Naočigled moći, moći zla, ne smije se šutjeti. Treba govoriti, pisati, uz cijenu vlastite smrti. Uz cijenu nužne ograničenosti i površnosti našega iskaza. Prešućeno, potisnuto, zaboravljeno može biti veliko individualno i kolektivno opterećenje. Iskaz, priznanje, svjedočenje olakšava i oslobađa. Kako žrtvu tako i počinitelja.
Koje god pismo rabili, pisanje je muka. Poglavito kada hoćemo priopćiti ono što je naizgled nepriopćivo. Ako je i priopćivo, ostaje veliko pitanje hoće li biti i shvaćeno. Tako iskustva patnje graniče s neizrecivim, a još više s neshvatljivim. Tko može vlastitu bol pretočiti u riječ, izreći je, tako da je drugi shvati? Hoće li imati strpljenja, volje, suosjećanja? S ovim se pitanjem hrvao i pisac J. Semprun, koji je proživio strahote koncentracijskog logora. U knjizi Pisanje ili život piše kako ga je mučila dvojba: pisati ili živjeti. Naime, pisanje i život se isključuju. Pisati je značilo ponovno proživljavati strahotu, svakodnevno suočavanje sa smrću, "posvemašnje zlo". Značilo je prisjećati se, obnavljati užas, otvarati rane. Živjeti je značilo opredijeliti se za "blaženstvo zaborava", za svjesnu amneziju. Izabrao je život: šutnju, zaborav.
Nastojao je iz svijesti izbrisati prošlost. Izbjegavao je razgovore o njoj, podsjećanja na nju. Umjesto da se osvrće natrag, grozničavo je jurio naprijed. Ali, onda se pojavilo novo nespokojstvo. Svijest o laganju sebi, o bježanju od sebe, o gubitku identiteta: "Postao sam netko drugi da bih mogao ostati ja ..." Činjenice se možda i može zaboraviti. Ali, osjećaji, pogledi, lica, uvijek ti se iznova nameću. Ništa nas tako ne pogađa kao spoznaja da nam je identitet zamagljen, da su obrisi našega življenja nejasni i neodređeni I ništa nas toliko ne uznemiruje kao čežnja za ukorijenjenošću, za domajom. Semprun zaprepašteno otkriva da je njegova domaja, od koje bježi, Buchenwald, i kada joj se "vrati", osmislit će život, definirati svoj identitet. I tako se, u ponovnom susretu sa samim sobom, vraća pisanju.
Pisanje je svjedočenje. Borba protiv zaborava patnji žrtava. Protiv moći zla i moći kao takve koja se često spreže sa zlom. Stoga Semprun za geslo svoga pisanja uzima riječi M. Kundere: "Borba čovjeka protiv moći je borba pamćenja protiv zaborava." I ne pristaje na poznatu rečenicu L. Wittgensteina: "O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora šutjeti." O čemu se ne može govoriti, o tomu se mora pisati. Ni u kom se slučaju ne smije šutjeti. Sve se može reći. "Neiskazivost kojom nam probijaju uši samo je neka vrsta alibija. Ili lijenosti.
Uvijek se može sve ispričati. Jezik sadrži sve: može se pričati o najluđoj ljubavi, o najužasnijim okrutnostima. Može se pričati o zlu, o opijenosti njime i njegovim izopačenim zadovoljstvima. Može se kazati Bog, a to nije malo. Može se reći ruža, rosa, prostor jutra. Može se opisati nježnost, to zaštitničko more dobrote. Preživljena iskustva ... Sve se može ispričati. Dovoljno je samo na to misliti. I upustiti se u to, uz rizik da se čovjek nikada ne izvuče iz toga, da produži smrt i da ju čak stalno ponovno proživljava tijekom pričanja, da postane jezični izraz te smrti, da živi isključivo kroz nju, kao smrtnik."
Naočigled moći, moći zla, ne smije se šutjeti. Treba govoriti, pisati, uz cijenu vlastite smrti. Uz cijenu nužne ograničenosti i površnosti našega iskaza. Prešućeno, potisnuto, zaboravljeno može biti veliko individualno i kolektivno opterećenje. Iskaz, priznanje, svjedočenje olakšava i oslobađa. Kako žrtvu tako i počinitelja.
I nije toliko važan jezik, pismo. U patnji, u smrti, u podnošenju zla, svi smo jednaki. Drugi, sa svim što je drukčije od moga, postaje meni sličan. On je moj brat, moj dvojnik. Drugo ja ili ja sam kao drugi. To je egzistencijalni identitet koji povezuje čovjeka s čovjekom, usuprot svim razlikama jezika, pisma, kulture. Stoga i Semprun, koji piše i na španjolskom i na francuskom, kaže da u konačnici njegov zavičaj nije ni jedan od tih jezika, nego moć jezika kao takva. Moć izricanja, pisanja. U tom se duhovnom zavičaju osjeća bratski povezan sa svakim čovjekom.
Poseban je problem čitanje napisanoga. Njegovo razumijevanje. I Sveto je pismo moguće čitati i razumijevati različito. I pogrješno. Ovisi o čitatelju. O njegovu stavu pred napisanim. Sv. Augustin je isticao da je važan stav pietasa, otvorenosti srca, za ispravno razumijevanje napisanoga. Otvorenost duha za onaj duh kojim je tekst napisan. U svakom slučaju, pisanje se čini neizbježnim. A način čitanja je neizbježno prepušten svakom pojedinom čitatelju.
Kolumna
Nema komentara:
Objavi komentar