Dr. fra Robert Jolić: „Ideološko pogubljenje“ i publicist Ivan Matić (2)

Na naš redakcijski mail stigla je druga reakcija dr. fra Roberta Jolića na drugu reakciju Ivana Matića

Istu prenosimo u cijelosti.

Veoma sam dirnut pohvalom publicista Ivana Matića, kojemu je „drago da se Robert Jolić u svome odgovoru izuzetno pozitivno osvrnuo na projekt Groblje mire“. Da to nije „drago“ Matiću, ja zacijelo ne bih mogao mirno spavati. 

Ali eto, da ne bi sve bilo tako jasno i Matiću „drago“, on moje izjave na RTV Herceg-Bosna naziva „razbarušenim“. Razbarušena može biti kosa, a ne izjava. Moja kosa teško može biti razbarušena, jer se nemam čime pohvaliti. Moja izjava može dakako biti smetena, nespretna – ali sudeći po iznimno velikom broju pohvala koje sam dobio nakon reakcije na prvi Matićev tekst, sumnjam da to misli još bilo tko, osim samog Matića. Što se tiče moje taštine i poniznosti, držim da u tome nisam najsjajniji, zacijelo bi bolje bilo da jesam – ali to je tema koja s povijesnim neslaganjima (mojim i Matićevim) nema nikakve veze, pa o tome neću. Ja svakako ni najmanje nisam uvrijeđen, niti mi je proradila taština, kako mi podmeće Matić, zbog toga što me on nije oslovio „doktor“ i „fra“, ali kad su njega već predstavili kao „publicista“, onda je red da se i mene predstavi kao doktora, fratra i povjesničara.

No sve je to nebitno. Važno je ono u čemu se Matić i ja iz korijena ne slažemo, a to je priznavanje ili nepriznavanje (civilnih) žrtava koje su učinili pripadnici našega naroda nad pripadnicima nekoga drugog naroda. I ne odnosi se to na Hrvate i Srbe u Drugom svjetskom ratu i poraću, nego općenito na sve narode, sve ratove, sve zločince i sve žrtve u povijesti. Pijetet prema žrtvama bilo kojega naroda i bilo kojega vremena je, kako reče dr. fra Ivan Bubalo, „razdjelnica između barbarstva i civilizacije, između bestijalnosti i humanosti“. Potpuna je besmislica povezivanje pijeteta prema nevinim žrtvama (u konkretnom slučaju srpskim) s tezama o genocidnosti hrvatskoga naroda, koju je plasirala srpska politika, a pogotovo je odvratno uspoređivati mene sa srpskim ideologom Stevanom Moljevićem. To može samo izvrnuta logika kakvu ima Matić. 

Potpuno je besmislena njegova teza da, u slučaju da Hrvati priznaju da su neki njihovi pripadnici činili zločine, to zapravo znači priznanje kolektivne krivnje hrvatskoga naroda. Niti sam ja ikada spomenuo da bi time „hrvatski narod na sebe prihvatio odgovornost za zločine počinjene od strane ustaškoga pokreta“, štoviše da „onda mora prihvatiti i odgovornost za zločine partizanskog pokreta“. Niti se Hrvati u budućnosti trebaju neprestano „ispričavati za ‘grijehe prošlosti’“, kako nas mudro podučava Matić. Moje riječi znače samo ono što sam naveo u njima: zločin je neprihvatljiv normalnom čovjeku, bez obzira tko ga počinio; žrtva je žrtva, bez obzira kojem narodu pripadala. Otkuda ideja Matiću da se hrvatski narod treba ispričavati?! Pa nije narod činio zločine, nego su ih činili zločinci. 

Zanimljiva je argumentacija publicista Matića da su Srbi sve prvi počeli – još tamo od Stjepana Radića. Pa su onda nastale ustaše. Pa je onda počeo rat. Pa su onda Srbi počinili zločine. Pa su onda reagirali Hrvati. Kao da smo mi mala djeca pa nam Matić ima potrebu docirati. To ne samo da znam ja, nego i djeca u školi koja su se ikada susrela s temom Drugoga svjetskog rata, štoviše uspostave nesretne Kraljevina SHS (kasnije Jugoslavije): o progonima hrvatskoga i drugih nesrpskih naroda, o zločinima srpske vojske, redara, financijske policije (vilanaca, kako se kaže u Hercegovini). No tragično je da nam Matić to prezentira kao opravdanje za zločine ustaša: dakle, Srbi su prvi počeli, oni su činili zločine nad Hrvatima, pa je onda opravdano što su im neki od njih vratili milo za drago. Što su ubacivali žene, djecu (i od jedne i dvije godine života!) i starce u jame. Ja se takvoj logici čudim i s gnušanjem je odbacujem. Takvu argumentaciju ne može prihvatiti niti podržati ni jedan jedini normalan čovjek, iz bilo kojega naroda. I potpuna je laž (ne mogu to drukčije nazvati, žao mi je) Matićeva rečenica: „Začuđuju me i više puta paušalne Jolićeve teze prema kojima su ‘naši sve počeli’“, jer ja to nikada nisam rekao. Naprotiv, sa zločinima, rušenjem, paljenjem i terorom prvi su započeli pripadnici starojugoslavenske vojske, kao i njima pridruženi četnici. Ali to nipošto nije opravdanje za zločine nad srpskim civilima. 

Kao konkretan primjer navodi Matić slučaj Franje Vege, čiju su obitelj, barem tako tvrdi Matić, ubili prije toga srpski vojnici. Matić štoviše sumnja i u pripadnost Franje Vege „tadašnjoj strukturi lokalnih vlasti NDH“, nego zločine koje je počinio smatra prije osobnom osvetom. Da je to potpuno promašena teza najbolje pokazuje veoma opširan i izvanredan spis koji je pisao fra Tugomir Soldo 1951. godine te ga poslao dr. Krunoslavu Draganoviću, a u kojem osobito precizno opisuje stanje u Čapljini te 1941. godine. A Soldo je to mogao veoma dobro znati jer je čitavo vrijeme rata bio kapelan u Čapljini. Evo što on piše o Franji Vegi: „U prvim danima mjeseca lipnja stigli su iz Zagreba studenti Vego Franjo i Filipović Niko. Na prvome susretu ukorili su odbornike u Ustaškom stanu, zašto se još Srbi šetaju po Čapljini. I ljudi su se samo zgledavali i pitali se: pa šta hoće ovi mladunci iz Zagreba. Sutradan su došli u ured odbora, pokazali dekrete logornika i tabornika, raspustili odbor, preuzeli knjige i svu vlast u svoje ruke. Prikupili su uza se desetak, a kasnije nešto više probisvijeta, cigana i propalih tipova, dali im puške i stavili im na kapu U, pa nije bilo nikakvo čudo da su uknuli i jauknuli [ne samo] Srbi, nego i svi čestiti Hrvati. I prvih dana svak se je snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladićima koji ne znadu ni što je pravo ni pravda, ni čast ni vlast, ni ljudsko dostojanstvo ni život. No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu, pa nije ništa drugo preostalo nego bespomoćno gledati i uzdisati.“ 

Misli li Matić još uvijek da ne postoje jasni dokazi da je Vego poslan iz Zagreba, s dekretom o preuzimanju vlasti u Čapljini i da nije radio po uputama nekih iz vrhova ustaških struktura u Zagrebu? Nakon njegova dolaska počeli su progoni srpskoga stanovništva, ubijanja, a vrhunac je bilo ubijanje stotina civila iz Pribilovaca, koji su ubačeni u jamu ponad Šurmanaca. Vego je otvoreno prijetio i svima onima koji su se zauzimali za progonjene srpske civile, ponajprije župniku fra Andriji Jelčiću i kapelanu fra Tugomiru Soldi, kao i biskupijskim svećenicima s one strane Neretve. O tome Soldo: „I mi smo trnuli od užasa i ne znajući točno što se događa govorili smo: Zlo, zlo, zlo! Bog će kazniti hrvatski narod. I sutradan nitko nam nije znao reći, što se je to zbilo. Šoferi se ne usuđuju kazati istinu, a vojnici govore da su se Srbi pobunili, pa pobunjenike skupljaju u sabirni logor da ih zaposle korisnim radom. Vego i njegovi pomoćnici čitavi su dan na poslu. Fra Andrija Jelčić traži ‘predstavnike’ da intervenira i protestira jer sluti da čine zlo i nepravdu Srbima. Vegu ne nalazi, ali mu drugi odgovaraju da se Srbima neće ništa zla dogoditi. I ako ništa pozitivno nismo mogli saznati, ipak mi je pred večer prvoga dana nakon Vegine akcije, bilo jasno da se radi o masakru Srba. Pitao sam jednoga ‘junaka’ sa U na glavi, što se to zbiva pod zaštitom noći, pa mi je rekao: ‘Ne zauzimlji se za Srbe! Ti si i do sada omeo naše planove u čišćenju. Tko se bude za Srbe zauzimao, platit će glavom zajedno sa Srbima!’ I oči su mi se otvorile. I javno sam na ulici reagirao: ‘Propali smo. Prokletstvo Božje izazivljete na čitavi hrvatski narod! Bog će nas zbog vas kazniti! Tako se ne izgrađuje Hrvatska Država! To su mine u temelje Hrvatske Države! To se ne smije činiti, kada bi vam to i Poglavnik naredio, jer se većma treba Bogu pokoravati, negoli ljudima!…’ I ove moje riječi bile su i previše glasne. Čulo ih je na ulici dosta svijeta i nekoliko ‘junaka’ sa U na glavi“ (Soldin tekst objavljen je u Hercegovini franciscani, br. 7, Mostar, 2011., str. 379-456, prir. dr. Ivica Šarac; navodi sa str. 387 i 389). Ovo je istina jer ju je pisao svjedok prve ruke. Sigurno je dakle da je Vego došao iz Zagreba s dekretom o preuzimanju vlasti. Sigurno je da je progonio i ubijao srpsko civilno stanovništvo. Sigurno je da su on i njemu slični sramota hrvatskoga naroda, kako su to već 1941. uviđali i fra Tugomir i fra Andrija i svi normalni ljudi, Hrvati. I jasno je da ne treba „hrvatski narod na sebe prihvatiti odgovornost za zločine počinjene od strane ustaškog pokreta“, kako Matić imputira meni, jer hrvatski narod nije imao nikakve veze s time, štoviše je u najvećem broju osuđivao takve zločine. I ne samo to. Nisu ni svi hrvatski vojnici, bilo ustaše, bilo domobrani, činili zločine, nego samo izrodi među njima. Niti su hrvatski vojnici u rat išli zbog ideologije (fašističke, nacionalsocijalističke ili bilo kakve druge), jer o tome najveći broj njih nije znao ništa, nego zbog obrane domovine i stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države nakon tragičnoga iskustva zajedničkoga života u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj su svu vlast imali Srbi, a ostali su narodi bili obespravljeni i nerijetko progonjeni.

Upravo je nevjerojatno da Matić meni u više navrata prigovara kako su moje tvrdnje u najvećoj mjeri „preuzete iz nekadašnje jugoslavenske ili velikosrpske propagande“, ničim to dakako ne dokazujući, a ne uviđajući pritom da su zapravo njegovi stavovi istovjetni s komunističko-jugoslavenskom i velikosrpskom propagandom. Jer ni oni nikada nisu priznavali žrtve drugih (naroda) niti zločince u svojim redovima; zločinci su – upravo po Matićevu obrascu – uvijek bili drugi (ustaše, Nijemci, fašisti etc.), a žrtve su bile samo u njihovim redovima (i narodu). Nisu li upravo partizani svojim herojima dizali spomenike na sve strane, a preoravali čak i groblja u kojim su bili pokopani njima neprijateljski vojnici? 

Matić se poziva na knjigu Stjepana Loze Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima, Split, 2017., i na dva „detaljno proanalizirana dokumenta“ u toj knjizi, za koja kaže da su bila „dugo prešućivana“. To nije istina! O memorandumu Srpske pravoslavne crkve (episkopa Valerijana) upućenu generalu Dankelmannu pisao je, primjerice, Jure Krišto u knjizi Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, knjiga prva, Zagreb, 1998. Pisao je još ranije i Jozo Tomasevich u knjizi Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., a pisao je i Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb, 1989. A o Moljevićevom spisu Homogena Srbija toliko je pisano puno prije Stjepana Loze, da bi bilo premalo prostora nabrojiti sve autore i naslove koji su obrađivali ili doticali tu temu. Pisao sam čak i ja u zborniku radova Rama u Drugom svjetskom ratu i poraću, Rama-Šćit – Zagreb, 2021. Matić očito spada među one koji su pročitali samo jednu knjigu. Ne bi bilo na odmet da se kloni Loze i proširi horizonte… 

Za kraj ponavljam ono što sam već rekao prošli put: mene je – upravo kao fra Tugomira Solde 1941. – stid što u mome narodu još uvijek ima onih koji opravdavaju zločine i nemaju nimalo empatije za žrtve. Takvi stavovi kakve širi Matić (ili onaj koji se krije iza njegova imena, svejedno) su politički štetni za hrvatski narod, moralno nedopustivi i sramotni. A o kršćanskom nauku da i ne govorim, primjerice o onoj Isusovoj: „Ljubite i svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze“ (Lk 6,27), ili pak „Praštajte i oprostit će vam se” (Luka 6,37). To je od Matića daleko svjetlosne godine. Njegov je kriterij: oni su prvi započeli, vratite im istom mjerom. Daleko bilo od mene i svakoga normalnog Hrvata i svakoga normalnog čovjeka na svijetu! 

dr. fra Robert Jolić, povjesničar

Pročitaj članak

Matić: ‘Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?‘ (2. dio)

Nakon što nam je 23. kolovoza na regakcijski mail stigao osvrt Ivana Marića na izjavu fra Roberta Jolića, fra Robert je odgovorio Ivanu u svojem dopisu. Sada smo na redakcijski mail dobili osvrt na odgovor od Ivana Matića prenosimo u cijelosti

S osobitim sam zanimanjem proučio odgovor na moj polemički tekst »Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?«, objavljen 23. kolovoza na nekolicini portala u prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Čitajući odgovor od osobe potpisane kao »dr. fra Robert Jolić, povjesničar«, u trenutku shvatih zbog čega se potpisani u tolikoj mjeri okomio na moju neznatnost, odnosno »bijedu i primitivizam jednoga jadnoga "publicista" Ivana Matića«, a ne primarno na navode iznesene u tekstu. 

Poštujem, ali ne razumijem ni Jolićevu taštinu, probuđenu jer ga očito nigdje nisam oslovio kao »doktora«, ali ni ispred njegovog imena stavio prefix »fra«, jer se nisam ni obraćao njemu kao franjevcu, nego njemu kao istraživaču koji javno komentira i piše o događajima iz naše sadašnjosti i prošlosti. Priznajem, od jednog franjevca nisam očekivao toliko osobne taštine, nego znatno više razumijevanja i tolerantnosti za sve one osobe koja drukčije promišljaju (kao i za moju neznatnost). 

Od Roberta Jolića sam očekivao puno više franjevačke skromnosti i poniznosti i fokusiranja na iznesene stavove, a puno manje površnosti primjene metoda »specijalnog ratovanja« u pokušaju diskreditiranja osobe koja se usudila polemizirati s »veličinom netipičnom za jednog subrata sv. Franje«, te osobom koja želi docirati »Ex cathedra«, ali mu to nikako ne polazi za rukom. 

Bilo kako bilo, zahvaljujući Jolićevom polemičkom odgovoru na moj tekst, moja neznatnost, ali i čitatelji, doznasmo da za Jolićeve razbarušene izjave izrečene u prilogu RTV Herceg Bosna ne idu njemu na teret jer »urednici redovite krate ono što je netko izjavio, kako bi izjavu prilagodili vremenskom okviru koji im je zadan«, što opet navodno nije odgovornost jednog doktora znanosti, nego eto urednika toga priloga i »publiciste Matića koji očito sve to nije imao na umu«, a drznuo se polemizirati sa stavovima izrečenim od strane »veličine« poput Roberta Jolića. 

Drago mi je da se Robert Jolić u svome odgovoru izuzetno pozitivno osvrnuo na projekt Groblja mira, otklonivši bilo kakvu mogućnost politikanstva oko toga projekta ili na misama koja se već 11. godina tradicionalno održavaju na tom mjestu. Međutim, ni dalje ne razumijem Jolićeve porive da na dan održavanja tradicionalne komemoracije i mise za žrtve svih totalitarnih sustava (fašizma, komunizma I nacionalsocijalizma) kao franjevac ne nazoči na koncelebriranoj misi, nego kao »povjesničar« razbarušeno govori o nekakvoj »našoj« odgovornosti, ili odgovornosti »naših«, a ne odgovornosti tri totalitarna sustava u čijem je međusobnom srazu, kao i čistkama koje su provodili, tijekom prošlog stoljeća živote izgubilo stotine milijuna ljudi. 

Zanimljiv mi je način na koji se Jolić odnosi prema žrtvama tih totalitarnih sustava, pripisujući neke »nama«, a neke »njima«. Osvrćući se tako na žrtve ustaškog režima iz 1941. u istočnoj Hercegovini i one stradale u Cebari 1942. godine Jolić navodi kako je i ranije, a i sada, želio »potaknuti na pošteno priznanje da je i među "našima" bilo zločinaca, kao i da je među "njihovima" bilo žrtava«, što se ne može nikako iščitati nego kao ishitren i nepromišljen pokušaj svrstavanje vlastitog naroda uz jedan od totalitarizama, osuđenih od javnosti i svih važnijih autoriteta današnjeg doba. Međutim, osobno sam totalno oprečnog mišljenja od Jolićevog. Ukoliko bi hrvatski narod na sebe prihvatio odgovornost za zločine počinjene od strane ustaškog pokreta, koji je, iako izrazito nacionalan, po svojim programskim osnovama ali i postupanjima potpuno totalitaran, revolucionaran i izrazito antidemokratski, onda mora prihvatiti i odgovornost za zločine partizanskog pokreta, kao oružanog dijela KPJ, koji je istina anacionalan, ali jednako totalitaran i antidemokratski kao i ustaški, a svakako je po primjeni revolucionarnih metoda izrazito revolucionarniji od ustaškog. 

Kada bi se hrvatski narod doveo u poziciju kakvu Jolić i njemu slični zagovaraju, onda bi se morali ispričavati ne samo za zločine ustaškog režima, ili zločine pojedinaca i skupina s još dovoljno neistraženim ciljevima i porivima – uključujući i osobnu osvetu, nego i za sve zločine partizanskog pokreta uključujući i one na Kočevskom rogu i Širokom Brijegu. 

Nedvojbeno, a to bi Jolić kao povjesničar morao znati, partizanski pokret je iz ovih ili onih razloga, uključujući i zločine ustaškog režima, uživao potporu dijela hrvatskog naroda, što je neosporna činjenica, opisana i u preambuli Ustava Republike Hrvatske. Neke od partizanskih postrojbi, uključujući i 11. dalmatinsku brigadu, iz sastava 8. Dalmatinskog korpusa, popunjenu uglavnom Hrvatima iz Vrgoračkog kraja i dalmatinske obale, i zapovjednika brigade Ivana Guvu, vezuje se za neke od najgnusnijih zločina partizanskog pokreta poput onih u Širokom Brijegu, ili Kočevskom rogu, ili drugim masovnim stratištima. Gledajući stvari na pojednostavljen, razbarušen i priprost način poput Roberta Jolića, Hrvati ne bi u sadašnjosti i doglednoj budućnosti imali što drugo raditi nego se ispričavati za »grijehe prošlosti« i tako na sebe preuzeti odgovornost za zločine sva tri totalitarna sustava (jer je NDH bila saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije, a Tito Staljinov učenik), čime bi nedvojbeno u konačnici bila dokazana davno postavljena Moljevićeva teza o »genocidnosti hrvatskog naroda«. Stoga, logiku koju nam o ovome pokušava naturiti Robert Jolić, i njemu slični, hrvatski narod nije prihvatio, niti će kad prihvatiti. 

Pišući o zločinima u istočnoj Hercegovini, neosporno počinjenim tijekom 1941. godine, samo je nejasno od koga i s kojim motivima, Jolić navodi primjer Frane Vege iz Čapljine. Međutim, većini osoba koje se bave ovim temama, osim izgleda Roberta Jolića, ni danas nije poznato radi li se u ovom slučaju o osobnoj osveti zbog srpskih zločina počinjenih u Čapljini, Strugama i Trebižatu, sredinom travnja 1941. godine, ili nečem drugom. Nejasno je postoje li stvarni dokazi o pripadnosti Frane Vege i sličnih pojedinaca tadašnjoj strukturi lokalnih vlasti NDH u Hercegovini, preuzetoj od Kraljevine Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske, ili je riječ o tvrdnjama “rekla-kazala”, koje ga poluprivatno povezuju s kasnijim ustaškim generalom Ivanom Herenčićem. 

Stoga, Roberte Joliću ubuduće dobro promislite i izvagajte razliku među pojmovima ratnog zločina i zločina u ratu, te dobro promislite može li ovaj zločin, kao i niz drugih, biti zločin iz osobne osvete, koristoljublja, pukog dokazivanja i nekih drugih sličnih razloga, ili je riječ o pomno planiranom i sustavnom zločinu iza koga stoji vladajući sustav. 

Začuđuju me i više puta izrečene paušalne Jolićeve teze prema kojima su »naši sve počeli«, pri čemu opet aludira na tzv. divlje ustaše ili nastaše, pri čemu potpuno ignorira činjenicu o zločinima u travnju 1941. kada su kraljevski pitomci s mostarskog heliodroma počinili stravične zločine u Cimu i Ilićima, kada su uhitili i tadašnjeg provincijala fra Lea Petrovića. 

Nejasno mi je zbog čega, iznoseći vlastite teze, Robert Jolić u potpunosti ignorira i zločine koje su tih travanjskih dana u Čapljini i Trebižatu počinili pripadnici dočasničke kraljevske akademije iz Bileće?

Naime, 14. travnja 1941. godine ta je postrojba, ukupne brojnosti oko 180 ljudi, napala Čapljinu i okolna mjesta, pucajući na vrata i prozore kuća i bacajući na kuće ručne bombe. Tom su prigodom uhitili 140 lokalnih stanovnika hrvatske nacionalnosti, ranili njih 7 i pobili 20. Ne znam je li Robertu Joliću poznato da su među stradalima u tom pohodu u selu Struge kod Čapljine bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz sela Struge, kod Čapljine, uključujući i nemoćnu djecu, I može li to imati nekakvu uzročno- posljedičnu vezu s kasnijim aktivnostima tih »divljih ustaša«? 

Ne znam je li Joliću poznata činjenica da su srpski ustanici već u svibnju 1941. godine, čim su preživjeli prvi šok zbog uspostave NDH, otpočeli »Đurđevdansku« pobunu protiv NDH, koja se, međutim, nije uspjela proširiti? 

Ne znam je li povjesničaru Joliću poznato da je 28. lipnja pokrenuta »Vidovdanska« pobuna, posebno u istočnoj Hercegovini, na što se koncem srpnja nastavlja s »Ilindanskom« pobunom širih razmjera? Sve je to organizirano na temeljima velikosrpske ideologije, s ikonografijom i ciljevima fascinantno sličnim onima kojima smo svjedočili 1990. i 1991. godine? 

Sve to Robert Jolić iz sebi znanih razloga prešućuje i ignorira, busajući se istodobno u svoja hrvatska prsa, kao što u potpunosti ignorira i činjenicu da je ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. godine bio povod za tajno osnivanje ustaškog pokreta (UHRO). Stoga, ne opravdavajući ni jedan zločin, logičnijom mi se čini teza da je lanac zločina započeo toga 20 lipnja 1928. godine u beogradskoj skupštini, ili pak zločinima u Ilićima, Cimu, Čapljini I Strugama u travnju 1941., nego Jolićeva razbarušena teza koja podsjeća na »Valerijanov memorandum« prema kojoj su sve započeli »naši« u proljeće 1941. u istočnoj Hercegovini. 

Nejasno mi je isto tako ubraja li Robert Jolić u »naše« zločine i zločin počinjen 3 i 4 lipnja 1941. na lokalitetu Korita kod Bileće kada su muslimani iz Gacka, navodno u »naše« ime, počinili masovni zločin nad srpskim stanovništvom iz toga kraja, i trebamo li se i zbog toga zločina, o kome današnja bošnjačka historiografija kao i o mnogim drugim šuti, opet mi ispričavati? 

Jolićeve nepromišljene i brzoplete tvrdnje, od kojih je većina preuzeta iz nekadašnje jugoslavenske ili velikosrpske propagande, nisu znanstvene nego čisto politikansko-pamfletističke i izrazito štetne, i nevjerojatno me podsjećaju na nakane jednog velikobošnjačkog političara, istina srpskih korijena, koji se prije nekoliko godina u jednom danu došao pokloniti bošnjačkim žrtvama Heliodroma, srpskim žrtvama iz Pribilovaca i franjevcima pobijenim na Širokom Brijegu. Na prvi pogled sjajno – pijetet nevinim žrtvama iz sva tri naroda. Međutim, kad se stvar malo podrobnije raščlani, dolazimo do zaključka kako su počinitelji zločina u sva tri slučaja etnički Hrvati – odnosno HVO, ustaški pokret i dalmatinski partizani. Istina, spomenuti je političar tada položio vijenac na sva ta tri mjesta, ali ga na Širokom Brijegu nitko nije službeno dočekao jer je prepoznata stvarna nakana ovog njegovog scenarija. 

U više navrata Jolić se osvrće na nadnevak 28 lipnja 1941. godine, koji sam u svom prvom tekstu spomenuo kao jasnu razdjelnicu, pri čemu me neizravno prokazuje kao navodnog zagovornika zločina nakon 28 lipnja 1941. godine i Vidovdanskog ustanka, što je toliko gnjusno da ne zavrjeđuje nikakav komentar. 

Stoga, bez prevelike želje za argumentiranjem ovih teza, Roberta Jolića i njegove istomišljenike upućujem i na Rimske ugovore potpisane 18. svibnja 1941. godine, odnosno njihov drugi dio, poznat i kao »Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja«, iz koga je vidljivo da su istočna Hercegovina, kao uostalom i zapadna, zapravo demilitarizirana zona pod talijanskom okupacijom u kojoj ne može biti ustaških postrojbi. Snage NDH u svibnju 1941. na području Istočne Hercegovine pripadale su 6., 7. i 10. pohodnoj bojni domobranstva, ali su imale ukupno oko 200 ljudi, dok je oružništvo bilo stacionirano u većim mjestima ili raspršeno po malobrojnim postajama u ruralnom području. 

Isto tako, pažnji Roberta Jolića preporučam i djelo Stjepana Loze, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt »Homogena Srbija« 1941., u kojemu su detaljno proanalizirana dva dugo prešućivana velikosrpska dokumenta, nastala u lipnju 1941. godine, onaj o projektu »Homogena Srbija« Stevana Moljevića, koji je strateški dokument o tome što treba napraviti kako bi zaživjela Velika Srbija, i onaj »Valerijan memorand«, koji je u biti propagandna poluga za izvršenje jednog takvog projekta. 

Osobito Jolićevoj pažnji preporučam »Valerijanov memorandum«, koji je kao službeni dokument SPC već koncem lipnja 1941. godine, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom diplomatskim kanalima Jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu raširen po čitavom svijetu. »Valerijanov memorandum« je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već licitiralo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Stoga, Robertu Joliću sugeriram da dobro promisli je li se i osobno »upecao« u širenje propagandnih teza iz jednog propagandnog uratka kakav je zasigurno »Valerijanov memorandum«? 

Kad je, pak, Jolićeva znanstvena uloga u izradi niza monografija u pitanju, gdje mi opet pokušava prišiti nešto što nisam ni pomislio, doktor znanosti i povjesničar bi trebao praviti jasnu razliku između monografije o Međugorju i monografije o župi Međugorje, kao i razliku između monografije o Duvanjskom kraju od monografije o župi Tomislavgrad, ili bilo kojoj drugoj. Pri tome nije problem što on istražuje neistražene zločine iz prošlosti, nego što svoje radove sebeljubno trpa tamo gdje im nije mjesto, a Jolićevim radovima o ustaškim zločinima nije mjesto u bilo kojoj monografiji bilo koje katoličke župe, jer te župe nemaju dodirnih točaka s tim zločinima. 

Stoga Joliću od srca preporučam da i ubuduće istražuje ustaške zločine, ali da one činjenice koje precizno i kritički utvrdi usporedi s navodima u »Valerijanovom memorandum« od 24. lipnja 1941., kao i u dvije njegove dopunjene verzije, te sve to skupa kritički, što se od povjesničara očekuje, usporedi s navodima jugoslavenske historiografije. Kada taj proces kritički završi, dijeleći jasno nepobitne dokaze od krivotvorina, neka to ne objavljuje u monografijama župa, nego u časopisima koji se bave povijesnom problematikom. Tako koncipirane uratke ću rado čitati. 

Naravno, imao bih još toga dosta dodati, ali ovdje završavam svaku buduću polemiku s Robertom Jolićem! 

S poštovanjem! 

Ivan Matić, publicist

Pročitaj članak

Odgovor fra Roberta Jolića na tekst Ivana Matića

Na redakcijski mail pristigao je odgovor dr. fra Roberta Jolića na tekst autora Ivana Matića „Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?“ koji smo objavili na našem portalu. 

Odgovor prenosimo u cijelosti:

U prigodi mise za hrvatske žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na Groblju mira na Bilima 17. kolovoza ove godine novinar RTV Herceg-Bosne zamolio me za kratku izjavu. Na to sam nerado pristao jer imam previše drugoga posla, a k tome to i nije tema i razdoblje kojim se pobliže bavim; ipak, kad je rekao da ne može naći nikoga od onih znanstvenika kojima je to najuža struka, pristao sam jer načelno novinare nikad ne odbijam. 

U tome kratkom razgovoru naveo sam: 1. da se prema žrtvama treba odnositi s velikim pijetetom i da se moraju izdignuti iznad bilo kakvih političkih i drugih motiva; 2. da se moramo kloniti „kulture selektivnog sjećanja“ (naslov knjige dr. Ivica Šarca) po kojoj smo uvijek mi žrtve, a drugi su zločinci, nego priznati da su stradali i pripadnici drugih naroda, a da je i među nama bilo zločinaca, 3. da su komunistima poseban trn u oku bili svećenici i da su ih ubijali iz ideoloških razloga. 

Ne vidim što bi u tome bilo sporno; niti sam rekao što nova ni posebna, posebno ne zazorna. Držim da bi se svaki normalan čovjek, i Hrvat i Srbin, i bilo koji drugi, lako složio sa svim navedenim. No – očito da se baš svi i ne slažu s onim što sam rekao. Tako, primjerice, „publicist“ (što god to značilo) Ivan Matić, koji je sasuo na me drvlje i kamenje u svome tekstu Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio? objavljenom na portalu Vrisak. Ja se nisam „pogubio“ jer sam navedene stavove zastupao oduvijek – pa sam valjda oduvijek bio „ideološki pogubljen“. 

Vrlo je nezgodno osvrtati se na izjavu danu televiziji jer valja uvijek imati na umu da urednici redovite krate ono što je netko izjavio, kako bi izjavu prilagodili vremenskom okviru koji im je zadan. Stoga bi trebalo biti veoma oprezan u pisanju o izjavama za televiziju, imajući uvijek na umu da govornik ne može u tako kratkom vremenu reći sve što želi, kao i da se dio njegovih izjava krati. To publicist Ivan Matić očito nije imao na umu. No bez obzira na to, idemo vidjeti u čemu sam se ja to „ideološki pogubio“, prema Matićevu mišljenju. 

I. Ja sam izjavu dao prije mise na Groblju mira na Bilima i nisam mogao ni na koji način govoriti o „politikanstvu“ na samoj misi – što mi Matić podmeće. Niti sam mislio, niti sada mislim da je na misi bilo bilo kakvog politikanstva. Štoviše, pozdravljam nazočnost političkih predstavnika Hrvatske vlade i sabora, kao i domaćih visokih političara i zahvaljujem što na različite načine, i moralnom i financijskom podrškom, pomažu u velebnom projektu izgradnje Groblja mira. Ono što sam rekao vezano za „politiku“ jest činjenica da su se nerijetko žrtve rata koristile u političke svrhe, pri čemu sam naveo iskapanje jama u koje su u Drugom svjetskom ratu bile ubačene srpske žrtve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u čemu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a što nije imalo za cilj izražavanje pijeteta prema žrtvama i njihovo dostojno pokopavanje, nego zacrtavanje granica Velike Srbije (nažalost, taj dio je urednik ispustio, pa nije objavljen, što je i dovelo do ovakvog pogrešnog „čitanja“ mojih „ideoloških zabluda“). O tim iskapanjima pisao je Milorad Tomanić u svojoj antologijskoj studiji Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj (Beograd, 2001.): „Ali izgleda da neko nije želeo da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. (…) Kada je započeo rat u Hrvatskoj, iskopavanja kostiju su prestala, kao i pozivi Sabora [SPC-a] da se to i dalje radi. Začuđujuće je, međutim (ili možda nije), da u Srbiji nije obavljeno nijedno od takvih iskapanja. (…) Ili je, možda, [Abelova krv] prestala da viče [iz zemlje] kada se videlo koji su bili istinski motivi Srpske crkve, ko se sve spuštao u jame, a posebno kada su kosti žrtava Drugog svetskog rata prekrivene kostima novih žrtava, onih iz jugoslovenskog rata od 1991. do 1995.“ (str. 41-43). A „istinski motivi“ bili su stvaranje Velike Srbije – pa i na kostima žrtava rata! Moja je želja, i to sam i rekao u intervjuu – da nikada ne dopustimo da politika, sebeljublje, samoisticanje, razmirice bilo koje vrste dođu u prvi plan i da zasjene ono što je neusporedivo važnije, zapravo što je jedina svetinja, a to je molitva za žrtve i pijetet prema njima. Ne vidim stoga ništa sporno u mojoj izjavi – koja je u bitnome skraćena u televizijskom prilogu, što je možda moglo dovesti gledatelje u zabludu. A moju izjavu proglasiti „atakom na projekt Groblja mira“ može samo potpuno zlonamjerna osoba. Na Groblju mira na Bilima je i križ moga djeda (s majčine strane) Vladimira Galića iz Kongore kod Tomislavgrada, kojega su partizani kao hrvatskog domobrana ubili u Zagrebu pred kraj rata 1945. godine. A Matić tvrdi da ja otvoreno pokušavam kompromitirati „projekte kakav je Groblje mira“. Bože, svakakve bolesti! 

II. Ivan Matić je na nož dočekao i moju izjavu „da su u prvoj godini rata teško stradali i Srbi“. Dva puta on zapjenjeno tumači da su oni počeli stradavati tek nakon 28. lipnja 1941. i tzv. Vidovdanskog ustanka. Uopće ne shvaćam što je pisac htio reći. Je li to u redu što su počeli stradavati nakon 28. lipnja? Smatra li on da treba pohvaliti one ustaše (nastaše, divlje ustaše, ili kako su se već zvali) koji su srpske žene, djecu i starce počeli ubacivati u jame tek nakon 28. lipnja? Ti su srpski civili zacijelo biti iznimno zahvalni onima koji su ubijali – samo zato što to nisu činili prije 28. lipnja!? 

Kad sam upozorio da su i drugi imali žrtava, a ne samo mi; kad sam naveo da zločinci nisu samo iz drugih naroda, nego da ih je bilo i u našem narodu – nisam otkrio toplu vodu. To zna svatko tko se i najpovršnije želio uputiti u prilike Drugoga svjetskog rata (i poraća). Ja sam želio samo potaknuti na pošteno priznanje da je i među „našima“ bilo zločinaca, kao i da je među „njihovima“ bilo žrtava. To od nas zahtijeva temeljno ljudsko poštenje, a da i ne govorim o temeljnim kršćanskim principima. Ono što mora nadići svaki pošten čovjek je upravo „kultura (ili ne-kultura, primitivizam) selektivnog sjećanja“, po kojem su zločinci uvijek drugi, a žrtve uvijek mi. Nisam siguran je li Ivanu Matiću poznato da su upravo „naši“ na početku rata ubili brojne pravoslavne svećenike i kaluđere? Da su stotine srpske djece, žena i staraca ubacili u jame i ubili na druge načine? Što bi rekao publicist Matić na podatak da su divlje ustaše u duvanjskom selu Cebari, među 129 srpskih žrtava, u ljeto 1941. ubili Milicu Zelen Tominu, rođenu 1939. (bile su joj dvije godine!), Savu Zelena Ilijina, rođena 1939., Milicu Zelen Vasinu, rođenu 1940. (godinu dana!), Milicu Zelen Perinu, rođenu 1939., Dušana Zelena Ristina, rođena 1940. i brojnu drugu djecu, mlađu od sedam godina života (Duvanjski žrtvoslov, Tomislavgrad, 2013., str. 293-296). Je li to nešto čime bismo se mi Hrvati trebali ponositi? Je li to nešto što bismo mi Hrvati trebali prešućivati, nijekati? Ja to nikada nisam i nikada neću – bez obzira smatrao me Matić i njemu slični „ideološki pogubljenim“. 

Rekoh naprijed da je sasvim svejedno jesu li „naši“ ubijali prije ili poslije 28. lipnja 1941. – zločin je i prije i poslije. Ali kad se već publicist Matić toliko pjeni oko te teze – njemu za informaciju navodim da je i ona netočna. Naime, bilo je ubijanja Srba, i u Hercegovini, i prije toga fantomskoga 28. lipnja. U Mostaru su u noći s 31. svibnja na 1. lipnja 1941. uhićena petorica istaknutijih Mostaraca srpske nacionalnosti (dr. Feodor Lukač, Mihailo Blanić, Luka Kulaš, Ljubo Kulaš i Milan Vojinović). Skupina ustaša s nekim „stražarom Jusićem na čelu“ odvela ih na obalu Neretve kod Ortiješa i pogubila. Navodno se spasio samo dr. Lukač skokom u rijeku. Dr. Tomo Vukšić donosi podatak da je u Kronici biskupije biskup Mišić zabilježio „kako su i njega telefonski opominjali zato što je u kuću primio ustrašenu ženu dr. Lukača s djetetom“. Feodorov brat, dr. Aleksandar Lukač (liječnik), uhićen je tri tjedna kasnije u Ljubuškom zajedno sa sucem Maksimom Andrićem i još jednim mještaninom koji se zvao Ljuban Gnjato. Uhitila ih je skupina Frane Vege najvjerojatnije 23. lipnja 1941. i povela na Domanoviće, ali se tomu usprotivio tadašnji kotarski predstojnik u Ljubuškom Ivan Bukovac, i zadržani su u ljubuškom zatvoru. U noći je dr. Lukač ipak odveden na Trebižat i ubijen. 

Molio bih stoga Matića da mi pojasni koje su to moje kolege (povjesničari) utvrdili da na području Dalmacije i Hercegovine nije bila ni jedna jedina srpska žrtva prije 28. lipnja. To je očito netočno. Točno je pak da prije 28. lipnja nije bilo masovnih ubojstava.

Za razliku od publicista Matića ja držim da je zločinac uvijek zločinac, bez obzira kojemu narodu pripadao, i da je žrtva uvijek žrtva, također bez obzira kojem narodu pripadala. I da za svakoga zločinca, pa pripadao i mome narodu, treba reći da je zločinac. Ono što ja mislim o toj temi napisao sam (i izrekao u više prigoda) 2013. u recenziji knjige dr. Ivice Šarca Kultura selektivnog sjećanja: „Autor otvoreno progovara o zločinima na području Hercegovine, i to u nekoliko faza, o masovnim grobnicama, ali donosi i vijesti o prvim, ali i dubokim, sumnjama samih Hrvata, ne samo intelektualne elite, nego i običnih seljaka i radnika, koji su se ne samo zgrozili na vijesti o masovnim ubojstvima, nego i počeli s crnim predviđanjima o propasti takve države i o navlačenju prokletstva na čitavi narod – makar on u ogromnoj većini niti je imao niti je želio imati ikakve veze s tim strašnim zlodjelima.(…) U svakom slučaju, slanje redovito mlađih ustaških logornika i tabornika u Hercegovinu (studenata!), pošto se stanje nakon propasti Kraljevine Jugoslavije, barem na hercegovačkom području, bilo primirilo i slutilo na dobro, koji su započeli s progonima i masovnim zločinima nad srpskim stanovništvom, bila je tragična pogreška vrhovne ustaške vlasti, među kojima su neki (rasovi) i sami zastupali ideju o potrebi gruboga obračuna sa Srbima na prostoru (zamišljene) NDH, među kojima ne treba isključiti ni samoga poglavnika dr. Antu Pavelića“ (Hercegovina franciscana, br. 9, Mostar, 2013., str. 300-301). To je ono što ja mislim, otkad sam se počeo ozbiljno baviti navedenom problematikom. To je ono što misli svaki pošteni i normalan Hrvat. Ja se plašim ljudi kakav je publicist Matić. Štoviše, mene je stid što takvih (i danas) ima u mome narodu. Užasavam se samo pomisli da je Matić bio živ 1941. – kako bi on zdušno provodio politiku čišćenja drugih s naših prostora. Ili pokušavam zamisliti da neki sličan rat započne danas, u naše vrijeme. Gledam Matića kako stoji pred okupljenom srpskom djecom i ženama koje zločinci vode kako bi ih ubacili u jame ili pobili na druge način. A Matić ih tješi riječima: „Nećemo vas ubiti prije 28. lipnja (2025.)“, a oni mu radosno plješću rukama što im tako blagoglagoljivo i umilno progovara. 

Dakako, govoreći o žrtvama iz nekoga drugog naroda, kao i o zločincima iz našega naroda, nipošto ne želim skidati krivnju sa zločina drugih nad mojim narodom. Za to je potvrda što sam upravo ja vodio projekt Duvanjskog žrtvoslova i dovršio ga sa suradnicima 2013. godine. Dokaz je to što sam u monografijama svih župa koje sam pisao donio i detaljan popis svih (hrvatskih) žrtava rata. Dokaz je i izrada monumentalnog zbornika Rama u drugom svjetskom ratu i poraću, koji sam uredio i u kojem sam detaljno obradio temu velikosrpske ideologije i četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu. I zašto uopće dalje nabrajati, kao da se ja za nešto trebam ispričavati Matiću i njemu sličnima. Pijetet prema žrtvama vlastitoga naroda nipošto ne priječi pijetet i prema žrtvama drugih naroda. Naprotiv! Matić mi predbacuje i da sam namjeravao u monografiju župe Međugorje, koju sam objavio 2013. godine, umetnuti i tekst o jami u Šurmancima, u koju su ubačene stotine srpskih civila iz Prebilovaca. To je istina. I ne vidim u tome ništa sporno. Ja pritom ni na koji način nisam želio „oživjeti tu jugoslavensku režimsku matricu za podvaljivanje kukavičjeg jajeta Međugorju“, kako mi pokušava podvaliti Matić, što je perverzna laž i prvoklasna glupost, nego naprotiv skinuti ljagu s imena Međugorje, koje se u komunističkom tisku u vrijeme prvih godinama Gospinih ukazanja pokušavalo na sve načine povezati s jamom u Šurmancima. U tu su svrhu komunistički „publicisti“ bezočno i pogrdno pisali čak o „ustaškoj Gospi“. Meni je i danas žao što takav tekst nije ušao u monografiju župe Međugorje, jer bi on bio pojašnjenje onodobnih zbivanja (iz 1941.), a koja hodočasnike i druge posebno intrigiraju, i dokaz da međugorski fenomen iz 1981. nema nikakve veze sa zločinima iz 1941. Ali kad smo već zbog posebno osjetljive situacije odustali od te nakane (ondašnji međugorski župnik i ja), to me svejedno nije spriječilo da sam na drugome mjestu – u obaranju lažnih napisa nizozemskog antropologa Marta Baxa o Međugorju – iscrpno pisao, između ostaloga, i o jami u Šurmancima i o događanjima u Hercegovini u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća (Bolesne izmišljotine o Međugorju, Hercegovina franciscana, br. 9 (2013.), str. 223-242; Fabrications on Medjugorje: on Mart Bax’ Research, Studia ethnologica Croatica, vol. 25, Zagreb, 2013., str. 309-328). 

U svom antologijskom eseju/raspravi iz 2020. godine s „dvojcem s kormilarom“ (fra Ivan Šarčević i fra Drago Bojić) dr. fra Ivan Bubalo piše i o poštivanju svake žrtve (rata). Osvrćući se na poruku koju je dobio od dr. Ive Banca: „Mjera samilosti prema brutalno ubijenim ljudima, vezanim žicom u plitkim grobovima je mjera najelementarnije humanosti, čak da je riječ o najgorim zločincima“, Bubalo nastavlja: „Iza ovih riječi stoji praiskonsko uvjerenje o postojanju bezuvjetne nepisane zapovijedi božanskog zakon, koji svakoga obvezuje u savjesti, da se prema mrtvima odnosi s pijetetom, bez obzira o kome se radi i bez obzira na moguću suprotnu odredbu bilo kojega ljudskog autoriteta.“ Navodi zatim primjer starogrčke heroine Antigone koja je sahranila mrtvoga brata unatoč kraljevoj zabrani. „Sukob o kojemu se ovdje radi nije ništa manje nego sukob barbarstva i civilizacije. U trenutku kada je našem pradavnom pretku, u pretpovijesno vrijeme prekriveno neprozirnom tamom, u pogledu na mrtvog čovjeka odjednom sinulo da to nije samo leš poput životinjske lešine, nego da se u njemu susreće s tipično ljudskim fenomenom smrti koji ga upućuje prema jednoj višoj tajni, prema transcendentnoj zbilji – on to mrtvo tijelo nije jednostavno odbacio ustranu, nego mu je priredio obredni pokop i mjesto njegova vječno počinka štovao kao sveto mjesto. To je bio trenutak rađanja ljudske civilizacije iz tame barbarstva, trenutak u kome se duh izdignuo iz tame prirode. Otada pa sve do Sudnjeg dana odnos prema mrtvima kao takvima, bez ikakvih uvjeta i ograda, razdjelnica je između barbarstva i civilizacije, između bestijalnosti i humanosti“ (esej objavljen u knjizi dr. Bubala, Varia et diversa. O biti i činiti, Sarajevo, 2021.; navodi sa str. 443-445). Zbog toga što sam spomenuo da treba odati dužni pijetet i žrtvama drugoga naroda Ivan Matić me proglasio „prepisivačem antihrvatskih partijskih pamfleta iz mračnog doba komunizma“. Ja njega pak pozivam da pročita gornji tekst Bubala i sam odredi kojem on mentalitetu ili svijetu pripada: barbarstvu ili civilizaciji, bestijalnosti ili humanosti. 

III. Svima koji znaju išta o komunizmu poznato je da je jedan od ideoloških temelja toga pokreta bila i mržnja prema vjeri, ili religije, ovdje svejedno. Idejni tvorac toga bezbožnog pokreta Karl Marx govorio je o prirodnom „odumiranju religije“, a ona treba izumrijeti jer je „opijum za narod“ ili pak „opijum naroda“, kako se ponegdje navodi. No njegovi ideološki sljedbenici nisu baš mogli dočekati da religija „prirodno“ odumre, sama od sebe, nego su malo i pogurali to odumiranje, što ubijanjem svećenika, što oduzimanjem imovine, što ukidanjem vjerskih novina i sl. Bezbožni sljedbenici te ideologije bili su i jugoslavenski komunisti, koji su činili sve što i njihovi sovjetski uzori, pa su i oni malo pomagali „odumiranju religije“. Upravo iz te ideološke mržnje i sljepila prema Katoličkoj crkvi stradali su brojni svećenici, o kojima govori i publicist Ivan Matić. Moja rečenica da su svećenici, među kojima i hercegovački franjevci, bili žrtve komunističke ideologije je prema tome potpuno točna i ne vidim što bi tu bilo sporno. Dakako da je puko Matićevo nagađanje, u potpunoj suprotnosti s temeljima logike, kako ja tvrdim da bi ubijeni svećenici bili žrtve ideologije Katoličke crkve – što li već, nisam mogao ustanoviti sa sigurnošću što je pisac htio reći. Netočno je da bih ja ustvrdio kako je „najviše svećenika stradalo na Širokom Brijegu“, ali je točno da je u jednom danu, točnije u dva dana, tu stradalo najviše svećenika Katoličke crkve u Hrvata (što na samom Brijegu, što odvedenih u dalmatinske škrape i tamo ubijenih), a pogotovo je netočno da bih ja ustvrdio „kako su stradali isključivo zbog svog angažmana na području obrazovanja“, ali je točno da je i to svakako bio jedan od razloga. Da moja rečenica o ideološkoj pozadini ubojstva fratara i katoličkih svećenika općenito želi komuniste „u određenoj mjeri amnestirati“, možda zaključiti samo bolesna i izvrnuta logika. Ono što sam ja nazvao ubijanjem iz ideoloških razloga (Komunističke partije) je isto ono što mi u Crkvi nazivamo „in odium fidei“ (iz mržnje na vjeru). 

IV. Floskule i uvrede koje neštedimice Matić sipa na moj račun: „osebujni istup i teze izrečene s pozicija kakvog partijskog činovnika ili jugoslavenskog historiografa“, „tek jedna u nizu pustih tlapnji nastalih kao posljedica njegovih (mojih) osobnih frustracija i stanja u kome se nalazi“ (kakve li su to frustracije i kakvo li je to moje tragično stanje?! otkuda to Matić zna, kad ja za njega nikad nisam čuo), „dvojben je i vrlo kontroverzan čitav niz njegovih retrogradnih teza, preuzetih iz razdoblja komunističke Jugoslavije“ (kakve li su to kontroverze i retrogradne teze?!), „pusta prepisivačina antihrvatskih partijskih pamfleta iz mračnog doba komunizma“ (o Bože, ja i mračno doba komunizma, štoviše ja antihrvat!?), „tvrdnje s pozicija marksizma“ (ja i marksizam!?), negiranje partizanskih zločina – pokazuju samo bijedu i primitivizam jednoga jadnoga „publicista“ Ivana Matića. Za svašta u me dosad optuživali, ali me nikad još nitko nije optužio da sam antihrvat i partijski čovjek. Matiću uistinu valja čestitati na inventivnosti! 

dr. fra Robert Jolić, povjesničar

Pročitaj članak

Matić: ‘Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?‘

Na redakcijski mail dobili smo osvrt Ivana Matića, publiciste, na izjavu fra Roberta Jolića koju je dao za Dnevnik RTV Herceg Bosne povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

I ovog 23. kolovoza, europski narodi koji su desetljećima bili pod komunističkom vlašću obilježavaju Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Tako je u subotu 17. kolovoza na Bilima upriličena prigodna komemoracija posvećena žrtvama komunizma, fašizma i nacional-socijalizma. ​

Oni koji su joj nazočili, kao I oni koji su ju pratili putem izravnog televizijskog prijenosa, mogli su se osobno uvjeriti kako na tom prostoru, i u to vrijeme, nije bilo nikakvog politikanstva. Naravno, ukoliko se politikanstvom ne smatra nazočnost političkih predstavnika Vlade i Sabora Republike Hrvatske, te predstavnika Hrvatskog narodnog sabora BiH na komemorativnom skupu upriličenom u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. 

​Međutim, da postoje i drukčija promišljanja, ne samo u odnosu prema projektu Groblja mira na Bilima, nego i o nekim drugim srodnim temama, uvjerili smo se gledajući prilog RTV Herceg Bosne, »Sjećanja na stradale ne bi trebali biti predmet politikantstva«, objavljen i na mrežnim kanalima. (https://www.youtube.com/watch?v=ghZkaTbfOMw&t=170s). S osobitom sam pozornošću nekoliko puta pogledao izjavu fra Roberta Jolića, aktualnog arhivara Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, uz to i povjesničara, pokušavajući dokučiti što je stvarni cilj njegovog osebujnog istupa i teza izrečenih s pozicija kakvog partijskog činovnika ili jugoslavenskog historiografa iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. ​Slušajući izrečeno ostao sam zapanjen, pitajući se je li njegov istup u biti atak na projekt Groblja mira i aktivnosti Vicepostulature »Fra Leo Petrović I 65 subraće« ili tek jedna u nizu pustih tlapnji nastalih kao posljedica njegovih osobnih frustracija i stanja u kome se nalazi, kakav je očito i njegov raniji pokušaj da se u Monografiju o župi Međugorje uvrsti i jama u selu Šurmanci, koja se  nedvojbeno nalazi na prostoru župe Međugorje, ali njezin nastanak nema nikakve veze sa spomenutom Župom. Oni koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća pratili događanja i medijske napise o Međugorju, sigurno se sjećaju kako je tadašnji jugoslavenski komunistički tisak, koji je djelovao pod potpunim nadzorom SKJ i Službe državne sigurnosti, kao ključnu tezu za kompromitiranje ukazanja u Međugorju pokušavao iskoristiti činjenicu o postojanju jame u Šurmancima, i neospornim ustaškim zločinima počinjenim na tome mjestu. Razlozi zbog kojih su jugoslavenski režimski mediji, uz asistiranje Partije i SDS-a to činili potpuno su jasni. Međutim, zbog čega fra Robert Jolić nekoliko desetljeća kasnije pokušava oživjeti tu istu jugoslavensku režimsku matricu za podvaljivanje kukavičjeg jajeta Međugorju, u najmanju su ruku dvojbeni i svakako podložni jednoj obimnoj analizi. ​

Jednako tako, dvojben je i vrlo kontroverzan čitav niz njegovih retrogradnih teza, preuzetih iz razdoblja komunističke Jugoslavije, iznesenih u spomenutom prilogu RTV Herceg Bosne »Sjećanja na stradale ne bi trebali biti predmet politikantstva«, emitiranom 17. kolovoza ove godine. 

​»Zaboravljamo da su i drugi imali žrtve. Moj kolega dr. Ivica Šarac napisao je knjigu "Kultura selektivnog sjećanja". I to je ono što mi svi radimo. Ne samo Srbi, nego i mi. Činjenica je da su u prvoj  godini rata teško stradali Srbi i civili, koje su neki, nazovimo tako, od naših, a zvali su ih "divlje ustaše" ili "nastaše", žene i djecu ubacivali u jame, ubijali su pravoslavne svećenike. Treba početi od toga, treba biti iskren I pošten«, istaknuo je tom prigodom Jolić. ​

Ne osporavajući uopće Joliću pravo na osobno mišljenje, iako se u najvećoj mjeri ne slažem s tezama kreiranim od strane ideologa KPJ, koje je Jolić, iz sebi znanih razloga prihvatio, javno ga pitam zna li on ime bilo koje srpske žrtve stradale prije 28. lipnja 1941. i tzv. srpskog Vidovdanskog ustanka, na području Hercegovine? ​

Naravno, kao povjesničar, što u svakoj prigodi ističe, morao bi znati da su njegove kolege posljednjih godina utvrdile kako na prostoru Hercegovine i Dalmacije ne postoji ni jedna srpska žrtva stradala u razdoblju između 10 travnja I 28. lipnja 1941. A ako je već tako, onda »treba početi od toga i biti iskren I pošten«, što se od jednog franjevca i povjesničara svakako očekuje. ​

Jednako tako, od jednog intelektualca s dvije fakultetske diplome, svakako se očekuje puno više od puste prepisivačine antihrvatskih partijskih pamfleta iz mračnog doba komunizma i njihove uporabe u dnevno-političke svrhe te otvorenih pokušaja kompromitiranja projekta kakav je Groblje mira, gdje se komemoriralo žrtvama svih totalitarnih sustava u trenutcima kada je Jolić davao jednu ovakvu izjavu. 

U svome istupu fra Jolić također tvrdi kako su četnici ubijali katoličke svećenike »iz mržnje prema katoličkoj vjeri«, dok su to isto komunisti radili iz ideoloških razloga, pri čemu očito, namjerno ili ne, ove druge pokušava u određenoj mjeri amnestirati, a proces dokazivanja mučeništva 66 hercegovačkih franjevaca otežati. 

​»Ovo što su četnici ubijali katoličke svećenike razlog je jasno i u tome što su katolički i u tome što su uglavnom bili Hrvati pa su ih oni smatrali mogućom opasnošću za stvaranje velike Srbije, dok su kasnije, 1944. i pogotovo 1945., kad su partizani masovno ubijali katoličke svećenike, razlog je bio više ideološke naravi. Evo uzmimo samo kao primjer u nas u Hercegovini Široki Brijeg, gdje je stradalo najviše svećenika – fratara. Široki Brijeg je imao elitnu gimnaziju u to vrijeme, koja je imala 20 doktora znanosti – fratara«, naglasio je Jolić. ​

Analizirajući kontroverzni Jolićev istup ne mogu a ne zapitati se zna li on, kao povjesničar i franjevac, da su od ukupno 663 žrtve u Crkvi u Hrvata, Titovi partizani do 9. svibnja 1945. likvidirali njih 240, OZNA, KNOJ I KPJ nakon 9. svibnja 1945. – 263 žrtve, zna li da je na odsluženju JNA stradalo 12 crkvenih lica? ​

Zna li fra Robert Jolić da su četnici likvidirali 37 pripadnika Crkve u Hrvata, njemačke postrojbe njih 16, talijanske 2, ustaški režim njih 11, sovjetska Crvena armija njih 5, vlasti Kraljevine Jugoslavije njih 5, a Komunističke vlasti u Albaniji četiri pripadnika Crkve u Hrvata? ​

Sumirajući sve ove pokazatelje o stradanjima pripadnika Crkve od strane svih totalitarnih sustava, jasno je da ne stoji niti Jolićeva tvrdnja prema kojoj je najviše katoličkih svećenika stradalo na Širokom Brijegu, a još manje kako su stradali isključivo zbog svog angažmana na području obrazovanja. ​

Jolićeva prosudba o stradavanju hercegovačkih franjevaca isključivo zbog ideoloških razloga dijelom je točna. Ali ako tu tvrdnju promatramo isključivo s pozicija marksizma, što Jolić očito i čini. Naime, nedvojbeno je da je marksizam u samim svojim korijenima Crkvu obilježio kao svog ključnog ideološkog protivnika, a kad je već tako obilježena, onda je po samim tvorcima revolucionarne ideje i njihovim izvršiteljima, »u žaru revolucije i borbe za besklasno društvo te ideološke neistomišljenike sasvim legitimno bezočno i bez suda likvidirati«. ​

Međutim, tu se Robert Jolić, kao franjevac i povjesničar, očito pogubio, zaboravljajući da Katolička Crkva ne baštini niti živi ideologiju marksizma, niti je prihvatila ideološke ocjene te utopističke totalitarne ideologije, koju je čitav moderni svijet s prijezirom osudio. ​Za Katoličku Crkvu postoji vlastiti institut  »In odium fidei – iz mržnje prema vjeri«, što je kategorija u koju se svrstavaju svi oni pripadnici Crkve koji su stradali iz mržnje prema vjeri. U tu kategoriju nedvojbeno spada i 415 stradalih pripadnika Crkve u Hrvata, likvidiranih od strane Titovih partizana, OZNE, KNOJA, SKJ I JNA, što Jolić nevješto pokušava negirati. ​

S ovolike vremenske distance danas je sasvim očito daj je KPJ, na čelu s Titom, partizanski pokret I JNA kao njegov oružani dio, te OZNA I KNOJ kao represivni, imala osmišljen plan čija je realizacija trebala dovesti do ubojstva jedne trećine katoličkih svećenika, do protjerivanja druge te uguravanja preostale trećine u nekakva strukovna udruženja, poput Dobrog pastira, koji bi revno služili komunističkom režimu i poretku. Titov zahtjev blaženom kardinalu Alojziju Stepincu o otklonu od Vatikana i formiranju tzv. Jugoslavenske katoličke crkve, ključni je dokaz tih nauma, koje današnji istraživači trebaju koristiti na putu beatifikacije ogromne većine od ukupno 415 stradalih pripadnika Crkve u Hrvata, likvidiranih od strane Titovog režima. ​

Najmanje što se očekuje od fra Roberta Jolića i sličnih je da ne prave smetnje na tom putu, kad već nemaju namjeru ili ne žele pomoći!

Mišljenja i stavovi gore izneseni nisu istovremeno i stavovi Redakcije, nego isključivo autora.

Pročitaj članak