- Najljepši je Božić u Porciunkuli!
Kao za sebe izgovara brat Leon. Uz riječi je iz njegovih usta izlazila para i nestajala u mrzlom zraku. Sveti je Franjo bio zadubljen u svoje misli. Bez čarapa u sandalama su njegove noge bile crveno modre od studeni. Brat je Leon nestrpljivo očekivao da Sveti Franjo nešto rekne. Tresući se od hladnoće, i jedan i drugi, htjeli su je zaboraviti i usmjeriti svoje misli nebesima. Sveti Franjo zastade, zastade odmah i brat Leon, jer je znao da će sveti Franjo nešto reći.
- Brate Leone, kad bi Bog dao da Manja braća budu uzori svetosti i na duhovnu izgradnju cijelom svijetu, to ipak – zapiši i dobro zapamti! – ne bi bilo savršeno veselje.
Brat je Leon umno vrtio svojom glavom s jednog ramena na drugo, gledao širom otvorenih očiju svetoga Franju. Htio je nešto reći, no kako je sveti Franjo krenuo dalje, i on je ne rekavši ni riječi, pošao u stopu za njim. Franjo je išao čas brzo, čas jako sporo. Opet je odjednom zastao. Zastao je odmah i brat Leon.
- Kad bi braća vraćala slijepcima vid, ozdravljala uzete, istjerivala đavle, vraćala gluhima sluh, hromima hod, nijemima glas, te kad bi uskrsavala i mrtve koji su već četiri dana ležali u grobu, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.
Gledao je sveti Franjo prema nebu, pa u svog Leona, sav u dubokom razmišljanju i usmjeren nebesima. Nastavio je dalje. Išao je iza svoga druga te, ne zaustavljajući se opet prozborio
- O, brate Leone, kad bi manja braća govorila svim jezicima i posjedovala veliko znanje, te kad bi mogli prorokovati i očitovati ne samo buduće događaje nego također i tajne savjesti i duše, zapamti, ni to ne bi bilo savršeno veselje.
Išli su dalje. Smrznuta je zemlja škripila pod njihovim koracima. Franjo uze svoga brata Leona za ramena, zagleda se u njegove oči, te počne blago govoriti. Svaka je riječ odisala dostojanstvom:
- Brate Leone, ovčice Božja! Kad bi manja braća govorila anđeoskim jezikom i kad bi poznavala tijek zvijezda i svojstva biljaka i kad bi otkrila sva bogatstva zemlje, te kad bi poznavala sve vlastitosti ptica i riba, ljudi i životinja, stabala i kamenja, korijenja i vode, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.
Franjo je pustio ramena brata Leona. Leon ništa nije shvaćao, a pravio se kao da sve razumije. Išli su dalje, i Prociunkula im je bila sve bliže. Franjo poče jakim glasom:
- Brate Leone, kad bi manji brat znao tako dobro propovijedati da bi obratio sve nevjernike na vjeru Kristovu, zapamti, ni u tome ne bi bilo savršeno veselje.
I dok su išli dalje, odjednom stade brat Leon, te će sav zbunjen svetom Franji:
- Molim te, oče, u ime Božje, da mi kažeš u čemu se onda sastoji savršeno veselje?
Sveti Franjo sav ozaren stade, te će svom bratu Leonu:
- Konačno, Ovčice Božja. Da, što je savršeno veselje?! Slušaj, brate Leone!
I sveti ga Franjo pogleda, te mu počne blagim glasim govoriti:
- Kad bismo došli k Mariji Anđeoskoj mokri od kiše, promrzli od zime, uprljani blatom i skršeni glađu, te pokucali na samostanska vrata, i kad bi došao rasrđen vratar te upitao: ’Tko ste vi?’, a mi rekli: ’Dvojica vaše braće’, a on nam odvratio: ’Vi ne govorite istinu – naprotiv, vi ste lopovi koji varate svijet i otimate milostinju siromasima. Otiđite odavde, neću vam otvoriti vrata.’ I kad nas ne bi pustio unutra, nego nas ostavio da vani i dalje stojimo u noći, snijegu, hladnoći, kiši i gladi. Kad bismo mi tada bili sposobni svu ovu grdnju, tako veliku okrutnost i nemilosrdnost strpljivo podnijeti, i kad bismo bez uzrujavanja, smetenosti i prigovaranja ponizno i ljubazno mislili da nas onaj brat dobro pozna i da mu je Bog dao da nam tako govori, o brate Leone, zapamti, to bi bilo savršeno veselje.
Brat je Leon gledao u svetoga Franju ništa ne shvaćajući. Usprotivio se, govoreći:
- Kako će to, nevaljali i neotesani brat vratar učiniti. Da ne bi poznao svetoga našeg oca Franju, Bože sačuvaj. Mislim da bi ga trebali na Duhovskom Kapitulu dobro ispitati i primjerno kazniti.
Franjo vidi da je njegov brat Leon ostao prva Božja ovčica. Nastavlja ga učiti:
- Brate moj Leone, ovčice Božja, kako ti nije bistro. Pa je li se to u božićnoj noći dogodilo Mariji i Josipu i novorođenom Sinu Božjem. Ostali su vani, jer za njih ne bijaše mjesta u toplom svratištu. Josip je molio od praga do praga. Uzalud! Ostao je vani u mrzloj noći, s Marijom koja je već dobila trudove. Našao je neku špilju, počeo skupljati prema jaslama slamu da bi Mariji bilo koliko toliko ugodnije. I gle čuda, moj brate Leone, eto ti na ulazu u špilju velikog brata vola i dobrog brata magarca. Josip se malo i prepao, da ne polažu možda svoje pravo na špilju. Vol je samo tako na pozdrav blago muknuo, i legao odmah do Marijinih nogu s jedne strane, a magarac s druge. Puhali su koliko su god mogli da zagriju hladni zrak špilje Majci i djetetu koje se rađalo. A kad je Sin zaplakao, volu su tekle suze iz njegovih velikih dobrih volujskih očiju. A brat je magarac poluglasno njakao.
Brat je Leon širom otvorenih očiju slušao svetoga Franju, i sve to što je on pričao jasno vidio.
- Bože, kako su dobri brat vol i brat magarac!
Oblizujući usne izustio je brat Leon. U daljini je gorjelo svijetlo. Brat Leon zorno pogleda u tom smjeru, te će svetom Franji:
- Sveti oče Franjo, ono je Porciunkula.
- Zar već?! O, da, jest!
Brat Leon, ovčica Božja, povukao je dušu u sebe. Samo je pogledao čas prema svetom Franji čas prema svjetlu Porcijunkule. Sveti je Franjo s osmijehom i ljubavlju gledao u svoga brata Leona, u Ovčicu Božju. Leon je sebi u smrzlu bradu šaptao:
- Ma mora, mora prepoznati svetoga našega Oca Franju, taj vratar samostanski u Porcijunkuli.
Zvijezde su treptale na nebu. Božić je stajao pred vratima.
Fra Ante Marić / Franjinim stopama
Nema komentara:
Objavi komentar