Ususret 150 godina župe Goranci, objavljujemo tekst prof. dr. sc. Mladena Glibića pisan za portal Goranci online o gradnji stare fratarske župne kuće.
Župa Goranci se ocijepila od župe Mostarski Gradac 1871. godine. Na lokalitetu Široke njive prvi goranački župnik fra Mate Prskalo sa mještanima je izgradio prvu skromnu župnu kuću odmah po osnutku župe. Župnik fra Jakov Kraljević je gradio i sagradio na lokalitetu Pod jelom veću župnu kuću i crkvu. Gradnja kuće je počela 1880. godine. Zemljište su darovali Mustajbeg Čelebić iz Mostara i njegovi kmetovi Jozo Stojkić, Andrija i Jozo Ćorić.
Gradnja kuće, župne crkve, čatrnje i štale trajala je osam godina. U ratu, 1942. godine, kuća je teško oštećena, a 1961. godine je obnovljena. U vremenu od 1975. do 1976. godine župnik fra Dinko Maslać je izgradio novi fratarski stan, dok je stara kuća skoro u potpunosti napuštena (1).
Na fra Jakova Kraljevića podsjeća kamena ploča na pročelju stare župne kuće sa natpisom :
Vječni spomen svih zgradja ovdi u gorancima o.fr Jakov Kraljević... 1880.
Na osnovu bilježnice o izgradnji prve kuće koju je vodio fra Jakov Kraljević, te projekta adaptacije župnog stana iz 1956. godine fra Pia Nuića i fotografija fra Brune Adamčika iz 1943. godine može se podosta toga saznati o konstrukciji ove kuće.
ANALIZA TROŠKOVNIKA IZGRADNJE ŽUPNE KUĆE
Župnik fra Jakov Kraljević je detaljno bilježio u bilježnice, posebno za kuću, posebno za crkvu, sve prihode ali i troškove pri izgradnji ovih objekata. Analizirajući troškovnik može se doći do interesantnih saznanja. Glavni majstori su imali dalmatinska prezimena. Imena su bila Marijan Kljenak, Ivan Botić, Mate Kurilj, Ivan Rumonja, Vice marangun (klesar), Mastar.
Kamen se vadio iz bašte Joze Stojkića, a kamene ploče za krov donešene su sa Vrdi. Kreč se dotjeravao ali ima i troškova za klačinu. Troškovi za cement se ne spominju kod župne kuće, dok se cement nabavlja za gradnju crkve. Dio drvene daske je nabavljen iz Šuice. Postoji i trošak za dotjeravanje vode. U ljetnom periodu nije bilo mnogo mjesta za uzimanje vode. Bile su rijetke veće čatrnje, stočarstvo je bilo glavno zanimanje pa je svaka kap vode trebala za stoku.
Voda se mogla dovoziti ili sa Jezerca ili čak sa Vrela Radobolje. Zbog ovoga je među prvim radovima bila izgradnja nove čatrnje u blizini kuće. Iz popisa troškova može se vidjet da je nadnica klesaru bila 2,5 forinta, majstoru 2,0 a radniku 0,70 forinti. Forinte su bile novac na ugarskom dijelu Austrougarske monarhije. Iz rekapitulacije donacija može utvrditi da vrijednost jedne forinte iznosi malo više od pola bravčeta (za 87 brava dobio 150 forinti).
KONSTRUKCIJA KUĆE
Stara župna kuća se nalazi pedesetak metara istočno od crkve u Gorancima. Kuća se sastoji od suterena, prizemlja i šiše. Kuća ima skoro kvadratni oblik dimenzije 11,20 cm i okrenuta je u smjeru od sjeveroistoka prema jugozapadu. Visina kuće od ulaza u suteren do krova je oko 6 m, dok je visina krova oko 4 m.
Kuću su radili dalmatinski majstori najvjerojatnije Imoćani. Teško da je 1880. godine župnik fra Jakov imao neki klasični projekt kuće. Vjerovatnije je da je sam u suradnji sa majstorima koji su imali graditeljsko iskustvo napravio plan izgradnje kuće.
Ova prva kuća je imala krov na dvije vode za razliku od danas postojeće koja je preurađena po projektu fra Pia Nuića iz 1956. godine. Sa fotografija fra Braune Adamčika koji je 1943. godine uradio veći broj fotografija u dvorištu same kuće može se saznat nešto više i ovoj staroj kući. Vidi se da su oštećenja iz 1942. godine popravljena.
Zidovi kuće su bili kameni zidovi u krečnom malteru. Debljina vanjskih zidova je bila 70 cm u podrumu dok su na ostalim mjestima svi zidovi imali debljinu 60 cm. Korišten je lomljeni djelomično klesani kamen krečnjak (živac) vađen u blizini same kuće. Zidovi nisu imali armiranobetonske cerklaže.
Stropne konstrukcije su bile drvene sa jačim bukovim gredama. Krovna konstrukcija je imale bukove krovne rogove oslonjene na sljemenjaču koja se preko drvenih stupova oslanjala na unutarnje zidove prizemlja. Prvi krov je imao pokrov od kamenih ploča, dok se na fotografijama iz 1943. godine vidi da je pokrov promijenjen i da je od utornog crijepa. Krov susjedne štale na tim fotografijama ima izvorni pokrov od kamenih ploča.
Vanjski zidovi nisu ožbukani već su samo često krečeni što je kod našeg naroda dugo bio običaj. Na fotografijama iz 1943. godine se dobro vidi dio zabatnog zida gdje se nalazi kamen sa porukom od fra Jakova. Međutim na tom starom zidu se ne može primijetiti taj kamen iako nije zid bio ožbukan. Vjerujem da je pri rekonstrukciji kuće do 1961. godine pronađen ovaj kamen i zatim je postavljen na mjesto gdje ga je tadašnji župnik fra Ferdo Boban pronašao 2008. godine. Taj zid je bio prekriven žbukom.
U svom projektu iz 1956. godine (3) fra Pio Nuić je uradio dosta intervencija na staroj kući. Porušio je vansko stubište, lastavice bočnih zidova i krov . Također je položaj stropova visinski pomijerio i uradio neke arhitektonske promjene u suterenu i prizemlju, ali nije značano dirao nosive zidove. Pošto je porušio vanjsko stubište napravljeno je novo unutarnje stubište za suteren čiji je jedan krak bio armiranobetonski, dok je drugi bio kameni na nasipu. Dio podova suterena je nasut da bi bili iznad terena prilaza suterenu.
Nova kuća je dobila četverovodni krov, zidovi su ispod krova dobili armiranobetonski serklaž sa vijencem što im je povećalo poteresnu sigurnost. Unutar kuće urađeno je nekoliko armiranobetonskih greda koje su bile oslonci za drvene stropove.
Kod obnove krova i stropova dijelom je korištena postojeća drvena građa koja nije istrula. Dio stropa iznad manjih raspona je urađen kao armiranobetonska stropna ploča sa kvalitetom betona MB 160 kg/cm2 (16 MPa) sa količinom cementa od 250 kg po metru kubnom betona. Konstrukcija četverovodnog krova je urađena na novim drvenim stolicama. Pokrov je zadržan stari sa dodatom količinom novog utornog crijepa.
Zbog arhitektonskih promijena neki su otvori zazidani dok su se drugi novi napravili. Svi zidovi su ožbukani u dva sloja, prvo gruba a zatim fina žbuka.
Konstrukcija stare župne kuće u Gorancima zorno pokazuje, iako je izvorno rješenje dijelom modificirano, kako su se gradili veći građevinski objekti prije 140 godina. To je bio period kad je odlazila Osmanijska vlast a dolazila je nova Austrougarska na naša područja. Međutim način gradnje još nije osjetio utjecaje napretka koji je donosila nova vlast, već se građenje obavljalo na osnovu velikog mara pojedinca, fra Jakova, koji je znao ujediniti sve snage i iskustva za ovakav jedan objekt.
To što su svi objekti koji su građeni pod fra Jakovljevim vodstvom i danas uporabljivi pokazuju zavidnu kvalitetu njihove gradnje.
SVEĆENICI
Fra Jakov Kraljević (4) Na Čeringaju 1844. godine je rođen. Postao je svećenikom na Širokom Brijegu 1869. godine. U Gradnićima je prvo bio kapelan, pa zatim na Humcu i Mostaru. Poslije je bio učitelj klera na Širokom Brijegu, župnik u Mostaru, samostanski vikar na Širokom Brijegu, župnik u Gorancima od 1880. -1888. godine. Ponovo na Širokom Brijegu je bio i gvardijan i župnik, te konačno župnik na Kočerinu gdje je i umro 1900. godine.
Fra Bruno (Silvije) Adamčik rođen je 30. prosinca 1908. godine u Konjicu u kojemu je završio osnovnu školu, pod obroncima Prenja i Ivan planine. Bio je iz siromašne obitelji, no otac mu je omogućio školovanje, te ga je 1920. godine poslao u Široki Brijeg u franjevačko sjemenište. Godine 1929. započeo je bogoslovni studij, te je 1932. godine zaređen za svećenika. Od 1935.-1940. godine pohađao je Glazbenu akademiju i filozofski fakultet u Bresgau, danas Wroclawu, tada u Njemačkoj, danas u Češkoj. Tijekom studija kratko je boravio u Zagrebu u kojemu se susreo i savjetovao sa skladateljem i muzikologom Božidarom Širolom, vezano uz pripremu fra Bruninog diplomskog rada. Potom se vratio u Hercegovinu, gdje je postao profesor glazbe u Širokom Brijegu 10. travnja 1941. godine.
Fra Bruno je bio tih i samozatajan redovnik. Svirao je i podučavao glasovir i teoriju glazbe (solfeggio), pjevanje, vodio zbor i dirigirao. Skladao je pjesmu koja je bila u širokobriješkoj pjesmarici „Budi nam svecem kod Boga“, posvećenu danas uistinu svetom Nikoli Taveliću, te domoljubnu „Nemoj majko tužna biti, što ja moram u boj iti“. Vrijedne zapise o glazbenim priredbama iz Širokog Brijega i iz Hercegovine objavljivao je u časopisu Sv. Cecilija, a predsjedao je i istoimenim širokobriješkim glazbenim društvom. Imao je silnu radnu energiju, sam je ispisivao i na jednom stroju umnožavao zborske partiture i dionice. Fra Bruno također je uredio i dao tiskati malu pjesmaricu za narod i đake, a pjesmarica je sadržavala sve pjesme koje su se pjevale kroz godinu u crkvi i na svečanostima. Početkom 1945. godine djelovao je kao profesor glazbe u novoj bogosloviji u Sarajevu.
Fra Bruno se bavio i fotografiranjem, te je ostavio iznimno vrijedne snimke fratara, župe i župnih objekata, a koje su do danas ostale jedini izvor povijesnih zbivanja toga burnog vremena. Kao domoljub, svećenik i franjevac bio je na udaru komunističkih vlasti te je s nepreglednom kolonom izbjeglica krenuo put Austrije. Još prije osvajanja Sarajeva od partizana, uputio se u Zagreb s Hrvatskom vojskom, čiji je, uz subrata fra Krunu Pandžića, bio vojni svećenik na Križnom putu. Očevidac je bleiburške tragedije. Izmoren i iscrpljen stradao je nakon tri dana krvavog marša kroz Sloveniju, najvjerojatnije 18. svibnja u vojničkim rovovima u okolici Celja, gdje je posljednji put viđen, u 37. godini života zajedno s osmoricom franjevačke subraće hercegovačke provincije. Sveukupno je na Križnom putu stradalo 14 hercegovačkih franjevaca.
Fra Pio Nuić (4) Hercegovačka franjevačka provincija u svojim redovima je imala školovanog inžinjera građevine, odnosno istovremeno i arhitekta za današnje vrijeme. Bio je to fra Pio Nuić koji se rodio 1910. godine u Drinovcima, zaređen je bio 1934. godine u Mostaru, ali je u Beču 1939. godine završio Visoku tehničku školu i Građevinsku akademiju. Nakon rata projektirao je tridesetak crkvi i kapela, dvadesetak župnih kuća i samostanskih i vjeronaučnih dvorana. Nije si ni jedan crkveni objekt u provinciji radio bez njegova učešća. Umro je u Mostaru 1988. godine.
Literatura:
- Šematizam Hercegovačke franjevačke provincije 2012. godine
- Fra Ante Marić: Hercegovina franciscana br. 12. Godina 2016.: Goranci 1883., gradnja župnog stana
- Projekt adaptacije župnog stana u Gorancima , 1956.
- Fra Robert Jolić: Leksion hercegovačkih franjevaca, Mostar 2011.
- Knjižnica franjevačkog samostana u Mostaru : Fotografije fra Brune Adamčika. Goranci 1943.
Nema komentara:
Objavi komentar