Oholost je najgora vrsta sljepila koja postoji. Čovjek pogrješno vidi i sebe i druge. Sebe vidi u uzvišenosti i veličini koja je zapravo teška obmana, a druge vidi manjima i gorima nego što zapravo jesu.
Prema C. S. Lewisu, središte kršćanskog morala nije u spolnosti, nego u onom prvom i glavnom poroku kojeg nazivamo ohološću ili umišljenošću. Svijest o njemu postoji samo u kršćanstvu. Početak svakog zla i krajnje zlo jest oholost. Razvratnost, srdžba, lakomost, pijanstvo – to su sitnice u usporedbi s ohološću. Đavao je upravo zbog oholosti postao to što jest.
Obično mislimo da su ljudi oholi zato što su bogati, pametni, lijepi. Ali, to nije točno. Oholi su zato što su bogatiji, pametniji, ljepši od drugih. Kada bismo svi bili u jednakoj mjeri bogati, pametni, lijepi, ne bismo imali razloga za oholost. Na neki način naša se oholost natječe s ohološću drugih. Ona je natjecateljska, uspoređivačka. Zadovoljstvo dolazi od spoznaje da smo iznad drugih. Ohol se čovjek ne zadovoljava onim što posjeduje, zadovoljan je tek kada posjeduje više od drugih. Kada ima više nego što je mogao poželjeti, pokušat će dobiti još više, samo da potvrdi svoju moć. I nije užitak toliko u tomu da imam mnogo novaca, nego u tomu što mi taj novac potvrđuje moć.
Težnja za moću je uvijek prisutna u oholosti. A čovjek se osjeća moćnim kada može vladati drugima, upravljati njihovim životom, poigravati se s njima. Oholi političari se ne svađaju toliko zbog suprotstavljanih ideja ili programa, nego zbog težnje za moću. Zgodna, ali ohola djevojka, skuplja obožavatelje oko sebe i uživa u moći koju ima nad njima. Uman, ali ohol čovjek, uživa u moći svoga uma i dojmu koji ostavlja na druge. Ako se pojavi drugi uman čovjek, bit će mu protivnik, suparnik. I dok drugi poroci mogu ljude i zbližiti – pijanci i bludnici se lako sprijatelje – oholost uvijek znači neprijateljstvo. Ona zapravo jest neprijateljstvo. Neprijateljstvo ne samo među ljudima, nego i između čovjeka i Boga. Ohol čovjek uvijek podcjenjuje drugoga, gleda ga s visine, pa ne može vidjeti nešto što je iznad njega. Stoga ne može upoznati ni Boga koji je neizmjerno veći od nas.
Strašno je što se najgori od svih poroka može kradom uvući u samo središte našega vjerskog života. Prema Lewisu, takva oholost „dolazi izravno iz pakla“. Duhovne je naravi, pa je, prema tome, daleko podmuklija i opasnija. Svaki od nas, u svakom trenutku života, može zakoračiti u ovu smrtonosnu zamku. Teorijski priznajem da sam nitko i ništa, ali zapravo, u stvarnosti mislim da Bog posebno drži do mene i smatra me daleko boljim od „običnih ljudi“. Ili u svakom slučaju boljim od „lopova“, „grješnika“, „nevjernika“. Dakle, dajem Bogu sitnicu svoje umišljene poniznosti, a iz toga izvlačim obilatu oholost u stavu prema drugima. Vjerojatno je Krist mislio upravo na takve kada je rekao da će neki govoriti o njemu i u njegovo ime izgoniti đavle, ali će im on na kraju reći da ih nikada nije poznavao. Stoga je dobro znati: kad god osjetimo da smo zbog svoga vjerskog života jako dobri, čak bolji od drugih, možemo biti sigurni da nama ne upravlja Bog, nego đavao. Bog upravlja našim životom samo kada istinski zaboravimo sebe, kada smo istinski svjesni svoje malenosti i nevrijednosti.
Bog zabranjuje oholost zato što je ona podmukla i lako nas dovede u zabludu o nama samima. Oholost je najgora vrsta sljepila koja postoji. Čovjek pogrješno vidi i sebe i druge. Sebe vidi u uzvišenosti i veličini koja je zapravo teška obmana, a druge vidi manjima i gorima nego što zapravo jesu. Zato je poniznost, kao suprotnost oholosti, vrlina koja nam omogućuje oslobođenje i olakšanje: skinuti sa sebe odvratan i ružan kostim i krabulju u kojima se „potucamo po svijetu kao idioti“. Odbaciti onu lažnu sliku o sebi koja kaže: „Gledajte me! Zar nisam divan, pametan, dobar!“ To je dobro uvidio starozavjetni psalmist kada se obraća Bogu: „Od oholosti čuvaj slugu svoga, da mnome ne zavlada“ (Ps 19,14).
A biti ponizan ne znači biti neki ljigavac koji stalno za sebe govori da je nitko i ništa. Poniznost je svijest o tomu kakvi smo uistinu, a ne kakvima se prikazujemo. Stoga je prvi korak prema poniznosti zadobivanje jasnoće o vlastitoj oholosti. A ako misliš da nisi ohol, to je siguran znak da jesi.
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar