Prvo stvaranje. – Čitamo u Bibliji kako je Gospodin Bog šestoga dana veličanstvenoga djela stvaranja iz već gotova zemljanoga gradiva uobličio čudesno ljudsko tijelo, muško (Post 2,7), a od muža i ženu (Post 2,22). Čudesno tijelo u svojim koordinacijskim, selekcijskim i realizacijskim genima. I u još čudesnijem vjenčiću DNK koji sadrži sve nasljedne osobine svakoga bića. Čudesno jer je u jednoj stanici sadržano cijelo tijelo koje će se pod povoljnim uvjetima razvijati do planirane punine.
A pravo se stvaranje obistinilo kada je Bog tomu Zemljanu – to znači na hebrejskom Adam – udahnuo stvorenu čudesnu dušu s besmrtnom budućnošću. U dušu je Gospodin ugradio dvije čudesne sposobnosti: razum sa shvaćanjem, pamćenjem i zaključivanjem, i volju koja se može slobodno ponašati, birati dobro ili zlo, istinu ili laž, ali će po istini odgovarati pred svojim Stvoriteljem i tako zaslužiti dobru ili zlu sudbinu za svu vječnost. Te duševne sposobnosti jesu u prvom redu slika i prilika Božja. Ljudi su izišli iz Božje ruke čitavi i zdravi. I blagoslovljeni (Post 1,27-28).
Ista nas ta Biblija poučava da se prvi ljudi nisu odhrvali napasnikovoj napasti nego su sagriješili i, kao posljedica toga moralnoga pada, ostali ranjeni i u dušu i u tijelo. To otajstvo opačine nazivamo Iskonskim grijehom, koji je zatrovao ljudski rod.
Stara žrtva – uobičajen izraz čovjekova priznanja ovisnosti pred Bogom ili stvorenja pred Stvoriteljem jest žrtva. Stvorac poziva prve naraštaje – na primjer Kaina, sina Adamova – da žrtvuje nešto od svojih “zemaljskih plodova” ili Abela, brata Kainova, da žrtvuje nešto od “prvine svoje stoke” (Post 4,3-4). I u toj se žrtvi – na slovenskom se žrtva kaže daritva – očituje koliko je čovjekovo srce, ljudsko priznanje, zahvalnost prema Bogu za dar života i za sve darove u životu. Lakše je žrtvovati bačvu vina, tovna ovna ili vola devetaka negoli vlastitu slobodu podvrgnuti posluhu, tj. okrenuti svoju slobodnu i razumnu volju za zakonom Božjim. Što je žrtva srcu teža, to je Bogu draža.
Drugo stvaranje. Čovjekovo je tijelo, zbog prvotnoga grijeha, podložno zemaljskoj smrti, tj. rastavi od duše tako da je ono određeno truleži, a duša besmrtnosti pred Bogom Sudcem koji joj dosuđuje vječnost po djelima njezinim. Sve u perspektivi Sudnjega dana kada će se opet te dvije ljudske sastavnice povezati u potpunu osobu: pravednici na život vječni, nepravednici na osudu vječnu. Kod Gospodina Isusa, Sina Božjega u vječnosti i sina Marijina u vremenu, nije se tako dogodilo. Njegovo je ljudsko tijelo na Veliki petak bilo podvrgnuto svim vrstama zlostavljanja: nesmiljenu bičevanju, vojničkom mrcvarenju i pljuvanju, prisilnu nošenju križa, raspinjanju, višesatnu visenju na križu, mučnu umiranju i konačno smrti. Cijelu je noć s Velikoga petka na Veliku subotu, zatim cijelu Veliku subotu i s večeri na nedjeljno jutro njegovo tijelo preležalo u grobu. I umjesto da se onako izmrcvareno počinje raspadati, ono se najednom, oduhovljeno, s dušom ponovo spojeno i posve preobraženo pojavilo iz groba, više nego živo: preobraženo i presjajno! To je tijelo vidljivo apostolu Petru (Iv 21,15), obraćenici Magdaleni (Iv 20,16), svim apostolima, dvojici učenika u Emausu (Lk 24,30), braći kojih nekom zgodom bijaše “više od pet stotina zajedno” (1 Kor 14,6). Čak se ukazuje opipljivo Jedanaestorici (Lk 24,39), nevjerujućem Tomi (Iv 20,27), koji je – vjerujemo – tada provjerovao, a da nije zabadao svoje prste u Isusovih pet preslavnih rana, ipak duhovno tako da za Njega ne vrijede fizički zakoni: bez problema prolazi kroz zatvorena vrata (Iv 20,26). To nam je tijelo neiskustveno, proslavljeno, neprotumačivo. Posve stâro, zadržavajući identitet osobe, a posve novo, jer je od sasvim čudesna materijala kao novostvoreno. Isus je prvjenac u tom novom stvaranju – uskrsnuću.
Nova žrtva – Euharistijska Misa. I u ovom novom stvaranju, gdje se čovjekovo tijelo ne raspada, nego preobražava, doživljava uskrsnuće, postoji također žrtva. Ali sada je žrtva, ona najsavršenija – priznanje ili zahvalnost Ocu nebeskomu – sámo Tijelo Isusovo, koje se žrtvovano i preobraženo daruje ljudskim dušama na ovome svijetu za život vječni. Ono je već podnijelo potpunu žrtvu. Ono je prošlo kroz vrata smrti. Ono je izišlo u novost života, proslavljenja, i kao takvo daruje se u Euharistiji onima koji Ga trebaju dostojno i skrušeno primati kao poputninu života.
Stari zakon Žrtvi novoj nek se sada ukloni!
Isus je jedini prošao ovakav proces umiranja, smrti i uskrsnuća. Samo je Njemu dano da bude savršena žrtva ljubavi prema Ocu i prema ljudima. Po posebnoj Božjoj povlastici i Gospino tijelo, od kojega je rođeno Isusovo tijelo, već je doživjelo svoje preobraženje i uznesenje na nebo.
Isus je taj svoj čin Otkupljenja – patnje, smrti i uskrsnuća – ovjekovječio sakramentom Euharistije. I svojim učenicima naložio da to čine Njemu na spomen. Stoga mi katolici čvrsto vjerujemo da se Isusova muka ponazočuje, žrtva na Križu uprisutnjuje i slavna Pobjeda nad grijehom i smrću ovjekovječuje jer ne pripada više samo određenu trenutku povijesti, nego se, za nas i radi našega spasenja posadašnjuje u svakoj Euharistijskoj žrtvi, gozbi i spomenčinu.
Uvijek milosrdni Isus mistično trpi između nas, skrušenih i neskrušenih, i pokazuje nam mjeru svoga milosrđa kao božansko mjerilo.
Istiniti žari svježinom našemu umu.
Čista pravednost širi svoj sjaj i drži pouku našoj savjesti, pameti i volji.
Nesebična ljubav daruje sebe našoj čežnji i smiraj našemu srcu.
Uskrsli oživljava i obasjava, pridiže i prožima, liječi i krijepi. A prije svega strpljivo čeka da Mu se raskajani predamo i s Njime sjedinimo.
Blagoslovljena pregorka Muko Isusova!
Blagoslovljeno preslavno Uskrsnuće Kristovo!
Blagoslovljen ti Uskrs, čestiti kršćanine i vjerniče, navjestitelju Krista Boga živoga, uskrsloga, vjekovječnoga!
Mostar, o Blagovijesti 2017.
† Ratko Perić, biskup
Crkva na kamenu
