Ali, kako kaže poznata hercegovačka izreka – Divlji konji su pitomiji od nekih ljudi. I u toj rečenici sažeta je čitava priča o njima.
Nisu uvijek bili divlji
Ovi konji nisu izvorna divlja vrsta – potomci su domaćih radnih konja koji su desetljećima služili čovjeku u poljodjelstvu i svakodnevnom životu. Kad ih je mehanizacija zamijenila, ostali su napušteni na visoravni. Nisu nestali – naprotiv, razvili su vlastiti način života, prilagodili se prirodi, stvorili krda, hijerarhije, pravila. Postali su simbol slobode i opstanka.
Baš kao i livanjski konji na Krugu, i konji na Bilima predstavljaju rijetku pojavu poludivljih konja u Europi – vrsta kulturno-prirodne baštine koja se sama oblikovala.
Između čuda i problema
Godine 2021. dogodila se prekretnica. Dobar dio stanovnika iz okolnih sela, osobito Goranaca, organizirao je peticiju zbog konja koji su lutali izvan visoravni i, prema navodima mještana, nanosili štetu imanjima i poljoprivrednim površinama. Problem je eskalirao – društvo se polariziralo. Od tada, broj konja počinje padati, ugašena je popularna Facebook stranica Konji na Bilima koja je okupljala tisuće pratitelja, a organizirane turističke ture prestale su s radom.
No, istovremeno je rastao i interes javnosti, osobito zahvaljujući lokalnim medijima i društvenim mrežama. Portal Goranci Online istaknuo se kao snažan medijski pokretač u popularizaciji priče o divljim konjima – brojnim člancima, fotografijama i objavama na društvenim mrežama privukli su tisuće pogleda i simpatija. Njihov dugogodišnji trud doveo je do toga da su o konjima s Bila pisale brojne turističke agencije i regionalni portali, a posjećivale su ih i televizijske ekipe – od dokumentarista do putopisaca.
Bez tog medijskog doprinosa, priča o konjima možda bi ostala skrivena samo šetačima, planinarima i rijetkim zaljubljenicima.
Čuvari prirodne ravnoteže
Unatoč svemu, nisu svi zaboravili konje. Među njima je Marijo Bošnjak, tihi čuvar visoravni. Već godinama, s malom ekipom entuzijasta, brine o stadu – sada ih ima oko 130, raspoređenih u šest krda. Vode ih najjača kobila i pastuh, a svako krdo ima svoje područje kretanja. Brinu o vodi, donose sijeno zimi, popravljaju hranilice ljeti, spašavaju od vukova, zmija i – žeđi.
„Bez vode nema života“, kaže Bošnjak, prisjećajući se ljeta kada su cisternama dovozili više od 100 kubika vode kako bi spriječili pomor. Pomogli su i Grad Mostar, i ljudi iz Uzarića i Ljutog Doca. Pomogli su i oni čija imena ne znamo – donatori koji žele ostati anonimni, ali znaju da njihov doprinos znači spas.
Fotografijom protiv zaborava
Među onima koji nesebično svjedoče ljepoti Bila je i mostarski fotograf Ivan Kelava. Njegove fotografije divljih konja ne prikazuju samo trenutak – one pričaju priču. „Za mene su konji osobna priča. Oni su moj povratak prirodi, mojoj prošlosti. Kad ih nema, nedostaju mi“, kaže Kelava. Zahvaljujući njegovu kalendaru iz 2015., izgrađena je prva hranilica. Danas planira nove projekte, jer interes raste – i kod ljubitelja prirode, i kod polaznika njegovih tečajeva fotografije.
Na rubu – i simbol i stvarnost
Konji s Bila žive na granici – između mitskog i stvarnog, između slobode i preživljavanja. Prijetnje su brojne: vukovi, zmije, suša, ali i ljudi – neki koji ih hrane i poje, i neki koji ih ubijaju zbog mesa ili progone jer se boje štete. Unatoč tome, ovi konji opstaju. I više od toga – oni nadahnjuju.
Za mnoge koji dolaze na Bile, prvi susret s konjima izgleda kao scena iz filma – griva na vjetru, galop po travi, tišina koju para topot kopita. Ali to nije film. To je Hercegovina. Stvarna, divlja i plemenita.
Spasiti ono što nas čini ljudima
Ovi konji nisu samo konji. Oni su podsjetnik na svijet koji smo skoro zaboravili – svijet u kojem priroda i čovjek surađuju, u kojem se poštuje sloboda, a ne gazi je zbog praktičnosti. Svijet u kojem legende ne žive samo u knjigama, nego galopiraju po proplancima.
Ako ikada poželite vjerovati u bajke, dođite na Bile. Nećete pronaći turiste s vodičima, ni reklame s brošura. Ali pronaći ćete pogled konja koji vas mjeri u tišini. I u tom pogledu – sve odgovore koje tražimo.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Goranci online kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
