 |
| Foto Facebook screenshot |
Novo izdanje Biblije u nakladi Hrvatsko biblijsko društvo, koje nosi podnaslov „Hrvatski standardni prijevod“, već je u svojim prvim recepcijama izazvalo ozbiljne prijepore u stručnim, crkvenim i jezičnim krugovima. Kritike se ne odnose tek na stil ili jezične nijanse, nego zadiru u samu srž pitanja: je li riječ o prijevodu ili o slobodnom prepričavanju svetopisamskoga teksta?
U središtu rasprave nalazi se tvrdnja da su prevoditelji i urednici na više mjesta napustili načelo vjernosti izvorniku, opravdavajući to potrebom razumljivosti suvremenom čitatelju. Međutim, takav pristup, upozoravaju kritičari, nužno mijenja narav teksta – jer čim se u njega unose riječi i konstrukcije kojih u izvorniku nema, prijevod prestaje biti prijevod u pravom smislu, piše Petar Marija Radelj za Dijalog.hr.
Primjer koji otvara pitanje vjerodostojnosti
Kao ilustracija često se navodi redak iz Evanđelja po Luki (15,13), poznate prispodobe o razmetnom sinu. U izdanju iz 2017., koje je preveo Mario Cifrak, koristi se niz glagola u aoristu i povijesnom prezentu: „proda“, „napusti“, „otputuje“, „spiska“. U izdanju iz 2025. isti su glagoli preoblikovani u perfekt: „je prodao“, „je napustio“, „je otputovao“, „je spiskao“.
Naizgled riječ je o tehničkoj izmjeni, no problem se produbljuje činjenicom da lektura nije dosljedno provedena, pa ostaju gramatičke nepravilnosti. Još je ozbiljnija zamjerka što se u obje verzije pojavljuju izrazi poput „prodao svoj dio“ i „napustio kuću“ – iako takvih formulacija nema u grčkom izvorniku.
Izvornik i posredni prijevodi
Time se otvara pitanje: prema čemu je zapravo rađen prijevod? Iako se u Predgovoru tvrdi da je riječ o tekstu prevedenom iz izvornih jezika i bez posredovanja, konkretni primjeri sugeriraju suprotno.
Naime, slične formulacije nalazimo u modernim komunikativnim prijevodima poput njemačkog „Hoffnung für alle“ i engleskog „Good News Translation“. Oba prijevoda naglašavaju razumljivost ispred doslovne točnosti, što je legitiman pristup – ali samo ako se jasno označi da nije riječ o strogo filološkom prijevodu.
Upravo tu leži ključni prigovor: hrvatsko izdanje ne deklarira se kao parafraza ili interpretativni prijevod, nego kao standardni prijevod koji „čuva dostojanstvo izvornika“. Kritičari smatraju da je ta tvrdnja dovedena u pitanje upravo dodavanjem sadržaja koji u izvorniku ne postoji.
Jezik, stil i tradicija
Rasprava se ne zadržava samo na pojedinim riječima, nego zahvaća i širi jezični kontekst. Izbacivanje aorista i imperfekta, tradicionalnih oblika hrvatskoga književnog jezika, mnogi vide kao osiromašenje izražajnih mogućnosti i udaljavanje od biblijskog stila koji je stoljećima oblikovao hrvatsku kulturu.
Podsjeća se kako su još od srednjovjekovnih glagoljskih misala pa sve do novijih prijevoda svetopisamski tekstovi bili razumljivi vjernicima, unatoč jezičnim promjenama. Djela poput Gundulićeva „Suze sina razmetnoga“ svjedoče o dubokoj ukorijenjenosti biblijskog izraza u hrvatskoj književnosti.
Institucionalna šutnja i crkveni kontekst
Dodatnu težinu raspravi daje činjenica da relevantne institucije – od bibličarskih udruga do akademskih tijela – zasad uglavnom ne reagiraju na iznesene primjedbe. Istodobno, pojedini autori i crkveni dostojanstvenici, poput Martin Vidović, dovode u pitanje i oznaku da je riječ o „katoličkom prijevodu“.
U pozadini se nazire i šira rasprava o usklađenosti prijevoda sa smjernicama Drugoga vatikanskog koncila, osobito konstitucije Dei Verbum, koja naglašava potrebu vjernog i točnog prevođenja uz odgovarajuća tumačenja.
Razumljivost ili vjernost?
Zagovornici novog izdanja ističu kako se jezik mijenja i kako je nužno približiti tekst suvremenim čitateljima. No protivnici upozoravaju da razumljivost ne smije biti izgovor za odstupanje od izvornika.
Jer upravo u toj napetosti između jasnoće i vjernosti leži temeljno pitanje: treba li Sveto pismo prilagođavati čitatelju ili čitatelja uzdizati prema tekstu?
Cijeli tekst možete pročitati na portalu Dijalog.hr.
Nema komentara:
Objavi komentar