Crkva Pod Jelom
Teror Turaka nad katolicima i njihovim fratrima bio je stalan, izražen i tako što su porušeni mnogi samostani i crkve. Ni samostan u Mostaru nije pošteđen. „Kada je 1563. bio porušen samostan u Mostaru, fratri su se potucali od nemila do nedraga“, a poslije dva desetljeća našli su privremeno boravište „privremeno boravište bilo je 1584 u Živogošću odakle su dugo služili župe za koje se prije brinuo mostarski samostan, tj. okolicu Mostara, Blato i Broćanac“. Po povratku na područje Mostara „najprije su podigli malu kuću u Cimu kraj Mostara odakle su služili brdska sela današnjih župa Goranci i Gradac.“
„Da svećenici lakše izbjegnu tursko progonstvo i da provide brdskim katolicima, naprave drugu kuću u Podivačju, blizu Goranaca. Napokon g. 1797. o. Nikola Ilić napravi na turskom zemljištu Gradac, malu ali solidnu, župsku kuću na mjestu gdje je bila stara.“ „Iz Graca su sve do 1849. svećenici obavljali dušobrižništvo u Mostaru i okolici. Te su godine ponovno prenijeli sjedište župe u Mostar, Gradac je i dalje ostao kao samostalna župa.“ Goranci su pripadali župi Gradac koji se poslije naziva Mostarski Gradac. Da bi na koncu Goranci postali samostalna župa.
Nastajanjem samostalne župe Goranci, ukazala se potreba za izgradnjom crkve, kao središnjeg mjesta okupljanja pučana Goranaca. U dugom razdoblju turske vladavine, u kojemu su ognjem o mačem
zatirani svi tragovi kršćanstva i u kojemu su se obredi molitve morali izvoditi kriomice i na skrivenim mjestima, izgradnja crkava je bilo nešto nezamislivo.
Slabljenjem turskog carstva to se mijenja. Pod pritiskom stalnih molbi pučanstva Goranaca, koji su deset godina slali izaslanike u Mostar kako bi dobili odobrenje za gradnju crkve, 1871. godine odobrena je gradnja crkve. Sačuvana je usmena predaja o tom događaju i strepnjama s kojima su bili suočeni žitelji ovoga kraja.
Gradnja crkve u Gorancima je započela tek 1871. god. Zamolbe za dozvolu gradnje crkve su slane kadiji i samom veziru još u vrijeme kad je bila dopuštena gradnja crkve u Mostaru, tj. još od prije desetak godina. Kada god bi se slao izaslanik kod vezira, kadije ili begova, obvezno su se nosili skupi pokloni, a svećenik bi preporučio da se moli obiteljska molitva, da Bog gane vezirovo srce na milost. Molbe su svaki put odbijane uz razna banalna objašnjenja ili pak bez ikakva objašnjenja. Još 1856. god. sultan je preko vezira dao ferman za slobodnu gradnju vjerskih objekata kršćanima, ali je ubrzo iza vezirova fermana slijedilo naređenje lokalnih samodržaca u Hercegovini da se ruše crkve, kapelice, svetišta pa čak i neka groblja.
Tek je 1856. god. sagrađen mali oltar pod stijenom kod visoke jele gdje se povremeno, kasnije i redovito slavila sveta misa, a svećenik je noćio u nekoliko kilometara udaljenoj pojati, na lokalitetu „Ljubića njiva“. Konačno te 1871. god. je odobrena izgradnja crkve što je prihvaćeno s velikim oduševljenjem kod goranačkoga žitelja, zakazan je i dan kada će na lice mjesta izići kadija i mjernici. Urnebesno veselje je nastalo kad je Omer-paša službeno dopustio gradnju crkve. Ni u Rimu se nije tako usrdno i sa suzama radosnicama molilo Bogu, kao tada u započetoj crkvi. Stotine krunica je rečeno za samog Omer-pašu Latasa, kakav god je bio. Zahvaljivalo se Bogu što je nakon 380 godina opet došla sloboda molitve i Svete mise, pa makar se još nije smjelo postavljati i oglašavati zvono. Fratar je tovario zvono na konja i zvonio bi u šumi i na brdu.
U Mostar je poslan mali karavan osedlanih i osamarenih konja za kadiju i mjernike. Na Stećke, granični prevoj sela Goranaca, su poslani neki glavari s kojekakvim peškešem, te jelo i piće kojima će se bogato počastiti svita, tu pred Pejdovića kućom u debelom hladu, odmarajući se od dugog jahanja. Svaka pojava Turaka u Gorancima izazivala bi neprijatno komešanje, pa čak i strah. Ali ovaj put žitelji Goranaca cijelu pratnju očekuju s nestrpljenjem čak i s radošću. Tu stotinjak metara iznad Jaruge (odakle se dobro vidi prijevoj Stećci), ispod groblja s više velikih stećaka, okupio se veći broj ljudi, koje je zapala čast da prisustvuju povijesnom događaju za njihovo selo. Ugledali su signal sa Stećaka, radosno mahanje krpom i zobnicom, što je bio znak da mjernik i kadija pristižu.
Zbog lošega iskustva s obećanjima proteklih deset godina, te izigravanja sultanova Fermana i omalovažavanja kršćana, mnogi su strahovali tu ponad Jaruge, da se gospoda ne predomisle tijekom dugotrajnog objedovanja i prebiranja pečenice i cicvare, i za ovu priliku pripremljenog bijelog kruha, te da ne okrenu uzde i dizgine i odjašu nazad, kao i nekoliko puta do sada kad god su našli neku manu jelu, razgovoru ili pešćešu. Znatiželjni ženski svijet i djeca, javno se ne pokazuju, nego izviruju iza kuća, grmlja ili Stojkića duvara, jer je rečeno da Turčina može rasrditi puno naroda.
Oko dimenzija temelja nisu se mnogo prepirali zbog bogatog pešćeša, osobito kadiji, te je mjerenje počelo čim je glavar predložio lokaciju buduće crkve. Kolčići su postavljeni tu kod velikog stećka gdje se nalazi starokršćansko groblje i gdje je postojeće ukopište mrtvih, a tu se i održava Služba Božja. Kadija i mjernik su obično nosili dva ista aršina. Jednim su se mjerile dimenzije fundamenta crkve, a drugi se zamotavao i plombirao i odnosio na kontrolu kod nadležnih u turskoj vlasti. Nakon kolčenja i zatezanja gajtana, nije se smjelo, a ni htjelo, odugovlačiti. Odbor za gradnju je naredio da svaki misar ponese usput po kamen, jer otvaranje majdana je bilo preskupo. I staro i mlado se sjatilo da dade svoj doprinos u gradnji.
Jedni su kopali temelje, a drugi su klesali. Na daleko se čuo metalni zvuk špice i čekića, a okolo su frcali škriljci ispod čekića, uz veselu pjesmu i neprekidnu molitvu te suze radosnice desetak starica koje su stalno škropile, blagoslivljale s krunicom u ruci. „Između 1968. i 1971. trošna crkva temeljito je obnovljena, a 1975. podignut je novi župni stan s vjeronaučnim prostorom u prizemlju. Na području župe sagrađene su dvije područne crkve, i to u vremenu između 1968. i 1971. u Bogodolu i Raškoj Gori.“
Ivica Skoko
Nema komentara:
Objavi komentar