Vozeći se nedavno prema Bogodolu, u društvu tatine rođakinje, naiđosmo na Babaljku – poznatu visoravan u Gorancima. Pogled se širi prema prostranim drgama i zelenilu koje skriva tisuće neispričanih priča. U toj tišini, moja suputnica se prisjeti jedne od njih – Ramine drage, priče iz šezdesetih godina prošlog stoljeća, koju do tada nikada nisam čuo.
Bilo je to vrijeme kada je ona pohađala školu u Gorancima. Ljeta su tada bila topla, a život jednostavan. U to doba, romske obitelji bi tijekom ljeta dolazile i nastanjivale jednu od dragâ na Babaljci – mjesto koje je narod prozvao Raminom dragom. Podizali bi šatore i tu ostajali po dva mjeseca, dok traje ljetna vrućina u Mostaru.
Zašto baš na Babaljci? Postojala je zanimljiva, pomalo neobična, ali tada sasvim praktična veza između farme u blizini i tih ljetnih posjetitelja. Naime, kad bi na farmi uginula neka životinja – krava, tele ili drugo blago – leš bi se zakopavao upravo na tim dragama. Vrućina mostarskoga ljeta i udaljenost od sela činili su to mjesto pogodnim za takvu svrhu.
Romi su u tim danima živjeli skromno, ali vješto. Bili su poznati po svojim majstorskim rukama – popravljali bi mještanima kotlove, kalaisali lonce, krpali što je trebalo. Svaka kuća bi imala nešto za popraviti, a oni bi svojim trudom i znanjem to odradili s lakoćom.
No ono što je najviše zaokupilo moju pažnju bila je priča o načinu na koji su koristili životinjske leševe. Kada bi uginula krava ili drugo blago sa farme, mještani bi pozvali Rome, koji bi te leševe uzimali – vjerojatno ih iskuhavali i koristili za prehranu. Danas bi to mnogima zvučalo sablasno, ali u ono doba bila je to stvar preživljavanja u kojoj se ništa nije bacalo.
Ramina draga danas je tiha, obrasla drača i šipak, ali kroz ovu priču ponovno je oživjela. Podsjetila me koliko je važno slušati starije, jer samo tako možemo čuti ono što nije zapisano u knjigama – život kakav se zaista živio, običaji koji su postojali i ljudi koji su kroz sve to prošli.
R.Č za Goranci online
Ako i vi imate zanimljivu priču iz Goranaca, Bogodola, Raške Gore ili okolnih mjesta – sjećanje, anegdotu, događaj iz prošlosti ili nešto što ne bi smjelo pasti u zaborav – javite nam se!
Pošaljite svoju priču na goranci.online@gmail.com, ili nam pišite porukom na Facebook, Instagram ili Twitter.
Vaše priče sačuvat će duh ovih krajeva i pomoći da ih bolje razumijemo i volimo i ne zaboravimo.
Slušala sam ovu priču od pokojne majke ja mislim da je to bilo nekad oko 1955
OdgovoriIzbriši