Raška Gora - povijest

Povijest Raške gore – Zapis Stipana Zlatovića, "Franovci", str. 125.-126., pohranjen u rukopisu arhiva samostana na Visovcu. 

Naselje Raška Gora spominje se prvi put 1475.g. u popisu turskih vlasti pod imenom Hraška Gora. Rasprostranjena je na vrletima istoimene planine iznad Mostara, a sastoji se od zaselaka: Domazeti, Podivačje, Sirge, Orašine, Plužni Dolac, Ćordina Kula, Vukovine i Željetuš. Stanovnici su se bavili pretežno stočarstvom, budući da nisko raslinje, tzv. tilovina, ostavlja malo obradivog zemljišta za krumpir i kupus. Voda se uglavnom skuplja u čatrnjama i bunarima. Na području Raške Gore  postoje četiri groblja: Talića ograda u Podivačju, Plužni Dolac, Orašine kod Šunjića kuća i groblje u zaseoku Sirge. Prema popisu biskupa fra Pave Dragičevića od 1743.g. Raška Gora je imala u 23 obitelji 192 čeljadi, a na osnovu popisa biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768.g. u 21 obitelji 141 čeljadi. Na osnovu popisa biskupa fra Augustina Miletića od 1813.g. Raška Gora i Vrdi imali su 505 čeljadi u 70 obitelji, a u popisu fra Ilije Vidoševića iz 1844.g. bile su 54 kuće s 234 ukućana. U «Šematizmu» fra Petra Bakule iz 1867.g. samo je Podivačje imalo 13 katoličkih obitelji s 97 žitelja. 

« Kako je nepojmljivim načinom ratovanja mletačkih gjenerala pokrajina opustošena bila, tvrdi gradovi zapušteni i puk doveden k moru; Turci opet često četkujući ostajali su u prvašnjih sgodnih mjesti i raju pozivahu, da se povrati na plodne zemlje i prostrane pašnjake, kojih pri neplodnih i krševitih morskih obala nisu imali i tužno su živjeli od mletačke sode, soli i boba, ter su se mnogi sa životinjom vraćali u gore i planinske zbjegove. Stoga i franovci dostigoše pomenute dozvole da mogu kršćane obilaziti i zakonske obrede među tim pukom vršiti.» pa nadalje nastavlja:

Pošto su fratri župe Mostar, skrivajući se od Turaka,  boraveći od 1672.g. u bespućima Vukovina, župe Raška Gora, kraj Mostara,  preselili 1797.g. u Gornji Gradac, pohranili su u kući obitelji Pehar u Sirgama svoje svećeničke haljine, križ, moći i kalež iz 1636.g., te su, oblazeći vjernike po selima Bogodol, Pod Čabulju, pa na Misištu Bile, Gorancima, te na području Raške Gore, selima Podivačju,  Ćordinoj Kuli, Vukovinama, preko Đubrana, južno do sela Domazeti, pa prema Mostaru na Planinici i u Sovićima, na tzv. prenosnom oltaru, ispod krošanje stabala ili u špiljama, slavili mise i pričešćivali puk. 

Dr. fra Julijan Jelinić u knjizi: « Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikola « navodi i izvješće, koje koncem 17. st., biskup fra Franjo Baličević poslao Sv. Stolici u Rim, kako je «… u svom kanoničkom pohodu kršćanskom puku po župama, na podijeljenoj potvrdi u samostanu u Kreševu, posvetio 93 pokretna oltara, od kojih je jedan u župi Goranci.» 

Obradiva zemlja, pašnjaci i livade, smatrani su najvećom vrijednošću. Prodavala se je samo u ljutoj muci i nevolji. Nastojalo se je obraditi svaki najmanji « pregršt « zemlje. Na području Planinice nije bilo izrazitih zemljoposjednika, ali je bilo dovoljno radno sposobnih muškaraca.

Na osnovu « Šematizma « fra Petra Bakule Podivačje je 1867.g. imalo 13 katoličkih obitelji i 97 žitelja. Kuće su bile pokrivene («pošivane») krovom od raži. Selo je imalo dva bunara sa živom vodom, jedan «Ivica mali bunar» za pitku vodu i drugi «Ivica bunar» za stoku i pranje odjece. Kapelica i groblje nalazili su se u «Talića ogradi», a svećenik je dolazio iz župe Goranaci. 

1874.godina bila je nerodna u Hercegovini. Oslabljeno Otomansko carstvo i samovolja aga i begova  bio je razlog da od još osiromašnijega puka ubiru porezna davanja. To je uzrokovalo  da se u proljeće 1875.g. govorkalo  po selima  o pobuni hercegovačkih Hrvata protiv četverostoljetne Osmanske vlasti. 19. lipnja 1875.g. pod vodstvom don Ivana Musića, hrvatski seljaci stolačkih sela, započeli su puškaranje na mostu preko rijeke Krupe u Dračevu kod Čapljine. Pobuni su se pridružila okolna mjesta, tako da je poprimila regionalni karakter i prerasla u ustanak protiv Osmanlija. Tijekom ustanka muslimanski živalj uglavnom je djelovalo na  turskoj strani. Ohrabljen dvjema pobjedama don Ivan je proglasio jedan dio Hercegovine slobodnim područjem. 1876.g. u rat su se uključile i Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora, a godinu dana kasnije i Rusija. Izravni cilj  rata bio je oslobođenje BiH, a  posljedica  je sazivanje europskih velesila, tzv. Berlinski kongres, na kojemu je 1878.g., čl. 25. “… stavljeno u dužnost Austro-Ugarskoj da zaposjedne BiH i njima upravlja.” Ovom odlukom nisu bile zadovoljne Turska i Srbije, ali su bile preslabe da bi se usprotivile. Slovilo je, da je sultan prijateljskoj Austriji prepustio privremeno upravljanje. 

Za portal Raška Gora, prilog pripremio Vinko Ćubela

Podijeli na:

Nema komentara:

Objavi komentar

V A Ž N O! Drage Hrvatice i Hrvati – državljani BiH koji živite izvan BiH! Prijavite se za glasovanje na izborima! Rok za prijavu, koja omogućava glasovanje državljanima BiH koji žive izvan BiH, istječe 19. srpnja 2022. godine, više na www.izbori.ba ili putem info-linije: +387 33/251-331 i +387/33 251-332 ili e-adresa: info@izbori.ba // Opći izbori u BiH: Za glasanje van države se prijavilo 55.000 birača

SLIKA MJESECA: Goranačka ljepota