Dani oko Ilindana oduvijek su bili vrući i sparni, dodatno i teretli jer bi se žele žitnice, vrlo i mlatilo žito po goranačkim njivama, docima i guvnima. Nama osmoškolcima niti je bilo vruće niti dosadno a bilo nas Bogu hvala na desetine samo u jednom razredu. Pored svih igara tada dostupnih i drugih "kenčijanja" znali bi se skupit na podzidama i po drvljima često prateći zalazak sunca gore negdje uvh Ladine, nama se to tako činilo.
Sjećam se tih predivnih trenutaka, izgledalo je kao da se svojim zlatnim zrakama s jedne strane oslanja na padine Vilinkose a drugom stranom na Pavlovu jelu dok polagano tone u pitome skute Crnačke Ladine da bi počinuo. Ko je znao da putuje dalje, tada smo s pod smjehom slušali od učitelja da je zemlja okrugla, nismo mogli dokučiti kako drži vodu u morima a da se ne prolije. Godine i ponešto škole i pameti kasnije nas naučiše i to. Razmišljali smo kud Sunce baš izabra Ladinu da se odmara, trebalo je puno vremena da podrastemo i upoznamo kroz život te vrijedne ljude, kršne momke i lijepe cure ladinske.
U moj peti razred iz Ladine je došla jedna djevojčica u koju smo mi ćićili vjerujem svi bili zagledani, nažalost kasnije je ostala bez vida te sve ljepote današnjice joj većinu života nisu dostupne. Nebi griješio dušu, moj razred je inače obilovao prelijepim učenicama.
Po danu smo imali dosta obveza, kupio bi se klas po strnini, sa skromnom obućom nije bilo ugodno. Žetve u našim obiteljima su bile jako interesantne, uvjek je bilo dobrih žetalica u Gorancima i to su uglavnom bile mlađe žene i cure.
Sjećam se da su kod nas dolazile opjevane žetalice kao Maca i Ruža Gazdića te dugo godina Lucija Talića-Andrijina.majka desetero djece. Ko da je jutros bilo banula bi preko Migure kroz Miljevce noseći u jašmaku poveći Milibrod(slatki kruh), pored žetve dolazila je iz kuće s kojom smo se duplo kumili i to je bio običaj. Sladili bi se po nekoliko dana. Mater bi uvjek isto rekla "Bor te ne ubio Lucija kud si nosila, puna ti kuća sibijana, ja sam ispekla patišpanju." Lucija bi na to " Neka Mare, ostavila sam ja i njima" Znala je na stotine priča i sa njom je uvjek bilo lako i interesantno radit, iza nje nije ostavalo puno klasa i mrsaline, sve je radila čisto i uredno.
Jedne godine za ručkom će ona meni " e tebi i mom Dragi dolazi u školu nova nastavnica, kćer poznatog Cvitana Šunjića, sestra sajdžije Milenka, ne znam joj ime ali kažu da je tako lijepa da od Mostara do mora nema ljepše. Eto kakav je krasan momak Mirkan Ćasić, ni on joj nije par."
I bi tako moj peti razred 65.godine preuze nastavnica njemačkog i hrvatskog Julija Šunjić sada Kuzman i bi sve ko Amen kako je Lucija rekla, prelijepa kao boginja, puna duha i dobrote, ponekad stroga uobičajeno za ono vrijeme.
Puno, puno toga u kasnijem životu dobroga što nam se dešavalo je zahvaljujući i Julijinom učenju.
I evo, puno godina kasnije, dani oko Ilindana ponovo vrući i sparni, Sunce jednako zamiče u Ladinu na počinak, podsjeća na nekad davna vremena sa svom svojom ljepotom. Samo par njiva ozimice i par žetava u Pelića i Tomića ove godine u Gorancima, koliko mi je poznato nedade zaboravu nekadašnji običaj. Desetoro časne Lucijine dijece se rasulo po svijetu i izrodiše brojne potomke, neki nažalost pomriše. Lucija milosne je bilo odavno odmara u hladovini orlačkih borova.
Julija još gordo korača mostarskim ulicama sa jedinstvenim stilom i neuništivom ljepotom neizmjernim poštovanjem mnogih generacija sad već kao Ikona jednog divnog grada i vremena.
Ćićili iz moje generacije, koji još poživiše umjesto klisa i palje, štapaju se pomalo sanjareći vremena žetvi i vršidbi kubureći sa nabranim godinama i poteškoćama. Sad kada konačno shvatišmo da je zemlja okrugla, sve je nekako drugačije.
Samo žarko Sunce utabanim stazama od Boga dano, svaki dan isto ode u Crnačku Ladinu na počinak, a ladinjara sve manje i manje.
Vinko Marić
Nema komentara:
Objavi komentar