“Imam 82 godine, imam 4 djece, 11 unučadi, dvoje praunučadi i sobu od 12 kvadrata. Više nemam dom ni skupe stvari, ali imam nekoga tko će mi pospremiti sobu, pripremiti hranu i posteljinu, izmjeriti mi tlak i vagati me.
Više nemam smijeh unučadi, ne vidim ih kako rastu, grle se i svađaju. Neki mi dolaze svakih 15 dana, neki svaka tri ili četiri mjeseca, a neki nikada.
Zimi više ne radim, ne pečem kolače, ne kopam po vrtu. Još uvijek imam hobije i volim čitati, ali oči me brzo zabole. Ne znam dokle više, ali moram se naviknuti na ovu samoću.
Ovdje u domu vodim grupni rad i pomažem onima koji su lošijeg zdravlja od mene, koliko mogu. Donedavno sam nepokretnoj ženi u sobi do mene čitala naglas, pjevali smo zajedno, ali ona je neki dan umrla. Kažu da život postaje duži. Zašto?
- Ne znam. Kad sam sama, mogu jedino gledati fotografije svoje obitelji i uspomene koje sam donijela od kuće. I to je sve. Nadam se da će sljedeće generacije shvatiti da su obitelji rođene da imaju budućnost (s djecom) i da ni u starosti ne bi trebali zaboravljati na obitelj.
Molim vas ne pokazujte ovo mojoj djeci.
Voli te baka Marija.”
Nema komentara:
Objavi komentar