Pred kraj je rata Marijan otišao u hrvatsku vojsku, pa se Mirku u štali pridružio Karlo. Htio je i Mate, ali mu Karlo nije dao.
- Još si mal, ostani s materom i Ružom!
Rat je krvavo završio. Marjana nema kući. Svi mole za njega, osobito tetka Vranjka koja je u Zabukovlju. I taman što se Marjan vratio, ni živ ni mrtav, seoski su komunisti i oznaši na mrtvo ime isprebijali oca Niku, te ga jednog dana, kad se malo oporavio, pred kućom svezali i otjerali. Odlazeći, tužno je gledao po svih desetero djece i ženi. Doviknuo je:
- Ne plačite, eto mene za Božić!
Jedan je od partizana zajedljivo i naslađujući se dobacio:
- Ko zna koji!
Niko je završio u Zenici. Djeca su se brinula jedna o drugoj. Božić se bližio. Svima su u ušima i duši odzvanjale Nikine riječi:
- Eto mene za Božić.
Majka je s Ružom svaki dan muku mučila da napeče kruha za sva ta gladna usta, te k tomu još štogod skuha i za objede pripravi. Ruža je u sebi ponavljala:
- Nema ti ćaće za Božić. E, oće ovi biti i tužan i jadan.
Marijan je kao najstariji odredio da će prvi badnjak unijeti ćaća Niko, ako dođe.
- On neće doć!
Reče Karlo, te zaplaka i istrča iz kuće na mećavu. Vrata su ostala otvorena i bura je sa zavijanjem unosila snijeg u kuću. Marijan i Mirko izletješe za njim. Ni traga mu ni glasa, a od mećave ne vidiš ni metar pred sobom.
- Karlo, Karlo!
Zvali su naizmjence, ali njega nigdje. Došli su do hrastika, te ga jedva ugledaše šćućurenog pod jednim hrastom.
- Aje u kuću, smrznut ćeš se!
- Bolje i to, nego bez ćaće unosit badnjake i čekat Božića.
Jedva su ga nekako nagovorili. Ušao je u kuću, skupio se do ognjišta, i zabio glavu među ruke.
- On već dvadni nije ništa okusio!
Prozbori Ivan. Dječak, lijepog lica i stasit za svoje godine. Najviše se nekako družio s Karlom. Karlo ga pogleda oštro, te Ivan zašuti.
- Dobro veli Ivan, ni mlika nije okusio.
Dobaci Ruža. Svi sad gledaju u Karla. A njemu se tresu ramena od tihog plača. Marijan je imao široku dušu kao Čabulju. Pogledao je Mirka, krasnog naočitog momčića crne kao ugljen, guste i kovrčave kose, te mu očima nešto govorio. Mirko shvati, da treba Karlu. Prišao mu je, te ga zagrli. Bili su tako neko vrijeme. U to će Majka:
- Čeljadi, vrime je, valja badnjake unositi.
I poče Majka pozdravljati Gospu. Svi su molili. I svi su bili tužni. Sve do najmlađe Marte. Mate je gledao po svima, i samo je znao da ćaće Nike nema. I da to nije dobro. To se vidjelo po njegovim tužnim očima. Zagrljenog je držao brata Luku. Malo dijete. Mara su i Stana jedna uz drugu sklopljenih ruku sjedile na klupi. Marta je bila uz Majku.
Spremile su Ruža i Majka pšenicu u bukari, blagoslovljenu vodu u lončiću. U pšenicu su što je u dubokom tanjuru izrasla gusta i velika, stavili tri svijeće i jabuku. Marijan oćuti da je kao najstariji na redu dati raspored. Ustade se, te će reskim glaskom:
- Prvi badnjak, Karlo!
On skoči cvileći:
- Neću, prvi čaća unosi!
- Ćaće nema, u Zenici je na robiji. Ti ga zamjeni!
- Kako ću ćaću zamjenit?! Kako?! Rekao je da će bit za Božić! Gdje je?!
- Drugi će Mirko, a ja ću treći! Amo!
Sva su se čeljad ustala, a njih trojica s Karlom među sobom, iziđoše na mećavu. Badnjaci su bili uza zid kod ulaznih vrata. Mate su i Ivan na svakom urezali križ, kako im je Marijan rekao da treba učiniti. A usjekli su ih u Raspalom vrtlu što se već dobro uvukao u naručje Čabulje, tik ponad kuće. Majka je držala lončić s blagoslovljenom vodom i ručicom slame u ruci, a Ruža bukaru sa pšenicom. Dugo nikog nema. A onda se otvoriše vrata, i bura sa snijegom uleti i sve zamagli, skoro ugasi svjetiljku. I pojavi se Karlo s badnjakom preko ramena. Gleda po svima, pa će, boreći se s plačom:
- Faljen Isus, čeljadi. Na dobro vam došla Badnja večer i sutrašnje rođenje Isusovo.
- I s tobom Bog dao zajedno.
Majka ga škropi, a Ruža njega i svu čeljad posipa pšenicom.
- Marijan mi je rekao da sam umisto ćaće! Jadan ti je badnjak bez ćaće.
Zaplaka Karlo i sva čeljad. Ljuti plač prekinu Mirko s drugim badnjakom. I on pozdravi kao i Karlo jako glasno da bi ukrotio suze, te obojica položiše badnjake na ognjište. I treći stiže Marijan. Njega je ćaća posebno volio. Bio mu je najstariji sin. Nazvao ga je Leventa, po malom Marijanu Leventi, desnoj ruci hajduka Mijata Tomića.
- Rećemo Očenaš za našeg Niku, da ga ukripi Sin Božji koji će se noćas roditi, i da ga čuva Divica Marija.
Priporučivala je Majka. Čeljad se okupila oko stola. Tužni i opet nekako sretni. Djeca se grle. Starije sestre s Majkom stavljaju na stol narezak od suhe svinjetine, govedine, bravetine i pšenična kruha ispod sača. Imaju oni svega. Bazići su uvijek držali dobro i ovaca i goveda.
- Kako li je našem ćaći! On nikad nije lagao. Dok nije došao, kako je obećao, nije mu dobro.
Za sebe na glas govori Karlo. Mate, snažan dječak od desetak godina ustaje, penje se na klupu, te sa zida skida ćaćine gusle. Svi se ušutiše. Mate namješta gusle, stavlja kenjca pod strunu, podmazuje ih kalofonijom, kako to ćaća čini.
- Bože, daj mu snage i zgode!
Tiho dušom Marijanovom plovi molitva da Mate dobro zagusli. Jer, nakon što bi unijeli badnjake, uvijek je ćaća guslio. I rastegnu Mate gudalom, a svoj čeljadi niz dušu poteče tuga i bol za ćaćom koji je u komunističkoj ćeliji u Zenici.
Mili, Bože, na svemu ti fala
Što je mene dopanula mala
Misto oca badnjak unositi
Misto njega guslam zagusliti
Svi se zgledaše orošenim očima. A Mate nastavi. Gusleći imitirao je ćaću i njegov glas. Prvi Božić bez ćaće nije Nikinoj obitelji oteo radost Božića 1947. godine. I Karlo se pribrao, te zaključio u sebi, da je mogao pustiti Matu da spava u pojati, kad ovako dobro gusli. Kao ćaća Niko.
Fra Ante Marić / Glasnik mira
Nema komentara:
Objavi komentar