Na naš redakcijski mail stigla je druga reakcija dr. fra Roberta Jolića na drugu reakciju Ivana Matića
Istu prenosimo u cijelosti.
Veoma sam dirnut pohvalom publicista Ivana Matića, kojemu je „drago da se Robert Jolić u svome odgovoru izuzetno pozitivno osvrnuo na projekt Groblje mire“. Da to nije „drago“ Matiću, ja zacijelo ne bih mogao mirno spavati.
Ali eto, da ne bi sve bilo tako jasno i Matiću „drago“, on moje izjave na RTV Herceg-Bosna naziva „razbarušenim“. Razbarušena može biti kosa, a ne izjava. Moja kosa teško može biti razbarušena, jer se nemam čime pohvaliti. Moja izjava može dakako biti smetena, nespretna – ali sudeći po iznimno velikom broju pohvala koje sam dobio nakon reakcije na prvi Matićev tekst, sumnjam da to misli još bilo tko, osim samog Matića. Što se tiče moje taštine i poniznosti, držim da u tome nisam najsjajniji, zacijelo bi bolje bilo da jesam – ali to je tema koja s povijesnim neslaganjima (mojim i Matićevim) nema nikakve veze, pa o tome neću. Ja svakako ni najmanje nisam uvrijeđen, niti mi je proradila taština, kako mi podmeće Matić, zbog toga što me on nije oslovio „doktor“ i „fra“, ali kad su njega već predstavili kao „publicista“, onda je red da se i mene predstavi kao doktora, fratra i povjesničara.
No sve je to nebitno. Važno je ono u čemu se Matić i ja iz korijena ne slažemo, a to je priznavanje ili nepriznavanje (civilnih) žrtava koje su učinili pripadnici našega naroda nad pripadnicima nekoga drugog naroda. I ne odnosi se to na Hrvate i Srbe u Drugom svjetskom ratu i poraću, nego općenito na sve narode, sve ratove, sve zločince i sve žrtve u povijesti. Pijetet prema žrtvama bilo kojega naroda i bilo kojega vremena je, kako reče dr. fra Ivan Bubalo, „razdjelnica između barbarstva i civilizacije, između bestijalnosti i humanosti“. Potpuna je besmislica povezivanje pijeteta prema nevinim žrtvama (u konkretnom slučaju srpskim) s tezama o genocidnosti hrvatskoga naroda, koju je plasirala srpska politika, a pogotovo je odvratno uspoređivati mene sa srpskim ideologom Stevanom Moljevićem. To može samo izvrnuta logika kakvu ima Matić.
Potpuno je besmislena njegova teza da, u slučaju da Hrvati priznaju da su neki njihovi pripadnici činili zločine, to zapravo znači priznanje kolektivne krivnje hrvatskoga naroda. Niti sam ja ikada spomenuo da bi time „hrvatski narod na sebe prihvatio odgovornost za zločine počinjene od strane ustaškoga pokreta“, štoviše da „onda mora prihvatiti i odgovornost za zločine partizanskog pokreta“. Niti se Hrvati u budućnosti trebaju neprestano „ispričavati za ‘grijehe prošlosti’“, kako nas mudro podučava Matić. Moje riječi znače samo ono što sam naveo u njima: zločin je neprihvatljiv normalnom čovjeku, bez obzira tko ga počinio; žrtva je žrtva, bez obzira kojem narodu pripadala. Otkuda ideja Matiću da se hrvatski narod treba ispričavati?! Pa nije narod činio zločine, nego su ih činili zločinci.
Zanimljiva je argumentacija publicista Matića da su Srbi sve prvi počeli – još tamo od Stjepana Radića. Pa su onda nastale ustaše. Pa je onda počeo rat. Pa su onda Srbi počinili zločine. Pa su onda reagirali Hrvati. Kao da smo mi mala djeca pa nam Matić ima potrebu docirati. To ne samo da znam ja, nego i djeca u školi koja su se ikada susrela s temom Drugoga svjetskog rata, štoviše uspostave nesretne Kraljevina SHS (kasnije Jugoslavije): o progonima hrvatskoga i drugih nesrpskih naroda, o zločinima srpske vojske, redara, financijske policije (vilanaca, kako se kaže u Hercegovini). No tragično je da nam Matić to prezentira kao opravdanje za zločine ustaša: dakle, Srbi su prvi počeli, oni su činili zločine nad Hrvatima, pa je onda opravdano što su im neki od njih vratili milo za drago. Što su ubacivali žene, djecu (i od jedne i dvije godine života!) i starce u jame. Ja se takvoj logici čudim i s gnušanjem je odbacujem. Takvu argumentaciju ne može prihvatiti niti podržati ni jedan jedini normalan čovjek, iz bilo kojega naroda. I potpuna je laž (ne mogu to drukčije nazvati, žao mi je) Matićeva rečenica: „Začuđuju me i više puta paušalne Jolićeve teze prema kojima su ‘naši sve počeli’“, jer ja to nikada nisam rekao. Naprotiv, sa zločinima, rušenjem, paljenjem i terorom prvi su započeli pripadnici starojugoslavenske vojske, kao i njima pridruženi četnici. Ali to nipošto nije opravdanje za zločine nad srpskim civilima.
Kao konkretan primjer navodi Matić slučaj Franje Vege, čiju su obitelj, barem tako tvrdi Matić, ubili prije toga srpski vojnici. Matić štoviše sumnja i u pripadnost Franje Vege „tadašnjoj strukturi lokalnih vlasti NDH“, nego zločine koje je počinio smatra prije osobnom osvetom. Da je to potpuno promašena teza najbolje pokazuje veoma opširan i izvanredan spis koji je pisao fra Tugomir Soldo 1951. godine te ga poslao dr. Krunoslavu Draganoviću, a u kojem osobito precizno opisuje stanje u Čapljini te 1941. godine. A Soldo je to mogao veoma dobro znati jer je čitavo vrijeme rata bio kapelan u Čapljini. Evo što on piše o Franji Vegi: „U prvim danima mjeseca lipnja stigli su iz Zagreba studenti Vego Franjo i Filipović Niko. Na prvome susretu ukorili su odbornike u Ustaškom stanu, zašto se još Srbi šetaju po Čapljini. I ljudi su se samo zgledavali i pitali se: pa šta hoće ovi mladunci iz Zagreba. Sutradan su došli u ured odbora, pokazali dekrete logornika i tabornika, raspustili odbor, preuzeli knjige i svu vlast u svoje ruke. Prikupili su uza se desetak, a kasnije nešto više probisvijeta, cigana i propalih tipova, dali im puške i stavili im na kapu U, pa nije bilo nikakvo čudo da su uknuli i jauknuli [ne samo] Srbi, nego i svi čestiti Hrvati. I prvih dana svak se je snebivao tko je to mogao dati vlast u ruke nesavjesnim studentima i zelenim mladićima koji ne znadu ni što je pravo ni pravda, ni čast ni vlast, ni ljudsko dostojanstvo ni život. No, domalo vidjelo se je da je to bio plan i kurs vrhova u Zagrebu, pa nije ništa drugo preostalo nego bespomoćno gledati i uzdisati.“
Misli li Matić još uvijek da ne postoje jasni dokazi da je Vego poslan iz Zagreba, s dekretom o preuzimanju vlasti u Čapljini i da nije radio po uputama nekih iz vrhova ustaških struktura u Zagrebu? Nakon njegova dolaska počeli su progoni srpskoga stanovništva, ubijanja, a vrhunac je bilo ubijanje stotina civila iz Pribilovaca, koji su ubačeni u jamu ponad Šurmanaca. Vego je otvoreno prijetio i svima onima koji su se zauzimali za progonjene srpske civile, ponajprije župniku fra Andriji Jelčiću i kapelanu fra Tugomiru Soldi, kao i biskupijskim svećenicima s one strane Neretve. O tome Soldo: „I mi smo trnuli od užasa i ne znajući točno što se događa govorili smo: Zlo, zlo, zlo! Bog će kazniti hrvatski narod. I sutradan nitko nam nije znao reći, što se je to zbilo. Šoferi se ne usuđuju kazati istinu, a vojnici govore da su se Srbi pobunili, pa pobunjenike skupljaju u sabirni logor da ih zaposle korisnim radom. Vego i njegovi pomoćnici čitavi su dan na poslu. Fra Andrija Jelčić traži ‘predstavnike’ da intervenira i protestira jer sluti da čine zlo i nepravdu Srbima. Vegu ne nalazi, ali mu drugi odgovaraju da se Srbima neće ništa zla dogoditi. I ako ništa pozitivno nismo mogli saznati, ipak mi je pred večer prvoga dana nakon Vegine akcije, bilo jasno da se radi o masakru Srba. Pitao sam jednoga ‘junaka’ sa U na glavi, što se to zbiva pod zaštitom noći, pa mi je rekao: ‘Ne zauzimlji se za Srbe! Ti si i do sada omeo naše planove u čišćenju. Tko se bude za Srbe zauzimao, platit će glavom zajedno sa Srbima!’ I oči su mi se otvorile. I javno sam na ulici reagirao: ‘Propali smo. Prokletstvo Božje izazivljete na čitavi hrvatski narod! Bog će nas zbog vas kazniti! Tako se ne izgrađuje Hrvatska Država! To su mine u temelje Hrvatske Države! To se ne smije činiti, kada bi vam to i Poglavnik naredio, jer se većma treba Bogu pokoravati, negoli ljudima!…’ I ove moje riječi bile su i previše glasne. Čulo ih je na ulici dosta svijeta i nekoliko ‘junaka’ sa U na glavi“ (Soldin tekst objavljen je u Hercegovini franciscani, br. 7, Mostar, 2011., str. 379-456, prir. dr. Ivica Šarac; navodi sa str. 387 i 389). Ovo je istina jer ju je pisao svjedok prve ruke. Sigurno je dakle da je Vego došao iz Zagreba s dekretom o preuzimanju vlasti. Sigurno je da je progonio i ubijao srpsko civilno stanovništvo. Sigurno je da su on i njemu slični sramota hrvatskoga naroda, kako su to već 1941. uviđali i fra Tugomir i fra Andrija i svi normalni ljudi, Hrvati. I jasno je da ne treba „hrvatski narod na sebe prihvatiti odgovornost za zločine počinjene od strane ustaškog pokreta“, kako Matić imputira meni, jer hrvatski narod nije imao nikakve veze s time, štoviše je u najvećem broju osuđivao takve zločine. I ne samo to. Nisu ni svi hrvatski vojnici, bilo ustaše, bilo domobrani, činili zločine, nego samo izrodi među njima. Niti su hrvatski vojnici u rat išli zbog ideologije (fašističke, nacionalsocijalističke ili bilo kakve druge), jer o tome najveći broj njih nije znao ništa, nego zbog obrane domovine i stvaranja slobodne i samostalne hrvatske države nakon tragičnoga iskustva zajedničkoga života u Kraljevini Jugoslaviji, u kojoj su svu vlast imali Srbi, a ostali su narodi bili obespravljeni i nerijetko progonjeni.
Upravo je nevjerojatno da Matić meni u više navrata prigovara kako su moje tvrdnje u najvećoj mjeri „preuzete iz nekadašnje jugoslavenske ili velikosrpske propagande“, ničim to dakako ne dokazujući, a ne uviđajući pritom da su zapravo njegovi stavovi istovjetni s komunističko-jugoslavenskom i velikosrpskom propagandom. Jer ni oni nikada nisu priznavali žrtve drugih (naroda) niti zločince u svojim redovima; zločinci su – upravo po Matićevu obrascu – uvijek bili drugi (ustaše, Nijemci, fašisti etc.), a žrtve su bile samo u njihovim redovima (i narodu). Nisu li upravo partizani svojim herojima dizali spomenike na sve strane, a preoravali čak i groblja u kojim su bili pokopani njima neprijateljski vojnici?
Matić se poziva na knjigu Stjepana Loze Ideologija i propaganda velikosrpskoga genocida nad Hrvatima, Split, 2017., i na dva „detaljno proanalizirana dokumenta“ u toj knjizi, za koja kaže da su bila „dugo prešućivana“. To nije istina! O memorandumu Srpske pravoslavne crkve (episkopa Valerijana) upućenu generalu Dankelmannu pisao je, primjerice, Jure Krišto u knjizi Katolička crkva i Nezavisna Država Hrvatska, knjiga prva, Zagreb, 1998. Pisao je još ranije i Jozo Tomasevich u knjizi Četnici u Drugom svjetskom ratu, Zagreb, 1979., a pisao je i Franjo Tuđman u Bespućima povijesne zbiljnosti. Rasprava o povijesti i filozofiji zlosilja, Zagreb, 1989. A o Moljevićevom spisu Homogena Srbija toliko je pisano puno prije Stjepana Loze, da bi bilo premalo prostora nabrojiti sve autore i naslove koji su obrađivali ili doticali tu temu. Pisao sam čak i ja u zborniku radova Rama u Drugom svjetskom ratu i poraću, Rama-Šćit – Zagreb, 2021. Matić očito spada među one koji su pročitali samo jednu knjigu. Ne bi bilo na odmet da se kloni Loze i proširi horizonte…
Za kraj ponavljam ono što sam već rekao prošli put: mene je – upravo kao fra Tugomira Solde 1941. – stid što u mome narodu još uvijek ima onih koji opravdavaju zločine i nemaju nimalo empatije za žrtve. Takvi stavovi kakve širi Matić (ili onaj koji se krije iza njegova imena, svejedno) su politički štetni za hrvatski narod, moralno nedopustivi i sramotni. A o kršćanskom nauku da i ne govorim, primjerice o onoj Isusovoj: „Ljubite i svoje neprijatelje, činite dobro onima koji vas mrze“ (Lk 6,27), ili pak „Praštajte i oprostit će vam se” (Luka 6,37). To je od Matića daleko svjetlosne godine. Njegov je kriterij: oni su prvi započeli, vratite im istom mjerom. Daleko bilo od mene i svakoga normalnog Hrvata i svakoga normalnog čovjeka na svijetu!
dr. fra Robert Jolić, povjesničar
Nema komentara:
Objavi komentar