Plaću primaju, a gotovo ništa ne rade: Japanci imaju neobičan način zbrinjavanja starijih radnika

foto Shutterstock

Dok se u mnogim velikim kompanijama na Zapadu posljednjih godina sve više govori o produktivnosti, umjetnoj inteligenciji, smanjenju broja zaposlenih i pritisku da se za isto vrijeme napravi što više, u Japanu postoji gotovo potpuno drugačiji pristup jednom dijelu starije radne snage.  

Ondje postoje zaposlenici koji uredno dolaze na posao, primaju plaću, imaju svoje radno mjesto, ali im se dodjeljuje vrlo malo konkretnih zadataka. Neki od njih radni dan provode uz računalo, odgovarajući na pokoji e-mail, čitajući dokumente ili jednostavno čekajući da radno vrijeme završi.  

Ovaj neobičan fenomen u Japanu poznat je kao „madogiwazoku”, izraz koji se može prevesti kao „ljudi uz prozor”. Riječ je uglavnom o starijim zaposlenicima koji su nakon desetljeća rada u kompaniji izgubili svoju dotadašnju funkciju ili više nisu u središtu poslovnih procesa, ali ih poslodavac ne želi jednostavno otpustiti.

Zašto ih jednostavno ne otpuste?  

Odgovor se nalazi u specifičnoj japanskoj kulturi zapošljavanja. Japan je desetljećima njegovao model u kojem su zaposlenici veliki dio karijere provodili u istoj kompaniji. Dob, iskustvo i godine provedene kod poslodavca imali su veliku ulogu u napredovanju i plaćama.  

Takav sustav danas se sudara s novim okolnostima. Kompanije moraju biti fleksibilnije, tehnologija mijenja radna mjesta, a pojedini poslovi nestaju. Međutim, otkaz radniku koji je desetljećima bio dio kompanije nije uvijek najjednostavnije rješenje.  

Japansko zakonodavstvo dodatno potiče poslodavce da osiguraju mogućnost nastavka zaposlenja starijih osoba. Poslodavci koji zaposlenicima određuju mirovinu prije 65. godine moraju poduzeti jednu od propisanih mjera kako bi osigurali mogućnost rada do 65. godine, uključujući podizanje dobne granice, sustav nastavka zaposlenja ili ukidanje dobne granice za mirovinu.

Zbog toga dio kompanija bira premještanje zaposlenika na manje zahtjevna mjesta umjesto klasičnog otkaza.  

Plaća ostaje, odgovornosti nestaju  

Upravo tu nastaje fenomen koji je posljednjih dana ponovno privukao pozornost.  

Stariji radnik može ostati zaposlen i primati plaću, ali bez nekadašnje odgovornosti i bez posla koji bi ispunio cijeli radni dan. U nekim slučajevima takvi zaposlenici postaju gotovo nevidljivi dio organizacije.  

Za kompaniju to može biti način da izbjegne nagli prekid dugogodišnjeg radnog odnosa, dok zaposlenik zadržava sigurnost prihoda i status zaposlenog.  

No, takav pristup ima i svoju cijenu.  

Prema istraživanju koje je među mlađim zaposlenicima provela japanska konzultantska kompanija Shikigaku, gotovo polovica ispitanih navela je da u svojoj kompaniji ima starijeg kolegu za kojeg smatraju da gotovo ništa ne radi. Dio mlađih zaposlenika smatra da takva situacija negativno utječe na radnu atmosferu i povećava opterećenje drugih radnika.

Japan zapravo ima drugi problem  Iza cijele priče krije se ozbiljnije pitanje – što učiniti sa sve većim brojem starijih ljudi koji žele ili moraju ostati aktivni na tržištu rada?  Japan je jedno od društava s vrlo starim stanovništvom, pa pitanje zaposlenosti nakon 60. ili 65. godine postaje sve važnije.  

Japanska država zato već godinama potiče dulji ostanak ljudi u svijetu rada. Cilj nije samo zadržati ljude u kompanijama, nego iskoristiti njihovo iskustvo i omogućiti im da ostanu ekonomski aktivni.  

Problem nastaje kada zaposlenje ostane samo formalno, a stvarnog posla gotovo da nema.  

Tada radno mjesto više nije pitanje produktivnosti, nego svojevrsnog kompromisa između dostojanstva zaposlenika, interesa kompanije i potrebe društva da što više ljudi ostane uključeno u radnu snagu.  

Iskustvo koje kompanija ne želi izgubiti  

Ipak, „ljudi uz prozor” ne moraju nužno biti potpuno beskorisni zaposlenici.  

Dugogodišnji radnici posjeduju znanje koje se teško može prenijeti kroz nekoliko mjeseci obuke. Poznavanje kompanije, klijenata, procedura i problema koji se pojavljuju u svakodnevnom radu može biti dragocjeno, osobito ako se takve zaposlenike uključi u mentoriranje mlađih kolega.  

Upravo se tu nalazi jedna od mogućih alternativa – umjesto da stariji radnik bude zaposlenik bez zadataka, njegovo iskustvo može se pretvoriti u mentorstvo, savjetovanje i prijenos znanja na novu generaciju.  Japanski model tako pokazuje dvije potpuno različite strane istog problema.  

S jedne strane, kompanija koja zadržava starijeg zaposlenika štiti njegovu egzistenciju i izbjegava nagli prekid dugogodišnjeg radnog odnosa. S druge strane, zaposlenik koji godinama prima plaću bez stvarnog posla može postati ozbiljan trošak, dok mlađi radnici mogu imati osjećaj da se teret posla nepravedno raspoređuje. 

Dok Zapad sve glasnije govori o tome kako umjetna inteligencija može zamijeniti dio poslova i kako kompanije moraju povećavati produktivnost, Japan se suočava s potpuno drugim pitanjem: kako zadržati starije ljude u svijetu rada, a pritom njihov rad učiniti stvarno korisnim.  

Možda se zato iza neobičnog prizora zaposlenika koji sjedi kraj prozora ne krije samo priča o čovjeku koji nema što raditi, nego puno veća priča o budućnosti rada, starenju stanovništva i tome koliko društvo cijeni iskustvo stečeno tijekom cijelog radnog vijeka.