Čovjek je postao predmet praćenja i neprestane kontrole. Na cesti, na trgu, u vlastitoj kući. Gotovo da više ne možemo pobjeći od oka koje nas stalno promatra i prati naše ponašanje.
Suvremena tiranija kamera i nadgledanja postaje nesnosna. Čovjek je postao predmet praćenja i neprestane kontrole. Na cesti, na trgu, u vlastitoj kući. Gotovo da više ne možemo pobjeći od oka koje nas stalno promatra i prati naše ponašanje. Gubitak slobode, privatnosti. Mučan osjećaj tjeskobe i straha da ne učinimo kakav kažnjiv prekršaj. Filozof M. Foucault u knjizi Nadgledanje i kažnjavanje opisuje panoptikum nadgledanja s visokog promatračkog tornja u zatvorima i tvornicama. S toga se tornja može vidjeti ljude u staklenim ćelijama uokolo, a da oni ne mogu vidjeti da ih se gleda. Je li na tornju stvarno neki promatrač, u konačnici ne igra nikakvu ulogu. Važno je da su ljudi stalno izloženi virtualnom pogledu nadzornika i da se pritom ne mogu sakriti. Sustav suvremenog nadgledanja funkcionira i bez personala. To je digitalno oko današnje tehnologije koja ima sve veće mogućnosti upravljanja ljudima, a time i dresiranja njihova ponašanja.
Čovjek je izgubio privatnost i diskretnost. Postao je staklen. Danas stotine milijuna ljudi dragovoljno odlazi u stakleni kavez i dopušta da ih istražuje kontrolni pogled internetskih giganata. Tragove koje ostavljaju u mreži snima se i pohranjuje u arhivima. Izlažu sami sebe tuđem pogledu, tuđem čitanju, snimanju i registriranju koje ništa ne zaboravlja i ništa ne oprašta. Novi svijet posvemašnje transparentnosti postao je stvarnost. Tako visoki predstavnik Googlea otvoreno kaže: "Mi znamo gdje si. Mi znamo gdje si bio. Mi možemo manje ili više znati što ti upravo misliš". Sredstvima napredne tehnike može se doznati sve o svima. Vi ne znate da vas mi vidimo, ali mi vas vidimo. Mi sve vidimo, sve znamo. Sve što se događa, bit će poznato. Tajni više ne smije biti. Tko hoće sačuvati tajnu, tko ne želi biti transparentan, navlači na sebe sumnju da nešto skriva, da nije posve čist. Hoćeš-nećeš moraš biti staklen, proziran. Bjelodanost, ne skrivenost. Skrivanje je suvremeni "grijeh". U tijeku je nemilosrdno razotkrivanje svega i svakoga. Totalitarna neskrivenost života. Virtualno oko, koje sve vidi i ništa ne zaboravlja, hladno je i prazno. I strahovito precizno. Dok je ljudsko oko ograničeno i neprecizno, nevidljivo je digitalno oko usavršeno do krajnosti.
Tko zna da je stalno promatran i proučavan, ponaša se drukčije, nije više slobodan. S druge strane, danas postoji i pomama za viđenošću, za javnim izlaganjem sama sebe. Hoću biti viđen, hoću dokazati da postojim! Cijena je za to gubitak diskrecije. B. Strauß oštro kritizira ovu pomamu za viđenošću: "Možda još ova ili ona ljubavna noć ostane tajna, ali su inače sva vrata otvorena. Što bi još bilo osim mafijaških krugova što ne bi bilo dostupno svakomu? I što je zapravo ostalo od umijeća diskrecije koje je nekada ljude međusobno čuvalo od najvećih besramnosti razgolićavanja samih sebe? Diskrecija bi danas bila središnja riječ protivljenja svemu što se tu odvija, što se izražava i javno izjavljuje. Brzo se zaboravilo da je jedina dostojna forma komunikacije među ljudima dosad počivala na pretpostavci diskrecije."
Tako smo došli do kobnoga protuslovlja u čovjekovu poimanju Boga. Ne podnosi da ga gleda milosrdno i čisto Božje oko, a istodobno se podlaže okrutnom i hladnom digitalnom oku. "Sada smo svi mi Bog. Doskora će svatko od nas biti u stanju vidjeti drugoga i donijeti sud o njemu: mi ćemo vidjeti sve što On vidi". Čovjek hoće biti kao Bog, vidjeti sve što Bog vidi. Kao da sveznanje – dosada Božja povlastica – postaje opsesija modernog čovjeka i njegovih elektroničkih očiju i ušiju koje ne zaboravljaju ono što su jednom vidjele i ne zaboravljaju ono što su jednom čule. Bog je – prema Nietzscheu – morao umrijeti jer je gledao očima koje sve vide. Vidio je ljudske dubine, svu skrivenu sramotu i ružnoću, zavlačio se i u moje najprljavije kutove. On je gledao uvijek mene, onaj koji je sve vidio i taj je Bog morao umrijeti. Čovjek ne podnosi da živi takav svjedok. Nepodnošljiv je bio Onaj koji sve vidi, koji gleda pozadinu naših riječi i djela, skrivene poticaje srca. No, nismo li upravo zbog toga izgubili ono najveće: Božje oko kao ljubav i milosrđe, zaštitu i pratnju, ali i kao spasonosnu instancu koja istražuje i sudi?
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar