Hrvata u Bosni i Hercegovini. Hrvati su jedan od triju konstitutivnih naroda BiH, a pitanje njihove jednakopravnosti nije unutarnjopolitička tema jedne stranke nego ustavno pitanje Bosne i Hercegovine. Umjesto polemika o tome tko ima pravo govoriti o položaju Hrvata, mnogo bi korisnije bilo otvoriti iskren razgovor o tome zašto ni trideset godina nakon rata još uvijek postoje duboke razlike u ostvarivanju prava, povratku prognanih i procesuiranju ratnih zločina. 

Koordinacija udruga HVO-a neće prihvatiti selektivnu istinu niti politiku dvostrukih mjerila. Nećemo pristati da se hrvatski narod trajno prikazuje kroz prizmu kolektivne odgovornosti, dok se hrvatske žrtve prešućuju ili relativiziraju. Tražimo samo ono što bi trebalo biti temelj svake demokratske države – jednaka mjerila, jednako poštovanje svake žrtve i jednaku spremnost da se suočimo s prošlošću, bez obzira na nacionalnost počinitelja ili žrtve. Samo istina koja vrijedi jednako za Mostar i Stolac, ali i za Bugojno, Travnik, Zenicu, Kakanj, Konjic i svako drugo mjesto stradanja, može biti temelj istinskog pomirenja i budućnosti Bosne i Hercegovine.

Pročitaj članak

Nakon tragedije na Elbrusu objavio je riječi koje nitko nije mogao pročitati bez suza

U Zenici i dalje vlada tuga nakon tragedije na Elbrusu u kojoj su živote izgubili članovi ekspedicije. Posebno emotivnim riječima od svojih prijatelja oprostio se načelnik Gorske službe spašavanja (GSS) Stanice Zenica Kenan Hrustanović, čija je objava na društvenim mrežama dirnula brojne građane.

Hrustanović je otkrio kako je i sam trebao biti dio ekspedicije koja je krenula na Elbrus, najviši vrh Europe, no zbog promjene planova nije otputovao. Prisjetio se njihova posljednjeg susreta ispred Omladinskog centra u Zenici, kada je u šali rekao da bi bilo dobro da se kombi kojim putuju pokvari.

"Danas bih dao sve da se to zaista dogodilo i da ste se vratili kući", poručio je u oproštajnoj objavi.

Posebno je opisao trenutke neizvjesnosti kada su članovi ekspedicije prestali odgovarati na telefonske pozive. Kaže kako je tada odmah osjetio da nešto nije u redu.

– Teško je voditi akcije spašavanja, ali najteže su one u kojima spašavaš svoje prijatelje. One s kojima ste do jučer rame uz rame spašavali tuđe živote, a danas stojite, molite se i nadate da će netko spasiti njih – napisao je.

Naglasio je kako će uspomenu na svoje prijatelje nositi cijeloga života, u svakom koraku, na svakoj planini i u svakoj budućoj akciji spašavanja.

– Nedostajat ćeš mi. Nema riječi kojima bih opisao ovu prazninu u mojim grudima. Dok sam živ, nosit ću te sa sobom, u svakom koraku, na svakoj planini, u svakoj akciji spašavanja – poručio je.

Na kraju emotivne poruke prisjetio se zajedničkih uspona, neprospavanih noći, umora koji su dijelili i međusobne podrške, istaknuvši kako su za njega bili mnogo više od prijatelja.

– Volim vas… i uvijek ću vas voljeti – zaključio je načelnik GSS Stanice Zenica, čije su riječi izazvale brojne reakcije i izraze sućuti na društvenim mrežama.

Pročitaj članak

Hardomilje slavi veliki jubilej: Počinju 20. Dani Hardomilja i Susret Hardomiljčana

Franjevački samostan i Župa sv. Ante Padovanskoga na Humcu, Mjesna zajednica Hardomilje te hardomiljske udruge i ove godine zajednički organiziraju 20. Dane Hardomilja i Susret Hardomiljčana 2026., jubilarnu manifestaciju koja već dva desetljeća okuplja stanovnike Hardomilja, iseljene Hardomiljčane i njihove prijatelje iz svih krajeva svijeta.

Riječ je o jednoj od najznačajnijih godišnjih manifestacija ovoga kraja koja kroz duhovni, kulturni i društveni program njeguje zajedništvo, čuva tradiciju i povezuje naraštaje.

Središnji dio ovogodišnjeg programa bit će proslava blagdana sv. Stjepana Prvomučenika, nebeskog zaštitnika Hardomilja. Vjernici će se za blagdan pripremati trodnevnicom koja će trajati od petka, 31. srpnja, do nedjelje, 2. kolovoza. Svakoga dana program započinje u 18 sati svetom ispovijedi, u 18:30 molitvom krunice, dok će pobožnost i sveta misa biti u 19 sati.

Ovogodišnja manifestacija ima i posebno simbolično značenje jer se održava u godini kada Franjevačka obitelj diljem svijeta obilježava 800. obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga (1226. – 2026.). Program će stoga biti prožet franjevačkim vrijednostima mira, bratstva, jednostavnosti i služenja čovjeku, povezujući bogatu duhovnu i kulturnu baštinu Hardomilja s nasljeđem svetoga Franje.

Prvoga dana trodnevnice, u petak, 31. srpnja, svetu misu predvodit će fra Ivan Landeka, a misa će biti prikazana za Žabar. Nakon misnog slavlja, u 20 sati, održat će se Večer svjedočanstva, na kojoj će gostovati Mato Topić.

U subotu, 1. kolovoza, svetu misu predvodit će fra Miro Šego, a bit će prikazana za Pivnice. Večernji program nastavlja se koncertom Ivana Sušca i Josipa Bošnjaka, posvećenim uspomeni na prof. Martina Peru Borasa, uglednog glazbenog pedagoga, skladatelja i zborovođu rodom iz Hardomilja.

Trećega dana trodnevnice, u nedjelju, 2. kolovoza, svetu misu predvodit će fra Marko Bandić, a misa će biti prikazana za Mandiće. Tijekom misnog slavlja bit će upriličen blagoslov roditelja, djece i mladih, dok će u večernjim satima, od 20 sati, biti izvedena kazališna predstava „Ženici“, u kojoj nastupaju Pere Eranović i Ivan Baranović.

Svečana proslava blagdana sv. Stjepana Prvomučenika održat će se u ponedjeljak, 3. kolovoza. Sveta ispovijed započinje u 18 sati, krunica u 18:30, a svečano misno slavlje u 19 sati predvodit će fra Ivan Boras. Nakon mise uslijedit će tradicionalni 20. Susret Hardomiljčana i pučko veselje, koje će ponovno okupiti brojne mještane, iseljenike i njihove goste.

Prvi Dani Hardomilja i Susret Hardomiljčana održani su 2007. godine s ciljem očuvanja kulturne, povijesne i duhovne baštine te jačanja povezanosti svih onih koji svoje korijene vuku iz Hardomilja. Tijekom proteklih dvadeset godina manifestacija je prerasla u prepoznatljiv kulturni, društveni i vjerski događaj koji uspješno čuva identitet mjesta, promiče zajedništvo i prenosi vrijednosti na mlađe naraštaje.

Organizatori pozivaju sve Hardomiljčane, njihove prijatelje, kao i vjernike iz ljubuškoga kraja i cijele Hercegovine da svojim sudjelovanjem u trodnevnici, proslavi zaštitnika sela i jubilarnom 20. Susretu Hardomiljčana uveličaju ovu značajnu obljetnicu i još jednom potvrde snagu zajedništva koje Hardomilje njeguje već dvadeset godina.

Pročitaj članak

Tek kada nas život slomi, naučimo istinski živjeti

foto Goranci online

Postoje trenuci kada čovjek vjeruje da živi punim plućima. Dani prolaze ispunjeni obvezama, razgovorima, susretima i planovima. Sve izgleda uobičajeno, gotovo savršeno posloženo. No, koliko god se činilo da je sve na svom mjestu, često tek kasnije shvatimo da smo zapravo samo prolazili kroz život, slijedeći navike, očekivanja i unaprijed zadane obrasce.  

Površni razgovori, ubrzani ritam svakodnevice i odnosi koji nerijetko ostaju na razini formalnosti stvaraju privid ispunjenosti. Čovjek se navikne na takav način života i uvjeri samoga sebe da je to dovoljno. Sve dok ga ne zaustavi nešto veliko – bolest, gubitak voljene osobe, teška životna kušnja ili bol koju nije moguće izbjeći. 

Upravo tada mnogima se otvore oči. Shvate koliko su riječi koje nisu izgovorili ostale zarobljene u tišini, koliko su zagrljaja odgađali za neka bolja vremena i koliko su dragocjenih trenutaka olako propuštali. Ono što se do jučer činilo važnim odjednom postaje nebitno, dok ljubav, obitelj, prijateljstvo i vjera dobivaju sasvim novo značenje.  

Teški životni izazovi, koliko god bili bolni, često postaju prekretnica. Oni čovjeka ogole do srži i natjeraju ga da se suoči sa samim sobom. Tada prestaju maske, nestaju pretvaranja i više nema mjesta za površnost. Ostaje samo ono što je istinski vrijedno.  

Velika je to razlika. Misliš da živiš, a zapravo samo životariš. Površni razgovori, lažni susreti, i sa sobom i sa drugima, glumljeni obrasci ponašanja. I čini ti se da je sve u redu. A onda se susretneš sa nekom velikom boli. Velikim gubitkom. Velikom tugom. I otvore ti se oči. Zapravo nisi još ni počeo živjeti. Sve je ono bila neka gluma, neka farsa. Jer pravi život počinje tek nakon suočavanja s nekim teškim izazovom, bolešću kada više malo toga možemo mijenjati.

Poznati autor Mario Žuvela upravo je tu misao sažeo u snažnoj poruci da je velika razlika između toga da mislimo kako živimo i činjenice da zapravo samo životarimo. Tek nakon suočavanja s velikom boli, gubitkom ili bolešću čovjek može spoznati koliko je njegov dotadašnji život bio tek privid, svojevrsna predstava u kojoj su mnoge emocije ostale potisnute. 

Možda upravo zato najveće životne lekcije ne dolaze u trenucima uspjeha, nego u trenucima kada se čini da smo izgubili tlo pod nogama. Tada učimo cijeniti ono što smo uzimali zdravo za gotovo, pronalazimo snagu za novi početak i otkrivamo da pravi život ne čine savršene okolnosti, nego iskreni odnosi, zahvalnost i sposobnost da svaki novi dan prihvatimo kao dar.  

Jer ponekad nas upravo najveća bol nauči kako istinski živjeti.

Pročitaj članak

Mainstream mediji tvrdili da su časne bacile 800 djece u septičku jamu. Istina je znatno drukčija!

foto Wikipedija

Posljednjih dana domaći i svjetski mediji ponovno su otvorili slučaj nekadašnjeg Doma za majke i djecu u irskom Tuamu, uz bombastične naslove kako su irske redovnice “bacile tijela stotina djece u septičku jamu”. Takve tvrdnje izazvale su snažne reakcije, no službeni dokumenti i višegodišnja istraga pokazuju da je stvarnost znatno složenija od pojednostavljenih medijskih interpretacija, piše Bitno.net.

Dom u kojem su uvjeti bili teški  

Dom za majke i djecu u Tuamu otvoren je 1925. godine u zgradi koja je prethodno služila kao dom za siromašne i vojarna. Njegov vlasnik bilo je Okružno vijeće Galwaya, dok su svakodnevnim radom upravljale redovnice reda Bon Secours.  

U ustanovi su bile smještene prvenstveno nevjenčane majke s djecom, ali i druga djeca čiji se roditelji nisu mogli brinuti za njih. Kroz dom je tijekom njegova rada prošlo više od dvije tisuće žena i više od tri tisuće djece. 

Uvjeti života bili su izrazito teški, osobito tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Prenapučenost, siromaštvo, loša higijena, česte zarazne bolesti i nedostatak stručnog osoblja doveli su do visoke smrtnosti djece, koja je bila višestruko veća od tadašnjeg irskog prosjeka.  

Što kaže službena istraga?  

Istražno povjerenstvo koje je osnovala irska država proučilo je tisuće dokumenata i svjedočanstava. Zaključeno je da su uvjeti u domu bili neprimjereni te da su mnoga djeca umrla od posljedica nedonošenosti, prirođenih zdravstvenih problema i bolesti poput respiratornih infekcija, tuberkuloze i meningitisa. 

Istodobno, Komisija nije pronašla dokaze da su časne sestre sustavno zlostavljale ili ubijale djecu. 

Svjedočanstva bivših korisnika razlikuju se. Dok jedni govore o strogoći, oskudici i teškim uvjetima, drugi svjedoče kako su redovnice brižno njegovale bolesnu djecu te činile što su mogle u vrlo teškim okolnostima. 

Zanimljivo je i izvješće državne inspektorice Alice Litster iz 1947. godine. Iako je upozorila na prenapučenost i visoku smrtnost, zapisala je kako su djeca uglavnom bila dobro razvijena, prehrana kvalitetna, a sestre pažljive u skrbi za dojenčad.  

Odakle priča o “septičkoj jami”?  

Cijeli slučaj ponovno je dospio u središte svjetske pozornosti 2014. godine kada je lokalna povjesničarka Catherine Corless otkrila gotovo 800 smrtnih zapisa djece za koju nije pronađen odgovarajući grobni registar.  Na temelju starijih svjedočanstava pretpostavila je da bi djeca mogla biti pokopana na području nekadašnjeg spremnika otpadnih voda. Upravo je iz te pretpostavke nastala tvrdnja da su djeca završila u “septičkoj jami”, iako to tada nije bilo potvrđeno.  

Kasnije je čak i Associated Press objavio ispravak svojih ranijih tekstova, priznajući da su pojedine informacije bile netočne, uključujući tvrdnje da djeca nisu bila krštena te da ih Crkva nije dopuštala pokapati prema katoličkom obredu.  

Što su pokazala iskapanja?  

Probna iskapanja provedena 2016. godine otkrila su dječje ostatke u betonskoj građevini podijeljenoj na dvadeset komora, izgrađenoj na prostoru nekadašnjeg kompleksa. 

Važno je naglasiti da ljudski ostaci nisu pronađeni u samoj nekadašnjoj septičkoj jami. Istražitelji smatraju kako je spremnik otpadnih voda bio izvan uporabe prije nego što je izgrađena građevina u kojoj su kasnije položena tijela djece.  

Puna forenzička ekshumacija započela je 2025. godine. Dosad je ekshumirano ukupno 99 tijela djece, uključujući posljednja 22 pronađena u srpnju ove godine. Sva su pronađena pokopana u lijesovima na području označenom kao grobište.  

Forenzička analiza i DNK identifikacija još uvijek traju, a istražitelji očekuju da će najzahtjevniji dio posla – istraživanje komora – potrajati tijekom ove i iduće godine. 

Tko snosi odgovornost?  

Istražno povjerenstvo zaključilo je kako glavnu odgovornost za upravljanje ustanovom, održavanje objekta i vođenje grobne evidencije snose tadašnje lokalne vlasti, odnosno Okružno vijeće Galwaya.  

Istodobno je navedeno da su redovnice morale biti svjesne načina na koji su djeca pokopana te da su vjerojatno znale za mjesto ukopa.  

Nakon zatvaranja doma dopuštena je gradnja kuća, cesta i dječjeg igrališta na području nekadašnjeg grobišta, što dodatno pokazuje propuste tadašnjih institucija.  

Crkva je uputila ispriku  

Nakon objave završnog izvješća 2021. godine ispriku su uputile sestre Bon Secours, priznavši da nisu dovoljno štitile dostojanstvo žena i djece te da su pokopi bili neprihvatljivi.  

Isprike su uputili i irski primas nadbiskup Eamon Martin, nadbiskup Tuama Michael Neary te ranije papa Franjo tijekom posjeta Irskoj 2018. godine. Ispričale su se i državne te lokalne vlasti. 

I tako… Slučaj Tuam jedna je od najtežih i najtužnijih stranica moderne irske povijesti. Neupitno je da su brojna djeca umrla u vrlo teškim uvjetima te da način njihova pokopa nije bio dostojan ljudskog dostojanstva.  

Međutim, jednako je važno naglasiti da višegodišnja državna istraga nije pronašla dokaze koji bi potvrdili često ponavljanu tvrdnju da su časne sestre ubijale djecu ili da su “bacile 800 djece u septičku jamu”.  

Konačne odgovore dat će dovršetak forenzičkih istraživanja. Do tada je odgovorno razlikovati potvrđene činjenice od pretpostavki te pokazati poštovanje prema preminuloj djeci, njihovim obiteljima i samoj istini, bez ideoloških pojednostavljivanja ili senzacionalizma.

Pročitaj članak

Od Stuttgarta do Međugorja pješice: Brotnjak Michael Pehar nakon 1.300 kilometara ostvario životni zavjet

Michael Pehar, mladi Brotnjak rođen i odrastao u njemačkom Stuttgartu, ostvario je izniman pothvat koji je izazvao divljenje brojnih ljudi. Nakon šest tjedana hodočašća i prijeđenih oko 1.300 kilometara, pješice je stigao u Međugorje, ispunivši svoj veliki cilj.  

Na put je krenuo 13. lipnja, na blagdan svetog Ante, a tijekom šest tjedana prošao je kroz čak pet država. Svaki korak bio je dio zahtjevnog, ali duboko osobnog i duhovnog putovanja, ispunjenog molitvom, razmišljanjem i zahvalnošću.  

Iako je rođen i odrastao u Njemačkoj, Michaelovi roditelji potječu iz Brotnja, zbog čega je ovo hodočašće imalo i snažnu emocionalnu dimenziju. Dolazak u Međugorje za njega nije predstavljao samo završetak dugog puta, nego i simboličan povratak obiteljskim korijenima i Hercegovini. 

Njegov dolazak u Međugorje objavila je Facebook grupa Hrvati Stuttgart, čija je poruka dirnula mnoge.  “Poštovanje za tvoju snagu, ustrajnost i nepokolebljivu motivaciju. Svaka ti čast! Želimo ti Božji blagoslov, puno sreće i snage u životu!”  

Michael je i prije polaska isticao kako ovo nije samo fizički izazov, nego prilika da kroz molitvu i tišinu pronađe unutarnji mir, učvrsti svoju vjeru i zahvali na svim životnim darovima.  

Njegovo hodočašće od Stuttgarta do Međugorja svjedočanstvo je kako se velikim ciljevima može stići samo uz vjeru, ustrajnost i snažnu volju. Svladati 1.300 kilometara pješice nije samo sportski ili fizički uspjeh, nego i snažna poruka da su predanost i vjera sposobni nadvladati i najveće izazove.  

I mi se pridružujemo brojnim čestitkama upućenima Michaelu Peharu na ovom izvanrednom pothvatu. Želimo mu obilje Božjeg blagoslova te da nakon ovog zahtjevnog hodočašća odmori i uživa u ljepotama Hercegovine, zemlje svojih predaka, kojoj se vratio na jedan uistinu poseban način.

Pročitaj članak

Najstarija sačuvana crkva sv. Ane u Hercegovini: Stoljećima čuva vjeru i povijest

foto Luca Ivančić / Hercegovka 100%

U hercegovačkom kršu, u selu Gradac nedaleko od Neuma, smještena je jedna od najvrjednijih sakralnih građevina ovoga kraja – crkva svete Ane. Ova drevna crkva, čiji korijeni sežu u predtursko razdoblje, stoljećima svjedoči o postojanosti katoličke vjere i bogatoj povijesti Hercegovine. Zbog svoje iznimne kulturno-povijesne vrijednosti, 2004. godine proglašena je nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.   

Prema povijesnim zapisima, izvornu crkvu u 15. stoljeću srušili su Osmanlije. Kasnije je dopuštena njezina obnova, koja je dovršena 1619. godine. Kao graditelj obnovljene crkve spominje se fra Blaž Gračanin, koji je ostavio neizbrisiv trag u povijesti ovoga kraja. Za vrijeme osmanske vlasti crkva nije služila samo kao mjesto molitve, nego i kao skromno prebivalište svećenika koji je okupljao i duhovno vodio vjernike.   

Posebno poglavlje u njezinoj povijesti ispisano je 1926. godine, kada je crkva ponovno obnovljena u povodu obilježavanja tisućite obljetnice krunidbe kralja Tomislava. Ta je obnova dodatno učvrstila njezinu simboliku kao mjesta koje povezuje vjeru, hrvatsku povijest i identitet hercegovačkog naroda.   

Danas crkva svete Ane predstavlja ne samo vrijednu kulturnu baštinu, nego i omiljeno hodočasničko mjesto te nezaobilaznu destinaciju za sve koji žele upoznati bogatu povijest neumskog zaleđa. Okružena prirodom i stoljetnim mirom, i dalje privlači brojne vjernike, povjesničare i zaljubljenike u kulturnu baštinu.  

Fotografija i dio povijesnih podataka: Luca Ivancić

Pročitaj članak

UNESCO ih štiti, a Hercegovina ih gubi: Nestaju stoljetne suhozidine

foto Goranci online

Dok je umijeće suhozidne gradnje još 2018. godine upisano na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, Bosna i Hercegovina nije među državama koje sudjeluju u toj zaštiti. Istodobno, u Hercegovini – kraju u kojem su suhozidi stoljećima oblikovali krajolik i način života – ova vrijedna tradicija polako nestaje.

Iza svake gromače, međe ili podzide krije se priča o mukotrpnom životu hercegovačkog čovjeka. Kamen nije slagan zbog ljepote ili ukrasa, nego iz nužde. Krčenjem kamenitog tla seljaci su nastojali stvoriti tek toliko plodne zemlje da prehrane svoje obitelji. Kamen koji je smetao obradi zemlje nije se odbacivao, nego se pažljivo slagao uz rubove parcela ili je služio za podizanje potpornih zidova koji su sprječavali da kiša odnese dragocjeni sloj zemlje, piše Jabuka.tv.

Suhozid je građevina nastala bez ikakvog vezivnog materijala. Njegova čvrstoća ne proizlazi iz cementa ili vapna, nego iz znanja i iskustva majstora koji kamen slaže tako da svaki komad podupire drugi. Najveći blokovi postavljaju se u temelj, pravilniji i veći kamen oblikuje vanjske strane zida, dok se unutrašnjost ispunjava sitnijim lomljenim kamenjem. Na vrhu se često postavlja niz okomito uspravljenih kamenova koji dodatno pritišću donje slojeve i povećavaju stabilnost cijele konstrukcije.

Upravo zbog takve tehnike suhozidi odolijevaju vremenu bolje nego što bi mnogi očekivali. Kišnica prolazi kroz njihove otvore bez stvaranja velikog pritiska, pa bujice ne ruše zidove, dok jaka hercegovačka bura nema čvrstu površinu na koju bi se oslonila. Zato mnogi suhozidi opstaju desetljećima, pa i stoljećima.

Osim što su nastajali uklanjanjem kamena s oranica, suhozidi su imali brojne praktične svrhe. Njima su se označavale granice posjeda, ograđivali pašnjaci, štitili usjevi od vjetra te oblikovali putovi i terase na strmim padinama. Bez njih bi život u hercegovačkom kršu bio gotovo nezamisliv.

Važno je pritom razlikovati radne suhozide od prapovijesnih kamenih gomila. Gromače ili međe izduženog su oblika i prate granice parcela jer su nastale u poljoprivredne svrhe. S druge strane, prapovijesne gomile, odnosno tumuli, uglavnom su kružnog oblika, izdignuti i smješteni na uzvisinama. Riječ je o drevnim grobnim humcima i zaštićenim arheološkim lokalitetima, čije je oštećivanje ili raskopavanje kazneno djelo.

Nažalost, danas se u Hercegovini suhozidi grade sve rjeđe. Stari majstori koji su poznavali ovu zahtjevnu tehniku polako odlaze, a njihovo znanje često nema tko naslijediti. Mlađe generacije okreću se betonu, mehanizaciji i suvremenim načinima gradnje, dok mnoge nekada obrađivane parcele zarastaju u makiju ili ustupaju mjesto novogradnji.

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Hrvatska posljednjih godina aktivno promiče suhozidnu baštinu kroz radionice, edukativne programe, turističke rute i projekte obnove. Tako je suhozid postao ne samo simbol tradicije nego i vrijedan dio kulturne i turističke ponude.

Hercegovina, međutim, još uvijek nema sustavan program očuvanja ove jedinstvene graditeljske vještine, premda upravo suhozidi predstavljaju jedan od najprepoznatljivijih elemenata njezina krajolika. Ako se uskoro ne poduzmu ozbiljni koraci u zaštiti i prenošenju znanja na mlađe naraštaje, buduće generacije mogle bi ostati bez živog svjedočanstva mukotrpnog rada svojih predaka – baštine koja je stoljećima oblikovala Hercegovinu i njezin identitet.

Pročitaj članak

Tužna vijest pogodila Mostar: Odlazak čovjeka kojeg su svi poznavali

foto Hercegovina.in

Mostar je ostao bez jednog od svojih prepoznatljivih sportskih i ugostiteljskih djelatnika. Vijest o smrti Roberta Pehara Roce pogodila je brojne Mostarce, posebno prijatelje, sportaše i navijače HŠK Zrinjski, među kojima je godinama uživao veliko poštovanje.  

Pehar je bio dugogodišnji vlasnik poznatog i kultnog ugostiteljskog objekta Monte Carlo u mostarskom naselju Centar 2. Njegov lokal nije bio samo mjesto za ispijanje kave, nego i okupljalište ljubitelja sporta, gdje su se zajedno pratile utakmice Zrinjskog i hrvatske nogometne reprezentacije te vodili bezbrojni razgovori o nogometu i sportskim događajima.  

Uz uspješnu ugostiteljsku karijeru, Robert Pehar ostavio je trag i na sportskim terenima. Dugi niz godina radio je s veteranskim i mlađim nogometnim ekipama kao trener i voditelj, prenoseći svoje iskustvo i ljubav prema nogometu na brojne generacije igrača. Sa svojim momčadima ostvario je zapažene rezultate te osvojio više turnira, uključujući i tradicionalni Božićni malonogometni turnir na Bijelom Brijegu.  

Njegov odlazak predstavlja veliki gubitak za mostarsku sportsku i društvenu zajednicu, a mnogi će ga pamtiti kao čovjeka vedrog duha, iskrenog prijatelja i velikog zaljubljenika u Zrinjski.  

Posljednji ispraćaj Roberta Pehara bit će upriličen u ponedjeljak, 27. srpnja 2026. godine u 18 sati ispred Gradske mrtvačnice Bijeli Brijeg. Pokop će se obaviti na Rimokatoličkom groblju Šoinovac, dok će sveta misa zadušnica biti služena nakon pokopa, u 19 sati, u crkvi sv. Ivana Apostola i Evanđelista. Obitelj će izraze sućuti primati od 17.15 sati u mrtvačnici na Bijelom Brijegu.  

Obitelji, prijateljima i svima koji su ga poznavali upućujemo iskrenu sućut. Neka mu Gospodin podari vječni mir.

Pogledajte ovu objavu na Instagramu.

Objavu dijeli DAMIR KLJAJO CALTA (@damirkljajo)

Pročitaj članak

Pet bh. planinara izgubilo život, Hercegovci u posljednji trenutak odustali

foto Planinarsko- sportsko društvo Zlatni ljiljan

Bosnu i Hercegovinu jutros je potresla vijest o jednoj od najvećih tragedija u povijesti domaćeg planinarstva. Na planini Elbrus, najvišem vrhu Europe, život je izgubilo pet iskusnih planinara iz Zenice, dok su dvojica članova ekspedicije preživjela dramatičnu borbu s ekstremnim vremenskim uvjetima.  

Tragedija se dogodila na visini većoj od 5.100 metara, gdje je skupinu zahvatila snažna snježna mećava praćena orkanskim vjetrom, izrazito niskim temperaturama i gotovo nikakvom vidljivošću. Iako su svi članovi ekspedicije bili iskusni planinari s brojnim usponima na vrhove više od 5.000 metara, priroda je ovoga puta bila jača.  

Posebno potresna činjenica jest da je druga skupina planinara iz Hercegovine, sastavljena od alpinista iz Gacka, Bileće i Trebinja, samo nekoliko sati ranije donijela tešku, ali presudnu odluku. Nalazeći se svega oko 150 metara ispod vrha Elbrusa, procijenili su da daljnji uspon zbog naglog pogoršanja vremena nije siguran te su se vratili. Tom odlukom izbjegli su tragediju koja je pogodila drugu bosanskohercegovačku ekspediciju. 

Hercegovački planinari na put su krenuli 14. srpnja, a plan ekspedicije uključivao je uspone na Kazbek u Gruziji i Elbrus u Rusiji. Nakon višemjesečnih priprema, treninga i aklimatizacije bili su spremni za završni uspon, no sigurnost su stavili ispred osvajanja vrha.  

Sedmeročlana ekspedicija iz Zenice također je mjesecima pripremala uspon na Elbrus. Članovi skupine bili su iskusni planinari, a među njima su bila i dva pripadnika Gorske službe spašavanja Zenica te tri člana Planinarskog društva „Vedro“. Svi su iza sebe imali brojne zahtjevne uspone i veliko iskustvo u visokogorstvu.  

Na društvenim mrežama posljednju su fotografiju objavili 20. srpnja uz riječi koje danas bude posebne emocije: „Tisuću kilometara je iza nas, jedan vrh ispred i samo jedan san.“ Nažalost, taj san završio je jednom od najvećih tragedija koja je pogodila bosanskohercegovačku planinarsku zajednicu.  

Prema dosad potvrđenim informacijama, tragediju su preživjeli Haris Adilović i Kemal Vidimlić iz Zenice. Vidimlić se uspio samostalno spustiti s visine od oko 5.100 metara do baznog kampa kako bi alarmirao spasilačke službe i prijavio da su članovi skupine u životnoj opasnosti. Drugog preživjelog, Harisa Adilovića, pronašli su ruski spasioci tijekom akcije spašavanja dok se spuštao prema kampu.  

Obojica su zadobila promrzline te se nalaze pod liječničkim nadzorom.  

Među poginulima i nestalima nalaze se Alma Okanović, Denis Okanović, Nermin Talam, Almir Krivdić i dr. Meliha Čaušević. Nadležne institucije još uvijek provode službenu identifikaciju i objavljuju informacije u suradnji s obiteljima stradalih.  

Prema navodima ruskih medija, tijela dvoje stradalih planinara i dalje se nalaze na nepristupačnom dijelu planine. Njihovo izvlačenje trenutačno nije moguće zbog izrazito loših vremenskih uvjeta, a nastavak akcije ovisit će o stabilizaciji vremena.  

Ruske spasilačke službe pokrenule su istragu kako bi utvrdile sve okolnosti nesreće. Istodobno, Veleposlanstvo Bosne i Hercegovine u Ruskoj Federaciji i Ministarstvo vanjskih poslova Bosne i Hercegovine pružaju pomoć obiteljima stradalih te rade na organizaciji prijevoza tijela poginulih u domovinu.  

Elbrus, visok 5.642 metra, smješten je na Kavkazu u Rusiji i smatra se najvišim vrhom europskog kontinenta. Iako standardna južna ruta tehnički nije među najzahtjevnijima, planina je poznata po iznimno nepredvidivim vremenskim uvjetima. U svega nekoliko minuta vedro nebo može zamijeniti snažna snježna oluja, uz orkanske udare vjetra i temperature koje se spuštaju ispod minus 30 Celzijevih stupnjeva, zbog čega Elbrus svake godine odnosi ljudske živote.  

Prema informacijama koje su dosad dostupne, hercegovački planinari tijekom ekspedicije susreli su se sa skupinom iz Zenice. Nije poznato je li do susreta došlo tijekom uspona ili u podnožju planine. Oni se trenutačno nalaze u Gruziji, odakle čekaju povratak u Bosnu i Hercegovinu.  

Ova tragedija još jednom podsjeća da u visokogorstvu iskustvo, vrhunska fizička pripremljenost i pažljivo planiranje ponekad nisu dovoljni kada priroda pokaže svoju najokrutniju snagu. Pet izgubljenih života ostavit će neizbrisiv trag u bosanskohercegovačkoj planinarskoj zajednici, ali i u srcima svih koji su ih poznavali.

Pročitaj članak

Na današnji dan prije četiri godine otvoren je Pelješki most

foto Hina

Na današnji dan prije četiri godine Hrvatska je ispisala jednu od najvažnijih stranica svoje novije povijesti. Svečano je otvoren Pelješki most, monumentalni infrastrukturni projekt koji je nakon desetljeća čekanja trajno povezao krajnji jug Hrvatske s ostatkom zemlje.  

Taj povijesni trenutak nije bio samo proslava inženjerskog uspjeha, nego i dan ispunjen zahvalnošću. Neposredno prije svečanog otvorenja most je blagoslovljen, a krunica ugrađena u zemelje, čime je naglašena i njegova duhovna dimenzija. U ozračju molitve i zajedništva izrečena je poruka koju mnogi i danas rado ponavljaju – da svaki veliki ljudski pothvat svoju puninu dobiva kada je povjeren Božjem blagoslovu.  

Pelješki most danas je mnogo više od prometnice. On je simbol povezivanja, ustrajnosti i ostvarene nade. Njime svakodnevno prolaze tisuće ljudi, a njegova je vrijednost daleko veća od betona i čelika. Most je postao znak da se upornošću, zajedništvom i vjerom mogu ostvariti i najveći snovi.  

Četiri godine nakon njegova otvorenja, Pelješki most ostaje jedan od najsnažnijih simbola suvremene Hrvatske – projekt koji je spojio obale, ali i srca ljudi.  

Mnogi će i danas, prisjećajući se tog povijesnog dana, jednostavno reći:  “Nema bez Boga ništa.”

Pročitaj članak