U srcu hercegovačkih planina, na tlu ispranom suzama, molitvama i kišama, nalazi se jedno od najstarijih svetišta posvećenih Blaženoj Djevici Mariji – Otar na Bilima. Ovo sveto mjesto, skriveno među kamenim vrtačama, tišinom Čabulje, prostranim Grobljem mira i malobrojnim izborom vode, stoljećima je bilo utočište franjevaca i naroda koji je, unatoč progonima, sačuvao vjeru i tradiciju, piše Goranci online.
Svetište Otara prije Osmanlija
Otar je bio najstarije Gospino svetište u Hercegovini, mjesto gdje su se vjernici okupljali na molitvu i svetu misu. Franjevci su tu služili misna slavlja sve do dolaska Osmanlija 1475. godine, kada su Turci zabranili svako javno bogoslužje. No, vjera nije mogla biti ugušena.
Fratri su se tada, riskirajući život, povukli na planinu Vilinkosu na Čabulji, gdje su u tajnosti slavili mise punih dvije godine. No surovi vremenski uvjeti prisilili su ih da pronađu drugo, zaklonjenije mjesto.
Na Bilima, u jednoj prirodnoj vrtači, fratri su pronašli utočište. Tu su podigli malu kapelicu i nastavili služiti mise. Narod je to mjesto prozvao Misište, i to ime živi do danas. Ondje se i danas, po starom običaju, svake godine po Petrovdanu okupljaju vjernici i slave svetu misu – kao spomen na stoljetno čuvanje vjere u najtežim vremenima.
Svitnjaci za Ivandan
Unatoč stoljećima turske vlasti, kapelica na Otaru nikada nije zaboravljena. Za Ivandan su se ondje tradicionalno palili svitnjaci – plameni simboli vjere i nade. Žene i djevojke dolazile su moliti Gospu:
žene za zdravlje i blagoslov obitelji, a djevojke za svoje momke koji odlaze u vojsku ili rat, moleći da se vrate živi i da ih, po Božjoj volji, ožene.
Taj običaj trajao je sve do 1945. godine, kada komunistička vlast zabranjuje svako okupljanje i molitvu na Otaru. Mnoge djevojke koje su molile Gospi završile su u zloglasnoj Ćelovini, jer ih je OZNA optužila da se “sastaju sa škriparima”, iako su one samo – molile.
Početkom 1990-ih, s padom komunističkog režima, Otar ponovno oživljava. Na Ivanjsku večer ponovno se pale svitnjaci, moli se krunica, a na Misištu mladi podižu hrvatsku zastavu na vrh starog hrasta – simbol slobode i vjere. Sutradan je, po svjedočanstvima, milicija iz Širokog Brijega pokušala skinuti zastavu, ali nije uspjela.
Makadamski put koji povezuje Misište i Samograd probijen je još 1978. godine, a iste godine obnovljen je i put prema Otaru. Sve više vjernika počinje ponovno hodočastiti do ruševina stare kapelice, na čijem kamenom pročelju i danas stoji uklesani križ – izblijedio od kiša i snjegova, ali nikad izbrisan.
Gospin kip i obnova kapelice
Gospin kip i obnova kapelice
Početkom 1991. godine, jedan mještanin s Bili, ispunjavajući zavjet svojoj majci Ivi, postavlja kip Gospe na stijenu Otara. Taj kip postaje novo središte molitve i hodočašća – deset godina Gospa stoji nad Bilima kao majka i čuvarica.
Tada se u narodu ponovno rađa želja za obnovom kapelice. Zahvaljujući zavjetu Marinka Solde – Jure iz Knešpolja, koji obećava obnoviti kapelicu u izvornom obliku, Otar ponovno poprima svoj sveti izgled. Obećanje je ispunjeno – kapelica je izgrađena 2005. godine na starim temeljima, točno onako kako su je fratri i vjernici prije stoljeća sagradili.
Već sljedeće godine, 2006. godine, sazidan je i zvonik, koji je zidao Mirko Čuljak – Tuce, dok je zvono naručio u livnici u Zagrebu upravo Marinko Soldo – Jura. Kao i sama kapelica, i zvono je njegov zavjetni dar – čin vjere, zahvalnosti i predanja Blaženoj Djevici Mariji.
"Na slavu Presvetog Trojastva i blaženoj Gospi na čast ovo prastaro misište Otar obnovi godine Gospodnje 2005. Marinko Soldo – Jura iz Knešpolja. Gospodnja je zemlja i sve što je na njoj. Svijet i svi koji na njemu žive (Psalam 2,4)", stoji uklesano na kamenu na unutrašnjosti zavjetne kapele.
Otar danas – živa vjera kroz stoljeća
Danas, je Otar uz mjesto uspomena i živo svetište vjere i nade. Gotovo svakog dana, ako vrijeme dopušta, na stijeni Otara može se vidjeti hodočasnik ili obitelj u molitvi. Ljudi dolaze zahvaliti, zavjetovati se, pomoliti u tišini – i dotaknuti povijest vlastitog naroda.
Svake godine, zadnje nedjelje u rujnu, slavi se svečana sveta misa Gospi na Otaru. To je dan kada cijela Hercegovina dolazi zahvaliti Majci Božjoj, dan kada se vjera i tradicija susreću u jednom svetom prostoru, gdje je svaki kamen natopljen molitvom i suzama.
Na kraju, Otar nije samo svetište. On je svjedok vjere koja nije pokleknula.
Kroz stoljeća progona, zabrana i tihe molitve, ovaj komadić hercegovačke zemlje ostao je sveto tlo – mjesto gdje je narod uvijek znao kome pripada i komu se moli: Bogu i svojoj Majci Mariji.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Goranci online kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Nema komentara:
Objavi komentar