Što su to kvatre?

Osobiti dani u kojima se Crkva od davnine, prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama, djelima pokore i ljubavi. Zato ih i zovemo: Proljetne, Ljetne, Jesenske i Zimske.

Kvatre (lat. quattuor tempora) su osobiti dani u kojima se Crkva od davnine, prateći ciklus godišnjih doba, posvećuje molitvama, djelima pokore i ljubavi. Nakane idu za dobro Crkve i čitavoga svijeta. Bog nas poziva da uđemo u zajedništvo s njim. Ostvarenje zajedništva s Bogom priječi naša (ljudska) grješnost. Grješni smo po rođenju (Ps 51,7), prijestupom našega praoca grijeh je ušao u svijet (Rim 5,12) i otad stanuje u ljudskom najnutarnjijem ja. Grješni smo i osobnom krivnjom uvijek kad zatamnimo Kristovu ljubav. Zato odgovor na Božji poziv zahtijeva od nas u polazištu obraćenje i stav kajanja. To je razlog da obraćenje i pokora zauzimaju znatno mjesto u biblijskoj objavi i u životu Crkve.

Čin obraćenja zapečaćen je krštenjem i izvršen je jednom zauvijek. Kršteni pak lako mogu opet pasti u grijeh: apostolska je zajednica to ubrzo iskusila. Vjernik se treba kajati ako želi imati udio u spasenju. Petar na kajanje poziva Šimuna Maga (Dj 8,22). Jakov živo potiče revne kršćane da nastoje vratiti grješnike s njihova krivog puta (Jak 5,19). Pavao se raduje što su se Korinćani pokajali (2 Kor 7,9). Samo pokora pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim. Povijest neizbježno ide prema tom Sudu. U tom hodu Crkve prema Sudu naša pokora i osobno i zajedničko obraćenje jesu odgovor na poziv koji nam je upućen u crkvenoj godini.

Kvatre su tematski usmjerene. One se nazivaju prema godišnjim dobima. Zato ih i zovemo: Proljetne, Ljetne, Jesenske i Zimske.

Proljetne su kvatre posvećene pokori i obraćenju i počinju u prvom korizmenom tjednu. Na taj način nas Crkva još jačim glasom poziva na obraćenje… Svatko je sklon padovima, pa nas, u ovom vremenu, Crkva poziva na poboljšanje. Zašto ne iskoristiti priliku za novi početak već pri početku godine?

Ljetne kvatre započinju nakon Pedesetnice. Kroz taj tjedan se cijela Crkva moli za posvećenje ljudskog rada i za urod zemlje. Ove kvatre su, na poseban način, cijenjene u zemljoradničkim obiteljima. Jednom prigodom bl. kardinal Alojzije Stepinac je rekao da zbog toga zemljoradnici imaju puno veće pouzdanje u Boga. Nakon truda kojega su uložili prema tome koliko je tko mogao – predaju sve u Božje ruke.

Jesenske kvatre imaju utjecaj na cijelu Crkvu. Posebno na mlade. Posvećene su upravo njima. Započinju sredinom rujna. Kroz taj tjedan Crkva svoje molitve i post čini s nakanom izgrađivanja katoličke mladeži, kao i za duhovna zvanja. Ovdje se provodi u djelo ona Isusova: Molite, dakle, Gospodara žetve da pošalje radnika u žetvu svoju. (Mt 9, 38) U ovom tjednu je velika odgvornost na svima nama. Oni koji su se već odlučili za posvećeni život mole za mlade koji još nisu donijeli takvu odluku, dok mladi, kao uzvrat, mole za njih.

Zimske kvatre obilježavaju vrijeme prije Božića. Drugi tjedan Došašća, a prije 17. prosinca. Potiču nas na zahvalnost Bogu zbog svih dobročinstava koja nam je Bog učinio na duhovnom i materijalnom polju. Također, u ovom tjednu se kršćane potiče na posebnu dobrotvornost prema bližnjima i potrebitima. Tako završimo godinu s osjećajem zahvalnosti i nadom da će i sljedeća biti takva (ako ne i bolja).

Tradicija tzv. Četiriju vremena (kvatri) prvotno je bila vezana uz posvećenje vremena na početku novoga godišnjeg doba. Nesigurno je podrijetlo ovoga pobožnog običaja. Kada se ova praksa pojavila u kalendaru Rimske Crkve, vjerojatno krajem 4. stoljeća, govorilo se o tri razdoblja, na početku ljeta, jeseni i zime, a vezano uz žetvu pšenice, uz trganje grožđa i uz berbu maslina. Bilo je to “pokršćanjenje” sličnih svetkovina koje su označavale pogansku godinu, premda neki pokušavaju otkriti vezu i s hebrejskim kalendarom. Papa Grgur Veliki, krajem 6. stoljeća, dodao je i četvrto razdoblje molitve i posta, da naznači početak proljeća.

Proslava Četiriju vremena obično se u Rimu obavljala posjećivanjem određenih bazilika, pa su se tako vjernici srijedom okupljali u bazilici Svete Marije Velike, petkom u bazilici Svetih dvanaest apostola, a subotom u bazilici sv. Petra. Budući da je slavljenje tih dana u pučkoj religioznosti izazvalo osjećaj svečanosti, ali uz čuvanje pokorničkoga obilježja, proširio se običaj, sve do nedavna, da se u tim vremenima obavljaju ređenja onih koji su se odlučili za svećeništvo. Srijedom bi se najavila njihova imena, petkom bi bili predstavljeni zajednici, a ređenja su se obavljala za vrijeme subotnjeg bdjenja. Ovaj običaj, nastao je u Rimu, a proširio se po cijeloj Zapadnoj Crkvi.

Nakon koncilske liturgijske reforme postupno su se izgubile značajke kvatrenih dana (srijeda, petak i subota), ali je mjesnim crkvama ostavljena mogućnost da odaberu vlastita vremena za svoje potrebe.

Na kraju naglasimo kako slavlju kvatri pripada čitav tjedan, a ne samo dani srijede, petka i subote. U te dane predlaže se post, a molitva na određene nakane vrijedi za čitavi tjedan. Stoga je potrebno produbiti znanje o ovome slavlju. Ono započinje nedjeljom, kada se vjernicima oglasi kvatreni tjedan, te iznese i objasni njegova nakana. Subotom se slavlja zaključuje svetom misom s vlastitim biblijskim čitanjima i liturgijskim molitvenim (euhološkim) obrascima.

Bitno.net

Pročitaj članak

Šest stvari koje možemo naučiti od svete Jelene Križarice

1. Ako si strpljiv, Bog će te kad-tad nagraditi milosnim trenutkom.

2. Čak i kad te netko posrami jer misli da ima puno pravo na to, glavu i koljena sagni jedino pred Božjom veličinom, nikad pred ljudskom.

3. Ako imaš vlast, moć i novac, učini njime nešto dobro.

4. Iza svakog uspješnog muškarca stoji jedna žena. Isto vrijedi i za careve.

5. Puno putuj. To širi vidike.

5. Uza sve obveze, ne zaboravi da je smisao tvog života pronaći križ i prihvatiti ga.

mr. sc. Mladen Milić

Sveta Jelena rodila se sredinom III. stoljeća u Drepanumu, u pokrajini Bitiniji, a potjecala iz veoma skromne obitelji. Ako je vjerovati predaji koju spominje sv. Ambrozije, vršila je službu »stabulariae«, a to znači da se brinula za staju. Kao takvu ju je upoznao i oženio Konstancije Klor. Bit će da je bila veoma lijepa kad ju je iz tako neugledne službe odabrao za ženu onaj koji je imao šanse da postane cezar. Kad je on 293. bio stvarno imenovan cezarom, Jelena se od njega morala povući jer su državni razlozi silili novoga vladara da se oženi Teodorom, pastorkom Maksimijana Herkuleja.

I tako Jelena sve do g. 306. ostade ponizno u pozadini. No, te je godine njezin sin Konstantin naslijedio oca pa pozva svoju majku na carski dvor davši joj naslov Augusta. Njoj je omogućio slobodan pristup carskoj riznici, njezino je ime i lik dao utisnuti u kovani novac i obasuo je svim počastima što odgovaraju položaju jedne carice. Jelena je taj visoki položaj iskoristila da čini dobro. Nije podlegla onoj napasti kojoj podlegoše toliki što iz opanaka prijeđoše u papuče. Znak je to da je bila bogobojazna žena, ponizna, i da joj počasti i položaj ne zavrtješe glavom.

Euzebije Cezarejski spominje kako je za vrijeme jednog svog velikog putovanja po Istoku učinila mnogo dobrih djela kudgod je prolazila. Pritjecala je u pomoć bijednicima svake vrste. Siromasima je dijelila novac i odjeću, mnoge je zatvorenike i osuđene na prisilni rad po rudnicima oslobodila, mnoge je izbavila iz prognanstva.

Iz svega navedenoga jasno se vidi da je sveta Jelena bila žena duboke vjere, koja se očitovala u mnogobrojnim djelima. Njezina je vjera bila živa jer su je stalno pratila dobra djela. Isticala se i pobožnošću te poniznošću. Na bogoslužje bi dolazila skromno odjevena, pomiješavši se s običnim ljudima i ne tražeći u crkvi povlašteno mjesto. Siromahe je često pozivala k svome stolu i sama ih dvorila. Tu je veliku ženu resila i izvanredna razboritost.

Sveta Jelena bijaše sva prožeta izvanrednom ljubavlju prema Spasitelju pa je 326. s mnogo pobožnosti poduzela hodočašće u Svetu Zemlju, želeći obići ona sveta mjesta što ih svojim životom posveti naš Spasitelj. Tada se zauzela za gradnju bazilike rođenja u Betlehemu te uzašašća na Maslinskoj gori. Obje bazilike njezin sin Konstantin bogato nadari i dade ih raskošno uresiti.

Jedna predaja, što seže sve do pod konac IV. stoljeća, a koju spominje i sv. Ambrozije, kaže da je sveta Jelena dala kopati po Kalvariji te da je ondje pronašla Kristov križ i druge instrumente Kristove muke. Jelena je pronašla Isusov križ 326. godine. Jeruzalemski biskup Makarije savjetovao je stavljanje neizlječivih bolesnika na tri pronađena križa. Ako se dogodi čudesno ozdravljenje na dodir jednog od njih, bit će to siguran znak da se radi o Kristovu križu. Za uspomenu na taj događaj podigla je bazilike na Isusovu grobu i na mjestu pronalaska Kristova Križa.  To je bazilika Svetog groba. Ona potječe od Konstantina, no nije sigurno da ima kakve veze sa samom Jelenom.

Sveta Jelena je, bogata zaslugama i dobrim djelima, umrla u dubokoj starosti u nama nepoznatom mjestu tamo negdje između 328. i 330. godine. Tijelo joj je preneseno u Rim i ondje sahranjeno u porfirnom sarkofagu unutar okruglog mauzoleja s lijepom kupolom. Odmah poslije smrti počeli su je štovati kao sveticu. Sveti Euzebije kaže o njoj »da je zbog svoga kršćanskog života vrijedna vječne uspomene«. Sv. Ambrozije ju naziva »velikom ženom svete uspomene«. Sv. Paulin Nolanski veliča je zbog njezine velike vjere. Hodočasnici koji su dolazili u Rim na grobove mučenika s istom su pobožnošću obilazili i njezin grob. Štovanje joj je veoma prošireno kako na Istoku tako i na Zapadu. Grci je slave 21. svibnja skupa s njezinim sinom Konstantinom. Zapad kao sveticu slavi jedino nju i to 18. kolovoza. Sarkofag se svete Jelene nalazi u vatikanskim muzejima. Svetičin lik ovjekovječiše i mnogi umjetnici.

Josip Antolović SJ | bitno.net

MOLITVA

Bože, slavo poniznih, tvojim se darom sveta Jelena odlikovala ljubavlju i trpljenjem. 
Po njezinim zaslugama i zagovoru pomozi nam da trajno nosimo svoj križ i tebe vazda ljubimo. 

Amen.

Pročitaj članak

SUTRA VELIKA GOSPA: Slavlje širom Hercegovine, svečano u Širokom, Međugorju, Nevesinju, Gorancima...

Sutra se u Hercegovini proslavlja blagdan Velike Gospe, a u brojna marijanska svetišta stižu kolone hodočasnika iz svih krajeva svijeta. Hodočasti se i pješice i boso, te će brojni vjernici noćas "noć na glavu" i krenuti u susret Gospi.

Danas se i posti, a sve na slavu Marije koja se u Hercegovini, ali i cijeloj BiH posebno časti. Najstarije marijansko svetište je ono u Širokom Brijegu, a pohodi ga svake godine preko dvadeset tisuća vjernika.

Danas, 14. kolovoza na Uočnicu blagdana Velike Gospe procesija s kipom Širokobriješke Gospe krenut će od crkve Navještenja Gospodinova u 17 sati. Svečano misno slavlje na Uočnicu (19 sati) predvodit će fra Miljenko Šteko, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije. Središnje misno slavlje na blagdan Velike Gospe u četvrtak 15. kolovoza (11 sati) predvodit će fra Željko Tolić iz Imotskog. Svećenici će početi ispovijedati već od 5 sati ujutro, a svete mise (bez propovijedi) moći će se poslušati u: 5, 6, 7, 8, 9 i 10 sati.

Uvečer, na blagdan Velike Gospe, a u sklopu programa obilježavanja Dana Općine Široki Brijeg, s početkom u 21 sat, na središnjem Trgu širokobrijeških žrtava održat će se koncert Dražena Zečića..
Na Veliku Gospu proslavlja se i dan općine Široki Brijeg. Uz Široki Velika Gospa slavi se i u Posušju, Međugorju, Nevesinju, Hrasnu, župi Seonica i Prisoje u duvanjskom kraju, potom Čitluku, Trebižatu, Rami… Okupljaju se i Posušaci iz svih krajeva svijeta, a ondje će središnju svetu misu u 11 sati predvoditi dr. fra Šimun Bilokapić, profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu.

Večeras, na uočnicu Velikoj Gospi u Posušju procesija s kipom Gospe posuške polazi s Martića Križa u 18 sati. Procesija ide gradskim ulicama do vanjskoga oltara. Misu predvodi dr. fra Šimun Ćorić, misionar u Solothurnu (CH). I ovdje se na Gospojinu proslavlja i dan općine Posušje. Svečano je i u Seonici, ali i u Prisoju. Neizostavno je i Međugorje. Svete Mise na hrvatskome jeziku u crkvi sv. Jakova u Međugorju su u 6, 7, 8, 9, 11, a svečana večernja misa je u 19 sati.

Večernji molitveno-liturgijski program započinje u 18 sati molitvom krunice. Mise na stranim jezicima su u prijepodnevnim satima. U crkvi Velike Gospe u Nevesinju također će se okupiti značajan broj vjernika, a uz spomenuta mjesta Velika Gospa se slavi u još brojnim manjim mjestima u Hercegovini.

Svečano će sutra biti i u Gorancima a svečana sveta Misa i procesija ispred crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije počet će u 11 sati.

republikainfo.com | goranci online

Pročitaj članak

Sveti Ivan Maria Vianney – zaštitnik župnika

Rodio se 8. svibnja 1786. u Dardilly kraj Lyona u Francuskoj. Njegovi roditelji su bili pobožni seljaci. Sveti Ivan je proveo djetinjstvo i mladost u vrijeme vladavine Francuske revolucije čuvajući tri ovce i jednu magaricu ili je pomagao u radovima na polju. U selu tada nije bilo učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se ispovjedao kod kuće pred svećenikom koji je odbio položiti zakletvu na revolucionarni ustav. U noćnim satima je Ivan bio na vjeronaku koji se održavao po kućama tajno a držale su ga redovnice obučene u građansko odijelo.

Prvu Svetu Pričest primio je u štaglju, gdje se tajno služila Sveta Misa, dok su neki vani bili čuvari. Posredovanjem župnika Balleya iz susjednog sela primljen je 1805. u školu. Četiri godine kasnije bio je pozvan u vojsku. Kad je njegova jedinica marširala u Španjolsku, Ivan se na nekom mjestu duže zadržao u crkvi. Jedno vrijeme se skrivao kao vojni bjegunac. Kad mu je bilo 26 godina, po preporuci župnika Balleya bi primljen u sjemenište u Verrieres. Bogoslovne nauke završio je u Lyonu.

Prvu Svetu Misu služio je u sjemenišnoj kapeli 14. kolovoza 1815. Bio je poslan kao kapelan župniku Balleyu. Taj svećenik je prednjačio u molitvi pokori i odricanju. Nakon 30 mjeseci umre župnik Balley a Sveti Ivan Vianney bi premješten za župnika u selo Ars, vjerski posve zapušteno selo koje je imalo 230 osoba i četiri gostionice. Pijanstvo je bila pošast. U crkvu je malo tko polazio. U Arsu je Sveti Ivan Vianney svoje pastoralno djelo počeo dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Oltarskim Sakramentom, osobnom strogom pokorom i nadahnutim propovjedima.

U svojoj katehezi jednostavno i uvjerljivo često govori o Euharistiji sa preporukom čestog pričešćivanja. Njegove su riječi: “Kod tog lijepog Sakramenta kršćani su kao ljudi koji umiru od žeđi kraj nekog potoka, a bilo bi dovoljno sagnuti glavu. Nisu svi dobri koji se pričešćuju, ali će dobri biti samo među onima koji se pričešćuju.” Ili druga slika: “Onaj koji se pričešćuje gubi se u Bogu kao kap vode u oceanu. Nakon Pričesti se duša oblači u balzam kao pčela u cvijeće.” O vrijednosti Svete Mise je rekao: “Sva dobra djela zajedno nisu jednake vrijednosti sa Žrtvom Mise, jer su ona ljudska djela, a Sveta Misa je Djelo Božje. Misa se ne može usporediti sa mučeništvom, jer je mučeništvo žrtvovanje čovjeka Bogu, a Misa je Žrtva Bogočovjeka, Božjeg Tijela i Krvi za čovjeka. Čin Pretvorbe je veće čudo nego uzdići mrtvaca!” Potresne su njegove riječi o dostojanstvu svećenika: “Oh, kako je uzvišeno dostojanstvo svećenika. Svećenik će se moći zasita razumjeti samo kad dođe u Nebo.”

U svojoj župi je utemeljio Bratovštinu vječnog klanjanja.” Sveti Arški župnik se uključio u pučke misije po okolnim župama kao ispovjednik. Mnogi su bili zadovljni pa su ga pratili ili dolazili u Ars na ispovijed. Kad ga je netko pitao: “Gospodine župniče, kad bi Vam Bog dao na izbor, hoćete li ovog časa direktno u Nebo ili da ostanete dalje na zemlji da dalje radite na obraćenju grešnika, što bi učinili?” – “Mislim da bi ostano na Zemlji,” bio je župnikov odgovor. Na drugo pitanje: “ A koliko bi dugo ostali?” – “Kad bi bilo moguće i do konca svijeta!” rekao je župnik.Nakon 42 godine župničke službe u 73. godini života preselio se u vječni Pokoj 4. kolovoza 1859. Sveti Papa Pio X. uvrstio ga je godine 1905. u popis Blaženika iimenovao ga zaštitnikom svih dušobrižnika.U popis Svetaca uvršten je po Papi Piu XI. godine 1925.

Jedva je kojem poniznu, čak i ponizivanu čovjeku pala u dio tolika slava kao Svetom  Ivanu Vianneyju, koji je rođen 8. svibnja 1786., baš uoči same Francuske revolucije, u Dardillyju kraj Lyona. Seljačka obitelj iz koje potjecaše bijaše duboko kršćanska, otvorena siromasima i prosjacima. Ivan je proveo djetinjstvo i prvu mladost u doba strahovlade francuske revolucije, obrađujući očinska polja. U selu tada nije bilo nikakva učitelja. Kad mu je bilo 11 godina, prvi put se u kući pod starim velikim satom ispovjedio kod jednog svećenika koji je odbio položiti prisegu na revolucionarni ustav. Vianneyjeva je obitelj rado primala takve svećenike jer oni su i u najtežim časovima, uz opasnost od nasilne smrti, ostali vjerni Crkvi.

U noćnim je satima Ivan prisustvovao vjeronauku što su ga po selu držale redovnice obučene u građansko odijelo. Na taj se način pripremao na prvu pričest, koju je primio u jednom štaglju, dok je vani stražila dobrovoljna straža. Nevinost srca i duboka pobožnost bile su glavne značajke njegove duhovnosti. Kad su se prilike po Francuskoj revoluciji kako tako smirile, došao je u susjedni Ecully, danas predgrađe Lyona, a onda još selo, za župnika pobožni i učeni svećenik Balley. Došao je čak iz Pariza, iz opatije Sv. Genoveve. On je brzo uočio pobožnog mladića Vianneyja iz Dardilliyja te ga uzeo k sebi u župni dvor da ga pripremi za svećeništvo.

Taj je plan bio osujećivan raznim zaprekama. Najveća je bila Ivanova nesposobnost za učenje. Želio je biti svećenik, ali kako će kad je nesposoban za učenje i školu? Nalazeći se u tjeskobi, poduzeo je hodočašće u La Louvesc na grob svetog Franje Regisa. Bilo je to g. 1808. Pošao je onamo pješice, ne kupujući ništa, već proseći hranu. Sv. Franjo Regis mu je pritekao u pomoć: “Od tada je toliko napredovao u naukama da više nije upadao u malodušnost.”

Za vrijeme napoleonskih ratova Ivan je bio pozvan u vojsku, a onda silom prilika postao vojni bjegunac. Kad je prošla ta avantura i on se vratio kući da nastavi s učenjem, zapreka bijahu sjemenišni profesori koji su Ivana rušili gotovo na svakom ispitu.

Zahvaljujući posredovanju i velikoj smionosti generalnog vikara iz Lyona, Balleyjeva osobnog prijatelja, Crkva je u osobi Ivana Vianneyja dobila jednog od svojih najboljih svećenika. Generalni je vikar ovako obrazložio svoju preporuku: “Vianney je pobožan, zna moliti krunicu i štuje Majku Božju. Milost i njegovo srce učinit će ostalo.” Nije se prevario u svome sudu, ni morao pokajati zbog svoje preporuke. Vianney je više nego opravdao dano mu povjerenje.

On je napokon teškom mukom dovršio svoje nauke. Posljednji ispit što ga je uspio položiti čak je dokazao i stvarni napredak u naukama. Svećeničko ređenje, koje mu je 13. kolovoza 1815. podijelio mons. Simon, biskup Grenoblea, učinilo ga je Isusovim svećenikom zauvijek, jednim od najdostojnijih nosilaca svetoga reda. Svoju prvu misu služio je u sjemenišnoj kapelici odmah sljedeći dan. Toj radosti pridošla je i druga. Tek što se vratio u Ecully, saznao je da ga je lyonski nadbiskup imenovao kapelanom kod njegova dragoga gospodina Balleyja. Taj ga je časni svećenik još više uveo u molitveni, asketski i pastoralni život. Njih dvojica su se upravo natjecala u svetosti.

Vianney je brzo nakon toga, već g. 1818., bio imenovan župnikom u Arsu. Generalni vikar Courbon ovako mu je obrazložio to imenovanje: “U toj župi nema mnogo ljubavi prema Bogu; vi ćete je u nju unijeti.” Vianney je ostao na toj župi sve do svoje smrti 4. kolovoza 1859. te unio u nju mnogo života i ljubavi prema Bogu.

Otputovao je onamo pješice, a za njim su išla siromašna seoska kola vozeći njegovu skromnu prtljagu. Kad je bio već pred Arsom, uslijed guste magle nije se snalazio. Tada je susreo mladog pastira te ga upitao za put u Ars. Taj ga je odmah uputio jer je i sam bio iz tog sela. Župnik mu se zahvalio rekavši: “Mali moj, ti si mi pokazao put u Ars, a ja ću ti pokazati put u nebo.” Ars je kod Ivanova dolaska bilo malo, vjerski posve zapušteno i zanemareno selo. Novi se župnik, uselivši se u siromašni župni dvor, dao odmah na posao, na obraćanje svoje župe, najprije strašnim pokorama, dugim noćnim satima molitve pred Presvetim Sakramentom, veoma ozbiljnim i oštrim propovijedima. Veliku je brigu posvećivao i obnovi župne crkve. Njegov je stan bio najsiromašniji, hrana kuhani krumpiri, ali u crkvi je iz poštivanja prema Isusu želio da sve bude što ljepše.

Arški je župnik brzo počeo sudjelovati i na pučkim misijama što su ih revni svećenici činili po okolnim župama. I dok se, kako je sam rekao, među svećenicima “isticao kao seoski blesan”, ljudi su ipak grnuli k njegovoj ispovjedaonici. On ih je znao ne samo dobro ispovjediti, već i voditi putem savršenosti prema Bogu. Mnogi su ga počeli pratiti i u Ars i tako je polako počeo onaj arški proštenjarski život, s mnoštvom hodočasnika, što su dolazili k svetome župniku na ispovijed.

“Ars više nije Ars…”, mogao je ustvrditi i sam sveti župnik sa zahvalnošću Gospodinu. Selo se preobratilo i postalo središte izvanrednog pastoralnog rada u kojem je njihov župnik dnevno znao provoditi u ispovjedaonici i do 12 sati, koji put i više. Taj je silni rad uznemirio i samoga kneza tmina, zloga duha, pa je kroz dulje vremena svetoga župnika po noći uznemirivao. Jedna je od rak-rana Arsa bilo zanemarivanje svetkovanja nedjelje. Za dobro svoje župe sveti je župnik osnovao kuću Providnosti, neke vrste sirotište za siromašne i izložene djevojčice. Njima bi svako poslije podne održao vjersku pouku. Za njih je učinio i svoje prvo čudo: umnoženje brašna za potrebni kruh. Svojom jednostavnošću, ljudskošću, pa i humorom ponizni je arški župnik privlačio u Ars mnoštva, pa se to selo pretvorilo u pravo proštenište. Ljudi su naročito u velikom broju dolazili arškom župniku na ispovijed.

Josip Toccanier, kasniji arški župnik, kao svjedok procesa beatifikacije, u dobi od 51 godine, izjavio je: “Jednog sam dana bio prisutan kad je u župno dvorište u Arsu došao neki mladić, koga nikad nisam vidio, jer je bio iz Hyeresa u Provenci, a nisam mu znao ni ime. Vianney mu je rekao: ‘Prijatelju moj, vi dakle želite postati kapucin?’ Mladić se silno začudio i pocrvenio. On je stvarno imao tu želju, a o njoj još ni s kim nije govorio, pa čak ni sa svojim ispovjednikom koji je kraj njega stajao.”

Iscrpljen teškim i dugotrajnim radom, oštrim pokorama i drugim patnjama svetac je umro od iscrpljenosti. Po njegovu zagovoru dogodila su se brojna čudesa pa ga je Crkva proglasila blaženim i svetim te zaštitnikom svih župnika.

MOLITVA SV. IVANU MARIJI VIANNEYJU

Sveti župniče Arški, tijekom tvoga djetinjstva, srce tvoje bijaše usmjereno prema Bogu.

Djevica Marija, Kristova Majka, sjajila je neprestano kao Zvijezda tvoga života.

Čuo si poziv Isusa Krista, isti poziv, koji je on uputio prvim učenicima.

Isti poziv, koji su tijekom povijesti prihvaćali mnogi mladići

i svoj život posvetili širenju Evanđelja kao svećenici i pastiri stada Božjega.

Sveti župniče Arški, sav tvoj život bijaše odgovor na taj neodoljivi poziv,

poziv ljubavi.

Izmoli našem papi milost, da ravna Crkvom Kristovom istom mudrošću i zauzetošću

kojom si ti upravljao malom lađom u Arsu.

Izmoli našim biskupima hrabrost i jakost, koja im je potrebna

da navješćuju Riječ Božju kako treba i da vode uznemireno stado prema Kristu,

koji je Put, Istina i Život.

Izmoli našim svećenicima milost da svaki dan prikazuju svetu misnu žrtvu, sakrament Ljubavi,

i da uvijek budu najtješnje povezani s otkupiteljskim križem Kristovim.

Isprosi im milost da u srca ljudska ulijevaju milosrđe Krista Spasitelja

po sakramentu pokore, pomirujući ljude s Bogom i s bližnjima.

Isprosi od Boga za sve milost svetosti.

U trenutku razdjeljenja, uznemirenosti, mržnje i tjeskobe obraćamo se k tebi.

Sveti župniče Arški, vapijemo ti, dođi u pomoć svojoj Katoličkoj Crkvi! 

Amen.

bitno.net

Pročitaj članak

Danas je blagdan sv. Ilije ili Ilindan

Ilija je zaštitnik karmelićana i zrakoplovaca. Vjernici mu se utječu za zaštitu od vremenskih prirodnih nepogoda i od opasnosti od požara. Blagdan svetoga Ilije slavi se u srijedu. U slavenskom pučkom vjerovanju, koji su se zadržali i u hercegovačkim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva Ilija Gromovnik.

Ovaj blagdan svečano se slavi u župama Kruševo, Stolac, Veljaci te u samostalnoj kapelaniji Masna Luka – Polja. Sveti Ilija je i zaštitnik crkvene pokrajine Bosne i Hercegovine.

“Ilija je prorok desetog stoljeća. Živio je u okolnostima koje su, rekao bih, jako slične okolnostima koje postoje u našoj crkvenoj pokrajini, čiji je on zaštitnik”, izjavio je za Našu TV don Krešo Puljić, župnik Župe sv. Tome apostola – Mostar, koji dodaje kako živimo u vremenu u kakvom je živio i sveti Ilija.

“Vjera vjerojatno nikad nije bila ugrožena na ovim prostorima kao što je trenutačno ugrožena. Ne samo da iseljavaju katolici, nego nas ugrožava i nepravedna politika. Europska politika izbacuje Boga iz škola, statuta, ustava. Katolici kod nas sve više postaju manjina. Ostali smo nezaštićeni na ovoj vjetrometini”, dodaje don Puljić.

Sveti Ilija iz Tišbe u Gileadu (današnji Jordan) bio je najveći prorok Sjevernog kraljevstva u 9. stoljeću prije Krista. Živio je u vrijeme kraljeva Ahaba i Ohozije. Kao putujući prorok pripada malobrojnim starozavjetnim svecima koje Rimska crkva ima u kalendaru. O njemu najviše znamo iz Prve i Druge knjige Kraljeva. Život mu je bio buran, što najbolje ilustrira, kako ćemo vidjeti, njegova borba s kraljem Ahabom i njegovom ženom Izabelom. Spomendan svetog Ilije slavi se 20. srpnja.

Prošnje svetom Iliji

Gospodine, ti si se proroku Iliji objavio u šutnji i samoći: pomozi i nama da, slobodni od svega što nas priječi, čujemo tvoj glas i da te uvijek tražimo i nalazimo, molimo te.

Gospodine, ti si Iliju proroka na putu prema Horebu ispunio snagom: udijeli i nama da, ojačani Tijelom i Krvlju Kristovom, stalno hrlimo tebi u susret, molimo te.

Gospodine, ti si se Iliji objavio u šapatu laganog lahora: daj da u pažljivoj šutnji i spremnoj poučljivosti razumijemo i najblaža nadahnuća Duha Svetoga, molimo te.

Gospodine, potaknut Ilijinom molitvom na gori Karmelu, dao si s neba spasonosnu kišu: ispuni i nas duhom molitve te svijetu izmolimo kišu tvojih darova, molimo te.

Gospodine, proroka Iliju si postavio službenikom pomirenja između otaca i sinova: i nas učini zauzetim vjesnicima mira da bi Kristov mir vladao u svijetu, molimo te.

Gospodine, u ognjenom vihoru uzeo si proroka Iliju k sebi: primi dobrostivo našu pokojnu braću u zagrljaj svoje slave, molimo te.

Molitva

Svemogući vječni Bože, ti si pozvao blaženog Iliju, svoga proroka i našeg zaštitnika, da živi pred tvojim licem i revnuje za tvoju slavu. Daj i nama, svojim slugama, da vazda tražimo tvoje lice i budemo svjedoci tvoje ljubavi. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

Pročitaj članak

Katolici slave blagdan jednog od najomiljenijih svetaca

Blagdan je svetog Antuna Padovanskog, jednog od najomiljenijih katoličkih svetaca, koji je svetim proglašen samo 11 i pol mjeseci nakon svoje smrti. U Hercegovini se blagdan obilježava svetim misama, blagoslovom djece i procesijama.

Sveti Antun – rođen kao Ferdinand, prvi sin bogate plemićke obitelji iz Lisabona

Portugalac sveti Antun Padovanski (Lisabon, 1195. – Arcella kod Padove, 13. lipnja 1231.), bio je prvorođenac iz plemićke, moćne i bogate obitelji, a roditelji su mu dali ime Fernando. No, imao je svoj put i već s 15 godina napušta bogatu palaču i pridružuje se redu Sv. Augustina, nakon zaređenja za svećenika prelazi u Manju braću i posvećuje se širenju vjere među narodima Afrike.

Tamo se i obrazovao, te postao jedan od najučenijih crkvenih ljudi Europe na početku 13. stoljeća.Napušta augustince i pridružuje se franjevcima u Maroku, te mijenja ime u Antun. U Africi obolijeva od malarije, namjerava se vratiti u domovinu, no brod se, gonjen nepovoljnim vjetrom, našao na obalama otoka Sicilije. Još oslabljen od dugotrajne groznice, Antun se uputi u Asiz. Bio je poglavar Franjevačkog reda u Italiji, začetnik je teoloških studija u svojm Redu, a sam je poučavao u Bologni, Montpellieru i u Padovi.

Sveti Antun Padovanski – omiljeni propovjednik i ispovjednik

Ipak, najveći uspjeh imao je propovijedajući u Francuskoj i Italiji i obraćajući heretike, a bio je prvi član svoga Reda, koji je svoju braću učio teologiji. Sveti Antun je zaštitnik siromašnih i potlačenih, propovjednika, budućih majki, putnika, ribara, mornara, starih ljudi, žetvi, konja, izgubljenih stvari, pošte, brodoloma, gladovanja, Portugala i vjere u Presveti Sakramenat. Na tisuće je dolazilo odasvud slušati njegove propovijedi i, naravno, svi su se tiskali da bi se ispovjedili kod njega. Mnogo je vremena proveo u ispovjedaonici,malo je jeo, malo se odmarao, a zdravlje mu je narušeno još od onih mjeseci provedenih u Maroku.

Svjedočenja o njegovim čudesima postala su vrlo brojna odmah nakon njegove smrti, dokumentirana su, a njih je 53 opisano u knjizi ‘Život sv. Antuna – Assidua’, što je pročitano i pred Papom Grgurom IX. Jedan je od samo 33 sveca, koji su proglašeni Doktorom Crkve, što je učinio papa Pio XII. Svetim je proglašen 30. svibnja 1232. godine.

Umro je 13. lipnja 1231.godine. Bio je petak, braća franjevci su ga na njegov zahtjev vratili u Padovu, jer želio je umrijeti u svom samostanu. Zbog lošeg stanja, morali su zastati u Arcellu, gdje su boravila braća zadužena za klarise. Tu je u jednoj skromnoj sobici, koja se čuva do danas, Antun preminuo u dobi od samo 36 godina.

Sv. Ante je u svijetu poznat također kao svetac koji pomaže da se pronađu izgubljene stvari. Od predmeta svakidašnjega života do važnih dokumenata, čak i do same vjere. Molitva ovdje niže služi da bi se zazvala pomoć sv. Anti upravo u traženju onoga što je izgubljeno.

Molitva sv. Anti

Spomeni se, sv. Ante, da si uvijek pomagao i tješio sve koji su se tebi utjecali u svojim potrebama. S čvrstim pouzdanjem preporučam se i ja tvom moćnom zagovoru kod Boga. Ne odbij moje prošnje i svojim posredovanjem kod Boga isprosi mi - ako je za dobro moje duše - milost... za koju te molim. Pomozi mi u ovoj mojoj potrebi i nevolji!

Blagoslovi mene, moj rad, moju obitelj i sve moje drage, čuvaj nas od bolesti i pogibli duše i tijela! Sve nas krijepi da u boli i kušnji ostanemo čvrsti u vjeri i ustrajni u ljubavi. Amen.

Pročitaj članak

Što je zapravo blagdan Tijelova?

Danas slavimo blagdan Tijelova, blagdan koji se slavi u četvrtak poslije svetkovine Presvetog Trojstva, odnosno deveti četvrtak nakon Uskrsa.

Dok u BiH još nije donešen zakon o državnim praznicima, u Hrvatskoj je blagdan Tijelova 2001. godine proglašen državnim praznikom i neradnim danom, a za Katoličku crkvu svetkovina je u spomen na ustanovljenje Euharistije na Veliki četvrtak.

Tijelovo kao posebni blagdan posvećen slavljenju Presvetog oltarskog sakramenta (euharistije nastale na Veliki četvrtak) nastao je u 13. stoljeću, a na cijelo se zapadno kršćanstvo proširio tek u 14. stoljeću. Duguje se viziji jedne augustinske redovnice, sv. Julijane iz samostana kod Liegea u današnjoj Belgiji. Ona je imala viđenje punog mjeseca na kojemu je opazila jednu mrlju. Puni mjesec je protumačila kao Crkvu, a mrlju kao nedostatak jednog blagdana kojim bi se na poseban način trebao častiti Presveti oltarski sakrament. Na njezinu je molbu mjesni biskup Robert de Thorote za svoju biskupiju uspostavio blagdan koji se na početku zvao blagdan euharistije. S. Julijana je našla sljedbenike koji su žarko promicali ideju toga blagdana i željeli ga proširiti na cijelu Crkvu. U tome su i uspjeli.

Ukratko, papa Urban IV. godine 1264. objavljuje bulu kojom želi blagdan euharistije proširiti na cijelu Crkvu. Brza smrt spriječila ga je da to doista i učini. Tek u 14. stoljeću, 1317. godine, nakon objavljivanja bule pape Urbana IV - naslov joj je "Transiturus de hoc mundo - Odlazeći s ovoga svijeta" - papa Ivan XXII. širi blagdan na cijelu Zapadnu Crkvu.

Teološki razlozi uspostave Tijelova mnogo su dublji. Početkom II. tisućljeća počela je opadati učestalost pričešćivanja. Umjesto toga, kao svojevrsni nadomjestak pričešćivanju, pojavili su se različiti oblici euharistijskih pobožnosti izvan mise. Posebnu je važnost u to doba dobivalo pokazivanje svete hostije. Podizanje je postalo jedan od ključnih dijelova euharistijskog slavlja. Najvažnije je bilo vidjeti podignutu hostiju.

Još možda važniji teološki razlog je poznato osporavanje stvarne Kristove prisutnosti u posvećenim prilikama kruha i vina nakon čega je vjernička javnost zahtijevala i zdušno prihvatila jedan takav blagdan kojim se potvrđivala vjera u stvarnu Kristovu prisutnost u posvećenim euharistijskim prilikama.

Dragi prijatelji, neka vam je blagoslovljen blagdan Tijelova!

Pročitaj članak

Svibanj – Gospin mjesec

Svibanj – Gospin mjesec: Započeli smo svibanj. Svibanj je mjesec cvijeća i drugih proljetnih ljepota. Katolici ga, uz listopad, dva najljepša mjeseca u godini, posvećuju na čast Blažene Djevice Marije.

Mjesec svibanj – mjesec koji je, uz listopad, na poseban način posvećen Blaženoj Djevici Mariji. U svibnju, kažu, priroda oblači svečano ruho. Mnoge biljke cvjetaju. Sve niče i raste. Sve to je nama lijepo, jednostavno lijepo. U kršćanskoj tradiciji mjesec svibanj je stoga postao vrijeme posebnog štovanja Marije. Svibanj je, dakle, mjesec koji nas poziva na zajedništvo s Majkom koja nas približava Isusu. Krunica je evanđeoska molitva. Iz evanđelja crpi predmet otajstava i poglavite svoje oblike. Nadahnjuje se na Evanđelju kako bi vjernicima ponudila stav s kojim je moraju moliti, započinjući od radosna Anđelova pozdrava i Marijina „da“.

U  svibnju na čast Blažene Djeviee Marije katolici u domaćinstvima prave oltariće. Na oltarić se stavlja Gospina slika ili Gospin kip. Gospa se na oltariću kiti cvijećem. Obično je to cvijeće iz našeg dvorišta, s našeg polja. Oltariću posvećuje pozornost cijela obitelj, a posebno djeca.

U večernja doba oko oltarića se okuplja obitelj, moli se na čast BD Mariji krunica, litanije i druge Gospine molitve.

Mjesec svibanj spontano je posvećen Blaženoj Djevici Mariji, jer je mjesec ljepote, mjesec buđenja života, a nitko nije ljepši od Marije; nitko nije pjevao životu kao Marija, zato je njoj posvećen svibanj. Mislim da je najvažniji trenutak svibnja u kući otkriti marijansku molitvu, poglavito moljenje svete Krunice. Nekad je Krunica bila glavna molitva kršćanske obitelji, s Krunicom je svršavao svaki dan. Moleći zajednički Krunicu, obitelj se osjeća Božjim narodom, osjeća se kao jedna osoba: osjeća otajstvo Isusa nazočnoga među onima koji su se u Njegovo ime ujedinili.

Naš župna crkva posvećena je Uznesenju Blažene Djevice Marije na nebo.

Pročitaj članak

Sretan i blagoslovljen Uskrs!

Želimo Vama i Vašoj obitelji, u ime voditelja portala, zaželjeti sretan Uskrs – da ljubav, radost i nada koje donosi ovaj najveći kršćanski blagdan ispune Vaše živote. Upravo nas Uskrs podsjeća da se dobro ne može širiti bez žrtve, truda i ustrajnog zalaganja za istinu.

„Isus, utjelovljena Ljubav, umro je na križu za naše grijehe, ali Otac Bog ga je uskrsnuo i učinio ga Gospodinom života i smrti. U Isusu, Ljubav je pobijedila nad mržnjom, milosrđe nad grijehom, dobro nad zlom, istina nad laži, život nad smrću“.

Papa Franjo

Nadamo se da ćete ovih nekoliko blagdanskih dana provesti sa svojim najdražima.

Sretan, blagoslovljen i obiljem radosti i mira ispunjen Uskrs!

Pročitaj članak

Velika subota - dan tišine i molitve

Na Veliku subotu, Crkva u tišini i molitvi kod groba čeka Gospodina. Vjernici pojedinačno ili roditelji s djecom dolaze preko dana, u slobodno vrijeme, posjetiti “Isusov grob”. Oltar ostaje simbolično nepokriven, misa se ne slavi niti se pričešćuje.

U subotu navečer, slavi se Vazmeno bdijenje. Crkva je u iščekivanju Isusovog uskrnuća.

Današnje bdijenje slavi se u večernjim satima kako bi se mogla uskrsna svijeća s trostrukim usklikom „Svjetlo Kristovo“ unijeti u crkvu u trenutku kada je u crkvi potpuni mrak kako bi plamen Uskrsne svijeće rasvijetlio mračne sile i unio svjetlo u današnji svijet.

To svjetlo simbolizira uskrslog Krista koji je za nas mučen, pokopan i uskrsnuo. Zato se čin bdijenja započinje na Veliku subotu kada padne noć, a mora završiti prije zore.

Služba svjetla – u samoj crkvi ugašena su svjetla, a predsjedatelj pred crkvom blagoslivlja oganj kojim će biti zapaljena uskrsna svijeća. U uskrsnu svijeću predvoditelj slavlja ucrtava križ te ‘Alfu’ i ‘Omegu’, prvo i posljednje slovo grčkog alfabeta, jer uskrsli Krist je početak i kraj svega stvorenoga.

Služba riječi je dugačka zato što su vjernici u starini željeli dočekati zoru uskrsnog jutra „razmatrajući divna djela što ih je Gospodin Bog svome narodu od početka činio, vjeran svojoj riječi i obećanju“, kako se navodi u Rimskom misalu, a samo krštenje dijelilo se u zoru i liturgija je završavala euharistijskom službom.

Krsna služba započinje blagoslovom vode kojem prethode Litanije svih svetih. Nakon blagoslova vode slijedi odricanje od grijeha, to jest od Sotone, te ispovijest vjere.

Vodom će biti kršteni odrasli katekumeni ili djeca koja će se krstiti u ovoj noći. Ako nema kandidata za krštenje, tada predvoditelj škropi sve prisutne vjernike u znak obnove krsnih obećanja koja su dali Bogu osobno ili njihovi roditelji i kumovi.

Euharistijska služba u Vazmenom bdijenju vrhunac je Kristove prisutnosti u ovoj noći nakon što smo ga doživjeli prisutnog u simbolu uskrsne svijeće, preko prisutnosti u riječi te u krštenju.

Pročitaj članak

Veliki petak - spomendan Isusove muke i smrti

Danas obilježavamo Veliki petak, dan Isusove muke i smrti. Slavi se u Velikom tjednu, a zajedno s Velikim četvrtkom, Velikom subotom i Uskrsom čini Vazmeno trodnevlje.

Veliki petak jedini je dan u godini u kojem nema euharistijskoga slavlja. Ne zvone crkvena zvona, oltar je bez križa, oltarnika, svijeća ili cvijeća kako bi se što bolje istaknula Isusova muka i smrt.

Vjernici dolaze u crkvu kako bi razmišljali o Isusovoj žrtvi, a preko obreda doživjet će liturgiju riječi, klanjanje križu i pričest. Veliki petak dan je u kojem Katolička crkva od vjernika traži post i nemrs.
Danas na Veliki petak, 25. ožujka, organizirana je pobožnost Križnog puta.na mostarsko brdo Hum.

Tisuće vjernika pohodilo križni put na Humu kod Mostara

 

Na molitveno i procesijsko hodočašće na brdo Hum mnogi su krenuli pješice ispred mostarske katedrale. Pobožnost Križnoga puta započela je kod Prve postaje. Na kraju Križnoga puta, kod Križa, u kojem je spas život i uskrsnuće naše, svoju pastirsku riječ uputio je biskup mons. Ratko Perić.

Tradicionalnom križnom putu na mostarsko brdo Hum, i ove godine odazvalo se na tisuće kršćanskih vjernika koji se se tako prisjetili Isusovih muka.

Nepregledna rijeka vjernika penjala se uza strminu, gdje se molilo i prisjećalo muke koju je podnio Isus Krist za cijelo čovječanstvo.

Osam stvari koje bi svaki katolik trebao znati o Velikom petku

Veliki je petak dan na koji je žrtvovan Krist naša Pasha, kada Crkva razmišlja o muci svoga Gospodina i Zaručnika i klanja se križu,  te se spominje svog izlaska iz boka Krista usnuloga na križu i moli za spas svega svijeta. Evo najvažnijih stvari koje svaki katolik treba znati o ovom velikom danu!

1. ŠTO CRKVA SLAVI NA VELIKI PETAK?

O sadržaju slavlja Velikoga petka govori nam papa Benedikt XVI:

Veliki petak dan je spomena muke, razapinjanja i smrti Isusove. Toga dana liturgija Crkve ne predviđa slavljenje svete mise, no kršćanska se zajednica okuplja kako bi promišljala o velikom otajstvu zla i grijeha koje pritišće čovječanstvo i kako bi se ponovno, u svjetlu Božje Riječi i potpomognuta dojmljivim liturgijskim činima, spomenula Gospodinovih patnji… Tumačeći Veliki petak, sveti Ivan Zlatousti primjećuje: Prije je križ označavao prezrenost, no danas je on nada spasenja. Postao je doista izvorom beskrajnih dobara; oslobodio nas je zablude, otjerao je naše tmine, pomirio nas je s Bogom, od nas koji smo bili neprijatelji Božji načinio je svoje ukućane, od stranaca načinio nas je svojim bližnjima: ovaj je križ uništenje neprijateljstva, izvor mira, spremište našega blaga (De cruce et latrone, I,1,4). (Iz kateheza Benedikta XVI.)

Ni na Veliki petak Crkva ne razdvaja otajstvo križa od uskrsnuća. To vidimo osobito iz drevne antifone koja je preporučena za pjevanje pri klanjanju sabranih vjernika križu: Tvome križu klanjamo se, Gospodine, te hvalimo i slavimo sveto uskrsnuće tvoje, jer evo: drveta radi nastade radost u cijelome svijetu. U žalosti za Kristom na križ raspetim Crkva se raduje što je smrt Kristova početak ljudskog otkupljenja. Uz to crvena liturgijska boja, a ne crna kao nekada, naglašava i podsjeća kako Veliki petak nije dan tuge, već razmatranja Kristove smrti kao izvorišta našega spasenja.

2. POVIJESNI RAZVOJ

U prvim stoljećima kršćani na Veliki petak nisu imali posebno liturgijsko slavlje. U 4. stoljeću oblikuju se različita neeuharistijska slavlja u čemu je glavni uzor ponovno bila jeruzalemska Crkva. U središtu je bilo bogoslužje riječi i klanjanje križu. U Rimu se na Veliki petak najprije održavalo samo bogoslužje riječi s čitanjima, molitvama i pjesmama, a od 7. stoljeća oblikuje se procesija od Lateranske bazilike do rimske crkve svetog Križa u Jeruzalemu gdje se častila relikvija Križa. Bogoslužju riječi i čašćenju križa pridodaje se i slavlje pričesti (bez mise!).

Današnja liturgija Velikog petka sastoji se od tri dijela: službe riječi, klanjanja križu te svete pričesti.

3. SLUŽBA RIJEČI

Liturgija Velikog petka započinje šutnjom. O tome čitamo u Okružnici o pripravi i slavljenju Vazmenih blagdana Paschalis Sollemnitatis:

Svećenik i službenici u šutnji idu k oltaru bez pjevanja. Ako treba reći koju riječ uvoda, nek se kaže prije ulaska službenika. Svećenik i službenici iskažu počast oltaru i padnu ničice na lica; ova prostracija, vlastita obredu ovog dana, neka se marljivo čuva, a znači kako poniženje zemaljskog čovjeka tako žalost i bol Crkve. A vjernici za vrijeme ulaska službenika stoje te poslije kleknu i tiho mole. (Br. 65).

Nakon molitve slijedi čitanje Božje riječi:

Knjiga proroka Izaije (Iz 52, 13 – 53, 12 – četvrta pjesma o Sluzi Gospodnjem)
Psalam (Ps 31, 2.6.12-13.15-17.25 – tebi se Gospodine utječem)
Poslanica Hebrejima (Heb 4, 14-16; 5,7-9 – Krist – Veliki svećenik)
Muka Gospodina našega Isusa Krista po Ivanu (Iv 18, 1 – 19, 42)
Prvo čitanje prikazuje nasilnu smrt osporenog proroka čiju poruku i životno svjedočanstvo zajednica vjernika prihvaća tek nakon njegove smrti: Za naše je grijehe on proboden, za opačine naše satrt. Ovaj prorok slika je Isusa iz čije nasilne smrti Bog izvodi spasenjsku korist za sve ljude.

Psalam 31. kao pripjevni psalam ne postaje samo izričaj jadikovanja, nego  pouzdanja u vjernog Boga.

Drugo čitanje je odlomak iz poslanice Hebrejima o Kristu kao velikom svećeniku koji je supatnik u našim slabostima te je u muci naviknuo slušati. Zato je veliki svećenik i začetnik spasenja svima koji ga slušaju.

Muka po Ivanu čitala se na Veliki petak već od 7. stoljeća među kršćanima Rima, što je sačuvala i posljednja liturgijska obnova.

Nakon prigodne homilije, slijedi sveopća molitva. Riječ je o deset vrlo starih zaziva u kojima Crkva moli za sve ljude, za čitav svijet. U pojedinim se moli za svetu Crkvu, za papu, za sve redove vjernika, za katekumene, za jedinstvo kršćana, za Židove, za one koji ne vjeruju u Krista, za one koji ne vjeruju u Boga, za upravitelje država, za ljude u potrebi.

4. KLANJANJE KRIŽU

Drugi dio liturgije Velikog petka je klanjanje križu koje započinje predstavljanjem križa okupljenoj zajednici: Evo drvo Križa, na kom je visio Spas svijeta!, na što vjernici odgovaraju: Dođite, poklonimo se!  Križ se svečano pokazuje narodu, a mogu se rabiti dva načina: prekriveni križ nosi se do oltara u pratnji upaljenih svijeća, te se otkriva u tri stupnja uz pjevanje spomenutih riječi ili se u procesiji unosi već otkriveni križ, uz zaustavljanje na ulazu, sredini i prezbiteriju crkve uz pjevanje spomenutih riječi.

O načinu klanjanja križu čitamo u Paschalis Sollemnitatis:

Neka se ovaj obred izvrši svečanošću koja je dostojna ovog otajstva našega spasenja: i poziv na pokazivanju križa i odgovor naroda neka se pjeva i nek se ne propusti šutnja puna poštovanja poslije svakog poklona, dok svećenik stoji i drži uzdignut križ. Neka se križ pruži na poklon svakome vjerniku, jer je osobni poklon križu poglaviti element u ovom slavlju i neka se samo u preobilnom mnoštvu naroda upotrijebi obred poklona sviju zajedno. Neka se za klanjanje dade samo jedan križ, jer to traži istinitost znaka. (Br. 69)

Tijekom klanjanja križu pjevaju se prigodne pjesme, među kojima se ističu himan Usta moja opjevajte (Pange, lingua, gloriosi), usklici Sveti Bože, Sveti Jaki Bože (Hagios o Theos, Hagios Ishyros) koje je rimska liturgija preuzela od braće s Istoka, te Prijekori.

5. SVETA PRIČEST

Posljednji dio obreda je sveta pričest koja je na Veliki četvrtak pohranjena na pokrajnjem oltaru. Obred počinje Molitvom Gospodnjom, nema znaka mira, već se samo pristupa pričesti. Nakon kratke molitve u tišini, mole se dvije molitve: popričesna koja zahvaljuje za život, darovan smrću i uskrsnućem Kristovim, te molitva nad narodom koja je također vazmene naravi, spominjući našu nadu u uskrsnuće s Kristom. Crkva zatim uranja u tišinu iščekivanja Gospodina. Tišina je u crkvi i srcima vjernika, tišina kojom Bog progovara onima koji su ga spremni slušati – Spasitelj je mrtav da bi nas smrtne izveo u vječni život.

6. POBOŽNOSTI VELIKOG PETKA

O bogatstvu različitih oblika pučkih pobožnosti vezanih uz Veliki petak papa Beneditk XVI. piše:

Kako bi se s većim sudjelovanjem proživjela Otkupiteljeva muka, kršćanska je predaja razvila mnogostruke iskaze pučke pobožnosti, među kojima su poznate procesije Velikoga petka praćene dojmljivim obredima koji se ponavljaju svake godine. No, postoji i pobožna vježba Križnoga puta koja nam kroz cijelu godinu nudi mogućnost da još dublje urežemo u svoju dušu otajstvo križa. Mogli bismo reći, koristeći se izričajem svetog Leona Velikog, da nas Križni put odgaja da raspetoga Krista gledamo očima srca, tako da u njegovu tijelu prepoznamo svoje vlastito tijelo (Disc. 15 o muci Gospodnjoj). Upravo je u tome prava mudrost kršćanina.

O načinu i obliku očitovanja pučke pobožnosti koja nipošto ne smije izgledati kao zamjena liturgijskih slavlja Velikoga petka govori nam Paschalis Sollemnitatis:

Pobožne vježbe, kao što su Križni put, procesije Muke i spomen boli Blažene Djevice Marije, ne treba nipošto zanemariti iz pastoralnih razloga. Tekstovi i pjesma nek se prilagode duhu liturgije toga dana. A sat pobožnih vježbi nek se tako uskladi sa satom glavnoga slavlja, da se očituje kako liturgijski čin po svojoj naravi daleko nadvisuje sve ove pobožne vježbe. (Br. 72)

7. STROGI POST I NEMRS

Na Veliki petak Muke Gospodnje, kao i na Čistu srijedu ili Pepelnicu, obavezan je dan pokore u cijeloj Crkvi i to nemrsom i postom.

Post za katolika znači uzeti samo jedan puni obrok u danu.

Nemrs znači ne jesti meso.

Prema sadašnjoj crkvenoj disciplini post je obvezatan za katolike od navršene 18. do započete 60. godine života.

Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života.

Posta su oslobođene trudnice, dojilje, bolesnici i oni koji se bave teškim fizičkim radom (prema potrebi).

8. NEKE LITURGIJSKE NAPOMENE

Okružnica Paschalis Sollemnitatis donosi još i sljedeće upute:

• Na Veliki petak zabranjuje se slavljenje sakramenata Crkve, izuzev sakramenata pokore i bolesničkog pomazanja. Sprovod neka se slavi bez pjevanja, orgulja i zvonjenja zvona.
• Slavlje Muke Gospodnje neka se obavi u popodnevne sate i to oko petnaest sati. Pastoralni razlog će možda savjetovati da se izabere prikladniji sat, kad bi se naime narod mogao lakše okupiti: npr. tamo od podne ili u kasnije sate, ali ne preko dvadeset prvog sata.
• Red liturgijskog čina Muke Gospodnje (služba riječi, klanjanje križu i sveta pričest) proizlazi iz stare predaje Crkve i neka ga nitko na svoju ruku ne mijenja.
• Poslije slavlja neka se oltar ogoli, a ostavi se samo križ s četiri svijeće. Neka se u crkvi pripravi prikladno mjesto (npr. kapela odlaganja u kojoj se od četvrtka čuvala euharistija), gdje će se smjestiti Gospodnji križ da mu se vjernici mogu pokloniti, cjelivati ga i zadržati se u razmišljanju.

bitno.net

Pročitaj članak

Veliki četvrtak – dan Isusove posljednje večere

Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta…

Danas je Veliki ili Sveti četvrtak. To je dan Isusove posljednje večere. Danas Crkva ulazi u sveto trodnevlje, u sjećanje, komunikaciju kroz liturgiju i molitvu Isusovih posljednjih dana i djela. Crkva i zapadni svijet od danas se spremaju na slavljenje i doživljavanje Uskrsa.

Na Veliki četvrtak je Isus sa svojim učenicima proslavio posljednji put židovski blagdan Pashe i to jedan dan prije samog blagdana, te ustanovio svetu misu, po kojoj se kršćani osobito prepoznaju. Danas je on ostavio Crkvi i svijetu znak svoje prisutnosti u kruhu i vinu, predao tako Crkvi i čovječanstvu svoje ljudsko tijelo i svoju krv, kao polog i garanciju pobjede nad patnjom, smrću i krivicom, te nad zlom i katastrofama. Danas je Isus izrekao najhumanije riječi apostolima i svijetu, danas je čudesno molio za nas, danas je obećao svog Duha protiv duha zloće, nehumanosti i razaranja. Danas je bio izdan, uhićen i cijelu noć sudski ispitivan. Danas se mrak čovjekove duše pokazao najgušćim, danas je čovjek nepovratno pao u bezdan zavisti i mržnje na Boga. No, danas je nebo najbliže zemlji, danas je milosrđe jače od krivice, danas je dobrota pobijedila zloću, danas je pakost čovjeka pretvorena u pokajanje, danas je mrak ranjen zrakom nade.

Danas u liturgiji prolazimo dvoranom posljednje večere u Jeruzalemu, gledamo kako Isus ustanovljuje novi i vječni savez između Boga i ljudskog roda, kako taj ugovor s nama potpisuje svojom krvlju. Izlazeći iz dvorane doživljavamo kako je Juda otišao u mrak, predao Učitelja iz Nazareta u smrt za trideset srebrnika, te se sam od očaja objesio. Ulazeći u Getsemani na Maslinskoj gori, prelazeći potok Cedron slušamo Isusove posljednje upute Crkvi i svijetu. A onda doživljavamo kako nam ga vojnici i sluge hrama istrgnuše, da ga odvedu u sramotnu sudnicu i u smrt.

U dvorani posljednje večere Isus je oprao učenicima noge. Prati noge znak je gostoprimstva. Isus dakle želi reći da kroz njegovu smrt, u koju sada odlazi, i kroz skoro uskrsnuće, on otvara svoje nebeske dvorane, u koje nas poziva kao svoje uzvanike. Sveta misa je predokus i nada da smo djeca Božja i baštinici neba. U svetoj misi postajemo jedno s Isusom, on postaje naš brat i učitelj. U tajnovitosti današnjih liturgijskih slavlja, šutnje zvona sve do Uskrsa, nečeg nadonosnog u zraku, spušta se otajstvo čovjekova pada i uzvišenje među nas, da naučimo biti ljudi i dobri jedni drugima.

Crkva nosi u svome naručju iskustvo Boga koji je postao čovjekom, njegove riječi i njegove snage, njegove odredbe i njegov savez s nama. Isus iz Nazareta je djelima, riječima i životom učinio sebe vjerodostojnim, te nas uvjerio da nije samo čovjek ili veliki svetac, da nije mistik i prorok, nego Bog. Izvana trijezan, bez mo-naških i mističkih gesta, a iznutra snažan riječima i snagom, vlašću nad prirodom, Božjim opraštanjem grijeha, silom kojom je izgonio zle duhove, i zaustavljao sve što čovjeka ugrožava. Uskrisivao je mrtve, liječio bolesti, umro za čovjeka, uskrsnuo i tako preokrenuo ljudsku sudbinu.

Sve što je Isus Krist donio svijetu sadržano je u savezu koji je on načinio s Crkvom i sa svijetom. Govoreći: »Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje«, »Ovo je krv koja se prolijeva za vas i za sve ljude na oproštenje grijeha«, sklopio je s nama novi savez u svojoj krvi. Tako je nekako potpisao sveobuhvatni, vječni ugovor, savez, spomen između Crkve i sebe, između čovječanstva i Boga. Pod tim savezom koji Crkva čuva u slavljenju euharistije ili svete mise, sadržano je sve blago koje je Isus donio na svijet. Tu su njegove riječi, tu je snaga njegovih sakramenata, tu je snaga njegova Duha, tu je njegova prisutnost, tu su prisutne prvine novoga uskrslog svijeta.

Dan uoči svoje smrti Isus je ostvario taj savez i potpisao ga svojom krvlju. Otada Crkva čuva svetu misu kao najdragocjeniji biser. Ona taj savez svaki dan obnavlja i slavi, te tako potvrđuje naš pristanak na Isusov savez s nama. Sve što Crkva ima, nalazi se u euharistiji. Sve što čovjek treba, nalazi se tu. Sveta misa je središte Crkve, ona je izvor iz kojega sve drugo izvire. Ona je istovremeno Kalvarija i uskršnje jutro, jer su sadržaji Isusove muke, smrti i uskrsnuća u njoj prisutni. Sveta misa je riznica u kojoj se nalazi blago za spasenje svakog čovjeka i čitave ljudske povijesti. Iz nje Crkva nastaje, ona je srce Crkve i povijesti. Da bi naznačila važnost saveza u euharistiji sklopljenog, Crkva slavi Veliki četvrtak. No, ona taj blagdan prenosi na još jedan dan, na Tijelovo. Ona to slavi i svaki dan, ali osobito na to slavlje poziva nedjeljom sve vjernike.

Slaveći euharistiju Crkva posadašnjuje sve što je Isus učinio za čovječanstvo. Ona naviješta Isusovu smrt i uskrsnuće i tako ostvaruje novi svijet koji je time došao. Slaveći euharistiju Crkva se spominje da je sudionica Božjeg svijeta i da je svaki čovjek u mogućnosti biti dionik božanske naravi. Iz Isusove smrti i uskrsnuća izviru svi sakramenti. U euharistiji čovjek može svestrano upoznati Boga. Bog je umro za čovjeka. Isus nam je darovao svoje tijelo, on nam daje da pijemo njegovu krv i postajemo njegovi krvni srodnici. Čovjek je tako velik da je Bog smatrao kako se isplati za njega dati život. Ako je Bog za nas, tko će protiv nas, kliče sveti Pavao.

Katolički svijet ulazi danas u duboku tišinu. Samo u miru može se čuti i dogoditi ono veliko što je donio Isus iz Nazareta. Danas Crkva postaje svjesna da je poslana svakom čovjeku, da je ona božanska i da samo u poslušnosti Ocu, Sinu i Duhu Svetome ima snage za evangelizaciju, obnovu svijeta i preporod društva. Komunicirajući u svetoj pričesti s Isusom iz Nazareta vjernik postaje raznositelj otkupiteljskih i spasiteljskih snaga Isusa Krista te tako stvara korak po korak, komadić po komadić novo nebo i novu zemlju.

Dr. Tomislav Ivančić | Katolici.org

Pročitaj članak