Nakon što nam je 23. kolovoza na regakcijski mail stigao osvrt Ivana Marića na izjavu fra Roberta Jolića, fra Robert je odgovorio Ivanu u svojem dopisu. Sada smo na redakcijski mail dobili osvrt na odgovor od Ivana Matića prenosimo u cijelosti
S osobitim sam zanimanjem proučio odgovor na moj polemički tekst »Zbog čega se fra Robert Jolić ideološki pogubio?«, objavljen 23. kolovoza na nekolicini portala u prigodi Europskog dana sjećanja na žrtve svih totalitarnih i autoritarnih režima. Čitajući odgovor od osobe potpisane kao »dr. fra Robert Jolić, povjesničar«, u trenutku shvatih zbog čega se potpisani u tolikoj mjeri okomio na moju neznatnost, odnosno »bijedu i primitivizam jednoga jadnoga "publicista" Ivana Matića«, a ne primarno na navode iznesene u tekstu.
Poštujem, ali ne razumijem ni Jolićevu taštinu, probuđenu jer ga očito nigdje nisam oslovio kao »doktora«, ali ni ispred njegovog imena stavio prefix »fra«, jer se nisam ni obraćao njemu kao franjevcu, nego njemu kao istraživaču koji javno komentira i piše o događajima iz naše sadašnjosti i prošlosti. Priznajem, od jednog franjevca nisam očekivao toliko osobne taštine, nego znatno više razumijevanja i tolerantnosti za sve one osobe koja drukčije promišljaju (kao i za moju neznatnost).
Od Roberta Jolića sam očekivao puno više franjevačke skromnosti i poniznosti i fokusiranja na iznesene stavove, a puno manje površnosti primjene metoda »specijalnog ratovanja« u pokušaju diskreditiranja osobe koja se usudila polemizirati s »veličinom netipičnom za jednog subrata sv. Franje«, te osobom koja želi docirati »Ex cathedra«, ali mu to nikako ne polazi za rukom.
Bilo kako bilo, zahvaljujući Jolićevom polemičkom odgovoru na moj tekst, moja neznatnost, ali i čitatelji, doznasmo da za Jolićeve razbarušene izjave izrečene u prilogu RTV Herceg Bosna ne idu njemu na teret jer »urednici redovite krate ono što je netko izjavio, kako bi izjavu prilagodili vremenskom okviru koji im je zadan«, što opet navodno nije odgovornost jednog doktora znanosti, nego eto urednika toga priloga i »publiciste Matića koji očito sve to nije imao na umu«, a drznuo se polemizirati sa stavovima izrečenim od strane »veličine« poput Roberta Jolića.
Drago mi je da se Robert Jolić u svome odgovoru izuzetno pozitivno osvrnuo na projekt Groblja mira, otklonivši bilo kakvu mogućnost politikanstva oko toga projekta ili na misama koja se već 11. godina tradicionalno održavaju na tom mjestu. Međutim, ni dalje ne razumijem Jolićeve porive da na dan održavanja tradicionalne komemoracije i mise za žrtve svih totalitarnih sustava (fašizma, komunizma I nacionalsocijalizma) kao franjevac ne nazoči na koncelebriranoj misi, nego kao »povjesničar« razbarušeno govori o nekakvoj »našoj« odgovornosti, ili odgovornosti »naših«, a ne odgovornosti tri totalitarna sustava u čijem je međusobnom srazu, kao i čistkama koje su provodili, tijekom prošlog stoljeća živote izgubilo stotine milijuna ljudi.
Zanimljiv mi je način na koji se Jolić odnosi prema žrtvama tih totalitarnih sustava, pripisujući neke »nama«, a neke »njima«. Osvrćući se tako na žrtve ustaškog režima iz 1941. u istočnoj Hercegovini i one stradale u Cebari 1942. godine Jolić navodi kako je i ranije, a i sada, želio »potaknuti na pošteno priznanje da je i među "našima" bilo zločinaca, kao i da je među "njihovima" bilo žrtava«, što se ne može nikako iščitati nego kao ishitren i nepromišljen pokušaj svrstavanje vlastitog naroda uz jedan od totalitarizama, osuđenih od javnosti i svih važnijih autoriteta današnjeg doba. Međutim, osobno sam totalno oprečnog mišljenja od Jolićevog. Ukoliko bi hrvatski narod na sebe prihvatio odgovornost za zločine počinjene od strane ustaškog pokreta, koji je, iako izrazito nacionalan, po svojim programskim osnovama ali i postupanjima potpuno totalitaran, revolucionaran i izrazito antidemokratski, onda mora prihvatiti i odgovornost za zločine partizanskog pokreta, kao oružanog dijela KPJ, koji je istina anacionalan, ali jednako totalitaran i antidemokratski kao i ustaški, a svakako je po primjeni revolucionarnih metoda izrazito revolucionarniji od ustaškog.
Kada bi se hrvatski narod doveo u poziciju kakvu Jolić i njemu slični zagovaraju, onda bi se morali ispričavati ne samo za zločine ustaškog režima, ili zločine pojedinaca i skupina s još dovoljno neistraženim ciljevima i porivima – uključujući i osobnu osvetu, nego i za sve zločine partizanskog pokreta uključujući i one na Kočevskom rogu i Širokom Brijegu.
Nedvojbeno, a to bi Jolić kao povjesničar morao znati, partizanski pokret je iz ovih ili onih razloga, uključujući i zločine ustaškog režima, uživao potporu dijela hrvatskog naroda, što je neosporna činjenica, opisana i u preambuli Ustava Republike Hrvatske. Neke od partizanskih postrojbi, uključujući i 11. dalmatinsku brigadu, iz sastava 8. Dalmatinskog korpusa, popunjenu uglavnom Hrvatima iz Vrgoračkog kraja i dalmatinske obale, i zapovjednika brigade Ivana Guvu, vezuje se za neke od najgnusnijih zločina partizanskog pokreta poput onih u Širokom Brijegu, ili Kočevskom rogu, ili drugim masovnim stratištima. Gledajući stvari na pojednostavljen, razbarušen i priprost način poput Roberta Jolića, Hrvati ne bi u sadašnjosti i doglednoj budućnosti imali što drugo raditi nego se ispričavati za »grijehe prošlosti« i tako na sebe preuzeti odgovornost za zločine sva tri totalitarna sustava (jer je NDH bila saveznik nacističke Njemačke i fašističke Italije, a Tito Staljinov učenik), čime bi nedvojbeno u konačnici bila dokazana davno postavljena Moljevićeva teza o »genocidnosti hrvatskog naroda«. Stoga, logiku koju nam o ovome pokušava naturiti Robert Jolić, i njemu slični, hrvatski narod nije prihvatio, niti će kad prihvatiti.
Pišući o zločinima u istočnoj Hercegovini, neosporno počinjenim tijekom 1941. godine, samo je nejasno od koga i s kojim motivima, Jolić navodi primjer Frane Vege iz Čapljine. Međutim, većini osoba koje se bave ovim temama, osim izgleda Roberta Jolića, ni danas nije poznato radi li se u ovom slučaju o osobnoj osveti zbog srpskih zločina počinjenih u Čapljini, Strugama i Trebižatu, sredinom travnja 1941. godine, ili nečem drugom. Nejasno je postoje li stvarni dokazi o pripadnosti Frane Vege i sličnih pojedinaca tadašnjoj strukturi lokalnih vlasti NDH u Hercegovini, preuzetoj od Kraljevine Jugoslavije, odnosno Banovine Hrvatske, ili je riječ o tvrdnjama “rekla-kazala”, koje ga poluprivatno povezuju s kasnijim ustaškim generalom Ivanom Herenčićem.
Stoga, Roberte Joliću ubuduće dobro promislite i izvagajte razliku među pojmovima ratnog zločina i zločina u ratu, te dobro promislite može li ovaj zločin, kao i niz drugih, biti zločin iz osobne osvete, koristoljublja, pukog dokazivanja i nekih drugih sličnih razloga, ili je riječ o pomno planiranom i sustavnom zločinu iza koga stoji vladajući sustav.
Začuđuju me i više puta izrečene paušalne Jolićeve teze prema kojima su »naši sve počeli«, pri čemu opet aludira na tzv. divlje ustaše ili nastaše, pri čemu potpuno ignorira činjenicu o zločinima u travnju 1941. kada su kraljevski pitomci s mostarskog heliodroma počinili stravične zločine u Cimu i Ilićima, kada su uhitili i tadašnjeg provincijala fra Lea Petrovića.
Nejasno mi je zbog čega, iznoseći vlastite teze, Robert Jolić u potpunosti ignorira i zločine koje su tih travanjskih dana u Čapljini i Trebižatu počinili pripadnici dočasničke kraljevske akademije iz Bileće?
Naime, 14. travnja 1941. godine ta je postrojba, ukupne brojnosti oko 180 ljudi, napala Čapljinu i okolna mjesta, pucajući na vrata i prozore kuća i bacajući na kuće ručne bombe. Tom su prigodom uhitili 140 lokalnih stanovnika hrvatske nacionalnosti, ranili njih 7 i pobili 20. Ne znam je li Robertu Joliću poznato da su među stradalima u tom pohodu u selu Struge kod Čapljine bile cijele obitelji Marka i Frane Vege iz sela Struge, kod Čapljine, uključujući i nemoćnu djecu, I može li to imati nekakvu uzročno- posljedičnu vezu s kasnijim aktivnostima tih »divljih ustaša«?
Ne znam je li Joliću poznata činjenica da su srpski ustanici već u svibnju 1941. godine, čim su preživjeli prvi šok zbog uspostave NDH, otpočeli »Đurđevdansku« pobunu protiv NDH, koja se, međutim, nije uspjela proširiti?
Ne znam je li povjesničaru Joliću poznato da je 28. lipnja pokrenuta »Vidovdanska« pobuna, posebno u istočnoj Hercegovini, na što se koncem srpnja nastavlja s »Ilindanskom« pobunom širih razmjera? Sve je to organizirano na temeljima velikosrpske ideologije, s ikonografijom i ciljevima fascinantno sličnim onima kojima smo svjedočili 1990. i 1991. godine?
Sve to Robert Jolić iz sebi znanih razloga prešućuje i ignorira, busajući se istodobno u svoja hrvatska prsa, kao što u potpunosti ignorira i činjenicu da je ubojstvo hrvatskih zastupnika u beogradskoj Skupštini 20. lipnja 1928. godine bio povod za tajno osnivanje ustaškog pokreta (UHRO). Stoga, ne opravdavajući ni jedan zločin, logičnijom mi se čini teza da je lanac zločina započeo toga 20 lipnja 1928. godine u beogradskoj skupštini, ili pak zločinima u Ilićima, Cimu, Čapljini I Strugama u travnju 1941., nego Jolićeva razbarušena teza koja podsjeća na »Valerijanov memorandum« prema kojoj su sve započeli »naši« u proljeće 1941. u istočnoj Hercegovini.
Nejasno mi je isto tako ubraja li Robert Jolić u »naše« zločine i zločin počinjen 3 i 4 lipnja 1941. na lokalitetu Korita kod Bileće kada su muslimani iz Gacka, navodno u »naše« ime, počinili masovni zločin nad srpskim stanovništvom iz toga kraja, i trebamo li se i zbog toga zločina, o kome današnja bošnjačka historiografija kao i o mnogim drugim šuti, opet mi ispričavati?
Jolićeve nepromišljene i brzoplete tvrdnje, od kojih je većina preuzeta iz nekadašnje jugoslavenske ili velikosrpske propagande, nisu znanstvene nego čisto politikansko-pamfletističke i izrazito štetne, i nevjerojatno me podsjećaju na nakane jednog velikobošnjačkog političara, istina srpskih korijena, koji se prije nekoliko godina u jednom danu došao pokloniti bošnjačkim žrtvama Heliodroma, srpskim žrtvama iz Pribilovaca i franjevcima pobijenim na Širokom Brijegu. Na prvi pogled sjajno – pijetet nevinim žrtvama iz sva tri naroda. Međutim, kad se stvar malo podrobnije raščlani, dolazimo do zaključka kako su počinitelji zločina u sva tri slučaja etnički Hrvati – odnosno HVO, ustaški pokret i dalmatinski partizani. Istina, spomenuti je političar tada položio vijenac na sva ta tri mjesta, ali ga na Širokom Brijegu nitko nije službeno dočekao jer je prepoznata stvarna nakana ovog njegovog scenarija.
U više navrata Jolić se osvrće na nadnevak 28 lipnja 1941. godine, koji sam u svom prvom tekstu spomenuo kao jasnu razdjelnicu, pri čemu me neizravno prokazuje kao navodnog zagovornika zločina nakon 28 lipnja 1941. godine i Vidovdanskog ustanka, što je toliko gnjusno da ne zavrjeđuje nikakav komentar.
Stoga, bez prevelike želje za argumentiranjem ovih teza, Roberta Jolića i njegove istomišljenike upućujem i na Rimske ugovore potpisane 18. svibnja 1941. godine, odnosno njihov drugi dio, poznat i kao »Sporazum o pitanjima vojničkoga značaja«, iz koga je vidljivo da su istočna Hercegovina, kao uostalom i zapadna, zapravo demilitarizirana zona pod talijanskom okupacijom u kojoj ne može biti ustaških postrojbi. Snage NDH u svibnju 1941. na području Istočne Hercegovine pripadale su 6., 7. i 10. pohodnoj bojni domobranstva, ali su imale ukupno oko 200 ljudi, dok je oružništvo bilo stacionirano u većim mjestima ili raspršeno po malobrojnim postajama u ruralnom području.
Isto tako, pažnji Roberta Jolića preporučam i djelo Stjepana Loze, Ideologija i propaganda velikosrpskog genocida nad Hrvatima – projekt »Homogena Srbija« 1941., u kojemu su detaljno proanalizirana dva dugo prešućivana velikosrpska dokumenta, nastala u lipnju 1941. godine, onaj o projektu »Homogena Srbija« Stevana Moljevića, koji je strateški dokument o tome što treba napraviti kako bi zaživjela Velika Srbija, i onaj »Valerijan memorand«, koji je u biti propagandna poluga za izvršenje jednog takvog projekta.
Osobito Jolićevoj pažnji preporučam »Valerijanov memorandum«, koji je kao službeni dokument SPC već koncem lipnja 1941. godine, predan njemačkim vojnim vlastima u Beogradu, a potom diplomatskim kanalima Jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu raširen po čitavom svijetu. »Valerijanov memorandum« je već u prvoj verziji od 24. lipnja 1941. godine oklevetao Hrvate za ubijanje više od 100.000 Srba. Druga verzija, plasirana 8. kolovoza, kleveće Hrvate za ubijanje čak 180.000, a do rujna se već licitiralo s brojem od 300.000 pobijenih Srba u NDH, što je kasnije još uvećavano. Stoga, Robertu Joliću sugeriram da dobro promisli je li se i osobno »upecao« u širenje propagandnih teza iz jednog propagandnog uratka kakav je zasigurno »Valerijanov memorandum«?
Kad je, pak, Jolićeva znanstvena uloga u izradi niza monografija u pitanju, gdje mi opet pokušava prišiti nešto što nisam ni pomislio, doktor znanosti i povjesničar bi trebao praviti jasnu razliku između monografije o Međugorju i monografije o župi Međugorje, kao i razliku između monografije o Duvanjskom kraju od monografije o župi Tomislavgrad, ili bilo kojoj drugoj. Pri tome nije problem što on istražuje neistražene zločine iz prošlosti, nego što svoje radove sebeljubno trpa tamo gdje im nije mjesto, a Jolićevim radovima o ustaškim zločinima nije mjesto u bilo kojoj monografiji bilo koje katoličke župe, jer te župe nemaju dodirnih točaka s tim zločinima.
Stoga Joliću od srca preporučam da i ubuduće istražuje ustaške zločine, ali da one činjenice koje precizno i kritički utvrdi usporedi s navodima u »Valerijanovom memorandum« od 24. lipnja 1941., kao i u dvije njegove dopunjene verzije, te sve to skupa kritički, što se od povjesničara očekuje, usporedi s navodima jugoslavenske historiografije. Kada taj proces kritički završi, dijeleći jasno nepobitne dokaze od krivotvorina, neka to ne objavljuje u monografijama župa, nego u časopisima koji se bave povijesnom problematikom. Tako koncipirane uratke ću rado čitati.
Naravno, imao bih još toga dosta dodati, ali ovdje završavam svaku buduću polemiku s Robertom Jolićem!
S poštovanjem!
Ivan Matić, publicist
Nema komentara:
Objavi komentar