Na redakcijski mail pristigao je odgovor dr. fra Roberta Jolića na tekst autora Ivana Matića „Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?“ koji smo objavili na našem portalu.
Odgovor prenosimo u cijelosti:
U prigodi mise za hrvatske žrtve Drugoga svjetskog rata i poraća na Groblju mira na Bilima 17. kolovoza ove godine novinar RTV Herceg-Bosne zamolio me za kratku izjavu. Na to sam nerado pristao jer imam previše drugoga posla, a k tome to i nije tema i razdoblje kojim se pobliže bavim; ipak, kad je rekao da ne može naći nikoga od onih znanstvenika kojima je to najuža struka, pristao sam jer načelno novinare nikad ne odbijam.
U tome kratkom razgovoru naveo sam: 1. da se prema žrtvama treba odnositi s velikim pijetetom i da se moraju izdignuti iznad bilo kakvih političkih i drugih motiva; 2. da se moramo kloniti „kulture selektivnog sjećanja“ (naslov knjige dr. Ivica Šarca) po kojoj smo uvijek mi žrtve, a drugi su zločinci, nego priznati da su stradali i pripadnici drugih naroda, a da je i među nama bilo zločinaca, 3. da su komunistima poseban trn u oku bili svećenici i da su ih ubijali iz ideoloških razloga.
Ne vidim što bi u tome bilo sporno; niti sam rekao što nova ni posebna, posebno ne zazorna. Držim da bi se svaki normalan čovjek, i Hrvat i Srbin, i bilo koji drugi, lako složio sa svim navedenim. No – očito da se baš svi i ne slažu s onim što sam rekao. Tako, primjerice, „publicist“ (što god to značilo) Ivan Matić, koji je sasuo na me drvlje i kamenje u svome tekstu Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio? objavljenom na portalu Vrisak. Ja se nisam „pogubio“ jer sam navedene stavove zastupao oduvijek – pa sam valjda oduvijek bio „ideološki pogubljen“.
Vrlo je nezgodno osvrtati se na izjavu danu televiziji jer valja uvijek imati na umu da urednici redovite krate ono što je netko izjavio, kako bi izjavu prilagodili vremenskom okviru koji im je zadan. Stoga bi trebalo biti veoma oprezan u pisanju o izjavama za televiziju, imajući uvijek na umu da govornik ne može u tako kratkom vremenu reći sve što želi, kao i da se dio njegovih izjava krati. To publicist Ivan Matić očito nije imao na umu. No bez obzira na to, idemo vidjeti u čemu sam se ja to „ideološki pogubio“, prema Matićevu mišljenju.
I. Ja sam izjavu dao prije mise na Groblju mira na Bilima i nisam mogao ni na koji način govoriti o „politikanstvu“ na samoj misi – što mi Matić podmeće. Niti sam mislio, niti sada mislim da je na misi bilo bilo kakvog politikanstva. Štoviše, pozdravljam nazočnost političkih predstavnika Hrvatske vlade i sabora, kao i domaćih visokih političara i zahvaljujem što na različite načine, i moralnom i financijskom podrškom, pomažu u velebnom projektu izgradnje Groblja mira. Ono što sam rekao vezano za „politiku“ jest činjenica da su se nerijetko žrtve rata koristile u političke svrhe, pri čemu sam naveo iskapanje jama u koje su u Drugom svjetskom ratu bile ubačene srpske žrtve u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, u čemu je prednjačila Srpska pravoslavna crkva, a što nije imalo za cilj izražavanje pijeteta prema žrtvama i njihovo dostojno pokopavanje, nego zacrtavanje granica Velike Srbije (nažalost, taj dio je urednik ispustio, pa nije objavljen, što je i dovelo do ovakvog pogrešnog „čitanja“ mojih „ideoloških zabluda“). O tim iskapanjima pisao je Milorad Tomanić u svojoj antologijskoj studiji Srpska crkva u ratu i ratovi u njoj (Beograd, 2001.): „Ali izgleda da neko nije želeo da se taj posao obavi u miru i tišini, u dostojanstvenoj atmosferi, kakvu su zasluživali oni zbog kojih je to tobože i činjeno. Kao da su američki televizijski delatnici u to umešali svoje prste: sve je bilo okruženo kamerama, reflektorima, novinarima. Ljudi su na televizijskim ekranima mogli da gledaju stravične slike sa stotinama lobanja i kostiju poredanih po šatorskim krilima. (…) Kada je započeo rat u Hrvatskoj, iskopavanja kostiju su prestala, kao i pozivi Sabora [SPC-a] da se to i dalje radi. Začuđujuće je, međutim (ili možda nije), da u Srbiji nije obavljeno nijedno od takvih iskapanja. (…) Ili je, možda, [Abelova krv] prestala da viče [iz zemlje] kada se videlo koji su bili istinski motivi Srpske crkve, ko se sve spuštao u jame, a posebno kada su kosti žrtava Drugog svetskog rata prekrivene kostima novih žrtava, onih iz jugoslovenskog rata od 1991. do 1995.“ (str. 41-43). A „istinski motivi“ bili su stvaranje Velike Srbije – pa i na kostima žrtava rata! Moja je želja, i to sam i rekao u intervjuu – da nikada ne dopustimo da politika, sebeljublje, samoisticanje, razmirice bilo koje vrste dođu u prvi plan i da zasjene ono što je neusporedivo važnije, zapravo što je jedina svetinja, a to je molitva za žrtve i pijetet prema njima. Ne vidim stoga ništa sporno u mojoj izjavi – koja je u bitnome skraćena u televizijskom prilogu, što je možda moglo dovesti gledatelje u zabludu. A moju izjavu proglasiti „atakom na projekt Groblja mira“ može samo potpuno zlonamjerna osoba. Na Groblju mira na Bilima je i križ moga djeda (s majčine strane) Vladimira Galića iz Kongore kod Tomislavgrada, kojega su partizani kao hrvatskog domobrana ubili u Zagrebu pred kraj rata 1945. godine. A Matić tvrdi da ja otvoreno pokušavam kompromitirati „projekte kakav je Groblje mira“. Bože, svakakve bolesti!
II. Ivan Matić je na nož dočekao i moju izjavu „da su u prvoj godini rata teško stradali i Srbi“. Dva puta on zapjenjeno tumači da su oni počeli stradavati tek nakon 28. lipnja 1941. i tzv. Vidovdanskog ustanka. Uopće ne shvaćam što je pisac htio reći. Je li to u redu što su počeli stradavati nakon 28. lipnja? Smatra li on da treba pohvaliti one ustaše (nastaše, divlje ustaše, ili kako su se već zvali) koji su srpske žene, djecu i starce počeli ubacivati u jame tek nakon 28. lipnja? Ti su srpski civili zacijelo biti iznimno zahvalni onima koji su ubijali – samo zato što to nisu činili prije 28. lipnja!?
Kad sam upozorio da su i drugi imali žrtava, a ne samo mi; kad sam naveo da zločinci nisu samo iz drugih naroda, nego da ih je bilo i u našem narodu – nisam otkrio toplu vodu. To zna svatko tko se i najpovršnije želio uputiti u prilike Drugoga svjetskog rata (i poraća). Ja sam želio samo potaknuti na pošteno priznanje da je i među „našima“ bilo zločinaca, kao i da je među „njihovima“ bilo žrtava. To od nas zahtijeva temeljno ljudsko poštenje, a da i ne govorim o temeljnim kršćanskim principima. Ono što mora nadići svaki pošten čovjek je upravo „kultura (ili ne-kultura, primitivizam) selektivnog sjećanja“, po kojem su zločinci uvijek drugi, a žrtve uvijek mi. Nisam siguran je li Ivanu Matiću poznato da su upravo „naši“ na početku rata ubili brojne pravoslavne svećenike i kaluđere? Da su stotine srpske djece, žena i staraca ubacili u jame i ubili na druge načine? Što bi rekao publicist Matić na podatak da su divlje ustaše u duvanjskom selu Cebari, među 129 srpskih žrtava, u ljeto 1941. ubili Milicu Zelen Tominu, rođenu 1939. (bile su joj dvije godine!), Savu Zelena Ilijina, rođena 1939., Milicu Zelen Vasinu, rođenu 1940. (godinu dana!), Milicu Zelen Perinu, rođenu 1939., Dušana Zelena Ristina, rođena 1940. i brojnu drugu djecu, mlađu od sedam godina života (Duvanjski žrtvoslov, Tomislavgrad, 2013., str. 293-296). Je li to nešto čime bismo se mi Hrvati trebali ponositi? Je li to nešto što bismo mi Hrvati trebali prešućivati, nijekati? Ja to nikada nisam i nikada neću – bez obzira smatrao me Matić i njemu slični „ideološki pogubljenim“.
Rekoh naprijed da je sasvim svejedno jesu li „naši“ ubijali prije ili poslije 28. lipnja 1941. – zločin je i prije i poslije. Ali kad se već publicist Matić toliko pjeni oko te teze – njemu za informaciju navodim da je i ona netočna. Naime, bilo je ubijanja Srba, i u Hercegovini, i prije toga fantomskoga 28. lipnja. U Mostaru su u noći s 31. svibnja na 1. lipnja 1941. uhićena petorica istaknutijih Mostaraca srpske nacionalnosti (dr. Feodor Lukač, Mihailo Blanić, Luka Kulaš, Ljubo Kulaš i Milan Vojinović). Skupina ustaša s nekim „stražarom Jusićem na čelu“ odvela ih na obalu Neretve kod Ortiješa i pogubila. Navodno se spasio samo dr. Lukač skokom u rijeku. Dr. Tomo Vukšić donosi podatak da je u Kronici biskupije biskup Mišić zabilježio „kako su i njega telefonski opominjali zato što je u kuću primio ustrašenu ženu dr. Lukača s djetetom“. Feodorov brat, dr. Aleksandar Lukač (liječnik), uhićen je tri tjedna kasnije u Ljubuškom zajedno sa sucem Maksimom Andrićem i još jednim mještaninom koji se zvao Ljuban Gnjato. Uhitila ih je skupina Frane Vege najvjerojatnije 23. lipnja 1941. i povela na Domanoviće, ali se tomu usprotivio tadašnji kotarski predstojnik u Ljubuškom Ivan Bukovac, i zadržani su u ljubuškom zatvoru. U noći je dr. Lukač ipak odveden na Trebižat i ubijen.
Molio bih stoga Matića da mi pojasni koje su to moje kolege (povjesničari) utvrdili da na području Dalmacije i Hercegovine nije bila ni jedna jedina srpska žrtva prije 28. lipnja. To je očito netočno. Točno je pak da prije 28. lipnja nije bilo masovnih ubojstava.
Za razliku od publicista Matića ja držim da je zločinac uvijek zločinac, bez obzira kojemu narodu pripadao, i da je žrtva uvijek žrtva, također bez obzira kojem narodu pripadala. I da za svakoga zločinca, pa pripadao i mome narodu, treba reći da je zločinac. Ono što ja mislim o toj temi napisao sam (i izrekao u više prigoda) 2013. u recenziji knjige dr. Ivice Šarca Kultura selektivnog sjećanja: „Autor otvoreno progovara o zločinima na području Hercegovine, i to u nekoliko faza, o masovnim grobnicama, ali donosi i vijesti o prvim, ali i dubokim, sumnjama samih Hrvata, ne samo intelektualne elite, nego i običnih seljaka i radnika, koji su se ne samo zgrozili na vijesti o masovnim ubojstvima, nego i počeli s crnim predviđanjima o propasti takve države i o navlačenju prokletstva na čitavi narod – makar on u ogromnoj većini niti je imao niti je želio imati ikakve veze s tim strašnim zlodjelima.(…) U svakom slučaju, slanje redovito mlađih ustaških logornika i tabornika u Hercegovinu (studenata!), pošto se stanje nakon propasti Kraljevine Jugoslavije, barem na hercegovačkom području, bilo primirilo i slutilo na dobro, koji su započeli s progonima i masovnim zločinima nad srpskim stanovništvom, bila je tragična pogreška vrhovne ustaške vlasti, među kojima su neki (rasovi) i sami zastupali ideju o potrebi gruboga obračuna sa Srbima na prostoru (zamišljene) NDH, među kojima ne treba isključiti ni samoga poglavnika dr. Antu Pavelića“ (Hercegovina franciscana, br. 9, Mostar, 2013., str. 300-301). To je ono što ja mislim, otkad sam se počeo ozbiljno baviti navedenom problematikom. To je ono što misli svaki pošteni i normalan Hrvat. Ja se plašim ljudi kakav je publicist Matić. Štoviše, mene je stid što takvih (i danas) ima u mome narodu. Užasavam se samo pomisli da je Matić bio živ 1941. – kako bi on zdušno provodio politiku čišćenja drugih s naših prostora. Ili pokušavam zamisliti da neki sličan rat započne danas, u naše vrijeme. Gledam Matića kako stoji pred okupljenom srpskom djecom i ženama koje zločinci vode kako bi ih ubacili u jame ili pobili na druge način. A Matić ih tješi riječima: „Nećemo vas ubiti prije 28. lipnja (2025.)“, a oni mu radosno plješću rukama što im tako blagoglagoljivo i umilno progovara.
Dakako, govoreći o žrtvama iz nekoga drugog naroda, kao i o zločincima iz našega naroda, nipošto ne želim skidati krivnju sa zločina drugih nad mojim narodom. Za to je potvrda što sam upravo ja vodio projekt Duvanjskog žrtvoslova i dovršio ga sa suradnicima 2013. godine. Dokaz je to što sam u monografijama svih župa koje sam pisao donio i detaljan popis svih (hrvatskih) žrtava rata. Dokaz je i izrada monumentalnog zbornika Rama u drugom svjetskom ratu i poraću, koji sam uredio i u kojem sam detaljno obradio temu velikosrpske ideologije i četničkih zločina u Drugom svjetskom ratu. I zašto uopće dalje nabrajati, kao da se ja za nešto trebam ispričavati Matiću i njemu sličnima. Pijetet prema žrtvama vlastitoga naroda nipošto ne priječi pijetet i prema žrtvama drugih naroda. Naprotiv! Matić mi predbacuje i da sam namjeravao u monografiju župe Međugorje, koju sam objavio 2013. godine, umetnuti i tekst o jami u Šurmancima, u koju su ubačene stotine srpskih civila iz Prebilovaca. To je istina. I ne vidim u tome ništa sporno. Ja pritom ni na koji način nisam želio „oživjeti tu jugoslavensku režimsku matricu za podvaljivanje kukavičjeg jajeta Međugorju“, kako mi pokušava podvaliti Matić, što je perverzna laž i prvoklasna glupost, nego naprotiv skinuti ljagu s imena Međugorje, koje se u komunističkom tisku u vrijeme prvih godinama Gospinih ukazanja pokušavalo na sve načine povezati s jamom u Šurmancima. U tu su svrhu komunistički „publicisti“ bezočno i pogrdno pisali čak o „ustaškoj Gospi“. Meni je i danas žao što takav tekst nije ušao u monografiju župe Međugorje, jer bi on bio pojašnjenje onodobnih zbivanja (iz 1941.), a koja hodočasnike i druge posebno intrigiraju, i dokaz da međugorski fenomen iz 1981. nema nikakve veze sa zločinima iz 1941. Ali kad smo već zbog posebno osjetljive situacije odustali od te nakane (ondašnji međugorski župnik i ja), to me svejedno nije spriječilo da sam na drugome mjestu – u obaranju lažnih napisa nizozemskog antropologa Marta Baxa o Međugorju – iscrpno pisao, između ostaloga, i o jami u Šurmancima i o događanjima u Hercegovini u vrijeme Drugoga svjetskog rata i poraća (Bolesne izmišljotine o Međugorju, Hercegovina franciscana, br. 9 (2013.), str. 223-242; Fabrications on Medjugorje: on Mart Bax’ Research, Studia ethnologica Croatica, vol. 25, Zagreb, 2013., str. 309-328).
U svom antologijskom eseju/raspravi iz 2020. godine s „dvojcem s kormilarom“ (fra Ivan Šarčević i fra Drago Bojić) dr. fra Ivan Bubalo piše i o poštivanju svake žrtve (rata). Osvrćući se na poruku koju je dobio od dr. Ive Banca: „Mjera samilosti prema brutalno ubijenim ljudima, vezanim žicom u plitkim grobovima je mjera najelementarnije humanosti, čak da je riječ o najgorim zločincima“, Bubalo nastavlja: „Iza ovih riječi stoji praiskonsko uvjerenje o postojanju bezuvjetne nepisane zapovijedi božanskog zakon, koji svakoga obvezuje u savjesti, da se prema mrtvima odnosi s pijetetom, bez obzira o kome se radi i bez obzira na moguću suprotnu odredbu bilo kojega ljudskog autoriteta.“ Navodi zatim primjer starogrčke heroine Antigone koja je sahranila mrtvoga brata unatoč kraljevoj zabrani. „Sukob o kojemu se ovdje radi nije ništa manje nego sukob barbarstva i civilizacije. U trenutku kada je našem pradavnom pretku, u pretpovijesno vrijeme prekriveno neprozirnom tamom, u pogledu na mrtvog čovjeka odjednom sinulo da to nije samo leš poput životinjske lešine, nego da se u njemu susreće s tipično ljudskim fenomenom smrti koji ga upućuje prema jednoj višoj tajni, prema transcendentnoj zbilji – on to mrtvo tijelo nije jednostavno odbacio ustranu, nego mu je priredio obredni pokop i mjesto njegova vječno počinka štovao kao sveto mjesto. To je bio trenutak rađanja ljudske civilizacije iz tame barbarstva, trenutak u kome se duh izdignuo iz tame prirode. Otada pa sve do Sudnjeg dana odnos prema mrtvima kao takvima, bez ikakvih uvjeta i ograda, razdjelnica je između barbarstva i civilizacije, između bestijalnosti i humanosti“ (esej objavljen u knjizi dr. Bubala, Varia et diversa. O biti i činiti, Sarajevo, 2021.; navodi sa str. 443-445). Zbog toga što sam spomenuo da treba odati dužni pijetet i žrtvama drugoga naroda Ivan Matić me proglasio „prepisivačem antihrvatskih partijskih pamfleta iz mračnog doba komunizma“. Ja njega pak pozivam da pročita gornji tekst Bubala i sam odredi kojem on mentalitetu ili svijetu pripada: barbarstvu ili civilizaciji, bestijalnosti ili humanosti.
III. Svima koji znaju išta o komunizmu poznato je da je jedan od ideoloških temelja toga pokreta bila i mržnja prema vjeri, ili religije, ovdje svejedno. Idejni tvorac toga bezbožnog pokreta Karl Marx govorio je o prirodnom „odumiranju religije“, a ona treba izumrijeti jer je „opijum za narod“ ili pak „opijum naroda“, kako se ponegdje navodi. No njegovi ideološki sljedbenici nisu baš mogli dočekati da religija „prirodno“ odumre, sama od sebe, nego su malo i pogurali to odumiranje, što ubijanjem svećenika, što oduzimanjem imovine, što ukidanjem vjerskih novina i sl. Bezbožni sljedbenici te ideologije bili su i jugoslavenski komunisti, koji su činili sve što i njihovi sovjetski uzori, pa su i oni malo pomagali „odumiranju religije“. Upravo iz te ideološke mržnje i sljepila prema Katoličkoj crkvi stradali su brojni svećenici, o kojima govori i publicist Ivan Matić. Moja rečenica da su svećenici, među kojima i hercegovački franjevci, bili žrtve komunističke ideologije je prema tome potpuno točna i ne vidim što bi tu bilo sporno. Dakako da je puko Matićevo nagađanje, u potpunoj suprotnosti s temeljima logike, kako ja tvrdim da bi ubijeni svećenici bili žrtve ideologije Katoličke crkve – što li već, nisam mogao ustanoviti sa sigurnošću što je pisac htio reći. Netočno je da bih ja ustvrdio kako je „najviše svećenika stradalo na Širokom Brijegu“, ali je točno da je u jednom danu, točnije u dva dana, tu stradalo najviše svećenika Katoličke crkve u Hrvata (što na samom Brijegu, što odvedenih u dalmatinske škrape i tamo ubijenih), a pogotovo je netočno da bih ja ustvrdio „kako su stradali isključivo zbog svog angažmana na području obrazovanja“, ali je točno da je i to svakako bio jedan od razloga. Da moja rečenica o ideološkoj pozadini ubojstva fratara i katoličkih svećenika općenito želi komuniste „u određenoj mjeri amnestirati“, možda zaključiti samo bolesna i izvrnuta logika. Ono što sam ja nazvao ubijanjem iz ideoloških razloga (Komunističke partije) je isto ono što mi u Crkvi nazivamo „in odium fidei“ (iz mržnje na vjeru).
IV. Floskule i uvrede koje neštedimice Matić sipa na moj račun: „osebujni istup i teze izrečene s pozicija kakvog partijskog činovnika ili jugoslavenskog historiografa“, „tek jedna u nizu pustih tlapnji nastalih kao posljedica njegovih (mojih) osobnih frustracija i stanja u kome se nalazi“ (kakve li su to frustracije i kakvo li je to moje tragično stanje?! otkuda to Matić zna, kad ja za njega nikad nisam čuo), „dvojben je i vrlo kontroverzan čitav niz njegovih retrogradnih teza, preuzetih iz razdoblja komunističke Jugoslavije“ (kakve li su to kontroverze i retrogradne teze?!), „pusta prepisivačina antihrvatskih partijskih pamfleta iz mračnog doba komunizma“ (o Bože, ja i mračno doba komunizma, štoviše ja antihrvat!?), „tvrdnje s pozicija marksizma“ (ja i marksizam!?), negiranje partizanskih zločina – pokazuju samo bijedu i primitivizam jednoga jadnoga „publicista“ Ivana Matića. Za svašta u me dosad optuživali, ali me nikad još nitko nije optužio da sam antihrvat i partijski čovjek. Matiću uistinu valja čestitati na inventivnosti!
dr. fra Robert Jolić, povjesničar
Nema komentara:
Objavi komentar