Često se pitam kako je moguće da osamsto milijuna kršćana nemaju veću moć da mijenjaju ovaj svijet u kojem vlada nasilje, tlačenje i strah. ‘’U svijetu ćete imati patnju’’, rekao je Krist, ‘’ali hrabri budite: ja sam pobijedio svijet.’’, piše framost.com.
Osjećam, gledam, slušam, ali tako malo primjećujem da su kršćani pobijedili svijet, da su ga oslobodili od straha u gospodarskoj džungli u kojoj vrebaju zvijeri, od straha što ga osjećaju crnci, djeca, bolesni. Kršćanski bi svijet morao biti bez straha. Naš svijet tako dugo neće biti kršćanski dok god strah raste umjesto da se smanjuje. Ne strah pred smrću, nego pred životom i pred ljudima, pred silama i okolnostima, strah pred glađu i mukama, strah pred ratom… Kršćani nisu pobijedili svijet nego su se pomirili s njim, čak je on njih pobijedio…
Nismo kršćani nego pripadamo ‘kršćanskom lageru’, ne vjerujemo u Krista nego se samo ‘bavimo kršćanstvom’. Ali još je strašnije sljedeće viđenje: kako bi ovaj svijet izgledao da je preko njega prešao goli valjak povijesti bez Krista. Prepuštam svakom pojedincu da zamisli more poganskoga svijeta ili svijet u kojem se dosljedno provodi bezboštvo, gdje se dopušta da čovjek bude čovjekova žrtva. Nigdje u Evanđelju ne nalazimo opravdanje za tlačenje, ubijanje i nasilje. Kršćanin koji to čini proglašava se krivim. Milosrđe je među kršćanima barem moguće i ima ga tu i tamo. Gdje samo jedan kršćanin javno nastupi, svijet je iznenađen. Osamsto milijuna ljudi na ovom svijetu mogu iznenaditi svijet.
Možda će neki tu mogućnosti i iskoristiti. (Heinrich Böll) U čovjekovu životu uvijek postoje stvari koje može birati i one koje ne može birati, koje su mu zadane i koje kao takve treba prihvatiti. Među stvarima koje čovjek može birati postoje i stvari koje se mogu uvijek nanovo birati, ali i one koje jednom izabrane bitno određuju čovjekovu osobnost, čak toliko da bez njih čovjek više ne bi mogao prepoznati samoga sebe. U životu vjernika, u životu kršćanina to je svakako opredjeljenje za Isusa Krista, za život po Evanđelju. Mahatma Gandi jednom je zgodom rekao da je Isusov Govor na gori (Mt 5-7) možda najvrjednije što je ikada izrečeno i zapisano. Pritom je nadodao da bi možda i sav svijet pošao za Isusom da njegove riječi kršćani ne zaklanjaju svojim životom.
Nije, naime, mislio samo na hijerarhijsku stranu Crkve, nego na sve one koji se deklariraju kao kršćani. No, naše kršćanstvo se nikako ne bi smjelo živjeti samo deklarativno ili dekorativno kao izraz našega pripadanja određenoj kulturi ili naciji. Naše kršćanstvo bi trebalo biti odraz naše osobnosti, osobnosti onih koji kršćanski misle i kršćanski prosuđuju sveukupnu stvarnost. Dakle, naša vjera se ne bi smjela živjeti samo u sferi privatnoga, nego i javno, zalažući se za ispravne vrednote, za opće dobro.
A to ‘opće dobro’ treba uzimati u obzir neke neizostavne principe: poštivanje osobe kao takve, njezinih temeljnih i neotuđivih prava, njezine slobode i na vjerskom području, razvoj društvenog blagostanja tako da svatko može dobiti što mu je potrebno da živi životom dostojnim čovjeka, zatim mir, te stabilnost i sigurnost u jednom pravednom poretku. (Iz promišljanja s. Petre Šakić)
