Otkad sam ostario vidim na sebi da je istinita ona narodna: “Čovjek se pod starost vraća zemlji, vjeri i ženi“
Zadnjih godina redovito budem u Gorancima na Gospojinu i taj me dan duhovno okrijepi. Međutim u mladosti sam na derneke na Gospojinu najčešće išao u ,tada Lišticu. Ipak rođaci i prijatelji me nagovoriše da sa njima 1975. godine pođem na dernek u Gorance na Gospojinu.
Bilo nas je petero i svi su bili rodom iz Sovića. Kad fratar poče držati propovijed moje društvo se pojedinačno lagano izvuče sa groblja Pod jelom. Pokojni rođak kad pođe zovnu i mene. Pošto sam sa njima došao i ja napustim groblje.
Iza gorančke škole se ponovo nađošmo i ja saznah da se ide u branje kukuruza. Pošto su svi ljudi na misi nema opasnosti da se obere nešto kukuruza i da se u Perića ogradi u Kulašinu on ispeče. Otišli smo do najbliže njive, negdje u okolici sadašnjeg restorana Zlatni Do i počeli bez neke žurbe brati kukuruz sigurni da nema opasnosti.
Vrlo brzo smo iz njive istrčali što smo brže mogli jer nas je neki čovjek kucima potjerao. Kroz petnestak minuta skupili smo se kraj ceste u Poljicu. Bili smo svi naokupu i nitko nije značajnije bio povrijeđen.
Poslije odmora polako smo se zaputili nazad prema Sovićima. Pitao sam pokojnog rođaka kako onaj čovjek nije bio na glavnoj misi u Gorancima. On mi je sa smjehom rekao da smo ušli u njivu pravoslavaca. Njima nije bila Gospojina.
Na fotografiji Jurići sredinom 70. ali i svih 5 učesnika u branju kukuruza.
prof. dr. Mladen Glibić
Nema komentara:
Objavi komentar