Vrijeme ne čeka: priča koja opominje prije nego što bude kasno
Vrijeme – nevidljivo, tiho i neumoljivo – prolazi brže nego što mislimo. U svakodnevnoj žurbi, između posla, obveza i planova, često zaboravimo ono najvažnije: ljude koji su nas naučili hodati, govoriti i voljeti.
„Kćeri, kćeri moja draga – gdje si se sakrila od majke?“ „Mama, draga moja, prezaposlena sam, ne stignem.“
„Sine, najdraži moj sine – ne budi mi takav stranac.“ „Oprosti mama što si čekala, sad imam važan sastanak… nazvat ću te sutra.“
Tako počinje priča koja je, nažalost, stvarnost mnogih obitelji. Stara majka ne traži mnogo – tek malo vremena, jedan zagrljaj, nekoliko riječi. No, djeca, zarobljena u vlastitim životima, stalno odgađaju susret, uvjerena da će prilika uvijek postojati.
„Djeco moja, približava se Uskrs, sjeća li se netko svoje majke?“ „Oprosti mama, dežurna sam… vidjet ćemo se kad se vratimo, obećavam.“
A obećanja, izgovorena usput, ostaju visjeti u zraku.
Majka se sjeća. Sjeća se kako je nosila sina u naručju, kako je kćeri milovala kosu, kako je svu svoju ljubav utkala u njihove živote. Sada, u tišini doma, sjedi kraj prozora i čeka. Gleda u daljinu, nadajući se koracima koje toliko dugo nije čula. Tješi samu sebe – „zauzeti su, rade, doći će“.
Ali dani prolaze. Blagdani dolaze i odlaze. A vrijeme – ne staje.
I onda, jednoga dana, više nema čekanja.
Djeca stoje nad lijesom, suze same teku, a u srcu ostaje težina spoznaje – zakasnili su. Sve ono što su mogli reći, svi zagrljaji koje su mogli dati, svi trenuci koje su mogli podijeliti… ostali su neproživljeni.
Vrijeme ne oprašta odgađanje. Ne vraća propuštene prilike.
Ova priča nije samo tužna uspomena, već snažna opomena svima nama. Nemojmo čekati „sutra“. Nemojmo vjerovati da uvijek imamo još vremena. Jer ono što danas odgađamo, sutra možda više nećemo imati priliku učiniti.
Nazovite roditelje. Posjetite ih. Zagrlite ih.
Jer na kraju, kada vrijeme učini svoje, ostat će samo jedno pitanje – jesmo li voljeli dovoljno dok smo mogli?
Nema komentara:
Objavi komentar