Kiše mi već danima ne daju ni do, a kamoli dalje od Bogodola. Ne mogu čak ni iz svoje zgrade normalno u grad izaći.
Sve je razrovano. Prometni je kaos i sve gradske ceste i ulice pretvaraju se ili će se već sutrašnjega dana pretvoriti u preko dva metra duboke kanale na dnu kojih leže prastare ruinave vodovodne i kanalizacijske cijevi koje se upravo vade, i oklopna građevinska mašinerija obavlja povijesni posao za Mostar - ugradnju kolektora za pročišćavanje.
No, kiša brzo puni ta razrovišta i dokoni ljudi iz susjedstva stalno "vise" na njihovim rubovima, dajući mokrima, izmučenima i rokovima stisnutim izvođačima savjete koje oni nisu tražili. Dakle, zarobljen sam. Razdražljiv sam i misli su mi nepovezane. Zato sam sa zahvalnošću primio poziv dr. Ljerke Ostojić, rektorice Sveučilišta u Mostaru, da, ako želim, pođem s njom na Blidinje, tamo Sveučilište organizira međunarodni znanstveni skup Blidinje 2015., te da ću se ondje sigurno osjećati bolje. Preskočio sam onaj rov kao bjegunac!
Do Parka prirode Blidinje sam svakako i kanio poći, uzbudljivim i u jesen živopisnim makadamom od Bogodola do zapadnog ruba Blidinjskog jezera, do Barzonje, gdje se nad malom skupinom kuća uzdiže crkvica i do kuda svakoga ljeta golema skupina konjanika s Goranaca, o nekom svecu jašu, u tradicionalnim nošnjama, s bukarama vina i rakije, župnim zastavama, a ni drugih zastava ne fali. To je ujedno i krajnji rub područja grada Mostara na ovim stranama, i taj cijeli, širi potez Blidinja zapravo je administrativno vrlo čudno ustrojen, jer njegovi dijelovi, osim Mostaru, pripadaju i općinama Široki Brijeg, Posušje, Tomislav-Grad, Jablanica i Prozor-Rama, a to su i tri županije, a narod je vazda govorio da "Gdje je puno baba, kilavo je dijete"! Jer bi neupućen mogao pomisliti kako taj prostor cvjeta od skrbi toliko općina, županija i sve sile i razina vlasti, no, kako će simpozij uskoro i potvrditi, situacija s ovim rajskim prostorom sve je gora i crveni alarm tu već odavno uzalud svijetli.
Park prirode
Ugodno me iznenadila cesta od Posušja i Rakitna do srca Parka prirode, do Masne luke. Potkraj rata tud je utvrđen pristojan makadam, ali zime su tu oštre, lokve se stvaraju čim valjci odu, a onda se počelo pomalo i asfaltirati i dugo je stajalo tako: s asfalta ravno u rupu! Sada je, na nekoliko dana pred ovaj simpozij situacija savršena: put je nov, širok i tvrd, svladani su brojni usponi i teške krivine, napravljena proširenja i bit će to spasonosno već pri prvom snijegu kojega će se sada lako moći maknuti s ceste. Nekako istovremeno, položen je asfalt i na veliki dio dionice koja amo vodi od Tomislav-Grada, od sela Lipa, te se Denis Lasić, federalni ministar za puteve i to, bome ovamo naprimao čestitki. Ja mu nisam čestitao, ali sam rekao - hvala! Dolazim ovamo od 1992, i otada sam otresao bubrege ovuda.
Kao rijetko kada prije, ovaj put ne vidim one lijepe prizore koje nude ovdašnja polja, jezero i moćni obronci Čvrsnice i Vrana, sve je poklopila magla i kiša je padala kao da nikada neće ni prestati, i otada do sada ni prestajala nije! U ovo doba godine vatre se boje iz gustih planinskih šuma, fotografirati je užitak, hodati privilegija, promatrati čisto zadovoljstvo, osobito kada se u dnu pogleda goleme rode spuštaju na jezersku površinu i stoje nepomično, nekako elegantno, kao da se podsmjehuju pijancima stojeći na jednoj narančastoj nozi, ali i one su zapravo u u lovu na pokoju sitnu bjelicu, ribicu koja tu živi. Ponad jezera, s Čvrsnice obično se nudi pogled na visoku gustu zelen crnogorice, prošarane vatrenim bojama bukovine. Gdjegod, magla dolazi i do same ceste, te se mora sačekati koju minutu da se makne, da bi se uopće moglo proći.
No, gospođa Ostojić, kakva je i u svemu, i u vožnji je sabrana i ne riskira. Gore, uvrh Masne luke dočekao nas je lijep prizor crkve koje zvonik izvire iz magle, savršeno uklopljene u ambijent župnoga dvora i Franjevačke kuće, dograđene nakon što sam tu bio zadnji put, i sve se stopilo u fini kompleks, nevelik i funkcionalan, koji ničim ne nagrđuje ovu svetu ljepotu. Nažalost, brojne su kuće, kućetine, vikendice, vile i viletine svojevremeno građene ovdje kao da se grade u predgrađima po dolinama, kao da po tim betonskim katovima žive cijele i mnogobrojne obitelji i kao da će zauvijek tu živjeti i još graditi, međutim, nakon početnog zanosa od prije petnaest do dvadeset godina, ta grozna i uglavnom nezakonita gradnja stala je, po tim kućetinama samo bi netko povremeno boravio, a onda je tada tek utemeljeni Park prirode opet prepušten nebrizi i lovokradicama, te je zavladala duga pustoš i utiha koju povremeno kataklizmično remete pucnji ubojica preostale divljači.
Za vrijeme trajanja aktivnosti uprave ovog parka, te stanovite razine društvenog i institucionalnog podržavanja vezanih uza nj, osobito uz zaštitu biljnog i životinjskog svijeta, došlo je do privremenog obrata u svemu: uspostavljene su nadzorne službe koje je u lovu na lovokradice podržavala i policija, pravljeni su bivaci i solišta, uređivale se staze, puno, puno toga je napravljeno, a onda se sve opet smirilo i opet se po visovima počelo pucati kao po Siriji, radnici su otpušteni, imenovan je tek direktor, računovođa, imaju pečat i - Bog te veselio!
Munika je posve prevladala i "napala" svaku neodržavanu zaravan, svaki proplanak, i neka munike, jer kada ste u njezinoj blizini, napokon spoznate čemu vam pluća služe! U autu sam pregledao materijale za simpozij, prijeko je potreban i njegovi zaključci trebali bi ukazati na obveze koje slijede u budućnosti, jer moglo bi biti kasno. Najvažnije je tu: priroda, golemi potencijali koje ona želi podijeliti s razumnim ljudima, a razumni su oni koji ne "koriste", nego se služe darovima prirode. Prije petnaest godina ovdje je bila velika strka. Blidinje je bilo u trendu. Nakon utemeljenja Parka..., sve je živnulo, napravljena je fina amaterska skijaška staza i vučnica, hotel ili dva, nicala su naselja u kakvom takvom i koliko-toliko uspostavljenom redu.
Kupovali su zemlju i Dalmatinci, ovdje gradili i skijali. Probijene staze bile su pune šetača, u svako doba mrzle noći mogli ste susresti mladež po ovom rajskom prostranstvu. Ljeti je amo dolazila Bosna, uglavnom Sarajlije, s djecom koja imaju respiratornih problema i svakako trebaju udisati prah kojega kolovoz podiže iz krošnji munike. Svako mjesto u zapadnoj Hercegovini imalo je specijaliziranu prodavnicu skijaške opreme, Mostar nekoliko njih! Čudo je to bilo. Čudo. Jednu rekreativnu vožnju trebala je sa zaljubljenicima odvesti i tadašnja svjetska prvakinja i olimpijsko skijaško čudo Janica Kostelić. Da se ta popularizacija ski-sporta radi planski. Onda je sve naprosto stalo, stalo na pitanjima nadležnosti, financiranja i štatijaznam kakvih sve administrativnih peripetija, elem, ovdje je već deset godina pustoš.
Razvlašćena je nekadašnja uprava Parka, fra Petar Krasić, istinski i jedini pravi čuvar ove planine i vizionar, također je povrijeđeno digao ruke od svega, jer su nadvladali oni koji su se bolje "snalazili" u stihiji i neredu. A stari fratar to nije volio. On je tu nastanjen od osamdesete, puno je to godina, i jedan rat je proveo tu, često sam. Sanjao je da će jednom na mjestu stare župske kućice i crkvice koju su četnici spalili 1942, svojom upornosti podići ovdje to što sada ni on sam ne vjeruje da je podignuto. Već dugo se Hercegovačka franjevačka provincija trudi da ovo mjesto bude mjestom duhovne obnove ljudi koji amo dolaze, te mjesto duhovnih vježbi svećenstva. I taj objekt u koji sam zabasao doista potiče na mirnoću i sabranost. Sve je urađeno s puno ukusa, sve skromno i sve ima. Toplina u srcu planine.
Dvoranice za predavanja, golema kuhinja i blagovaonica, prelijepa galerija, gotovo pedeset soba, malih, udobnih s pogledom na raj, bez televizora, što se ne bi ni uklapalo u svrhu ove kuće, a ni ja ne ludim za tom zaglupljujućom spravom već odavno; crkva koja je sama po sebi galerija, prekrasni mozaici Anđelka Mikulića na ulazu, izvrsne skulpture i murali Ilije Skočibušića na i oko oltara, dva reda radova Križnih postaja ponad i ispod brojnih prozora koji u unutrašnjost crkve bacaju goleme snopove svjetla koji se sijeku negdje na njezinoj sredini, uređen okoliš i prilazni putovi, psi tornjaci koji nezainteresirano i miroljubivo promatraju pridošlice kroz kišne zavjese, nešto je što se igdje drugdje rijetko viđa, zapravo - i ne viđa.
Jer, kako mi fra Petar reče, nedavno su ovdje boravile sve značajne "glave" franjevačkog reda Europe i još nekih dijelova svijeta, i sam general franjevačkog reda i svi su bili zatečeni i priznali da ovo što su ovdje sagradili hercegovački franjevci, g na svijetu nema nitko u njihovu bratstvu. Da oni malo bolje poznaju provincijale koji zadnjih godina djeluju ovdje, ništa ih ne bi čudilo! Uostalom, a gdje to na svijetu ima ovakav prostor, ova božanska pozornica kojoj su Vran i Čvrsnica kulisa?
Ovdje je važno ništa ne pokvariti. Kako su kvarili brojni graditelji u čijim arhitekturnim betonskim perverzijama sada žive planinski dusi i zimi cijevi pucaju od golemih minusa, a prije se na stazi dade vidjeti međed, nego skijaš. I, kada je "odron" ovdje počeo, fra Petar se prije desetak godina požalio Draganu Čoviću, prema vlastitom priznanju, "jedinom čovjeku koji je saslušao, pokazao zanimanje i uradio ono što je obećao". Čović je tada bio u golemim nevoljama, optužnice, suđenja, boravci u istražnom zatvoru, no ni to ga nije omelo da se pozabavi tim simpozijem, napravljen je zbornik odličnih radova koji bi trebali postupno rješavati ovu problematiku, a sada, ovaj drugi simpozij pokazuje - kako to zapravo treba uraditi i, koliko sam shvatio, dug je put do prave regislative, a istu takvu čekaju još neka područja u našoj zemlji, bogomdana za status javnih poduzeća, čime bi se i na Blidinju i drugdje mnoge stvari dovele u red.
Komisije Europske unije posebno su senzibilne na ova pitanja i trebat će puno marljivoga rada i detaljnih postupaka kako bi se moglo prići fondovima koji o prirodi i njezinom blagu brinu isto koliko i o samim ljudima. Suorganizatori simpozija bili su i sveučilišta u Zagrebu, Splitu, Rijeci, Osijeku, Zadru, Dubrovniku, Puli i Varaždinu. Suradnju u organizaciji simpozija preuzele su županije Hercegovačko-neretvanska, Zapadnohercegovačka, Hercegbosanska, Srednjobosanska i Posavska, a na gotovo šeststo stranica Zbornika znanstveno je obrađeno nekoliko područja: geološko, hidrogeološko i geomehaničko, raznolikost biljnog i životinjskog svijeta, kulturno i graditeljsko naslijeđe, arheološko i povijesno, ekološko, utjecaj tehnološkog razvitka na životnu sredinu i interakciju tehnike, prirode i društva, prostorno-prometno, zakonodavno i turističko.
Europski dragulj
Bilo je oko dvjesto sudionika, "njime želimo ovo područje otrgnuti od svakojakih iskušenja", bio je smisao Čovićeva kratkog obraćanja, kojih je bilo puno i sva su usmjerena k istom cilju: potpuno srediti ovo područje, i u organizacijskom, zaštitnom i svakom drugom smislu, stvoriti uvjete za koncesionare i ulagače i učiniti ga europskim draguljem, te mu vremenom pridružiti i područja Vrana, Čabulje, te područja Drežnice, Raške Gore i goranačkog kraja, u statusu koji se za spomenuta područja dadne osigurati, a to me učinilo sretnim jer ništa drugo kroz posljednjih stotinjak hodopisa nisam ni htio, nego pokazati čudesnu ljepotu koju sam počeo otkrivati i približiti ljudima.
Uvodno predavanje održao je dr. Branko Katalinić sa Sveučilišta u Beču, jedan od najtraženijih znanstvenika svijeta, koji predaje u SAD-u, Japanu, Austriji, Njemačkoj, Hrvatskoj, Kini, a koji je predavanjem želio "ukazati na to koje smo stvari načinili planetu, koji su rezultati i zašto se nedolično ponašamo prema onome što je Bog stvorio na zemlji" i, doista, bilo je to predavanje "ravno u čelo", s nepobrojivim znacima katastrofičnosti u koju čovječanstvo ide, krenuo je Katinić od globalnog prema lokalnom i nakon četrdesetak minuta nisam to više mogao slušati, tek sam zamislio da ću se jednog jutra probuditi i na prozoru zateći crne vrapce na prozoru, koji će tu doletjeti ravno iz pakla, i kljucati mali galvanizirani kaktus.
Strašno, strašno, sve će to profesor podastrijeti podacima istraživanja, ilustrirati fotografijama, snimkama ili krivuljama, ukratko, nije mi se ta crna istina dala slušati dalje, te sam otišao u šetnju pod kišom. Izloženo je trideset radova o raznolikosti biljnog i životinjskog svijeta, kulturnog i graditeljskog naslijeđe, zaštite okoliša, arheologije i povijesti Blidinja, uticaju tehnološkog razvoja na životnu sredinu, prometno povezivanje, turizam, tlo, vode...
Na povratku sam s gospođom Ostojić u Rakitnu ugledao lijepo složenu vreću kupusa, mrkvu golemu kao klipovi kukuruza, cikle kao omanje tikve, te smo stali i malo "šupljirali" s gospođom koju kiša ne smeta, kupili to zdravlje i poslušali predavanje o stajskom đubrivu, mlada je djevojka iznosila plastične vrećice i trpala nam robu, "Koji si razred, sinko?", ta nešto ju moram upitati, "Peti!", kaže ona. Znam za to devetogodišnje pučkoškolstvo, ali nisam znao da je i srednja škola dobila još godinu, no mala je planinka: "Peta sam godina građevine..." E, pa, ova djeca su kao i ovo povrće: rastu brže od planiranog.
Eto mene, fra Petre, opet, sve ćemo gore "pretresti" i to će biti moj doprinos simpoziju, samo da se još malo provrtim oko Čabulje.
Dragan Marijanović | Oslobođenje
