 |
| foto Wikipedija |
Posljednjih dana domaći i svjetski mediji ponovno su otvorili slučaj nekadašnjeg Doma za majke i djecu u irskom Tuamu, uz bombastične naslove kako su irske redovnice “bacile tijela stotina djece u septičku jamu”. Takve tvrdnje izazvale su snažne reakcije, no službeni dokumenti i višegodišnja istraga pokazuju da je stvarnost znatno složenija od pojednostavljenih medijskih interpretacija, piše Bitno.net.
Dom u kojem su uvjeti bili teški
Dom za majke i djecu u Tuamu otvoren je 1925. godine u zgradi koja je prethodno služila kao dom za siromašne i vojarna. Njegov vlasnik bilo je Okružno vijeće Galwaya, dok su svakodnevnim radom upravljale redovnice reda Bon Secours.
U ustanovi su bile smještene prvenstveno nevjenčane majke s djecom, ali i druga djeca čiji se roditelji nisu mogli brinuti za njih. Kroz dom je tijekom njegova rada prošlo više od dvije tisuće žena i više od tri tisuće djece.
Uvjeti života bili su izrazito teški, osobito tijekom i nakon Drugoga svjetskog rata. Prenapučenost, siromaštvo, loša higijena, česte zarazne bolesti i nedostatak stručnog osoblja doveli su do visoke smrtnosti djece, koja je bila višestruko veća od tadašnjeg irskog prosjeka.
Što kaže službena istraga?
Istražno povjerenstvo koje je osnovala irska država proučilo je tisuće dokumenata i svjedočanstava. Zaključeno je da su uvjeti u domu bili neprimjereni te da su mnoga djeca umrla od posljedica nedonošenosti, prirođenih zdravstvenih problema i bolesti poput respiratornih infekcija, tuberkuloze i meningitisa.
Istodobno, Komisija nije pronašla dokaze da su časne sestre sustavno zlostavljale ili ubijale djecu.
Svjedočanstva bivših korisnika razlikuju se. Dok jedni govore o strogoći, oskudici i teškim uvjetima, drugi svjedoče kako su redovnice brižno njegovale bolesnu djecu te činile što su mogle u vrlo teškim okolnostima.
Zanimljivo je i izvješće državne inspektorice Alice Litster iz 1947. godine. Iako je upozorila na prenapučenost i visoku smrtnost, zapisala je kako su djeca uglavnom bila dobro razvijena, prehrana kvalitetna, a sestre pažljive u skrbi za dojenčad.
Odakle priča o “septičkoj jami”?
Cijeli slučaj ponovno je dospio u središte svjetske pozornosti 2014. godine kada je lokalna povjesničarka Catherine Corless otkrila gotovo 800 smrtnih zapisa djece za koju nije pronađen odgovarajući grobni registar. Na temelju starijih svjedočanstava pretpostavila je da bi djeca mogla biti pokopana na području nekadašnjeg spremnika otpadnih voda. Upravo je iz te pretpostavke nastala tvrdnja da su djeca završila u “septičkoj jami”, iako to tada nije bilo potvrđeno.
Kasnije je čak i Associated Press objavio ispravak svojih ranijih tekstova, priznajući da su pojedine informacije bile netočne, uključujući tvrdnje da djeca nisu bila krštena te da ih Crkva nije dopuštala pokapati prema katoličkom obredu.
Što su pokazala iskapanja?
Probna iskapanja provedena 2016. godine otkrila su dječje ostatke u betonskoj građevini podijeljenoj na dvadeset komora, izgrađenoj na prostoru nekadašnjeg kompleksa.
Važno je naglasiti da ljudski ostaci nisu pronađeni u samoj nekadašnjoj septičkoj jami. Istražitelji smatraju kako je spremnik otpadnih voda bio izvan uporabe prije nego što je izgrađena građevina u kojoj su kasnije položena tijela djece.
Puna forenzička ekshumacija započela je 2025. godine. Dosad je ekshumirano ukupno 99 tijela djece, uključujući posljednja 22 pronađena u srpnju ove godine. Sva su pronađena pokopana u lijesovima na području označenom kao grobište.
Forenzička analiza i DNK identifikacija još uvijek traju, a istražitelji očekuju da će najzahtjevniji dio posla – istraživanje komora – potrajati tijekom ove i iduće godine.
Tko snosi odgovornost?
Istražno povjerenstvo zaključilo je kako glavnu odgovornost za upravljanje ustanovom, održavanje objekta i vođenje grobne evidencije snose tadašnje lokalne vlasti, odnosno Okružno vijeće Galwaya.
Istodobno je navedeno da su redovnice morale biti svjesne načina na koji su djeca pokopana te da su vjerojatno znale za mjesto ukopa.
Nakon zatvaranja doma dopuštena je gradnja kuća, cesta i dječjeg igrališta na području nekadašnjeg grobišta, što dodatno pokazuje propuste tadašnjih institucija.
Crkva je uputila ispriku
Nakon objave završnog izvješća 2021. godine ispriku su uputile sestre Bon Secours, priznavši da nisu dovoljno štitile dostojanstvo žena i djece te da su pokopi bili neprihvatljivi.
Isprike su uputili i irski primas nadbiskup Eamon Martin, nadbiskup Tuama Michael Neary te ranije papa Franjo tijekom posjeta Irskoj 2018. godine. Ispričale su se i državne te lokalne vlasti.
I tako… Slučaj Tuam jedna je od najtežih i najtužnijih stranica moderne irske povijesti. Neupitno je da su brojna djeca umrla u vrlo teškim uvjetima te da način njihova pokopa nije bio dostojan ljudskog dostojanstva.
Međutim, jednako je važno naglasiti da višegodišnja državna istraga nije pronašla dokaze koji bi potvrdili često ponavljanu tvrdnju da su časne sestre ubijale djecu ili da su “bacile 800 djece u septičku jamu”.
Konačne odgovore dat će dovršetak forenzičkih istraživanja. Do tada je odgovorno razlikovati potvrđene činjenice od pretpostavki te pokazati poštovanje prema preminuloj djeci, njihovim obiteljima i samoj istini, bez ideoloških pojednostavljivanja ili senzacionalizma.
Nema komentara:
Objavi komentar