Predma je mjesto nadomak samoga grada Mostara, udaljeno samo 13 kilometara, mladi Gorančani već pedesetak godina "bježe" s goranačke visoravni. Prema popisu iz 1971. godine tu je živjelo 1.089 stanovnika. Već početkom Domovinskog rata (1991. godine) Gorančana je već pola odselilo, prema župnim eviencijama bilo je 509 stanovnika. Danas se o tom broju može samo pričati.
Samo moja žena i ja
- U zaseoku Bašića Guvno danas živimo samo moja žena i ja. Drugi u glavnom dolaze na kratko - neki rade, a drugi se odmaraju. Evo vidite, tu je i moj sin napravio novu kuću, ali živi u Mostaru. Vratit će se on kada ode u mirovinu. Moji unuci toliko vole doći ovdje, jašu na konju, trče za ovcama, a nakon naporne igre dobro i pojedu, kaže Jure Vidović, koji je prije nekoliko dana proslavio osamdeseti rođendan.
Sjeća se Jure kako je odavde prije 60-tak godina svako jutro put Mostara putovalo 10-tak susjeda na posao. Sjeća se i kako se nekada ovdje čula vika djece, blejanje ovaca, rzanje konja, ali i zvukovi brusa koji su gladili kosu za košenje, udari sjekire o hrastova debla te vesele pjesme djevojaka i momaka.
- I ja sam nosila mlijeko u Mostar. Išli smo svi i iz Bašića Guvna, ali i iz Sovića, Ćorića i drugih sela. nema dans ni u tim selima stalnih stanovnika, mogu ih prebrojati na prste jedne ruke, umiješa se Jurina supruga Dragica.
Zdravo življenje
Težak rudarski život nije na Juri ostavio tragove. Gazi on sa svojim ovcama i brine on da sebi i supruzi, ali i djeci rasutoj po svijetu, osigura goranački krumpir, luk, salatu i štošta drugo.
- Kod liječnika sam bio samo kada sam radio u rudniku, imali smo obvezan liječnički pregled. Od kada sam u mirovini nisam ih vidio ni ja ni Dragica, koja je rodila desetero djece, tvrdi Jure koji već trideset godina uživa u skromnoj mirovini dodajući kako njegov susjed Papa četrdeset pet godina prima mirovinu. Usred priče reče: - Pričekaj dok se vratim - i nestade.
Jure se tog trenutka uputio ovcama. Bilo je vrijeme da ih pusti na pašu, doznajem kada se vratio. Ovdje se živi lagano po ustaljenom redu. Radi se svakodnevno, ali umjereno. Ne gleda se na sat ni u mobitel, orijentira se po suncu i mjesecu. Kakvo će sutra biti vrijeme - ne očekuje odgovor preko televizije, već ga osjećaju po strujanju zraka te drugim bebeskim pokazatelljima.
- Kad se smrači, pomolimo se Bogu i idemo spavati, treba opet ujutro rano ustati i nešto raditi. Imamo mi mobitel, ne daj Bože što zatreba. Nama je ovdje lijepo i vjerujemo da će se naša djeca i unuci nekada vratiti na ovu visoravan, tvrdi Dragica.
Pričaju i kako se umjesto glasanja kravačuje zavijanje vukova, plodna zemlja odavno je obrasla korovom, a gusta šuma već je postala neprohodna. Premda goranačka visoravan ostaje bez stalnih stanovnika, goranačke prometnice i sva naselja vikendom naglo ožive. Gorančani na veliko obnavljanju stare kuće ili prave nove vikendice i redoviti dolaze, ali uvečer se većina vraća kući.
