 |
| foto Društvene mreže |
Kada prođe Velika Gospa, kao da se odjednom ugase svjetla pozornice.
Nestane onog žamora po selu, gužve na cestama, susreta na ulicama, pjesme, smijeha i druženja koja potraju dugo u noć. Kao da se sve što je danima živjelo punim plućima odjednom polako počne gasiti.
Jer Velika Gospa nije samo blagdan.
Ona je za mnoge od nas bila i ostala – mjerilo vremena. „Do kada si tu?“ „Do Gospojine.“ Ta se rečenica govorila gotovo usput, a u sebi je nosila cijeli jedan život. Znalo se da će doći Gospojina, a s njom i vrijeme rastanka.
Svi je jedva čekamo. Čekamo devetnice, trodnevnice, misu, susrete, rodbinu koja dolazi izdaleka, prijatelje koje nismo vidjeli mjesecima, kuće pune ljudi, stolove pune hrane i razgovore koji se ne prekidaju.
A onda dođe i prođe.
I odjednom – razlaz.
Netko se vraća u Zagreb, netko u Split, netko u Njemačku, Austriju, Švicarsku, Irsku ili neku drugu zemlju. Netko se vraća na posao, netko u tuđinu, a netko ostaje kod kuće i ponovno se suočava sa svojom svakodnevicom.
Svatko svojim putem.
Svatko svojim brigama.
Svatko svojim životom.
I tako, ljeto za ljetom, od Gospojine do Gospojine.
Možda toga nismo ni svjesni dok traje, ali upravo su ti dani ono zbog čega se mnogi cijele godine raduju ljetu. Nije stvar samo u odmoru, moru, suncu ili slobodnim danima. Stvar je u ljudima.
U tome da se ponovno okupimo.
Da sjednemo za isti stol.
Da čujemo glasove onih koje dugo nismo čuli uživo.
Da djeca upoznaju rodbinu koju možda poznaju samo preko fotografija i videopoziva.
Da se na trenutak učini kako je sve opet kao nekada, a nije.
A Velika Gospa sve to nekako zaokruži.
Zato je ona nešto posebno.
Ona je granica između ljeta koje smo željeli što dulje zadržati i jeseni koja polako kuca na vrata. Granica između dolazaka i odlazaka. Između susreta i rastanaka. Nakon nje dani kao da postaju tiši.
Ulice se polako prazne.
Vrata kuća koja su bila širom otvorena ponovno se zatvaraju.
A oni koji su došli iz daleka ponovno kreću na put.
I ostane samo sjećanje na još jednu Gospojinu.
Na molitvu.
Na pjesmu.
Na susret.
Na zagrljaj.
Na ljude koje ćemo možda ponovno vidjeti tek dogodine. Zato, dok još traje ovaj osjećaj Velike Gospe, treba zastati i zahvaliti.
Za obitelj. Za prijatelje. Za dom. Za one koji su došli. Za one koji su ostali. I posebno za one koji su nekada dolazili, a danas ih više nema za stolom.
Jer godine prolaze.
Ljudi odlaze. Djeca rastu. Kuće ostaju. A mi sve više razumijemo da ono što smo nekada smatrali običnim ljetom zapravo su bili najljepši trenuci našega života.
I zato će se i dogodine, kada nas netko upita:
„Do kada ostajete?“
možda opet kratko odgovoriti:
„Do Gospojine.“
Jer Velika Gospa uvijek nekako dođe prerano.
A kad prođe – kao da nam svima nedostaje malo ljeta, malo ljudi i malo onog starog života koji se barem na nekoliko dana vrati među nas.
Nema komentara:
Objavi komentar