V DIO: Usmena predaja puka Goranaca o gradnji crkve

Misišta

Kako su u vrijeme turskoga terora fratri nastojali održavati vjeru svoga naroda Svetim misama i drugim vjerskim obredima, oni su izbjegavali prometnice i lokacije kuda su prolazili Turci, da bi služili Svetu misu. Jedno od takvih mjesta je i lokalitet Bili koji se nalaze na granici između Goranaca i Grabove Drage. Tu postoji jedna vrtača koja je služila za Svetu misu i koja nije bila uočljiva iz daljine, već se trebalo doći blizu da bi se vidjelo ima li što u njoj.

Hrastovi, koji su stoljećima izrastali u vrtači na Bilima, su mjesto dodatno štitili od pogleda. Narod je to mjesto prozvao Misište, a i danas se na tom mjestu služi Sveta misa prve nedjelje iza Petrovdana. Većina Gorančana je ostala vjerna kršćanstvu zahvaljujući roditeljskom odgoju i tradiciji, koja se na sijelima prenosila s koljena na koljeno, kao i upornosti fratara iz Kreševa i Primorja. Iako su dolazili rijetko, zaslužni su za stanje kršćanstva na podčabuljakoj visoravni. Godišnji pohod ujaka24 je ponekad prekidan, a susret s narodom se uglavnom odvijao na Misištima. Razumije se da su mjesne poturice doznale za slavljenje mise na Misištima, pa su pokušali to zabraniti šaljući tamo janjičare. Nekoliko puta je narod podmićivao janjičare, koji bi zažmirili i otišli punih džepova, a kada su postali neskromni i tražili sume novca koje mještani nisu mogli pribaviti, tada su glavari sela pribjegavali promjeni datuma i promjeni mjesta podjele Svetog sakramenta.

U povijesti Goranaca zabilježeno je nekoliko tajnih mjesta na kojima su „ujaci“ postavljali pred narod prenosivi oltar i služili Svetu misu, a to su: Gomila pod Čabuljom, Crkvine iznad Migure, Široka njiva kod Zaorka, Vodena brda, Vilikosa, Vilino polje, kod Poljica u Donjem polju.25 „Prema crkvenim zapisima koji datiraju od oko prije 700 godina možemo vidjeti da su se od tih starih vremena na Misištu služile Svete mise. Franjevci iz župe Mostarski Gradac brižno su bilježili i kroz povijest pratili razvoj ovoga kraja tako da danas imamo sve zabilježenu u crkvenim knjigama.“

Ivica Skoko