Mirna Berend, žena blage naravi i iskrene topline, od prvih je dana svoje karijere pokazivala da pripada onima rijetkima koje estradni svijet ne uspijeva promijeniti. Iako se našla u srcu surovog show businessa – industrije koja melje sve pred sobom, guši autentičnost i oduzima ono najdragocjenije što čovjek ima – dušu, Mirna je ostala dosljedna sebi. Nije htjela i nije mogla ići protiv vlastite prirode, a to je u konačnici možda i razlog zašto joj karijera nije ostvarila one visine koje je mogla. No za nju, to nikada nije bilo najvažnije.
Mirna je uvijek znala što je istinska vrijednost. Novac je za nju bio samo papir – prolazan i zamjenjiv. Ljubav, ljudskost, dostojanstvo i duhovna čistoća ono su što je čuvala i njegovala. U svijetu u kojem su mnogi prodali sve to za trenutak slave, ona je ostala vjerna onom djetinjem osjećaju pravde i istine.
No Mirna je kroz sve te godine ostala ista. Nije pristajala na kompromise koji bi značili odricanje od vlastite istine, zbog čega joj karijera možda nije dosegnula visine koje su joj objektivno pripadale. Ali ona to nikada nije smatrala gubitkom.
Jer za nju, najvažnije je bilo sačuvati dušu. Zadržati ljudskost. Očuvati ljubav i vjeru u ono što je istinski vrijedno. Novac je za nju bio samo papir koji dolazi i odlazi, ali unutarnji mir, čisto srce i čestita duša – to je ono neprocjenjivo. I upravo zato, Mirna je često djelovala iz sjene, iz daljine, bez pompe i senzacije, ali s ogromnim srcem.
Nedavno je, ganuta duboko iznutra, podijelila svoje misli o susretu i koncertu Marka Perkovića Thompsona – čovjeka kojeg poznaje više od tri desetljeća i čije poslanje, kako kaže, nikada nije prestalo. Iz jedne stare slike koju je čuvala kao dragocjenu uspomenu, prisjetila se njihovog prvog susreta i dugog puta koji je uslijedio – trideset četiri godine života, borbi, zabrana, padova i uzleta. Vidjela je na koncertu nešto što ju je potreslo do srži: 500.000 ljudi koji se nisu dali uplašiti, koji su pjevali, plakali, grlili se, vjerovali, molili i zahvaljivali. Ljudi koji nisu izgubili vjeru, unatoč svemu što im je bilo uskraćeno.
Mirna se ne boji priznati da je umorna – ne od života, nego od borbe s onima koji ne žele čuti, vidjeti, ni razumjeti. Ipak, dok je gledala taj prizor zajedništva i nade, osjetila je mir – gotovo pomirenost sa sobom, svijetom i Bogom. Shvatila je da je sve dobro, baš kako treba biti, i da poslije ovakvog trenutka više ništa ne može ostati isto.
Ipak, nije mogla ne pomisliti na ono što dolazi sutra – na naslove u medijima, na nove uvrede i manipulacije financirane novcem poreznih obveznika. Ali odlučila je: neće još otići. Ostat će, ako ni zbog čega drugog, onda da i to dočeka – da svjedoči nastavku borbe za istinu, čast i narod koji nije zaboravio tko mu je čuvao leđa.
I zato, zaključuje s porukom zahvalnosti i poštovanja prema Thompsonu – jer, kako kaže, samo Hrabri Ljudi Velike Vjere i Misije mogu pomisliti, napraviti i okupiti ono što se dogodilo na tom koncertu.
P.S. Za one koji "ne znaju što je bilo" – osam momaka, na vrhu brda na koje se jedva i koze penju, čuvali su leđa svima nama. I možda nisu svi više živi. Ali Mirna zna – oni su dali sve. I to se ne zaboravlja.
Cijeli tekst nekada popularne, a nikad zaboravljene, Mirne Berend, pročitajte OVDJE.
Nema komentara:
Objavi komentar