 |
| foto Goranci online |
Koliko si samo priča čuvala među svojim zidovima. U tebi su se rađali novi životi, odrastala djeca, dijelio kruh i svaka radost bila je veća kada se dijelila s obitelji. Miris domaćega kruha širio se iz tvoje kuhinje, pjesma je odjekivala tvojim sobama, a vrijedne ruke od zore do mraka stvarale su život dostojan čovjeka.
U tebi se radovalo, plakalo, nadalo i čekalo. Isčekivale su se dobre vijesti, ali i one koje su znale stegnuti srce. Ipak, što god donio dan, večer je uvijek pripadala Bogu. Molitva bi ispunila dom, Gospi bi se uputio pozdrav, a iz vjere se crpila snaga za novo sutra, piše S.T. za Goranci online
Nisu vremena bila laka. Bilo je siromaštva, neizvjesnosti i teških dana. Ali nikada nije bilo predaje. Uz Božju pomoć, uz pošten rad i zajedništvo, uvijek se nalazio put naprijed. Tvoje su grede svjedoci života koji je imao dušu.
A danas… tišina.
Vrata se rijetko otvaraju. Prozori više ne gledaju nasmijana lica. Ognjište je utihnulo, a dvorištem više ne odjekuju dječji koraci. Vrijeme polako uzima svoje, a ti, stara kućo, polako propadaš, sama i zaboravljena, bez onih koji su te nekada ispunjavali životom.
Ne bole najviše napukli i srušeni zidovi ni oronuli krov. Boli praznina. Boli što su uspomene ostale bez svojih ljudi.
Draga starino, oprosti nam što smo te ostavili da se boriš sama s vremenom. Oprosti što smo dopustili da se ugase svjetla doma koji je generacijama bio utočište, sigurnost i ljubav.
Jer kuće su srce obitelji. A kad utihne jedna stara kuća, kao da zauvijek utihne i jedan dio naših korijena.
Nema komentara:
Objavi komentar