Sve vijesti i obavijesti vezane za Gorance i okolicu

PRATITE NAS NA FACEBOOK - @gorancionline, TWITTER - @gorancionline, INSTAGRAM - @gorancionline, YOUTUBE - Goranci online, GOOGLE + - Goranci online. Kontakt: goranci.online@gmail.com

13. siječnja 2016.

Dragan Marijanović: Marko, ostade ti rakija!


Koliko god se trudim napraviti što bolju pripremu pred svaki izlazak u ovo čarobno gorje, uviđam da sam bez vodiča tek prolaznik koji ne vidi ono što bi trebao te da nisam u stanju opisati što to zapravo vidim.

Gomile beskorisnog stijenja, ostatci kuća iz nekadašnjih sekundarnih naselja a koja su u davno vrijeme zapravo bila gdjegod i primarna, suhozidi koji se s neba gledani vjerojatno čine nekakvim mističnim znakovljem i pismom Zemljana iz vremena kad su bili nomadi, od nicanja prve pa do sleđivanja posljednje planinske travke, vodene nakupine koje se pojave ondje gdje ih najmanje očekujete, naknadno postavljani spomenici nad tajnovitim grobovima, šumarci koji imaju priče koje sam ne mogu doznati i štošta drugog te osobito nerijetko i neugodna samoća u pustarama u kojima vam može zakazati auto ili ćete zalutati, učvrstili su me u odluci da pokraj sebe uvijek moram imati nekoga tko zna gdje idem e da bih znao i zašto uopće idem. Stari Šudur je jedini na kojeg sam naišao a koji nikakva pitanja ne postavlja, njegov je ruksak uvijek spreman, kao da stalno iščekuje hoće li ga netko pozvati u predjele njegova djetinjstva. Šudur se budi s prvim cimskim pijetlom i inzistira da se polazi rano. Dobro, može i rano.

Eko-država

Noć prije nastavka avanture, na televiziji sam slušao izjavu predsjednika županijske Turističke zajednice Semira Temima, a koji je najavio kako će sljedeća turistička sezona u okolini Mostara imati u ponudi i zalaženje u ove prostore, ove koje godinama, kao kiša okolo Mostara, obilazim i nastojim približiti ljudima. Iskreno, drago mi je da sam to čuo. Samo što bih volio da se više ne koriste ti ofucani pojmovi tipa ''potencijali'', ili ''neiskorišteni'' prirodni resursi ili ljepote, jer nije dobro kad čovjek novog vremena skuži negdje nekakav potencijal i nastoji ga iskoristiti. Ajmo se dogovoriti da ćemo se, recimo – poslužiti tim resursima i ostaviti ih lijepima i divljima, kakvi sada jesu i ne ostavljati nikakva traga za sobom. Ali, da je ovaj golemi prostor, tamo od padina Prenja i Čvrsnice, Drežnice, Raške Gore pa evo do ovih pustara i Blidinja, cijela jedna eko-država, uglavnom nepoznata ljudima izvan planinarskih u sličnih krugova gola je istina i velika šteta.

Ovdje ''posla'' imaju tragači za špiljama, mineralima, endemskim biljem, leptirima i drugim životinjama, arheolozi ili povjesničari, tragači za predajama i pričama, ukratko - svi. I nitko ne mora biti nužno profesionalac.

Naišli smo na skupinu lovaca, na njihovom redovitom zbornom mjestu ovdje, podno zaselka Kulašin, na usputnoj livadi. Dosta ih je a samo jedan karabin vidim. Pa ne bih rekao da idu ''pod mus'' nešto ustrijeliti, možda će zaganjati kakva vepra, ali u svakom slučaju će se naći na kakvom lovačkom loncu ili tepsiji. Uz planinare i bicikliste, lovci najviše krstare ovim širokim prostorom.
''Ustavider vodin!'', prenu me Šudur iz nezaokružena razmišljanja usred Bogodola. ''Vodin ti živi rudar Marko Vrljić, moga bi i on s nami! Markooo, ooo, Markooo... Ma di ga đava nosa iz kuće vako rano! Ooo, Markoooo.''

''Ooo, Marko! Di si, evo te Šudur traži'', zavikat će i žena upravo izišla u jutarnji mraz. Gospođa Kata zazvala je muža Marka koji se ukazao iz sušnice nad kojom se vije dim. I taj s pijetlovima ustaje. Pozvaše nas u kuću. Topli šporet, raspelo, slike svetaca i djece s unučićima, klasika. Odmah na stol kava, rakija, sir, suho meso, domaći kruh... Zar nismo u žurbi, Šudure? Ajde, nije Čabulja zec da pobigne! Dobro.

Marko je zanimljiv, jako zanimljiv osamdesetogodišnjak, nekadašnji rudar. Trebao je sa ženom davno sići u grad gdje inače živi, ali kako godine nailaze, njih dvoje se sve teže spuštaju dolje u te gužve. Kata ima vrlo praktične, ženske razloge:

''Kad se u gradu živi, unda se mora gracki živit! Ne moreš ti bit u Mostaru a odat raščupane kose i živit seoski. Nije to br'te ured. Moraš otić vrizerki. A u Bogodolu ne moram. Moram otić zubaru i misecima se mučit dok on sve to ne napravi, a vodin ne moram. Kad budem spremna na vrizerku i zubara, unda ću i sać doli! Ku' ćemo iz ove lipote...'' Ode Kata ubrat koji list raštike, imaju oni u omanjem vrtu u kojega je Marko navukao zemlju - svega. Zima je i raštika je najmanje dvaput tjedno na jelovniku.

''Donesider, Marko, čoviku univormu da je vidi!'', Šudur će.

''Donesider, Kate, univormu, oće čovik da je vidi!'', Marko će.

''Mogli smo to kad se vratimo.'' i ja ću, premda ni ne znam od kud bi se trebali vratiti jer ne znam ni kamo će me povesti. Rudarska odora i kapa u Marku su izazvali ponos. U toj je odori bio sa Šudurom i još pokojim živim rudarom na predstavljanju knjige D. Vidovića, ''Mostarski rudnici''.

Marko je jedan od najglasovitijih rudara. Zapravo nije kanio biti rudar. Htio je na željeznicu, takvo što. Zaposlio se na Staroj jami, čekajući da mu se negdje drugdje riješi zamolba. I dočekao mirovinu kao rudar! Ta Stara jama se više puta nalazila pod vodom. I Marko s njom. Bio je fizički radnik sve dok se ta nevoljna rupa u Orlacu napokon nije zatvorila. Onda je položio ispit za pomoćnog kopača. Da, da, dragi moji. Nisi mogao ni pomoćni kopač bit ako nisi položio ispit... Radio je na svakoj novootvorenoj jami i svašta proživio.

''Ajmo mi, ljudi, pa ćemo usput o svemu!''

Ajmo.

''Oj, Markane moj, ostade ti rakija, nader' ti!'' ispružila je Kata bočicu s bistrom lozom, te uz Šudurove tri pive koje je ugurao u torbu, eto fine količine alkohola, ''za ugrijat se.'' Još nisam čuo da se netko pivom pred Božić grije, niti sam čuo za ženu koja trči za mužem i nosi mu rakiju! Slava starim brakovima!

Zlatna značka

Uspinjali smo se zavojitim putom, dobro proširenim i nisam očekivao tako dobar put ovuda. Starci kažu da je put rezultat nastojanja njihovog susjeda Vlade Čuljka, Vlado je dobar čovjek a starina mu je gore, a uvijek je bio u nekim strukturama i ima lijep status u aktualnoj vladajućoj strukturi.

Spominju puno toga što je Vlado pomogao da se obnovi, a ponajviše je pomogao na obnovi komunikacija, škola, crkava itd... Ajde, fino. Ako bude doma, navrnut ćemo kod njega, kažu starci.

Njihov razgovor pun je zanimljivih detalja te mi ga je teško pratiti i pamtiti jer njih ne zanima ništa okolo. A mene zanima. Otvaraju se panorame, pogledi na široke doce i planinske kose, posvuda oni kameni ''znaci''. Na jednoj koti ima života, nekoliko čvrstih objekata i povelika štala. To je posjed Radovana Prskala Galića iz Bogodolske Ladine, puno je ovaca u njega i ne mogu sve stati dolje u zaselku, pa je, evo, i ovdje organizirao njihov boravak i kako je jedini stočar ovdje, onda su ovcama na raspolaganju sve ove livade koje su ponegdje iznenađujuće široke. Oćemo li mu navrnut, pita Marko a Šuduru se baš ni ne da jer su u Galića opaki psi i jedan ga je, ako sam dobro shvatio, jesenas dolje u Ladini zgrabio za ''prkno''! Iz Markove priče razabirem da je dvadeset i četiri godine proveo kao pripadnik čete za spašavanje i da je po mračnim jamama naše zemlje doživio svašta, da je vadio ljude koji gore a da je i on nekoliko puta pomalo gorio. Najteže mu je bilo izvlačiti tijela mrtve subraće koju za života nikada nije upoznao, kako je to bilo za jedne velike nesreće u rudniku u Brezi. Bio je hrabar i izdržljiv, a negdje na zalasku kopačke i spasilačke karijere - a u međuvremenu je postao KV kopač - 1984. godine iz Sarajeva je stiglo rješenje kojim mu se dodjeljuje zlatna značka, a rudari su te kolege iz poštovanja zvali ''vitezovi''. Markov život je drama, tu sumnje nema premda on o njemu govori kao o odigranoj utakmici s povoljnim rezultatom, bez vidnijih uzbuđenja.

Otvaraju se rajski dolovi njedara Čabulje. Planina jest suha i bezvodna s ove strane, ali je prelijepa.

Ovaj bolji dio puta još traje. Eno Vladine kuće! uglas će njih dvojica, i, stvarno, lijepa, vrlo lijepa nova kuća izvila se iza velike krivine nad velikim poljem punom ostataka nekadašnjeg sela. Kuća nema ogradu, a po uređenom vrtu jezde tri golema psa, takve još ne vidjeh. Kavkaskog su podrijetla i ne mogu se prisjetiti te rase. Oni bi da iz'đemo i pozdravimo Vladu, ali neka me nervoza dohvatila zbog tih lijepih pasa. Nikog pred kućom ne vidim, a ne znam ni kako će reagirati ova tri gizdana na nepoznate ljude, pa posjetih starce da doista nemamo vremena. Uskoro smo stajali nad golemom udolinom ispresijecanom suhozidima i ostatcima kuća. Sve kuće su bile stisnute jedna uz drugu i sve u dnu livada. Dvije su pod krovom, male i sive. Marko upire prst u njih. ''Tu sam se rodio i otalen u vojsku otiša. Pedeset četvrte. Tu je živilo osam ''stanova'' (obitelji, kuća i sl., op. D. M.) Nas je u kući bilo šesnes, ja u vojsku a ćaća odveo sve nji u Slavoniju. Ja se vrno iz vojske a ćaća tamo umra. Gledan ja onu ravnicu. Zemlje koliko oćeš. Al, jopet - nije moja. A dadnu ti i papire da - jes'. Neće mi se duša tu navić. I ja pravo vamo. Sve drugo je kako sam ti i opriča. Nisam se pokaja. A, svašta me tralo... Mene je čovik, eto nedavno je umro, pokoj mu duši, Ivan Marić, zvani Cekiljević, udrio kamenom što se baca s ramena posrid oka. Ja sam volio bacat kamena s ramena, bilo je u nas dobri bacača a ja sam bio među boljim. Kokad sam bio jak ko bik. A u'ranio se u vojski. Šta je meni bilo onu stinu od sedam kila baci! Ja bih bacio, unda bih sidio i gleda druge i mota du'an. Tako je i tad bilo. Motam ja, taman da pripalim, kad neko: Pazi! Otišo mu kamen preko ruke, i taman kad sam se okrenuo, on u livu stranu glave, pored oka. To bi konja ubilo. Eto, ja osta..."

Slike djetinjstva

Gledamo u njegovo rodno polje i u sjetnim mu očima kao da vidim slike njegova djetinjstva. Čuju se zvona, rika, blejanje i lavež. Mirišu mlijeko i proljetna trava. Naganjaju se djeca i planina ulazi u noć u ritmu stapova i mećaja.

Ajmo na Vanjaču!, kaže Šudur i prenu Marka iz ovog emotivnog stanja. Ajmo, rekoh i ja, premda pojma nemam gdje je to. Važno je da je uz planinu i da je put još prohodan.

Dragan Marijanović | Oslobođenje
Share:

Copyright © Goranci online | Powered by Blogger
Design by SimpleWpThemes | Blogger Theme by NewBloggerThemes.com