Matić: ‘Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?‘

Na redakcijski mail dobili smo osvrt Ivana Matića, publiciste, na izjavu fra Roberta Jolića koju je dao za Dnevnik RTV Herceg Bosne povodom Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima

I ovog 23. kolovoza, europski narodi koji su desetljećima bili pod komunističkom vlašću obilježavaju Europski dan sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Tako je u subotu 17. kolovoza na Bilima upriličena prigodna komemoracija posvećena žrtvama komunizma, fašizma i nacional-socijalizma. ​

Oni koji su joj nazočili, kao I oni koji su ju pratili putem izravnog televizijskog prijenosa, mogli su se osobno uvjeriti kako na tom prostoru, i u to vrijeme, nije bilo nikakvog politikanstva. Naravno, ukoliko se politikanstvom ne smatra nazočnost političkih predstavnika Vlade i Sabora Republike Hrvatske, te predstavnika Hrvatskog narodnog sabora BiH na komemorativnom skupu upriličenom u povodu Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. 

​Međutim, da postoje i drukčija promišljanja, ne samo u odnosu prema projektu Groblja mira na Bilima, nego i o nekim drugim srodnim temama, uvjerili smo se gledajući prilog RTV Herceg Bosne, »Sjećanja na stradale ne bi trebali biti predmet politikantstva«, objavljen i na mrežnim kanalima. (https://www.youtube.com/watch?v=ghZkaTbfOMw&t=170s). S osobitom sam pozornošću nekoliko puta pogledao izjavu fra Roberta Jolića, aktualnog arhivara Hercegovačke franjevačke provincije Uznesenja BDM, uz to i povjesničara, pokušavajući dokučiti što je stvarni cilj njegovog osebujnog istupa i teza izrečenih s pozicija kakvog partijskog činovnika ili jugoslavenskog historiografa iz sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. ​Slušajući izrečeno ostao sam zapanjen, pitajući se je li njegov istup u biti atak na projekt Groblja mira i aktivnosti Vicepostulature »Fra Leo Petrović I 65 subraće« ili tek jedna u nizu pustih tlapnji nastalih kao posljedica njegovih osobnih frustracija i stanja u kome se nalazi, kakav je očito i njegov raniji pokušaj da se u Monografiju o župi Međugorje uvrsti i jama u selu Šurmanci, koja se  nedvojbeno nalazi na prostoru župe Međugorje, ali njezin nastanak nema nikakve veze sa spomenutom Župom. Oni koji su osamdesetih godina prošlog stoljeća pratili događanja i medijske napise o Međugorju, sigurno se sjećaju kako je tadašnji jugoslavenski komunistički tisak, koji je djelovao pod potpunim nadzorom SKJ i Službe državne sigurnosti, kao ključnu tezu za kompromitiranje ukazanja u Međugorju pokušavao iskoristiti činjenicu o postojanju jame u Šurmancima, i neospornim ustaškim zločinima počinjenim na tome mjestu. Razlozi zbog kojih su jugoslavenski režimski mediji, uz asistiranje Partije i SDS-a to činili potpuno su jasni. Međutim, zbog čega fra Robert Jolić nekoliko desetljeća kasnije pokušava oživjeti tu istu jugoslavensku režimsku matricu za podvaljivanje kukavičjeg jajeta Međugorju, u najmanju su ruku dvojbeni i svakako podložni jednoj obimnoj analizi. ​

Jednako tako, dvojben je i vrlo kontroverzan čitav niz njegovih retrogradnih teza, preuzetih iz razdoblja komunističke Jugoslavije, iznesenih u spomenutom prilogu RTV Herceg Bosne »Sjećanja na stradale ne bi trebali biti predmet politikantstva«, emitiranom 17. kolovoza ove godine. 

​»Zaboravljamo da su i drugi imali žrtve. Moj kolega dr. Ivica Šarac napisao je knjigu "Kultura selektivnog sjećanja". I to je ono što mi svi radimo. Ne samo Srbi, nego i mi. Činjenica je da su u prvoj  godini rata teško stradali Srbi i civili, koje su neki, nazovimo tako, od naših, a zvali su ih "divlje ustaše" ili "nastaše", žene i djecu ubacivali u jame, ubijali su pravoslavne svećenike. Treba početi od toga, treba biti iskren I pošten«, istaknuo je tom prigodom Jolić. ​

Ne osporavajući uopće Joliću pravo na osobno mišljenje, iako se u najvećoj mjeri ne slažem s tezama kreiranim od strane ideologa KPJ, koje je Jolić, iz sebi znanih razloga prihvatio, javno ga pitam zna li on ime bilo koje srpske žrtve stradale prije 28. lipnja 1941. i tzv. srpskog Vidovdanskog ustanka, na području Hercegovine? ​

Naravno, kao povjesničar, što u svakoj prigodi ističe, morao bi znati da su njegove kolege posljednjih godina utvrdile kako na prostoru Hercegovine i Dalmacije ne postoji ni jedna srpska žrtva stradala u razdoblju između 10 travnja I 28. lipnja 1941. A ako je već tako, onda »treba početi od toga i biti iskren I pošten«, što se od jednog franjevca i povjesničara svakako očekuje. ​

Jednako tako, od jednog intelektualca s dvije fakultetske diplome, svakako se očekuje puno više od puste prepisivačine antihrvatskih partijskih pamfleta iz mračnog doba komunizma i njihove uporabe u dnevno-političke svrhe te otvorenih pokušaja kompromitiranja projekta kakav je Groblje mira, gdje se komemoriralo žrtvama svih totalitarnih sustava u trenutcima kada je Jolić davao jednu ovakvu izjavu. 

U svome istupu fra Jolić također tvrdi kako su četnici ubijali katoličke svećenike »iz mržnje prema katoličkoj vjeri«, dok su to isto komunisti radili iz ideoloških razloga, pri čemu očito, namjerno ili ne, ove druge pokušava u određenoj mjeri amnestirati, a proces dokazivanja mučeništva 66 hercegovačkih franjevaca otežati. 

​»Ovo što su četnici ubijali katoličke svećenike razlog je jasno i u tome što su katolički i u tome što su uglavnom bili Hrvati pa su ih oni smatrali mogućom opasnošću za stvaranje velike Srbije, dok su kasnije, 1944. i pogotovo 1945., kad su partizani masovno ubijali katoličke svećenike, razlog je bio više ideološke naravi. Evo uzmimo samo kao primjer u nas u Hercegovini Široki Brijeg, gdje je stradalo najviše svećenika – fratara. Široki Brijeg je imao elitnu gimnaziju u to vrijeme, koja je imala 20 doktora znanosti – fratara«, naglasio je Jolić. ​

Analizirajući kontroverzni Jolićev istup ne mogu a ne zapitati se zna li on, kao povjesničar i franjevac, da su od ukupno 663 žrtve u Crkvi u Hrvata, Titovi partizani do 9. svibnja 1945. likvidirali njih 240, OZNA, KNOJ I KPJ nakon 9. svibnja 1945. – 263 žrtve, zna li da je na odsluženju JNA stradalo 12 crkvenih lica? ​

Zna li fra Robert Jolić da su četnici likvidirali 37 pripadnika Crkve u Hrvata, njemačke postrojbe njih 16, talijanske 2, ustaški režim njih 11, sovjetska Crvena armija njih 5, vlasti Kraljevine Jugoslavije njih 5, a Komunističke vlasti u Albaniji četiri pripadnika Crkve u Hrvata? ​

Sumirajući sve ove pokazatelje o stradanjima pripadnika Crkve od strane svih totalitarnih sustava, jasno je da ne stoji niti Jolićeva tvrdnja prema kojoj je najviše katoličkih svećenika stradalo na Širokom Brijegu, a još manje kako su stradali isključivo zbog svog angažmana na području obrazovanja. ​

Jolićeva prosudba o stradavanju hercegovačkih franjevaca isključivo zbog ideoloških razloga dijelom je točna. Ali ako tu tvrdnju promatramo isključivo s pozicija marksizma, što Jolić očito i čini. Naime, nedvojbeno je da je marksizam u samim svojim korijenima Crkvu obilježio kao svog ključnog ideološkog protivnika, a kad je već tako obilježena, onda je po samim tvorcima revolucionarne ideje i njihovim izvršiteljima, »u žaru revolucije i borbe za besklasno društvo te ideološke neistomišljenike sasvim legitimno bezočno i bez suda likvidirati«. ​

Međutim, tu se Robert Jolić, kao franjevac i povjesničar, očito pogubio, zaboravljajući da Katolička Crkva ne baštini niti živi ideologiju marksizma, niti je prihvatila ideološke ocjene te utopističke totalitarne ideologije, koju je čitav moderni svijet s prijezirom osudio. ​Za Katoličku Crkvu postoji vlastiti institut  »In odium fidei – iz mržnje prema vjeri«, što je kategorija u koju se svrstavaju svi oni pripadnici Crkve koji su stradali iz mržnje prema vjeri. U tu kategoriju nedvojbeno spada i 415 stradalih pripadnika Crkve u Hrvata, likvidiranih od strane Titovih partizana, OZNE, KNOJA, SKJ I JNA, što Jolić nevješto pokušava negirati. ​

S ovolike vremenske distance danas je sasvim očito daj je KPJ, na čelu s Titom, partizanski pokret I JNA kao njegov oružani dio, te OZNA I KNOJ kao represivni, imala osmišljen plan čija je realizacija trebala dovesti do ubojstva jedne trećine katoličkih svećenika, do protjerivanja druge te uguravanja preostale trećine u nekakva strukovna udruženja, poput Dobrog pastira, koji bi revno služili komunističkom režimu i poretku. Titov zahtjev blaženom kardinalu Alojziju Stepincu o otklonu od Vatikana i formiranju tzv. Jugoslavenske katoličke crkve, ključni je dokaz tih nauma, koje današnji istraživači trebaju koristiti na putu beatifikacije ogromne većine od ukupno 415 stradalih pripadnika Crkve u Hrvata, likvidiranih od strane Titovog režima. ​

Najmanje što se očekuje od fra Roberta Jolića i sličnih je da ne prave smetnje na tom putu, kad već nemaju namjeru ili ne žele pomoći!

Mišljenja i stavovi gore izneseni nisu istovremeno i stavovi Redakcije, nego isključivo autora.