Dragan Marijanović: Pustara koju ni satelit ne vidi


Kanio sam uhvatiti posljednje zrake zimskog sunca, a ovih tjedana u Hercegovini u izobilju ga je i kako nema kiša niti snijega, ono lišće još stoji i svaki pogled uokolo čini lijepim i neobičnim za predbožićno vrijeme.

Ispozdravljah se sa družinom iz kamenoloma i, s namjerom da napravim još koju fotografiju tih draguljnih prizora, veselo ugurah ključ u bravu. Ma, "zapinje" mona nešto posljednjih godina, ali joj nekako nađem "caku", otključam volan i okrenem ga, nekada to ide teže, nekada lakše, a nikada od prve, ali ovaj put – ništa. Kao da sam gurnuo ključ u onu kamenu gromadu.

Džaba sam se pozdravljao, opet se ljudi okupili oko terenca, te probaj ovako, probaj onako, ali izdade me moj vjerni terenac. Crkla brava!, oglasila se skupna dijagnoza, a dan na izmaku. Studen steže. Bem ti kamenolom! I ovaj ni put ni stazu, koje ni na najdetaljnijim satelitskim snimkama nema, samo bjelina vrije iz kompjuterskog zaslona i poneki obris stijenje - ništa, ama baš ništa, niti jedne oznake, niti kakva znaka, sve od Bogodola pa tamo do Klanca i raskrižja za Rakitno i Posušje zapadno i Blidinje i Risovac istočno. Pa kako će onda biti Crnačke Ladine!

Dan se okrenuo

Aj ti u kolibu, oladi i ti i auto, pa ćemo opet probat!, smiruje me Danijel te dodaje da se ima "di i zanoćit". Vjetar se polako spušta između Jarma sa zapada i Klisure s istoka, podiže se prema Vilinkosu i Crnoj Ploči, a u tom poširokom klancu nadaleko neće zanoćiti nijedno ljudsko biće osim kamenolomskog čuvara. Zvali malo posvud i tražili savjete, ali brava je mrtva, mrtav terenac i ni za me nije sigurno, budući da sam iscrpljen, promrzao i nemam lijekove uza se, ne, ne dolazi u obzir ovako nazor ovdje prenoćiti. Da sam planirao, bio bi mi gušt. Jamider ovog golfa, ja ionako niđe ne idem, samo se čuvaj policije doli na cesti, ne registriram ja to, niđe s njim ni ne iđen nego od Crnča dovde, taj asfalta nije vidio godinama, a neka ti ovdin terenca, pa kad nađeš majstora, dođi, popravi i vozi!

Danijel je stvarno dobar momak. Taj golf, dvojka, to je auto nad svim autima ovog svijeta, koliko puta sam to pomislio u Sarajevu, za rata. Ali i drugdje. I, da se mene pita, pored svih onih spomenika u Sarajevu, dao bih da se napravi spomen i na ovaj auto koji je spasio puno ljudskih života i koji nikada i nigdje nije stao, pa što god se u nj ljevalo. Ovaj s kojim poskakujem preko bezimenog puta, nema niti milimetra onog "tapacirunga", šiba vjetar kroza nj, a odsvuda viri alat. Ali goni starac.

Još stignem napraviti par fotografija Pod Jelom, uvrh poljca na kojem su smještene Bošnjakove štale. To sam još za dana doznao na kamenolomu, jer ondje često iziđe i Tomo Bošnjak, jedini koji ne zaboravlja gdje je odrastao i sa sjetom priziva prohujala vremena. I on je iz širokobriješkog sela Crnač i vazda je ovdje. Kako smo toga dana pričali o neobično velikom broju poskoka koji se zadnjih godina sunčaju po suhozidima i skrivaju se pod svakim kamenom, Tomo mi je pričao da bi prije rata, dok su ljudi ljeti još ovdje izgonili stada, on osobno, prateći svoje stado od Bogodolske do Crnačke Ladine, u tih par kilometara, dnevno ubijao i po trideset poskoka! Ako bi poskok ugrizao ovcu, a znao je, Tomo je imao spreman protuotrov, bilo ga u veterinarskim stanicama.

Ako stigneš, navrni doli niz put prema Crnču, tamo ima koja kuća, ali nema ljudi, od rata tu je samo moj rođak Rajko i sestra mu Radica. Oni jedini ovdin zimuju u cilom kraju, rekao mi je i otišao za svojim poslom, a meni se dan okrenuo kuda on, a ne ja želim. Do Bošnjakovih štala i jele po kojoj se ovaj napušteni toponim i zove, strmoglava je staza, ljudskom mukom otimana od kamena, omeđene provalijom s jedne i kamenim gromadama s druge strane, gromadama kao posloženih kamenim pločama, pa mi se čini da ih je ljudska ruka tako posložila, toliko je ta davna destrukcija to stijenje presjekla gotovo linijski pravilno. Moguće da su ljudi za svoje potrebe nekada volovima izvlačili ovo već oblikovano stijenje i koristili ga za svoje potrebe.

Prekrasan je dolac Pod jelom (ovo je već drugi istoimeni toponim od Goranaca dovde). Podugačka je to udolina očišćena od kamena posloženog u ograde. Nekoliko pojata je obnovljeno i jasno je da tu netko još izgoni stoku. I da je do neki dan još bila tu. Kao indijanski tragač ili lovac, po ostatcima izmeta zaključujem da su krave. Ostatci goleme kuće odolijevaju godinama. Ostao je onaj kameni dio, a slamnatog krova odavno nema. Povelika je bila i tko zna koliko je djece nekada rođeno u njoj. Možda je i Tomo.

Cijena ćaćevine

Uokolo je neobična kombinacija tvrde kućice, vidi se da je održavana i kamperskih prikolica iza suhozida. Netko ljeti dođe prespavati i dozvati uspomene. Ove kućice vole postavljati i lovci.

Posebno me iznenadio detalj na kakav još u pustari nisam naišao. Pumpa za vodu. I aluminijska kanta na lancu nad uredno zabetoniranom, golemom četvrtastom čatrnjom. Ovdje se s prvim sunčanim danima vraća život, koliko-toliko i ovo je njegova najudaljenija točka. Prizori su toliko lijepi da uz njih čovjek zaboravi da je sjebo džipa! Ma, idem malo niz taj put, vodi negdje, mislim vodi on do Crnča i do Širokog, ali to ima na satelitskoj mapi, a ja volim onuda gdje se satelit još nije probio.

Nakon kilometar, ne više, eto drugih pojata, čujem lavež i mukanje, meket i blejanje i vidim dim iz kuće na kat, tipične za sjevernu Hercegovinu. Opet susrećem Tomu, svratio je kod rođaka Rajka.

Lijepa je, prelijepa Crnačka Ladina, rekao bih da joj je ovo "centar". Osobito ako ste došli samo vidjet i razgulit! Traje muža, noć se zavlači među pojate, svi su u poslu. Tomina žena ne da se fotografirati, jer "diš me slikat u ovoj kabaničetini", a i prilično je nemoguće više napraviti ikakvu fotografiju.

Rajko Bošnjak nikada se nije ženio, nit mu se sestra Radica udavala. Sami ovdje žive. Možda je to bila cijena za ostanak na ćaćevini. Jer nitko nije htio ovdje s njima podijeliti život. Svijet i ljudi s njim kroz zadnja desetljeća, promijenili su se u dolinama. Rajko je lovočuvar, ovdje to jednostavno zovu šumar, jer čuva i šumu i divljač u njoj. Njegova je zona od one jele, pa južno, do mostarskog Huma. Ima divljači, ali ni blizu kao prije, i on ima odgovor kao i svi koje sam svuda pitao, gdje god sam ulazio u područja gdje je normalno takvo što pitati. Rat i poraće učinili su veliku štetu šumi i divljači, prirodi uopće, to je jasno. Sada se to stanje popravlja, a to će trebati vremena i vremena. Ne, Rajko nikada ovo ne bi napustio. Kad nije do sada, zašto bi sada... Ima par krava i od svake korisne životinje po jednu-dvije.

Terenac ostao gore cijeli tjedan. Ne dao vam Bog tražiti poletnog majstora u Mostaru! Ma, ko će ti brato ić četers kilometara u planinu! Onda Dragan Vidović pozove Gorana Knezovića iz Cima. S nekom mrcinom od terenca pokupio me i pravac gore. Prošao je on taj put pješice bezbroj puta. Meni ovo - ništa, kaže. Veseo je i pozitivne "čehre".

Kriza i u lopova

Lovac. Otac dvoje djece. Ima radionu u Cimu. Sve radi. Lovački je unuk i sin. On lovi samo šljuke.

Ptice što se gnijezde u Sibiru. Pa dođu amo. Priča mi da ga zajebavaju lovci da mu je vepar prošao između nogu, a on nije pucao. Istina je, kaže. Bio je na pet do sedam metara do mene. Šta ću pucat, njega unakazit sa sitnom sačmom. Ja samo šljuke gonjam, a krmak nek ide svojim putem! E, svaka čast, majstore.

Djed mu je bio veliki loivac, a ne "mesar kao ovi danas", točno je tako Goran rekao. Pucaju u sve što vide, čak i u srnu. To nije lov, to je ubojstvo. Slažem se s njim. Onda mi je pričao o djedu i njegovom zlatnom trofeju, vjerojatno jedinom takvom igdje u našoj zemlji osvojenom. Ali za tu priču jednom ću sigurno do njegova dida. Vrijedit će.

Brava? Ma Goran to učas. Nešto spojio, za mnom!, zapovjedio i u Cimu to popravio. Skupa brava, nećemo ju ni tražit. Lend rover star, ko će to nać. Prespojio žice, mogu sad čivijom upalit motor. Još mi gurnuo radio u onu zjapastu rupu otkuda su ga lopovi proljetos izvukli. Kakav je ovo vakat došo, petnaest godina nisu krali takve stvari iz auta! Kriza i u lopova.

Naučio me dosta stvari o tim šljukama. Uskoro će one put ruskih stepa. Uzbudljiv je lov na njih.

Dolaze mu Talijani. Talijani kad vide ove krajeve, šljuke i druge ptice uzbude se kao netko pred koga bane lijepo razodjeveno žensko! Znam te priče o talijanskim lovcima i njihovoj opsjednutosti pticama. Zato ih nad Italijom malo leti! Sreća pa rijetko dolaze amo. Goran super momak. Sad opet imam auto i znam prepoznat šljuku. Krećem gore po peti put. Ta ne može ni satelit sve vidit!

Dragan Marijanović | Oslobođenje
Share:

Business

Popular Posts

Razmišljate o gradnji kuće, prostora ili o dizajnu interijera a nemate ideja !? Tu je 3D 2D Project