Ususret 150 godina župe Goranci, objavljujemo zanimljiv članak o gradnji škole, mukotrpnom poslu i ustrajnosti tadašnjeg župnika, graditelja i prosvjetnog radnika fra Vencela Kosira koji je u župi Goranci pastoralno djelovao tri godine od 1929. – 1932. godine. Članak je objavljen u katoličkom mjesečniku Naša ognjišta 1972. godine.
Kada je fra Vencel Kosir 1929. godine premješten u Gorance za župnika našao je 340 katoličkih kuća i 120 pravoslavnih na području župe. Župa bijaše bez osnovne škole. Od župskog stana do najbliže ceste trebalo je pješačiti 18 kilometara. Nepismenost u župi je preko 90%.
Župnik je nastojao da se što prije počne s gradnjom zgrade za osnovnu školu. Za predsjednika građevinskog školskog odbora izaberu seljaci fra Vencela. Kako je moguće graditi na tolikoj udaljenosti od puta? Jedino prijevozno sredstvo su konji. Kako izvući teške grede? Kako organizirati radnu kaciju za iskop temelja, za prženje klačine, i prijevoz pržine? O svemu tome je morao misliti fra Vencel. Sve te poteškoće izgledaju nesavladive.
Požrtvovnost naroda je velika, a poduzetost župnika ustrajna. Stoga se moglo sve uspješno svladati. Najteže je bilo s teškim gredama. Fra Vencel je pogodio s Jozom Peharom Blaževim za 5 000,00 dinara da on sa svojom družinom iznese teške grede iz Mostara u Gorance. Jozo skupi četu mladića te iznesu grede do Stećaka, dva kilometra od mjesta gdje će se škola graditi. Dođu zatim k Vencelu i reknu mu: "Mi ne možemo dalje. Platio nam ili ne platio, mi ih dalje ne možemo nositi". Župnik je razumio njihovu teškoću pa im isplatio čitavu ugovorenu sumu. Zatim je našao druge snažne mladiće koji su ponijeli grede do mjesta gradnje.
Za lakšu građu župnik se drukčije snašao. Seljaci iz Goranaca su češće tjerali na konjima tjerali drva u Mostar. Župnik bi ih molio da na povratku natovare rožnike, letve, i ciglu za školu. Teškom mukom je štolska zgrada pokrivena 10. listopada 1931. godine.
Ne čekajući gradnju škole, mladići su molili fra Vencela da ih uči čitati i pisati. Fra Vencel otvori analfabetske tečajeve. Prijavilo se odmah 80 učenika Hrvata i Srba. Učili su oba pisma: latinicu i ćirilicu. Kada su naučili čitati i pisati, nisu se dali otpustiti. Svi su u jedan glas rekli: "Uči nas i dalje". Tada je župnik nastavio s njima kao u osnovnoj školi.
Mate Jurić mu ustupi malu kućicu za učionicu. Nabavi tablu, spužvu, kredu, zemljopisnu kartu, knjige, male table i druge potrepštine. Budući da su nadolazili novi, župnik je bio prisiljen dijeliti ih u razrede. Tako je sebi napravio ogromne teškoće: postao uz župnika i učitelj. Goranci su najteža župa u biskupiji. U tri strane ima po tri sata pješačkoga hoda. Ipak je župnik junački izdržao. Mogao je pješačiti kao rijetko tko.
Od polaznika tečaja jedni su položili uspješno četiri razreda osnovne škole, drugima je davao svjedodžbu četvrtoga razreda, inspektor s malim ispitom, samo ako je donio potvrdu da je učio kod fra Vencela.
Djeca kao i odrasli su dolazili i po kiši i po snijegu. Neki su pješačili i po dva sata. Među učenicima je bilo i takvih koji su i vojsku služili.
Tako je u to doba svećenik u toj župi i graditelj javnih objekata i prosvjetni radnik i vjerski službenik, pomogao ne samo svojim vjernicima, nego i inovjernicima, te tako širio bratstvo i jedinstvo prije četrdeset godina.
Ovo smo morali napisati da se ne zaboravi i da naši mladi vide, kako su djelovali naši stari svećenici, dok su mladi bili.
Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Goranci online.
Nema komentara:
Objavi komentar