Veliki četvrtak

Veliki četvrtak označava posljednji dan korizme, a na taj dan navečer započinje vazmeno trodnevlje (Veliki četvrtak, Veliki petak, Velika subota). Prije podne u mostarskoj Katedrali održava se samo jedna sveta misa u cijeloj biskupiji, koju slavi biskup sa svojim svećenicima. U Hercegovini se jede zelje (kupus), jer se vjeruje da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao zeljavi četvrtak

Ona se naziva Misa posvete ulja. Biskup tada blagoslovi tri ulja: bolesničko ulje, kojim se mažu bolesnici, katekumensko, kojim se mažu krštenici, te krizmu, tj. mješavinu maslinova ulja i mirisa (uglavnom balzama), koja se upotrebljava kod krštenja, potvrde, te kod svećeničkog i biskupskog ređenja. 

Navečer se u svakoj župi slavi misa Gospodnje večere. Prije mise se isprazni tabernakul (svetohranište, ormarić u kojem se čuvaju hostije). Pjeva se Slava, a tada zazvone zvona i više ne zvone do vazmenog bdijenja. Nakon čitanja evanđelja često je obred pranja nogu. 

Nakon mise se posvećene hostije, namijenjene za pričest na Veliki petak, prenesu u pokrajnju kapelu ili oltar, zajedno s Presvetim (tj. velikom posvećenom hostijom koja se sprema u tzv. pokaznicu, odnosno dijelom prozirnu ukrašenu posudu, tako da vjernici mogu jasno vidjeti hostiju – Isusa Krista). Ujedno, svi se ukrasi s oltara odnesu. Tada se obično uprigodi barem jednosatno klanjanje, kao spomen na Kristovu molitvu u Getsemanskom vrtu, kada su njegovi učenici pozaspali. 

U dane Svetog trodnevlja, tj. od četvrtka do subote, redovito se nisu obavljali težački poslovi na polju. U te dane ne zvone crkvena zvona. U Dalmaciji je običaj da se na Veliki četvrtak vezuju crkvena zvona. Dječaci drvenim škegrtaljkama označuju vrijeme jutarnje, podnevne i večernje molitve “Anđeo gospodnji” te vrijeme početka crkvenih slavlja. Običaj šibanja poznat je u Istri i u Slavoniji, gdje se naziva “šibarine”. Negdje se na Veliki četvrtak poslije tri sata ne dira u zemlju i ide se na misu. U Dalmaciji, gdje se na Veliki četvrtak, a negdje u sve dane Svetog trodnevlja udara šibama po crkvenim klupama tako dugo dok se ne izlome šibe, a čin se naziva “tući barabana” pa naziv podsjeća na Barabu, sudionika Isusova procesa pred rimskim upraviteljem Poncijem Pilatom. Šibe su bile od trsa iz starog vinograda ili od grana masline ili gloga. U Labinštini i Hercegovini na Veliki četvrtak za večeru se jelo zelje (kupus), jer se vjerovalo da je na posljednjoj večeri Isus s učenicima isto večerao. Zato se ovaj dan još nazivao zeljavi četvrtak. 

Hrvati u Bosni se na Veliki četvrtak kuhaju varivo od srijemoža (medvjeđi luk, lat. Allium ursinum). Ranije je bio, a ponegdje se i zadržao običaj bijeljenje ili vapnjenje kuće. Kuća se čisti i obnavlja, kao što se teži čišćenju duše. 

Na Hvaru su glasovite procesije za križem ili hvarske procesije za križen što je naziv za tradicijsku noćnu procesiju, koja se već nekoliko stoljeća svaki Veliki četvrtak organizira na otoku Hvaru. 

Procesija je jedinstveni i izniman obred. Po svom trajanju i po naglašenom pasionskom sadržaju, pripremaju je i provode bratovštine, odnosno zajednice hvarskih vjernika u čiju je povijest i život križ duboko upisan. Okosnica procesije je Gospin plač, osmerački pasionski tekst iz 15. stoljeća kojeg u formi glazbenog dijaloga pjevaju izabrani pjevači, kantaduri. Dva pjevača iz svake procesije po dolasku u crkvu započinju pjevati Gospin plač a druga dvojica im odgovaraju pjevajući posebne stihove ispjevane u čast zaštitnika crkve i nadahnute mukom Isusovom. Prvi zapis o procesiji “Za Križem” nalazimo u vizitaciji biskupa Milania iz 1658. godine. On bilježi da je procesija započela znatno ranije i odvijala se na Veliki Petak ujutro ili iza ponoći. Danas procesija “Za Križem” počinje u 22 sata na Veliki Četvrtak, traje 8 sati, duga je oko 22 km i obuhvaća šest župa: Jelsu, Pitve, Vrisnik, Svirče, Vrbanj i Vrbosku. 

Put koji vodi od crkve do crkve osvjetljava se svjetiljkama i spužvama namočenim u parafinsko ulje, a na prozore kuća ljudi stavljaju svijeće. Procesiju predvode odabrani križonoše koji nose križ težak do 18 kilograma, ponekad bosonogi, odjeveni u bijele tunike kao i ostali članovi bratovštine. U Vrbanju je običaj, da se na povratku pohodi groblje te se oda počast pokojnicima koji više ne mogu sudjelovati u procesiji. Tada se pjeva “Martvih duše ti sahrani, di su tvoji odabrani”.

Informativna katolička agencija - IKA