Krivudavom cestom od Mostara, preko Goranaca na Vratince, pa dalje prema Čabulji se za nešto manje od sat vremena stigne do Vrdi, malenog, starog hercegovačkog sela gdje njegovi žitelji u četrdesetak kuća raštrkanih po malenim zaseocima provode dane i godine živeći životom koji je u gradskim sredinama odavno zaboravljen.
Stare kuće s odrinama obavijene plavičastim dimom iz obližnjih sušnica nagovješćuju skoro skidanje dimljenog suhoga mesa. Uredno složene cjepanice drva će tijekom duge i hladne vrdske zime izgorjeti u pećima na drva. Drva su pripremljena već odavno. Posao cijepanja više nije za Vrđane koji su ostali u svome selu. Stare ispucale ruke još puno toga mogu napraviti.
Ipak, godine su učinile svoje i sada je vrijeme da teže poslove obavlja obiteljski pomladak. Mlađe generacije žive u Mostaru ili dalje. Vikendom i blagdanima je seoska crkva dupkom puna. Tijekom pučke mise Vrdi djeluju kao selo puno života, djece i mladosti.
Vrdi za Božić procvjetaju
U stvarnosti nije tako. Vatra još uvijek gori u četrdeset dva ognjišta. Njezina toplina grije većinom jedno, rjeđe dvoje i u svega par kuća troje ukućana. Stari Vrđani nisu htjeli ostaviti selo i preseliti se u Mostar. Njihova djeca su to odavno učinila. Vikendom se svi koji su otišli sliju natrag svojim kućama pa selo oživi, napuni se smijehom i dječjom vikom. Za trenutak Vrdi postanu ono što su bili nekad. Nedjeljom uvečer ponovno sve utihne.
Tijekom Božića Vrdi procvjetaju. Tada se u selo vrate svi oni koji su život počeli graditi i preko granice diljem Europe. Posebno je važno biti kući za Badnju večer. Tako je i u kući Slavka i Ilke Marić.
Slavko je spretnim rukama koje cijeli život od drveta znalačkim pokretima oblikuju različite kućne potrepštine, od paljača, kuhača, do lukarice, već pripremio obla hrastova drva za Badnjak. Slavko i Ilka se raduju Badnjaku i Božiću. Njihov sin Križan živi u Austriji, ali s troje djece i suprugom ne propušta Božić proslaviti sa svojim roditeljima.
Tradiciju unošenja badnjaka Slavko još nije prepustio sinu Križanu. Križan i ostali članovi obitelji će i ove godine u kući čekati domaćina Slavka koji će kao i svaki put po starom hercegovačkom običaju ući i pozdraviti: “Na dobro vam došla Badnja večer i sutrašnje sveto porođenje Isusovo.” Ukućani odzdravljaju: “I s tobom Bog da zajedno.”
Badnjak se naloži i obitelj se izgovarajući ‘Vjerovanje’ zajednički pomoli Bogu na čast porođenja Isusovog i za duše svojih pokojnih. Domaćina i badnjak se prilikom ulaska u kući blagoslivlje blagoslovljenom vodom, a u nekim kućama se domaćin posipa žitom ili ječmom. Poslije “Pozdrava Gospi” uslijedi pjevanje božićne pjesme “U sve vrijeme godišta”.
Božićno jutro
Božićno jutro je nekada bilo sasvim drukčije, priča Slavko.
- U moje vrijeme je u svaku kuću, rano ujutro, u samu zoru dolazio polaznik. Tako se naziva čeljade koje dođe u kuću i prvo čestita Božić. To bi obično bilo neko dijete od susjeda ili rodbine. Kao poklon polaznik bi dobivao jabuku, naranču i novac za čiju bi vrijednost mogao sebi kupiti neki slatkiš. Prije se djeci zbog toga ne bi bilo lijeno ustati u zoru. Sada su vremena drukčija, kaže Slavko.
Nakon čestitanja i zajedničke kave ujutro cijela obitelj zajedno ide na misu. Ispred crkve seljani zajedno zapjevaju gangu ili bećarac. Onda svatko ide svojoj kući na božićni ručak i paljenje svijeće. Tri božićne svijeće koje se pale u ime Svetoga Trojstva zataknu se u žito posijano na Svetu Luciju.
Do Božića žito uzraste i postane ležište za svijeće koje se po tradiciji povežu vrpcom s bojama hrvatske zastave. Ovaj dekor je neizostavan dio svake hrvatske božićne trpeze. U predvečerje se sastanu domaćini svakog pojedinog zaseoka da zajednički proslave veliki blagdan.
- U mojoj kući nas je prošli Božić bilo više od dvadesetoro. Orila se ganga i bećarac do kasno u noć. Kakav je Božić bez pjesme i veselja?! Tako će sigurno biti i ovaj put!, kaže Slavko.
On i Ilka imaju troje djece. Uz Križana, donijeli su na svijet i Mirjanu koja s obitelji živi u Mostaru i Mirjanku koja se udala u Čitluk. Upravo u vrijeme našeg posjeta obiteljskoj kući obje kćeri su došle obići roditelje.
Radost
Božićni kolači, kiflice, medenjaci i druge delikatese koje su donijele kćeri će i za ovaj Božić upotpuniti božićnu trpezu roditelja. Slavko, iako ima i veliku kuću u Mostaru, iz kojeg je zauvijek otišao prije 22 godine, kaže da ni za što na svijetu ne bi ponovno napustio svoja Vrda.
- Kad sam se prije više od 50 godina oženio, otišao sam živjeti u Mostar gdje sam napravio obiteljsku kuću i gdje sam proveo trideset godina svoga života. Počeo je rat i vratio sam se u Vrde. Nikada nisam požalio zbog toga. Nigdje drugo ne bi bio ovako sretan. Zimi iziđem vani i osluškujem šum vjetrova i krikove životinja. U ljetna predvečerja sjednem pred kuću i slušam pjev ptica i zrikavaca. To je za moje uši najljepša glazba koje u gradu sigurno nema, kaže starac koji svojom živošću i žilavošću nimalo ne ostavlja dojam čovjeka koji za koju godinu ulazi u deveto desetljeće života.
Božićno vrijeme mu je ipak najdraže doba koje tijekom godine proživi u Vrdima.
- Radujem se ponovnom okupljanju svojih najbližih, ali i prijatelja koje tijekom godine ne vidim. To mi sve nadoknadimo susretom poslije mise kada se ispričamo i zajedno proveselimo, kazao je Slavko.
Svi Vrđani poznaju zvuke glazbala i gusli što ih je izrađivao sada već pokojni Karlo Golemac kojega su svi poznavali kao Kašana. Ove godine se neće čuti pjesma s njegovih žica. Kašanova supruga Mara je i nakon njegove smrti ostala na Vrdima.
Unatoč pozivima sina Željka i kćeri da dođe u grad, starica još uvijek ustrajava u odluci ostati na svojim Vrdima.
- Ovdje sam navikla živjeti. Djeca me obiđu svaki dan i govore mi da pređem u Mostar kod sina, ali ću biti ovdje dok mogu brinuti o sebi. Poslije će bit što bude, kaže Marica.
Umjesto pokojnoga Kašana, ubuduće će božićne pjesme za svijećom na svome glazbalu svirati njegova unuka Maja, kći sina Željka, koja je upisom u Glazbenu školu krenula stopama svoga djeda. I njezine sestre, Ana i Karla, s nestrpljenjem čekaju Božić kada će “kod bake na Vrde”.
Život na Vrdima cvate u vrijeme Božića. Dašak nekadašnje Hercegovine u ovome dijelu zemlje živi u njegovim ljudima i vjerno čuvanim starim hercegovačkim katoličkim običajima. Nadamo se da će svijeća tradicionalne hrvatske katoličke obitelji još dugo, dugo gorjeti i da u Vrdima još puno vremena neće utrnuti.
Valerija Ćorić / Dnevni list
