Naselje Raška Gora prvi put se spominje 1475. godine u popisu turskih vlasti pod imenom Hraška Gora. Smješteno je na vrletima istoimene planine iznad Mostara i sastoji se od zaselaka: Domazeti, Podivačje, Sirge, Orašine, Plužni Dolac, Ćordina Kula, Vukovine i Željetuš. Stanovnici su se pretežno bavili stočarstvom, jer nisko raslinje, poznato kao tilovina, ostavlja malo obradivog zemljišta za uzgoj krumpira i kupusa. Voda se uglavnom skupljala u čatrnjama i bunarima, piše portal Goranci online.
Raška Gora ima četiri groblja: Talića ograda u Podivačju, Plužni Dolac, Orašine kod Šunjića kuća i groblje u zaseoku Sirge. Prema popisu biskupa fra Pave Dragičevića iz 1743. godine, Raška Gora imala je 192 stanovnika u 23 obitelji. Prema popisu biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768. godine, broj stanovnika iznosio je 141 u 21 obitelji. Popis biskupa fra Augustina Miletića iz 1813. godine pokazuje da su Raška Gora i Vrdi zajedno imali 505 stanovnika u 70 obitelji, dok je prema popisu fra Ilije Vidoševića iz 1844. godine bilo 234 stanovnika u 54 kuće. U "Šematizmu" fra Petra Bakule iz 1867. godine, Podivačje je imalo 13 katoličkih obitelji s ukupno 97 žitelja.
Kako je nepojmljivim načinom ratovanja mletačkih generala pokrajina opustošena, tvrdi gradovi zapušteni, a puk doveden k moru; Turci su opet često napadali i pozivali raju da se vrati na plodne zemlje i prostrane pašnjake, kojih na neplodnim i krševitim morskim obalama nisu imali. Tako su mnogi, zajedno sa svojim životinjama, vraćali se u gore i planinske zbjegove. Franovci su uspjeli dobiti dozvolu da mogu obilaziti kršćane i vršiti zakonske obrede među tim pukom.
Fratri župe Mostar, skrivajući se od Turaka, boravili su od 1672. godine u bespućima Vukovina, župe Raška Gora. Godine 1797. preselili su se u Gornji Gradac i pohranili svećeničke haljine, križ, moći i kalež iz 1636. godine u kući obitelji Pehar u Sirgama. Obilazili su vjernike u selima Bogodol, Pod Čabulju, Misištu Bile, Gorancima te na području Raške Gore u selima Podivačje, Ćordina Kula, Vukovine, preko Đubrana, južno do sela Domazeti, pa prema Mostaru na Planinici i u Sovićima. Mise su slavili na prenosnom oltaru, ispod krošanja stabala ili u špiljama.
Dr. fra Julijan Jelinić u knjizi "Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikola" navodi izvješće biskupa fra Franje Baličevića, poslanog Svetoj Stolici krajem 17. stoljeća, kako je u svom kanoničkom pohodu kršćanskom puku po župama posvetio 93 pokretna oltara, od kojih je jedan bio u župi Goranci.
Obradiva zemlja, pašnjaci i livade smatrani su najvećom vrijednošću. Prodavala se samo u velikoj nevolji. Nastojalo se obraditi svaki najmanji komadić zemlje. Na području Planinice nije bilo velikih zemljoposjednika, ali je bilo dovoljno radno sposobnih muškaraca. Kuće su bile pokrivene krovovima od raži. Selo Podivačje imalo je dva bunara s živom vodom, jedan za pitku vodu i drugi za stoku i pranje odjeće. Kapelica i groblje nalazili su se u "Talića ogradi", a svećenik je dolazio iz župe Goranci.
Godina 1874. bila je nerodna u Hercegovini. Oslabljeno Otomansko carstvo i samovolja aga i begova uzrokovali su dodatno osiromašenje puka. Zbog toga se u proljeće 1875. godine počelo govoriti o pobuni hercegovačkih Hrvata protiv četverostoljetne osmanske vlasti. Pobuna je započela 19. lipnja 1875. godine pod vodstvom don Ivana Musića, kada su hrvatski seljaci stolačkih sela napali most preko rijeke Krupe u Dračevu kod Čapljine. Pobuna je ubrzo prerasla u regionalni ustanak protiv Osmanlija. Muslimanski živalj uglavnom je podržavao Turke. Ohrabren dvjema pobjedama, don Ivan je proglasio dio Hercegovine slobodnim područjem.
Godine 1876. u rat su se uključile Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora, a godinu dana kasnije i Rusija. Izravni cilj rata bio je oslobođenje BiH, a posljedica je bila sazivanje europskih velesila na Berlinski kongres 1878. godine, na kojem je odlučeno da Austro-Ugarska zaposjedne BiH i njima upravlja. Ova odluka nije zadovoljila Tursku i Srbiju, ali su bile preslabe da se usprotive. Tako je sultan privremeno prepustio upravljanje prijateljskoj Austriji.
Naselje Raška Gora spominje se prvi put 1475.g. u popisu turskih vlasti pod imenom Hraška Gora. Rasprostranjena je na vrletima istoimene planine iznad Mostara, a sastoji se od zaselaka: Domazeti, Podivačje, Sirge, Orašine, Plužni Dolac, Ćordina Kula, Vukovine i Željetuš. Stanovnici su se bavili pretežno stočarstvom, budući da nisko raslinje, tzv. tilovina, ostavlja malo obradivog zemljišta za krumpir i kupus. Voda se uglavnom skuplja u čatrnjama i bunarima. Na području Raške Gore postoje četiri groblja: Talića ograda u Podivačju, Plužni Dolac, Orašine kod Šunjića kuća i groblje u zaseoku Sirge. Prema popisu biskupa fra Pave Dragičevića od 1743.g. Raška Gora je imala u 23 obitelji 192 čeljadi, a na osnovu popisa biskupa fra Marijana Bogdanovića iz 1768.g. u 21 obitelji 141 čeljadi. Na osnovu popisa biskupa fra Augustina Miletića od 1813.g. Raška Gora i Vrdi imali su 505 čeljadi u 70 obitelji, a u popisu fra Ilije Vidoševića iz 1844.g. bile su 54 kuće s 234 ukućana. U «Šematizmu» fra Petra Bakule iz 1867.g. samo je Podivačje imalo 13 katoličkih obitelji s 97 žitelja.
« Kako je nepojmljivim načinom ratovanja mletačkih gjenerala pokrajina opustošena bila, tvrdi gradovi zapušteni i puk doveden k moru; Turci opet često četkujući ostajali su u prvašnjih sgodnih mjesti i raju pozivahu, da se povrati na plodne zemlje i prostrane pašnjake, kojih pri neplodnih i krševitih morskih obala nisu imali i tužno su živjeli od mletačke sode, soli i boba, ter su se mnogi sa životinjom vraćali u gore i planinske zbjegove. Stoga i franovci dostigoše pomenute dozvole da mogu kršćane obilaziti i zakonske obrede među tim pukom vršiti.» pa nadalje nastavlja:
Pošto su fratri župe Mostar, skrivajući se od Turaka, boraveći od 1672.g. u bespućima Vukovina, župe Raška Gora, kraj Mostara, preselili 1797.g. u Gornji Gradac, pohranili su u kući obitelji Pehar u Sirgama svoje svećeničke haljine, križ, moći i kalež iz 1636.g., te su, oblazeći vjernike po selima Bogodol, Pod Čabulju, pa na Misištu Bile, Gorancima, te na području Raške Gore, selima Podivačju, Ćordinoj Kuli, Vukovinama, preko Đubrana, južno do sela Domazeti, pa prema Mostaru na Planinici i u Sovićima, na tzv. prenosnom oltaru, ispod krošanje stabala ili u špiljama, slavili mise i pričešćivali puk.
Dr. fra Julijan Jelinić u knjizi: « Kraljevsko Visoko i samostan sv. Nikola « navodi i izvješće, koje koncem 17. st., biskup fra Franjo Baličević poslao Sv. Stolici u Rim, kako je «… u svom kanoničkom pohodu kršćanskom puku po župama, na podijeljenoj potvrdi u samostanu u Kreševu, posvetio 93 pokretna oltara, od kojih je jedan u župi Goranci.»
Obradiva zemlja, pašnjaci i livade, smatrani su najvećom vrijednošću. Prodavala se je samo u ljutoj muci i nevolji. Nastojalo se je obraditi svaki najmanji « pregršt « zemlje. Na području Planinice nije bilo izrazitih zemljoposjednika, ali je bilo dovoljno radno sposobnih muškaraca.
Na osnovu « Šematizma « fra Petra Bakule Podivačje je 1867.g. imalo 13 katoličkih obitelji i 97 žitelja. Kuće su bile pokrivene («pošivane») krovom od raži. Selo je imalo dva bunara sa živom vodom, jedan «Ivica mali bunar» za pitku vodu i drugi «Ivica bunar» za stoku i pranje odjece. Kapelica i groblje nalazili su se u «Talića ogradi», a svećenik je dolazio iz župe Goranaci.
1874.godina bila je nerodna u Hercegovini. Oslabljeno Otomansko carstvo i samovolja aga i begova bio je razlog da od još osiromašnijega puka ubiru porezna davanja. To je uzrokovalo da se u proljeće 1875.g. govorkalo po selima o pobuni hercegovačkih Hrvata protiv četverostoljetne Osmanske vlasti. 19. lipnja 1875.g. pod vodstvom don Ivana Musića, hrvatski seljaci stolačkih sela, započeli su puškaranje na mostu preko rijeke Krupe u Dračevu kod Čapljine. Pobuni su se pridružila okolna mjesta, tako da je poprimila regionalni karakter i prerasla u ustanak protiv Osmanlija. Tijekom ustanka muslimanski živalj uglavnom je djelovalo na turskoj strani. Ohrabljen dvjema pobjedama don Ivan je proglasio jedan dio Hercegovine slobodnim područjem. 1876.g. u rat su se uključile i Kneževina Srbija i Kneževina Crna Gora, a godinu dana kasnije i Rusija. Izravni cilj rata bio je oslobođenje BiH, a posljedica je sazivanje europskih velesila, tzv. Berlinski kongres, na kojemu je 1878.g., čl. 25. “… stavljeno u dužnost Austro-Ugarskoj da zaposjedne BiH i njima upravlja.” Ovom odlukom nisu bile zadovoljne Turska i Srbije, ali su bile preslabe da bi se usprotivile. Slovilo je, da je sultan prijateljskoj Austriji prepustio privremeno upravljanje.
Za portal Raška Gora, prilog pripremio Vinko Ćubela
Nema komentara:
Objavi komentar