Jučer smo na našem portalu objavili apel za pomoć obiteljima koje su tri dana usred oluje zametene na Bilima.
Hrabri spasitelji uspjeli se probiti do zametenih obitelji na Bilima
Jučer smo na našem portalu objavili apel za pomoć obiteljima koje su tri dana usred oluje zametene na Bilima.
Goranci danas u podne na minus 7 !
Goranci i okolica su jutros osvanuli sa dvoznamenkastim brojem ispod nule, a danas oko 12 sati temperatura je bila - 7.
Apel za pomoć obiteljima, konjima i stadu ovaca na Bilima!
Veliki snijeg i olujni vjetar prouzrokovali su velike probleme u Hercegovini. Naime, dobili smo poziv od vlasnika stada ovaca koje je snijeg i mećava zatekla na Bilima.
Dragan Vidović: Vojno - Gdje Čabulja Neretvu ljubi
U ponedjeljak, 29. prosinca u poslovnom objektu PP Radić u Potocima (Bijelo polje) održala se promocija novog dvobroja 9-10 Bjelopoljske zore. U ovom broju Dragan Vidović (napisao knjigu Župa Goranci kod Mostara sa fra Markom Juričem) objavio je članak pod naslovom Vojno - Gdje Čabulja Neretvu ljubi, na 14 stranica. Te je pisao i o nadimcima ovoga mjesta, te sacinio Bibliografiju ovog lista 1-8.
Dobra Draga, Dragica i Jure na Bašića Guvnu
No, proći ću Gorance; jedno davno obećanje vuče me k Bašića Guvnu, za koje nikada nisam bio čuo, i krivo bi mi bilo da tamo ne odoh
Iz Goranačkog polja do mog odredišta vodi trošni, oštrim zimama izjedeni asfaltni put, preko Bilog Greba pored Puzevine, zatim uz gradinu do Škutorovih kuća, dalje nastavlja k jugu kroz Dubravice, te niz Dobru Dragu do Bašića Guvna.
Sve ove toponime svakako namjeravam hodopisno obraditi, tu je puno žive povijesti, a ni ovu noviju i nimalo sretnu neću preskakati, no sada mi je cilj određen: ravno do na to guvno, tamo dvoje ljudi živi svoj šezdeseti zajednički Božić u planini, nema sile da ga napuste do smrti, a ni nakon nje neće daleko, a načeli su sredinu osamdesetih. Od Bilog greba do Bašića Guvna na više dionica put je betoniran, tako su ljudi riješili neke gadne zavoje i uspone, i tih pet kilometara betonskoga puta kroz gustu grabovu i hrastovu šumu doista je doživljaj.
Rad u rudniku
Očekivao sam selo, pa makar i bivše, no zatekao sam tek zaravan u središtu koje je nekoliko kuća i ispražnjenih i vremenom oronulih pojata, da, i izgleda mi kao davnašnje guvno, povijest ovdašnjih migracija reći će da je tu nekada živjela muslimanska obitelj Bašić, ali je odselila u davna vremena, kad ni za turskog vakta ovdje za njih nije bilo tako sigurno i dostupno kao negdje drugdje. Tu nekoliko stoljeća živi obitelj Vidović, teritorijalno, Bašića Guvno pripada Gorancima i njegovom najistočnijem dijelu, a u crkvenoj administraciji vodi se pod župu sa sjedištem u Gorancima. Ljetos je objavljena istoimena monografija, koje me sadržaj baš zaintrigirao, zapravo me upozorio da sam puno toga zaboravio vidjeti lunjajući širim područjem Raške Gore.
''Vidi cvića, a Božić prid vratima; veliki će led udarit, a najprvo će bura, steglo me u leđima'', predskazuje mi vrijeme preko pučkih znakova starica sa stručkom žutobijelog svježeg cvijeća ubranog na par metara ispred kuće, na nekoliko dana pred Božić, s ledine koja je odavno trebala biti pod snijegom i do kojega se starica nije morala saginjati: već je tko zna koliko godine prignuta gotovo pod ravnim kutom! Ali nema šansi da se posluži štapom, može ona. Dragica Vidović provela je život ovdje, rodila se nekoliko stotina metara dalje, u danas trošnoj i odavno napuštenoj kolibi zaselka Trnovci, u obitelji Knezović. Bila je jedinica u majke Vide, udane amo s druge strane planine, od Stojkića, i oca Grge, zvanog Lovrić. Rođena je 1931. godine. O njima zbore stare kronike i odavno spavaju na okolnim grobljima, samo nedostaje jedan grob, i tako će vjerojatno zauvijek ostati, njezinog brata Stipe, koji se nikada nije vratio iz Drugog svjetskog rata. Zato je ona roditeljima bila sve na svijetu. Odmalena je poznavala Juru, zajedno su se igrali i čuvali blago, dijelili česte strahove i rijetke radosti. Tako da se od rođenja nisu razdvajali ona i njezin Jure, osim kada je on išao služiti vojsku, između 1951. i 1953. u Bor, u Srbiju, radivši prethodno dvije godine u mostarskom rudniku, na otvorenom kopu, sanjajući dva sna koja su mu pomogla izdržati bijedu i neimaštinu i napore tadašnjega vojnikovanja: da oženi svoju Dragicu, s kojom ''službeno ćosa'' još od osamnaest njegovih i devetnaest njezinih godina, te da ga prime u rudničku jamu kao kopača.
Obje su mu se želje ispunile, zapravo, dok razgovaramo u toplini njihova doma na sedamstotinjak metara visine, ne bih rekao da je išta u životu stajalo između njihove sloge, i oboje pred gostom izbjegavaju nositi štap; Dragica je bez njega nagurala hrpu finog goranačkog krumpira u pećnicu staroga ''ciganca'' iz koje se širio nestvan, gotovo zaboravljeni miris i hodopiščeva djetinjstva, napravila je pogolem ibrik kave, stalno ju dolijevajući ne dopuštajući ikakvu pripomoć, dapače ni kapi nije prosula. ''Mene čudi kad ljudi pitaju, eto to što i ti - kako to da šeset godina živite zajedno, a niste se nikad posvađali. Šta se Dragica i ja imamo čut, ona cili život radi svoje, ja svoje, rodila je desetero dice, brinula o njima i o kući i svemu oko kuće, ja sam uvik radio, i kad se čovik s nekim more čut, kad je vazda o svom poslu! Danas su ljudi nezadovoljni, vidim ja to iako ne vidim puno razloga za to. Triba biti strpljen. Triba imat plan, ja sam vazda imo plan. Kad ću šta i kako ću. Bilo je i onda veliko dobit poso, ko bi danas u jamu, a ja jedva čeko sić i kopat. Bile beneficije dobre, sve se plaćalo. Kopa sam za trojicu. Dice se narađalo, valjalo je to na'ranit. Danas bi ljudi sve odjednom! Ne more, prijatelju. Mene, kad je primilo u dno jame, na čelo, ja ko da sam se rodio! Bilo je to peti osmoga, pedeset treće, na Gospu Snižnu. Usrid lita udario snig, i u Rimu bio pao. Tako ja i pamtim taj datum. Satro me rudnik, ali nisam se žalio. Ima sam za koga kopat, kuća puna dice, moji deset nokata kopalo je za nji, a u ono vrime dobro se to i plaćalo. Kad mi je s poslom u rudniku bilo sve utvrdo, kupim ja doli u Orlacu zemlju, 1955. godine od Blaža Krešića, odma ispod Orlačke pećine. I tu podignem kuću. Da su dica bliže školi, a ja jami. U njoj smo živili deset godina, u njoj su se rodila starija dica. Ali, vazda smo trčali vamo, a i dica volila vamo, čudo jedno. Ovo nikad nije bilo prazno, ma šta se nami začas bilo vamo popet. Pa sam tu kuću prodao svom kolegi, danas pokojnom Slavku Krešiću, rudaru, ajde, ne moraš sve zapisivat, više bi ja volio da pričamo nako...''
''Opet kuća Krešićima!''
''Ja, tako ispade, a ja sagradim evo ovu di sidimo, nekader Dragice, oladiće se tolika kumpira, vidiš da čovik ne jede vego zapisiva, deder jami...''
Staričin plač
Slasna je, umočena u mladi kajmak zapravo savršena. Dragica trpa šećer u šalice, ne žali, tako da zapravo pijem šećer rastopljen u kavi. Nema veze, obnevidio ja, kako neće ona. Jedva ih ''istjeram'' da prije predbožićnog planinskog sumraka napravim s njima koju fotografiju. Oboje će bez štapova, naravno... Jure pokazuje na staru kuću: ''E, u njoj sam ti se ja rodio, i u nju sam svoju Dragicu doveo! Vinčao nas u crkvi u Gorancima, 27. studenoga 1954. godine pokojni fra David Zubac. I kad sam u Orlacu kuću imo, vazda sam vamo dolazio. Po svakakvu nevremenu, ali mi je bilo drago svojoj kući doć, svoju ženu i dicu u njoj nać. Nije meni grad ništa značio. Mene je ovo guvno od svega spasilo. Meni samo žao što više ne moremo radit, ih, kakve sam ja konje drža, ima krave i ovce, a, evo Dragica navalila nedavno da joj opet nabavimo kravu, pa jesmo, hajde, neka joj je...'' Način na koji govori, tečan i tih, razgovijetan i polagan, otkriva Juru kao vrlo smjernog, načitanog čovjeka, onoga kojega je život istesao. Nikada ne govore uglas, kako i mladi znaju govoriti, a kamo li neće ljudi koji su čitav život zajedno.
''Volim ja kravu!'', uskače Dragica kao da se pravda. ''Ja, kad sam curom bila, odma nakon onog rata, svake bi subote s kablicom, morebit da je u nju stalo do šes litara mlika ili kajmaka, ravno u Mostar. Cili dan tamo i amo. Od nekoliko puta skupi se nešto, pa se nešto u kuću moglo kupit. Kakva sitnica. Nikad nisam bila nesretna, dok nam dica nisu počela stradavat, umirat, Bog je sebi uzimat...''
Staričin plač nakratko je ohladio božićnu idilu, Jure je samo uzdahnuo, ''Ajmo u kuću, ladno je'', rekao je i okrenuli smo za njim, suzu mu nisam mogao vidjeti, teška je muška suza. I dobro skrivena. Svjestan sam i ja i oni da će ta tema biti neizbježna, pa kružimo oko nje, čekajući pravi trenutak, a valjda potajice mislimo da prvi susret to nije.
''Kad si ovu kuću napravio?'', više je bilo skretanje s teme negoli pravo pitanje. ''Prvo ću ti reć da je staru kuću napravio moj ćaća Ivan, zvani Dida, 1928. godine. Jure je imao pet sestra i jednoga brata, od kojih je Jure peto dijete u svojih roditelja. Moja majka bila je Luce, zvana Ladinka, rodom iz Ladine, od Čuljaka. Bila prva ćaćina žena, vinčali su se 1920. godine, u istoj crkvi di ja i Dragica. Moja mater umrla je za drugog rata, obolila, nije bilo ni pomoći ni medicine u planini. Imo sam trines godina i nisam se imo čemu nadat. Bio je rat i glad. Svakakva se zla kroz planinu provlačilo. Ćaća se drugi put oženio sa Janjom Čale iz Domazeta, sa kojom nije imao djece. Dida je umro 1988, a Janja 2006. godine, pokoj im oboma duši. Svu dicu rodila je moja mater; prvo dvadestprve sestru Ivu, nikada se nije udavala, pa onda Maru, dvades četvrto godište je ona, udata za Ivana Zadru na Đubrane, sada živi u Imotskom... Sestra Ana rođena je 1926, bila je udana za Ivana Škegru u Domazete, sada je pokojna; Mandu je mater rodila 1929, bila udana za Antu Aničića u Podivačje, sada je pokojna, mene je rodila trides prve, a tri godine kasnije i sestru Zoru, ona je udana za Crnogorca Branka Đurovića u Nikšić, i ona sada pokojna; brata Iliju rodila je 1937, oženjen sa Crnogorkom Olgom iz Nikšića, gdje i danas živi. Ilija i Olga su prošlu godinu slavili 50 godina braka. Ilija je u Crnu Goru otišao kao mladić radeći kao željezničar, gdje se zagledao u Olgu i oženio 1963. godine. Tamo je napravio kuću, u kojoj su rodili četvoro djece. Ilija rodni kraj posjeti svake godine, poznat je kao veseljak i gangaš. Za Iliju i Zoru mnogi danas Gorančani upitaju, te kažu. „Da nije bilo nadaleko ljepšeg momka kao Ilija, a ljepše cure kao Zora". Vidiš koliko nas je siročića bilo ostalo za materom, a o nama se najviše brinula sestra Iva. Rako sam ti da se nije udavala, ali rodila je curmom, Peru. Sve nas je na noge podigla, poudavala i poženila. Na pravi put izvela. Živila je sve do starosti na Bašića Guvnu, te 10-ak godina pred smrt otišla u Cim kod sina Pere, gdje je i umrla. A, šta si no me bio pito?''
''Kad si ovu kuću napravio?''
''Pa, što odma ne pitaš! Šeset četvrte!''
''Bome, nagradio se ti toga, Jure...''
''I, šta je meni bilo kuću napravit...''
''Reci mu za dicu, Jure...''
''Ti mu reci, a ja mu mogu o rudniku, ako ga zanima.''
''Pa, što odma ne pitaš! Šeset četvrte!''
''Bome, nagradio se ti toga, Jure...''
''I, šta je meni bilo kuću napravit...''
''Reci mu za dicu, Jure...''
''Ti mu reci, a ja mu mogu o rudniku, ako ga zanima.''
Vrelo spoznaje
Naravno da me zanima. Namignuh njegovom sinu, čija me monografija o Gorancima navela na zaključak da je ta lokalna literatura jako važna, jer tamo se mogu naći one sitne stvari koje samo domaće ljude zanimaju, ali su zapravo strancima velika otkrića. Te kronike i priče, koje se po našim većim selima sve češće pretvaraju u monografije, živo su vrelo spoznaja. Tamo gdje nije zapisano sve o selu, njega kao da nije ni bilo. A o Gorancima i njegovim zaselcima, što se više piše, manje se zna... Uh, dobar krumpir. A dobra i rakija! Najbolja kad naiđu teške faze razgovora, neizbježne kao planinska studen oko Božića...
Dragan Marijanović / Oslobođenje
Planinica – gradska planina Mostara s dušom krša i srcem zajedništva
Iznad Mostarske kotline, između kamenjara i smrekovih krošnji, tiho se izdiže Planinica – planina čije ime rijetko odzvanja izvan lokalnih krugova, ali čije značenje u srcima Mostaraca ne blijedi. Planinica nije samo geografski pojam – ona je prostor identiteta, rekreacije, sjećanja i zajedništva, piše Goranci online.
Geografski prijelaz i prirodne karakteristike
Planinica je svojevrsni prag između niskog hercegovačkog krša i visokoplaninskog područja. Geološki pripada mladom nabranom gorju Dinarida i čini jugoistočni izdanak moćnog masiva Čabulje. Smještena iznad naselja Cim, Zgoni, Rudnik, Ilići, Vihovići, Orlac, Planinica se prostire do visine od 868 metara nad morem. Iako se ne ističe vrhom koji dominira prostorom, zbog dubokog urastanja njezinih padina u grad, zasluženo nosi epitet „gradske planine“.
Krški reljef, karakterističan za ovu regiju, oblikovao je Planinicu u kamenjar, sipar i škrtu vegetaciju. Na njenim padinama rastu vrijesak, kadulja, smilje i druge autohtone vrste koje ispunjavaju zrak mirisima koji ne mogu ostaviti ravnodušnim nijednog planinara.
Planinarska mreža i „Japanska staza“
Planinica je danas omiljena među rekreativcima i planinarima, upravo zbog svoje pristupačnosti i raznolikosti staza. Najpoznatija među njima je tzv. Japanska staza, koja nosi ime zahvaljujući pomoći japanske razvojne agencije JICA, a vodi od Mostara do Goranaca.
Staza započinje kod poslovnog objekta „KB“ iznad Dubrovačke ulice, na nadmorskoj visini od 90 metara, i završava kod crkve sv. Josipa na Gorancima na 666 metara. Prva etapa do „Bunkera“, duga 4,2 km, slijedi staru austrougarsku konjsku stazu, a zatim se produžuje još 7,3 km kroz pitome predjele Planinice, pružajući jedinstveni pogled na Mostar i hercegovačke proplanke.
Bunker na 725 mnv nije samo relikt prošlosti, već i praktičan zaklon za planinare – svojevrsni planinarski orijentir. Nedaleko se nalaze i klupe – zavjetrinska točka za odmor, s improviziranim ognjištem i panoramskim pogledom na Mostarsku kotlinu.
Rekreacija na Planinici – od treninga do paraglidinga
Planinica je popularno mjesto za različite vrste rekreacije. Osim planinara i biciklista, česta je destinacija i za trail trkače, sportske grupe i individualne rekreativce koji ovdje pronalaze idealne uvjete za fizičku pripremu. Zbog kontinuiranog uspona i visinske razlike, posebno je popularna među sportašima koji žele trenirati u prirodi, a da su pritom nadomak grada.
Poseban doživljaj nudi paragliding, koji je u posljednje vrijeme sve popularniji na Planinici. U organizaciji Tandem Paragliding Mostar, avanturisti polijeću s uzletišta na Planinici, dok se sletište nalazi u Vihovićima. Visinska razlika od 630 metara nudi izvanredne uvjete za let, a panoramski prizor Mostara iz ptičje perspektive ostaje urezan u pamćenje. Letovi traju minimalno 10 minuta, a mogu ih iskusiti svi u rasponu težine od 50 do 120 kilograma.
Planinarski križni put – spoj vjere, prirode i zajedništva
Od 2013. do 2019. godine Planinica je bila ključna dionica Planinarskog križnog puta mladih, u organizaciji Ureda za pastoral mladih Mostarsko-duvanjske biskupije. Polazak bi bio zakazan u Vihovićima u 9 sati ujutro, a zatim bi se grupa mladih vjernika, predvođena svećenikom, zaputila strmim i zahtjevnim usponom prema Planinici.
Put križa obuhvaćao bi 14 postaja, postavljenih duž staze preko Planinice. Kroz svaku od njih, mladi bi imali priliku osluškivati Riječ Božju, sudjelovati u molitvi, slaviti Gospodina pjesmom te se međusobno povezivati u duhu zajedništva. Osim duhovnog sadržaja, Križni put pružao bi i priliku za divljenje ljepoti Božjeg stvaranja, osobito na vrhu Planinice, gdje bi se panoramski prizori Mostarske kotline stapali s tišinom molitve i snage prirode.
Nakon otprilike osam sati hoda i prijeđenih 15 kilometara, kolona bi pristigla u župu Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Gorancima, gdje bi se u župnoj crkvi slavila sveta misa – svečani završetak hodočašća. Misu bi predvodio svećenik koji je zajedno s mladima prošao cijeli put – kao pastir s narodom.
Posebno je dirljivo bilo 2019. godine, kada je među brojnim sudionicima sudjelovao i sada već pokojni Ivan Karačić – Šudur, tada 92-godišnji bivši rudar, koji je svojim sudjelovanjem postao simbol ustrajnosti, vjere i nepokolebljivog duha. Njegov primjer pokazuje da ni godine ni umor ne mogu spriječiti srce koje gori za Krista.
Povijest i simbolika
Planinica nije samo prostor prirode, već i prostor identiteta. Na vrhu brda, tik ispod releja, smještena je monumentalna kamena šahovnica površine od 2000 m² – grb Hrvatske Zajednice Herceg-Bosne, napravljen bojanjem kamenja. Postavljen je 26. ožujka 2016. godine entuzijazmom mladih i pripadnika navijačke skupine HŠK Zrinjski. Ovaj simbol nije samo znak povijesnog sjećanja već i manifest zajedništva, ustrajnosti i pripadnosti.
Na Planinici se također nalazi i Cimska gomila – arheološki lokalitet koji svjedoči o dugoj prisutnosti čovjeka na ovom prostoru. Ove gomile (tumuli) tipične su za brončano i željezno doba i podsjećaju nas da je hercegovačka zemlja tlo povijesti, a ne samo stijene.
Zanimljivosti i ekološka važnost
Planinica je dom brojnim vrstama ptica, posebice grabljivica poput škanjca i orla zmijara, koji kruže iznad proplanaka u potrazi za plijenom. U šikarama i kamenjaru nalaze se zaklon i razne vrste gmazova, a posebnu vrijednost čine biljne vrste ljekovitog i aromatičnog bilja. Zbog svoje bioraznolikosti, Planinica zaslužuje veću pozornost i u kontekstu zaštite prirode.
Zimi, kada Mostar obavije magla, uspon na Planinicu pruža iskustvo iznad oblaka – suncem okupana visoravan u kojoj se čini kao da je grad zaboravljen u bijeloj tišini doline. Ljeti, to je prostor jutarnjih uspona, odmora u zaklonima borova i ručkova uz miris roštilja kod ognjišta na klupi.
U zaključku, Planinica je više od brda – ona je ogledalo Mostara, njegov produžetak u visinu, prostor susreta grada i planine, neba i zemlje, čovjeka i prirode, tradicije i suvremenosti. Njezin tihi šapat kroz kamenjar čuje samo onaj tko zna slušati – i taj, jednom kad ga čuje, uvijek joj se vraća.
Pri preuzimanju teksta, obavezno je navesti Goranci online kao izvor te dodati poveznicu na autorski članak.
Japanska staza, uspon na Planinicu
VIDEO: Promocija HKD „Goranci“
Društvo je osnovano krajem 40-tih godina prošlog stoljeća i djelovalo je do početka Domovinskog rata. Mi vam donosimo na internet po prvi puta cjeloviti video događaja Promocije Hrvatskog kulturnog društva „Goranci“ koji se upriličio 8. lipnja 2006. Pod Jelom.
Božićna priča iz sela Vrdi
Krivudavom cestom od Mostara, preko Goranaca na Vratince, pa dalje prema Čabulji se za nešto manje od sat vremena stigne do Vrdi, malenog, starog hercegovačkog sela gdje njegovi žitelji u četrdesetak kuća raštrkanih po malenim zaseocima provode dane i godine živeći životom koji je u gradskim sredinama odavno zaboravljen.
Prve pahulje zabijelile Gorance i okolicu
Na području Župe Goranci je u noći s četvrtka na petak i tijekom jutra pao prvi novogodišnji snijeg i prekrio vrhove Čabulje više od 1780 metara, koji su jutros zbog niske temperature okovani ledom.
Spomen obilježje Vrljićima koje je UDBA ubila 1947. Pod jelom
Na ovom mjestu, 23. prosinca 1947. počinjen je veliki zločin! Udba je strijeljala bez suda ili predrasude Mandu Vrljić i njezina dva djevera Franju i Juru Vrljić. Razlog je što su njegovali i štitili hrvatskog, teško ranjenog bojnika Benku Penavića.
Pripremanje i uređenje Crkve za Božić
U četvrtak, 18. prosinca organizirano je uređenje crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije na nebo u Gorancima Pod Jelom. Mještani i oni sa daljinjim prebivalištem došli su pomoći i zajedno sa župnikom fra Ivanom prigodno uredili crkvu postavljanjem jaslica i jelke.
Održana duhovna obnova 'Ususret Božiću' u Gorancima
U subotu, 13. prosinca u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije Pod Jelom u Gorancima održana je duhovna obnova 'Ususret Božiću' na kojoj je prisustvovao veliki broj domaćih vjernika, ali i onih koji su došli iz ostalih župa u Mostaru, pa čak iz Čerina.
Božićno druženje uz kuhano vino
U subotu, 6. prosinca, u restoranu "kod Marinka" Pod Jelom održano je božićno druženje uz kuhano vino i crkveni zbor u organizaciji fb zajednice Goranaci online.
U ugodnom ambijentu restorana, jedan od omiljenih zimskih napitaka koji grije svaku stanicu u tijelu i kada se temperatura spusti - kuhano vino i pjesmu crkvenog zbora dobra atmosfera je bila zagarantirana. Druženje se nastavilo do kasnih sati.
Ovim putem se zahvaljujemo restoranu "kod Marinka", crkvenom zboru i svima onima koji su po onakvom vremenu, ili bolje reći nevremenu, ipak došli na druženje.
Djelić atmosfere možete vidjeti na fotografijama ispod.
U ugodnom ambijentu restorana, jedan od omiljenih zimskih napitaka koji grije svaku stanicu u tijelu i kada se temperatura spusti - kuhano vino i pjesmu crkvenog zbora dobra atmosfera je bila zagarantirana. Druženje se nastavilo do kasnih sati.
Ovim putem se zahvaljujemo restoranu "kod Marinka", crkvenom zboru i svima onima koji su po onakvom vremenu, ili bolje reći nevremenu, ipak došli na druženje.
Djelić atmosfere možete vidjeti na fotografijama ispod.
