Danas se navršava 12 godina od smrti Zvonka Bušića, hrvatskog domoljuba koji je čitav svoj život posvetio ideji slobodne i neovisne Hrvatske. Bušić je 1. rujna 2013. godine tragično okončao svoj život, ali je iza sebe ostavio snažnu poruku, neizbrisiv trag i uspomenu na žrtvu u ime ideala kojima je bio odan.
Rođen 1946. godine u Gorici kraj Imotskog, Bušić je rano osjetio poziv domoljublja. Još kao mladić, zajedno sa suprugom Julienne, bio je spreman na žrtvu za slobodu svog naroda, iako je cijena bila teška i dugotrajna. Njegova akcija iz 1976. godine, kada je s grupom istomišljenika oteo zrakoplov i razvio letke s porukom o hrvatskoj borbi, dovela ga je do uhićenja i osude u Sjedinjenim Američkim Državama. U američkim zatvorima proveo je više od tri desetljeća, odsluživši jednu od najdužih kazni koje je ikada izdržao politički emigrant s naših prostora.
Unatoč godinama tamnice, Zvonko Bušić nikada nije izgubio vjeru u Hrvatsku. Njegova ljubav prema domovini bila je iznad osobne slobode i komoditeta. Po povratku u Hrvatsku 2008. godine dočekan je s poštovanjem, ali i s tugom, jer je bio svjestan kako je njegova mladost i najveći dio života utkan u zidove zatvora.
Na obljetnicu njegove smrti, mnogi se prisjećaju ne samo čovjeka, nego i simbola – onoga koji je svjedočio da sloboda nije dar, nego borba i žrtva. Fra Jozo Grbeš, provincijal Hercegovačke franjevačke provincije, tim povodom je na društvenim mrežama podijelio emotivnu poruku. Njegove riječi odzvanjaju tugom, ali i nadom da će istina o Zvonkovoj borbi jednog dana prevladati, a ponos i zahvalnost zauzeti mjesto zaborava i prešućivanja.
U nastavku prenosimo fra Jozin status u cijelosti:
Zvonko Bušić 03941148 01.09.2013. Spominju te i dalje. Onaj tvoj zatvorski broj 03941158 postao je poznat. Mislio sam da smo ga samo ti, Julie i ja znali, ali sada ga mnogi znaju! Sretan sam zaista! Na koncertima se nosi tvoj broj i tvoje ime. Ali vrijeme nije još došlo…. Još te svakakvim imenima zovu oni koji nisu upoznali ljubav prema Hrvatskoj! Ali ne brini, Istina je put krivudav i dug ali kad stigne na vrh ostaje tamo! Zauvijek!
Tako je i s tobom.… Već ima ulica po hrvatskoj zemlji koje nose tvoje ime. Nema ih puno. Da, nema ih puno jer je još gužva. Još ima ulica po onima koji su tebe zatvarali, progonili i koji su ubijali tvoje prijatelje. Njihova djeca se hvale ljudskim pravima svih vrsta samo u komunizam ne diraj. To je uvijek tako kada lažu. Ta laž je uvijek selektivna.
Ali doći će vrijeme… Blizu je! Jako je blizu! Mladi su hrabri! I pamte… sve bolje pamte… sve više govore. Nadam se neću morati još dugo ni ja o tebi govoriti. Oni će!
I sjetih se… dok gledah sinoć utakmicu Hajduka iz Splita… tog Hajduka koji je ime dobio pod Andrijici Šimiću, hajduku (1833.-1905). I on je bio iz tvoje zemlje. Pamte ga. Ne samo imotska zemlja gdje mu grob leži! Pamte ga mnogi. On je u tamnici bio skoro 31 godinu. Godinu manje od tebe. Kažu nitko nije duže od tebe bio u tamnici kroz čitavu povijest. Čak ni hajduk Šimić! Sve si preskočio. I hajduke i junake!
I sjetih se onoga dana kad si zvao iz zatvora da ideš doma. Bijaše to 30. lipnja 2008. Nitko nije smio znati. Samo nas dvoje/troje. Jer kažu Zagreb je bio protiv. A bijaše to ne 1978. nego 2008! Bilo mi čudno. Mislio sam… “Bože pa zar smo još u prošlome?” Ali tako bijaše. Opet smo šaptali da se ne čuje. O Bože koliko istine bijaše u šapatima. Šapati su bili i molitva i vapaj, i čežnja i istina, i strah i nada! Sve u tihom šaputanju. I znali smo kada čovjek šapće da voli. Ljubav je to!
O da…. Doći ce vrijeme kada će ti ime biti s ponosom izgovarano… ne samo od nekih kao sada .. nego svih! Ali dok ne dođe dan. mi ćemo i dalje o tebi šaptati, pjevati, slikati, pisati…
Ovaj dan je poseban. Uvijek će biti. Dan tvog odlaska! Dan kad je u Hrvatskoj bila duboka jesen. Tmurna. Mučna. Velikih ljudi nestalo. Heroje progonili. Laž ustoličili. Nisu htjeli nikoga čuti. Ni tebe...
Ali… vedri se… I još nešto: 1. rujna uvijek će tebi biti posvećen!
Nema komentara:
Objavi komentar