Oltar u crkvi
Više od 40 godina misa se slavila uz improvizirani oltar s par kipova i nekoliko slika svetaca. Prije Prvoga svjetskoga rata je odlučeno da se nabavi dostojan oltar, već brojnom katoličkom puku u Gorancima, te su se počeli prikupljati milodari. Oltar je naručen iz Italije, ali je ubrzo došlo do Prvoga svjetskoga rata u koji Austro-Ugarska silom odvodi muškadiju iz sela i mlađu i stariju uz obvezno odvođenje konja kao jako važnog faktora u ratovanju. Oltar je u dijelovima, zapakiran, stigao u Mostar vlakom, a mjesni svećenik je pokrenuo akciju da se oltar iznese na ramenima i leđima ženskadije.
Posao je uspješno izveden iako se svih 14 kilometara nosilo konjskim putem jer nije bilo ceste. Prve nedjelje nakon postavljanja oltara u mnogim torovima su ovce blejale, u štalama su goveda rikala jer su čobani s ostalom kućnom čeljadi željeli vidjeti tu divotu od oltara i to oltar kakvog ni starci nisu nigdje vidjeli. Crkva je bila premalena da primi sve misare. Žene su u prednjem djelu crkve stalno klečale, da ovi iza njih bolje vide neviđen sklad kipova, ukrasa, pozlate i grandioznosti oltara. Fratar se par puta okretao jer mu se činilo da nema nikog iza njega (misa se govorila sa svećenikom okrenutim prema oltaru), nije mu puk odgovarao refren molitve, jer je svako samo šuteći zabezeknuto gledao u oltar.
Uslijedio je i blagoslov oltara, a poslije mise objavljen je i kum oltara, Marijan Marić. Marijan, rastresen i zaboravan, zaboravio je skinuti zvono s ovna, koje je bilo zatisnuto s pregršt trave te se zvečak nije čuo. Među darovima za oltar bilo je više ovnova, ali je samo Marijanov poklon imao zvono na vratu, a kažu i da je imao i ponajveće rogove, te je fratar odlučio da djed Marijan Marić bude kum oltara.
Ivica Skoko
Nema komentara:
Objavi komentar