Najdublja je ljudska čežnja za Bogom. Izvija se iz ljudskoga srca i tako je velika kao da bi htjela svladati Boga i prisiliti ga da učini ono što ona hoće. No, što ona hoće? Za čim čezne? Za svjetlom, puninom, mirom.
Prema R. Guardiniju čovjek je biće čežnje. Biće koje uvijek nešto očekuje i nalazi se u stavu neprestana iščekivanja. To dolazi iz dubine duše, iz njezinih ponora koji su neispunjeni. Oko duše upereno je prema onom što očekujemo da će nam doći i obasjati nam egzistenciju, raspršiti njezinu tminu. Ruke se pružaju i preklinju…
Najdublja je ljudska čežnja za Bogom. Izvija se iz ljudskoga srca i tako je velika kao da bi htjela svladati Boga i prisiliti ga da učini ono što ona hoće. No, što ona hoće? Za čim čezne? Za svjetlom, puninom, mirom. Ali, Krist je došao i donio nam svjetlo, puninu i mir. On se već pojavio. A mi ga ipak dozivamo i molimo ga da dođe, kao da smo još pogani! Je li moguće da je on već došao, a ipak nije došao? Može li on biti tu, a ipak daleko? Možemo li imati ono što nam je donio, a istodobno oskudijevati i čeznuti za još više? Može, itekako. Jamačno smo to svi osjetili. Vjerujemo u nj, a ipak molimo: "Gospodine, nauči me vjerovati!" Znamo za nj, a vapimo iz dubine srca: "Gospodine, otvori mi oči da te prepoznam!" Primamo ga u sakramentu, a ipak u gladnoj duši osjećamo koliko je daleko. Kršćanin sam, a u svim nitima bića osjećam: "Ta ja to ipak (još) nisam!"
Mi smo u biti ono što jesmo: siromašni, rastrgani ljudi. Ako smo posve iskreni prema sebi – a Gospodin dolazi samo u iskrena srca – moramo se upitati: jesmo li kršćani? Navika kaže "da", a također i naša taština. Ali, ono iskreno u nama podiže glas i kaže: "Ja sam kršćanin, a ipak to nisam, nisam onakav kakav bih trebao biti, ni izdaleka!" Slušamo o Bogu kako je moćan i velik i to nam ne ulazi u srce. Ostajemo ukočeni i hladni. Zašto nas ne zahvaća ono što je Gospodin činio, govorio, trpio? Apostolima je to prodrlo u dušu i više ih nije ostavljalo na miru. Jednostavno su ga morali slijediti, sve mu žrtvovati, predati život za njega. Zašto i s nama nije tako? I kada molimo osjećamo se kao da smo došli u posjet nekomu prema komu smo ravnodušni. Ne znamo što da kažemo. Dođe patnja, teški časovi, za koje narodna mudrost kaže da nas "uče moliti". No, je li to tako? Bog je često ono posljednje na što mislimo. Zašto nas svaki radostan čas ne potakne da se najprije Njemu zahvalimo, jer ga nam je on dao? A kada radost umine, i srce to jasno osjeti – jer svaki zemaljski užitak tako brzo prođe i ne ispuni dušu – zašto se ona sama ne okrene tamo gdje je sve postojano i stalno?
Ako smo kršćani, zašto ne živimo kao kršćani? Pregovaramo s napastima, umjesto da odmah oštrim i odlučnim "ne" odbacimo od sebe svaku laž, svaku neiskrenost, svaku prljavu želju. Jedan je veliki čovjek jednom postavio gorko pitanje: "Zašto činiš ono što ne bi činio i da nisi kršćanin?"
Naše nam srce daje jasan odgovor, samo ako ga hoćemo čuti: sve je to tako zato što još nisi pravi kršćanin! Zato što ti Kristov duh i Kristova istina još nisu prodrli ni pod kožu, a kamoli u srce i moždine i u svaku nit tvoga bića! Zato što si daleko od Boga. Zato što ga znaš samo po imenu, a nisi ga dohvatio svojim srcem. Zato što površno poznaješ Isusa i nisi dopustio da pusti korijenje u tvojoj duši. Nije ti još jasno sinulo koliko je njegova riječ puna života. Zato smo tako slabi, zato smo toliko nemirni i uzrujani. Zato ne izlazimo nakraj sa samima sobom, s patnjom, a ni s radošću. Zato nismo dorasli svijetu, nemoćni smo spram vremena i njegove zbrkanosti. Zato smo toliko bespomoćni! Htjeli bismo, a ne možemo! Osjećamo svoju slabost i ne znamo kako joj doskočiti, svezani smo u tisuće okova i ne znamo kako iz njih. Zato provodimo život daleko od Boga.
Isus je za nas kao netko koga poznajemo dugo vremena, a da nismo naročito marili za njega. Ali, u jednom nam trenutku odjednom postane blizak. Tada nam se čini kao da ga tek sada prvi put vidimo, postane nam drag, njegova riječ ostavlja dubok trag u srcu. Tako treba biti i s Isusom. Tako nam i on treba postati blizak i tek će tada drukčije biti i s nama. Tada ćemo puno ozbiljnije prihvaćati sve ono što dolazi od njega. Tek ćemo tada pravo shvatiti ono što nam je govorio. Postati mu slični, izbaciti iz života sve što nije po njegovoj volji. Tada ćemo se i u radosti i u patnji obraćati njemu. Ostat ćemo mu vjerni i bit ćemo spremni podnijeti svaku žrtvu za njega.
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar