Na starim grobljima, uz zaboravljene putove i iznad nekadašnjih hercegovačkih zaselaka još uvijek stoje stabla koja su preživjela stoljeća. Njihove krošnje nekoć su bile zaklon od sunca i kiše, ali i mnogo više od toga – pod njima se molilo, trgovalo, održavali sajmovi, okupljao narod i čuvala uspomena na pretke.
U širokobriješkom kraju sačuvane su priče o brojnim takvim stablima. Neka i danas stoje, dok su druga odavno pala, ali njihova priča ostala je zapisana u starim knjigama, novinama, franjevačkim arhivima i usmenoj predaji.
Posebno mjesto zauzimaju stari hrastovi. U Hercegovini su često rasli upravo ondje gdje su se nalazila groblja, stećci, misišta ili raskrižja starih putova. Stablo je tako postajalo prirodni orijentir, ali i svojevrsni čuvar prostora koji je imao posebno značenje za lokalno stanovništvo, piše Josip Bošnjak za portal Jabuka.tv.
Od hrasta na Trnu do Pivnice u Dobrkovićima
Na groblju sv. Ilije na Trnu, uz srednjovjekovnu nekropolu s dvadesetak stećaka, nekoć je stajao golemi hrast. Alojz Benac opisao ga je 1952. godine kao stablo koje je bilo vidljivo sa svih okolnih brežuljaka.
U Dobrkovićima je stoljećima poznat hrast medunac nazvan Pivnica. Nalazio se uz stari put prema Mostaru, Posušju i Grudama te je putnicima služio kao mjesto odmora. Pod njegovom krošnjom ljudi su se zaustavljali nakon nedjeljne mise, ali i tijekom putovanja prema mlinicama i okolnim krajevima.
Stablo je imalo golemo deblo, opsega oko 4,6 metara pri tlu, dok je njegova krošnja stvarala hladovinu na prostoru od čak 150 do 200 četvornih metara.
Stabla kao jedini tragovi zaboravljenih groblja
Na Biloј njivi u Ljubotićima stoljetni hrast i danas je važan orijentir. U njegovoj blizini nalazi se oko četrdesetak jednostavnih kamenih grobova, bez natpisa i ukrasa. Upravo je stablo ostalo kao znak koji pokazuje gdje se nalazi staro grobište.
Sličnu ulogu desetljećima ima i hrast na Bošnjakovu, odnosno Ćavarovu brdu. Prema njemu su se ljudi orijentirali govoreći „od duba lijevo“ ili „od duba desno“, a prostor oko stabla povezan je i s grobištima iz Drugoga svjetskog rata.
Pod hrastom se nekada govorila Božja riječ
Posebno snažnu simboliku ima stari hrast koji je stajao ispred crkve na Širokom Brijegu.
Prema predaji koju je 1931. godine zabilježio Jutarnji list, početkom 18. stoljeća u Hercegovini je bilo vrlo malo franjevaca, a crkava gotovo da nije bilo. Svećenici su zato okupljenom narodu govorili i slavili bogoslužje pod granatim hrastovima.
I fra Grgo Martić u svojim je zapisima spominjao drevne dubove pod čijim su granama narod i oltarić pronalazili zaklon.
Jedan od tih povijesnih hrastova zabilježen je i na fotografiji iz 1905. godine.
Kruševo čuva priču o stablu pod kojim se služila misa
Posebno zanimljiva priča dolazi iz Kruševa, s lokaliteta Sajmište.
Austrijski putopisac dr. Moritz Hoernes u svojim zapisima iz 1879. godine opisuje staro groblje i navodi kako mu je bilo objašnjeno da je ondje nekoć rasla velika kruška. Pod njezinom krošnjom održavali su se skupovi okolnog stanovništva, trgovalo se i odvijao promet, a služila se i sveta misa.
Uz krušku se vezuje i teška predaja o osmanskom napadu na okupljeni narod, kada je, prema toj priči, sedam najstarijih muškaraca, među njima i svećenik, obješeno o isto stablo.
Devet krušaka na Kruškovcu
Na starom groblju Kruškovac iznad Ljubotića prema predaji je nekoć raslo devet krušaka poredanih gotovo pravilno, kao po koncu. Po njima je lokalitet, navodno, i dobio ime.
Kruškovac je imao posebno značenje u vremenu kada katoličke crkve nisu mogle normalno djelovati. Prema zapisima i predajama, ondje su se u tajnosti održavali katolički obredi za stanovnike okolnih sela.
Spominje se i kao mjesto na kojem su boravili franjevci te kao prostor na kojem su ljudi mogli primiti sakramente u vremenu kada je otvoreno obavljanje vjerskih obreda bilo otežano ili zabranjeno.
Misište na Bilima
Na Bilima se nalazi Misište, prostor čiji sam naziv govori o njegovoj nekadašnjoj ulozi.
Fra Vlado Ereš opisivao ga je kao skroviti prostor prikladan za slavljenje svete mise, dok su drugi zapisi Bile opisivali kao svojevrsni hram pod otvorenim nebom. Ondje su ljude okupljale upravo hladovine starih hrastova.
Tri hrasta na Misištu tako nisu samo dio prirode nego i dio vjerske i povijesne baštine ovoga kraja.
Neka su stabla ipak nestala
Među stablima koja nisu dočekala današnje vrijeme nalazi se i golemi hrast na kočerinskom groblju. Prema zapisu iz 1932. godine, stablo je desetak godina ranije pogodio grom, a potom ga je oborila snažna bura.
Deblo je imalo opseg veći od pet metara, a od srušenog stabla dobiveno je više od tri vagona drveta. Novac dobiven njegovom prodajom iskorišten je za popravak groblja.
Još jedan primjer je stoljetni orah na Trgu dr. Ante Starčevića u središtu Širokoga Brijega. Stablo je uklonjeno tijekom velike obnove trga 2025. godine.Čuvari sjećanja na jednu Hercegovinu
Priče o ovim stablima zapravo nisu samo priče o drveću.
To su priče o ljudima koji su stoljećima živjeli na kamenitoj zemlji, često u oskudici i teškim povijesnim okolnostima, ali su pojedina stabla ipak odlučili sačuvati. Dok su se šume krčile zbog ogrjeva, gradnje i širenja pašnjaka, pojedini stari divovi ostajali su netaknuti.
Pod njihovim krošnjama ljudi su se molili, odmarali, trgovali, sastajali, pokapali svoje mrtve i tražili zaklon. Stabla su postajala orijentiri i nijemi svjedoci događaja koje danas poznajemo samo iz starih zapisa i obiteljskih predaja.
Možda upravo zato njihova vrijednost nije samo u starosti ili impresivnim dimenzijama. Ona su dio kulturnog krajolika Hercegovine – živi trag vremena u kojemu su priroda, vjera, svakodnevni život i zajednica bili mnogo čvršće povezani nego danas.
A takvih stabala, prema svemu sudeći, u Hercegovini još uvijek ima mnogo više nego što ih je ikada sustavno popisano.
Nema komentara:
Objavi komentar