Mi možemo svojim riječima nekomu upropastiti život, a možemo ga i spasiti. Dovoljan je jedan čovjek koji će me dobrim riječima oblikovati. No, dovoljan je i jedan koji će mi lošim riječima trovati život.
Čovjek komunicira s drugim čovjekom poglavito riječju. Riječ omogućuje govorni dodir koji je nezamjenjiv. No, kakav je ovaj govorni dodir među nama? Kultura govora danas je uglavnom pretvorena u polemiku, nadglasavanje i omalovažavanje drugoga. Možda je još veći problem slabljenje svijesti o potrebi slušanja sugovornika od kojega se nešto može i naučiti. Mnogi su dovoljni sami sebi. Drže da je riznica njihove „pameti” jednostavno neiscrpna. Misle da u nju više ne treba ništa unositi, nego samo iznositi u javnost, na „forum”.
Svijet je prepun obezvrijeđenih riječi. U njemu vlada zaprljana i ponižena riječ. Riječ koja ponižava i vrijeđa, koja stvara sukob i napetost – riječ koja prema Knjizi mudrosti gore siječe od mača. Ne treba biti previše pametan da se vidi koliko riječ može biti i sredstvo demonskoga i koliko demonskoga se događa posredstvom riječi. S druge strane, ondje gdje je riječ protkana i nadahnuta Duhom, ona zadobiva Božju snagu, logos, i postaje istinski djelotvorna. Dok demonska riječ baca u prašinu i siječe, božanska riječ uspravlja i pokreće. Kao što se po riječima „ja te odrješujem” ili „ja te krstim” događa po snazi Božjoj ono što se izgovara. Ili kao što se po riječima pretvorbe kruh i vino mijenjaju u tijelo i krv Kristovu. Slične se pretvorbe događaju u svakodnevnom životu ondje gdje riječ dolazi iz šutnje, iz molitve, u kojoj Duh oblikuje naš govor, našu riječ.
Jer, riječ nije neutralna. Nije svejedno kakve riječi slušamo i kakve riječi izgovaramo. One djeluju na nas. Ostavljaju traga. Imaju snagu oblikovanja – pozitivnoga ili negativnoga. Ako slušam riječi da ništa ne vrijedim, to može obilježiti moj život. Ili, ako ja nekoj osobi govorim da ništa ne vrijedi, i time joj punim uši, to može obilježiti njezin život. Može upiti negativnost riječi. Mi možemo svojim riječima nekomu upropastiti život, a možemo ga i spasiti. Dovoljan je jedan čovjek koji će me dobrim riječima oblikovati. No, dovoljan je i jedan koji će mi lošim riječima trovati život. Naš razvoj, rast i život u velikoj mjeri ovise o izgovorenoj riječi, jer ona ima velik utjecaj na nas.
Stoga riječ traži napor oblikovanja. Ona nije samo sredstvo komunikacije, nego je mnogo više od toga. Mi često nismo svjesni da riječ zrcali stanje našega duha. Da odražava i prenosi ono što je unutra. Mogu birati riječi koje ću izgovoriti. Mogu svoje riječi pročistiti i kultivirati. Mogu ih učiniti punim i sadržajnim. Mogu odbaciti suvišne riječi. Tu nam vrsni pisci mogu pružiti dobru pouku. Od preobilja riječi zazirao je Ivo Andrić koji je, primjerice Prokletu avliju napisao prvotno na tristotinjak stranica, pa je onda kratio, izbacivao, i na koncu imamo djelo od devedesetak stranica. Nijedne suvišne riječi. Djelo Ernesta Hemingwaya Starac i more pravo je zrcalo odvagane riječi. Svaka riječ kao da je odvagana i poslije vaganja stavljena na svoje mjesto. A Franz Kafka u Pismima Mileni kaže da se jednostavno boji izreći neke riječi budući da ćuti strahopoštovanje pred onim što one označuju.
Mi se razbacujemo riječima. Psujemo, proklinjemo, izgovaramo prljave riječi. I to nam postaje navikom. Kultura riječi nam je općenito na vrlo niskoj razini. Postali smo robovi nekulturne riječi. To je ropstvo tim teže što ga manje vidimo. Mi teško mijenjamo rječnik. Zato što ne uočavamo da ga treba mijenjati. Puno lakše ćemo promijeniti odjeću ili automobil negoli način govora.
Moj jezik treba biti u službi dobrote i ljubavi. I treba izgovarati riječi koje će donijeti dobre plodove. Jer, čovjek će za svaku izgovorenu riječ odgovarati pred Božjim sudištem. Toliko je riječ životno važna. Riječi koje govoriš bit će tvoj sud. To je ono što daje veliku ozbiljnost i odgovornost našim riječima.
Kolumna
