Koliko nas svake nedjelje odlazi na svetu misu? Stanemo pred oltar, pomolimo se, poslušamo Božju riječ i nakon mise krenemo svojim kućama. No, postavlja se jedno jednostavno, ali teško pitanje: vraćamo li se kući doista drugačiji ili odlazimo s mise isti kakvi smo i došli?
Sa svojim zamjerkama. S ljutnjom. S neoproštenim riječima. S ljudima kojima se ne želimo javiti. S braćom i sestrama s kojima ne razgovaramo zbog komada zemlje, novca ili nekog davnog nesporazuma.
Jedan duhovnik, svećenik Cujzek, rekao je misao koja snažno potiče na razmišljanje: ako se sa svete mise, bilo nedjeljne ili one tijekom tjedna, vraćamo isti kakvi smo došli, onda nismo ništa naučili.
Jer sveta misa nije samo trenutak koji ćemo „odraditi“. Ona bi trebala mijenjati naše srce.
Možemo li doći pred oltar, moliti se Bogu, a istovremeno u srcu nositi mržnju, netrpeljivost i neopraštanje prema bližnjemu? Možemo li govoriti da smo vjernici, a godinama biti u svađi s vlastitom obitelji?
Koliko je obitelji koje ne razgovaraju zbog imovine? Koliko je braće koja su postala stranci zbog komada zemlje? Koliko djece ne mari za svoje roditelje, a koliko roditelja nosi bol zbog vlastite djece? Koliko ljudi svakodnevno pokušava promijeniti druge, a pritom ne žele pogledati sebe?
Isus nas upravo na to upozorava:
„Kako vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne opažaš?“
Lako je suditi.
Lako je osuditi.
Lako je zamjerati.
Lako je reći: „On je kriv.“
Ali puno je teže zastati pred ogledalom i upitati se: A gdje sam ja pogriješio?
Evanđelje nas uči oprostu. Na pitanje koliko puta treba oprostiti bratu, Isus ne postavlja granicu koju možemo lako izbrojiti. Poruka je jasna – opraštati trebamo uvijek.
A možda je najteže upravo onda kada mislimo da imamo pravo biti ljuti.
Isus je na križu rekao:
„Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine.“
On je oprostio.
A mi?
Mi često ne možemo oprostiti jednu riječ. Jednu uvredu. Jednu nepravdu. Jedan postupak koji nas je povrijedio prije deset, dvadeset ili trideset godina.
Kažemo: „Moja je bol prevelika.“
Ali može li naša bol biti veća od Kristove boli na križu?
Ne može.
Pa zašto onda svoje boli, svoje patnje i svoje povrijeđenosti toliko često stavljamo ispred svega?
Oprost ne znači reći da ono što nam je netko učinio nije bilo pogrešno. Oprost ne znači opravdavati grijeh. Oprost znači odlučiti da nećemo dopustiti da nas tuđa pogreška cijeli život zarobljava.
Oprost je čin slobodne volje. Ali još više od toga – oprost je čin oslobađanja.
Kada oprostimo, ne skidamo samo teret s drugoga. Skidamo ga i sa sebe.
Jer često mislimo da opraštanjem činimo uslugu onome koji nas je povrijedio. A zapravo oslobađamo vlastito srce od gorčine, ljutnje i mržnje.
Zato je važno razumjeti razliku između grijeha i čovjeka.
Grijeh treba osuditi, ali čovjeku treba oprostiti.
Ne moramo odobravati nečije postupke. Ne moramo zaboraviti ono što se dogodilo. Ne moramo ponovno uspostaviti odnos koji je bio štetan. Ali možemo odlučiti da mržnja više neće imati mjesto u našem srcu.
Jer što nam vrijedi svaka nedjeljna misa ako iz crkve izađemo s istom mržnjom s kojom smo ušli?
Što nam vrijede molitve ako nakon njih nastavimo širiti osude?
Što nam vrijedi govoriti o Bogu ako ne možemo oprostiti čovjeku?
Vjera nije samo ono što izgovaramo usnama. Vjera je ono što nosimo u srcu i ono što činimo prema drugima.
Zato danas, prije nego što osudimo nekoga, pogledajmo sebe.
Prije nego što izgovorimo tešku riječ, zastanimo.
Prije nego što kažemo „nikada mu neću oprostiti“, sjetimo se Krista na križu.
Možda postoji netko kome trebamo reći: „Oprosti mi.“
A možda postoji netko kome trebamo reći: „Opraštam ti.“
Ne zato što je sve bilo u redu.
Nego zato što želimo biti slobodni.
Jer kako kaže poruka koja se pripisuje svetoj Majci Tereziji:
„Ljubite bližnjega svoga i spasit ćete svijet.“
Možda se svijet ne može promijeniti preko noći.
Ali možemo promijeniti svoje srce.
A možda upravo od toga sve počinje.