Osvrnite se oko sebe. Na ulici, u javnom prevozu. Za šalterskim redovima, trpezarijskim stolovima. U restoranima i parkovima. U školskim klupama. Pa čak i na najintimnijim mjestima, kao što su toalet ili postelja. Što vidite? Tako je: ekran vašeg androida, tableta, ili laptopa. A sad ugasite ekran, pronađite svoj odraz u istom i pokušajte se se vratiti u djetinjstvo, kada ste prijatelje upoznavali u parkovima i školama.
Sjetite se neopisive tuge kada su nas glasovi majki, čim se upale prve svjetiljke na ulici, dozivale da pođemo kućama. Hej, kako su duge te noći bile! Tko će dočekati sljedeći dan, kad bismo se opet okupljali u zelenom dvorištu u suterenu zgrade. Indijanci, kauboji, takmičenje u preskakanju gume, razgovori. Prijateljstvo i prijateljske „svađe“. Bili smo djeca, nismo imali „pametne“ telefone i Facebook profile, i... bili smo srtni.
U godinama koje su došle, vrtlog modernog doba zahvatio je sve ono što je do tada važilo za normalnu i poželjnu pojavu u društvu; izbio iz dječjih ruku praćke, gumu, loptu, ugurao im androide u ruke i ubjedio da će se tamo još bolje „igrati“. Igre su se pretvorile u digitalno nasilje i neodgovorno ponašanje. Djeca su često sebična, razmažena i prijatelje biraju prema tome kakvu odjeću nose i koji model telefona imaju. A društvo i druženje izgubili su svoju izvornu vrijednost i značenje. Među stotinama i tisućama „prijatelja“ na mreži, nikad nismo bili usamljeniji.
Ali, za našu djecu još uvijek nije kasno. Okrenite ih prirodi i planinama.
Na planinama su svi jednaki
Ovdje nema mjesta statusnim simbolima. Nakon boravka u prirodi, prijateljstva se više neće mjeriti po tome tko kakav telefon ima ili po tome jesu li patike stare ili nove. Već po tome tko je pružio ruku kada je trebalo prijeći preko stijene, i po tome koliko je osmijeha i istovjetnog osjećaja sreće izazvao isti razlog – recimo, pogled sa vrha.
Prijateljske „veze“ postat će neraskidive
Sjetite se osjećaja privrženosti kada nam je prvi put u školskom dvorištu prišao prijatelj i ponudio pola užine. A sada udvostručite taj osjećaj kod djece, kada, na putu kroz planinu dijele hranu, vodu, prolaze kroz isti napor i zajedno dolaze do cilja – vrha planine. Umjesto nogometnog igrališta u gradu, gdje, ponekad, može doći i do svađe, ovdje su svi „pobijedili“ igrajući u istom timu.
Djeca će naučiti suočavati se sa preprekama u životu
Kada, sa torbom na leđima, na minusu, po snijegu, ledu i kiši, oni slome svoje psihičke barijere da bi uspješno savladali fizičke prepreke, isti „šalabahter“ će primjenjivati sutra u životu! S vremenom, kako budu odrastali i planinarski izazovi budu postajali veći i teži, tako će se i oni odvažnije hvatati u koštac sa izazovima u životu. Jednadžba je prosta: ako su uspeli doći do vrha u ekstremnim uslovima, uspet će i u svojim ciljevima dole, u podnožju.
Postat će odgovorniji
Planinarenje zahtjeva disciplinu, kako tijela, tako i uma. Umjesto da vikendom spavaju do podneva, a zatim se iz ležećeg, premjeste u sjedeći položaj za računarom ili konzolom, oni će naučiti ustajati ranije, a prethodno će sami spakovati svoju planinsku torbu i leći će na vrijeme. Poštivat će i tuđe vrijeme i zajednički dogovor.
Postat će zdraviji
Planinarenje je ubjedljivo najzdravija fizička aktivnost, a činjenica da se odvija u prirodi, na najljepšim mjestima koja možemo zamisliti, još više daje na značaju istog. Pogledajte našu djecu danas. Evo, uostalom, malo tužne statistike: u svijetu je dosta djece debeljuškasto. Ovi klinci su potencijalni pacijenti za kardiologiju i endokrinologiju, zbog velikih rizika od dijabetesa i drugih kroničnih bolesti. Institut za javno zdravlje “Batut” je proveo istraživanje koje je pokazalo da se po broju mališana sa viškom kilograma uklapamo u svetski trend – epidemije gojaznosti. Planinarenje će učiniti da vaše dijete potroši od 350 do 800 kCal po satu, u zavisnosti od njegove težine i tempa kojim se kreće. A prosječna planinarska tura ne traje manje od 5-6 sati. Izračunajte sami. Smanjit će se nasilje u školama.
Možda “hrabra” tvrdnja, ali vjerujem, točna. Planinarenje je aktivnost koja u određenoj mjeri eliminira potrebu da budemo moćniji u odnosu na drugoga i da ga savladamo. Ako se uopćte može odrediti cilj planinarenja – to čak nije, nužno, ni stići na vrh planine, već uživati u predjelima koji nas okružuju, tako što usput savladavamo prirodne prepreke, ali i osobne slabosti. Kada djeca zajedno rade na savladavanju osobnih slabosti, ujedno će jačati i prijatelčjstvo.
Naučiće da donose prave odluke u pravom trenutku
Vratimo se na pretpostavku da cilj planinarenja nije uvijek stići na vrh planine. Planina ima posljednju riječ, I njeni se zakoni moraju poštovati. Nekada će loši vremenski uvjeti odvratiti ekipu malih planinara u svojoj namjeri da dođu na vrh, a oni će naučiti da to nije poraz, već naprotiv – sposobnost da se donese ispravna odluka koja neće ugroziti njihovo zdravlje, a kada budu stasali i za neke “ozbiljnije” uspone, I život.
Postat će sistematični i ustrajniji u kućnim i školskim obavezama
Zar nije tako? Uz svog iskusnog vodiča, vremenom će se i sami obrusiti oko organiziranja akcija i prethodne pripreme. Kako sam odlazak na planinu zahtjeva raspitivanje o terenu koji namjeravamo posetiti, planiranje alternativnih ruta, načina hidratacije ukoliko nema izvora pitke vode, pakovanje opreme koje ponekad predstavlja umjetnost I mnogo drugih stvari; kada bude došao red uraditi domaći ili pospreme igračke, uradit će to sa disciplinom koju su stekli zahvaljujući planinarenju.
Postaće snalažljiviji
Naučit će paliti vatru, pročišćavati vodu sa izvora sumnjivog kvaliteta, naučit će se orijentirati u prirodi. Treba li govoriti o njihovoj svijesti o očuvanju planina i cjelokupne životne sredine, koja će se podići na viši nivo? Učiti će o prirodi i od prirode.
I što je najvažnije… Postati će bolji ljudi
Kada se nađemo u prirodi, u ovom slučaju – na planini koja ima zadnju riječ, tek tada shvatimo koliko smo mali. Kad se čovjek vrati prirodi, on se rukuje sam sa sobom. Osjećanje duhovnog zadovoljstva koje prelazi potrebu za materijalnim, promenit će vašu djecu iz korjena. Dole, u gradu, viđala sam “važne” ljude u foteljama, čiji je ego veći od samih planina. No, izgleda da ego ne opstaje na visinama preko 500 m.n.v. Direktor u fotelji ili radnik na kiosku – na planinama smo svi isti i radost zbog ponovnog susreta na tim divnim mjestima je obostrana i iskrena.
lungful.net
