Postoji nebrojeno mnogo darova koje nam Bog daje, ali među njima sveta misa zauzima posebno mjesto. To nije samo obred kojem prisustvujemo iz navike, nego neizmjerni izvor milosti, utjehe i spasenja – već sada na zemlji, a osobito u času smrti.
U trenutku kada se nađemo pred Gospodinom, mise na kojima smo sudjelovali bit će naša najveća obrana i utjeha. Svaka misa postaje poput svjetionika koji nas prati, zagovara i moli za naš oprost. One postaju svjedoci naše ljubavi i odanosti Bogu.
Sudjelovanjem na misi iskazujemo poštovanje Presvetom Gospodinu, a On – u svojoj neizmjernoj dobroti – nadopunjuje naše slabosti, liječi naše nemare i podiže nas kada padamo. Misa nije samo trenutak molitve, nego i čin u kojem Bog oprašta grijehe koje možda nikada nismo izrekli, oslobađa nas od snage Zloga i daruje nam mir u srcu.
Na svakoj misi ne spašavamo samo sebe. Dok u tišini klečimo, okruženi nevidljivim mnoštvom anđela, mi donosimo i olakšanje dušama u čistilištu. Njima je svaka misa dar neizrecive vrijednosti. I dok se mi sjedinjavamo s Kristovom žrtvom, oni primaju svjetlo i snagu na svom putu prema vječnoj slavi.
Koliko puta ne shvaćamo da nas upravo misa štiti od nesreća, iskušenja i opasnosti? Svaka sveta žrtva skraćuje naše čistilište i priprema nam viši stupanj radosti na nebu. Blagoslov svećenika na kraju mise nije tek gesta, nego živi pečat koji sam Krist potvrđuje na nebu.
Zato misa nikada nije gubitak vremena. Ona je ulaganje u vječnost, ali i u naš sadašnji život. Ona osnažuje naše poslove, štiti naše obitelji, daruje mir u srcu i unosi radost u naše svakodnevne brige. Svaka misa je dar Bogu, ali i dar nama samima – jer Bog nikada ne ostaje dužan.
Misa je srce naše vjere. U njoj dodirujemo nebo, sjedinjujemo se s Kristom i s cijelom Crkvom, vidljivom i nevidljivom. To je trenutak u kojem naše zemaljsko vrijeme dodiruje vječnost.
Zato, kada sljedeći put pođemo na svetu misu, pođimo svjesno, s ljubavlju i zahvalnošću. Jer svaka misa može biti ona koja će nas jednom pratiti pred lice Božje – kao naša najljepša molitva, najvjerniji zagovor i najsigurniji put u nebo.
Za kraj, spomenimo se treće Božje zapovijedi:
Spomeni se da svetkuješ dan subotnji. Šest dana radi i obavljaj sav svoj posao. A sedmoga je dana subota, počinak posvećen Gospodinu, Bogu tvojemu. Tada nikakva posla nemoj raditi. (Izl 20,8-10).
Subota je stvorena radi čovjeka, a ne čovjek radi subote. Sin Čovječji gospodar je subote (Mk 2,27-28). Treća zapovijed Dekaloga doziva u pamet svetost subote. “Sedmi dan neka bude dan posvemašnjeg odmora, Gospodu posvećen” (Izl 31,15). Tom prilikom Sveto pismo podsjeća na stvaranje: “I Gospodin je šest dana stvarao nebo, zemlju i more i sve što je u njima, a sedmoga je dana počinuo. Stoga je Gospodin blagoslovio i posvetio dan subotni” (Izl 20,11).
Nema komentara:
Objavi komentar