U vremenu kada su društvene mreže preplavljene „ispeglanim“ objavama i savršeno upakiranim promotivnim porukama, jedna iskrena hercegovačka obavijest osvojila je simpatije javnosti. Iza nje stoji obitelj Mustapić i njihov ugostiteljski obrt Peke kod Marina, čija je jednostavna poruka o – umoru – nasmijala i raznježila regiju.
Povratak iz Njemačke s jasnim ciljem
Poput mnogih mladih ljudi s ovih prostora, Marin Mustapić i njegova supruga Iva prije nekoliko godina odlučili su otići u Njemačku u potrazi za sigurnijim poslom i boljim životnim uvjetima. Njihova adresa bila je Stuttgart, gdje su oboje radili u ugostiteljstvu, piše Stolac.city
Marin je bio zaposlen u talijanskom restoranu, rame uz rame s pizza-majstorom iz Napulja. Upravo ondje usavršio je pripremu autentične talijanske pizze, kakva se rijetko može kušati izvan Italije.
– Financijski je sve funkcioniralo, ali misli su uvijek bile kod kuće. Dođeš s posla, a u glavi su Stolac, kuća, Hercegovina – prisjeća se Marin.
Sigurnost i stabilna primanja nisu mogli nadomjestiti osjećaj pripadnosti i čežnju za rodnim krajem.
Prekretnica zbog obitelji
Odluka o povratku sazrela je kada je Iva ostala trudna. Tada su shvatili da, unatoč uređenom sustavu i sigurnosti, Njemačka nije mjesto gdje žele odgajati svoje dijete.
Uložili su zarađeni novac u obiteljsku kuću na Maslinama, uredili prizemlje i vratili se u Stolac.
Početak nije bio jednostavan. Iva zbog trudnoće nije mogla raditi, Marin je neko vrijeme odlazio na sezonski rad u Austriju, potom radio kao kuhar u Čapljini. No želja za vlastitim poslom nije ga napuštala.
Od nekoliko tepsija do cijele Hercegovine
Rješenje je pronašao u onome što najbolje zna – kuhanju. Počeo je s pripremom peke i tradicionalnih jela, u početku s tek nekoliko tepsija. Jedna objava na društvenim mrežama promijenila je sve.
– Kako sam objavio na Facebooku, pozivi su samo stizali. U srcu sezone ispečem koliko mogu, a isto toliko moram odbiti. Radilo se doslovno za cijelu Hercegovinu – Stolac, Neum, Čapljinu, Mostar, Međugorje, Široki Brijeg. Danas sam to malo suzio jer se ne može sve stići – kaže Marin.
Posebnu toplinu priči daje njihova kćerkica Nina, koja je od prvih dana dio obiteljske avanture. Kako Marin kroz osmijeh kaže, bila je i „najmlađa dostavljačica u regiji“.
Važan dio ponude su i domaći kruhovi koje priprema Iva. Njihove „lepuhane“, kako su ih prozvali kupci, brzo su postale zaštitni znak obiteljskog brenda.
– Sve je domaće, ručno i s puno ljubavi. Ljudi su ih sami tako nazvali i ime se jednostavno primilo – objašnjava Marin.
Objavom nasmijali regiju
A onda je stigla objava koja je u kratkom roku postala viralna.
Nakon devet mjeseci rada bez ijednog slobodnog dana, Marin je na društvenim mrežama napisao:
„Nakon 9 mjeseci uzimamo dva dana slobodna. Nisu tehnički problemi nego umor. Ženi mi trnu ruke, ja imam neke prebačaje, čas dobar čas lud. Ponedjeljak i utorak nećemo raditi. Vidimo se u srijedu. Nemojte šta zamjerit.“
Iskreno, bez uljepšavanja i s dozom hercegovačke autoironije.
Dva dana kasnije ponovno se oglasio:
„Ženi ruke pomalo dolaze sebi, a ja na momente još imam prebačaje, ali sutra krećemo opet.“
U moru službenih i hladnih obavijesti, ova ljudska i duhovita poruka izazvala je val podrške. Ljudi su dijelili objavu, slali poruke ohrabrenja i poručivali da je najvažnije sačuvati zdravlje. Upravo ta iskrenost dodatno je učvrstila vezu između obitelji Mustapić i njihovih kupaca.
Nova ideja – talijanska pizza u Stocu
Iako su peke i domaća jela postali njihov zaštitni znak, Marin ne krije da mu je pizza prva ljubav. Planira u Stolac donijeti autentičnu talijansku pizzu, temeljenu na znanju stečenom u Njemačkoj uz talijanske majstore.
– Volio bih spojiti domaća jela ispod sača i pravu talijansku pizzu, kakvu ovdje još nemamo. Trenutno sam u potrazi za odgovarajućim prostorom – otkriva.
„Ovdje se može živjeti“
Na kraju, Marin posebno naglašava zahvalnost sugrađanima.
– Veliko hvala svima koji naručuju i podržavaju nas svaki dan. Mogu reći da nigdje nije kao u Stocu i da je ovdje život poseban.
Njegova poruka svima koji razmišljaju o povratku iz inozemstva jednostavna je:
– Ovdje se može živjeti. Nije kao prije, ide nabolje. Posla ima, ali treba raditi. Ja ustajem u šest ujutro, kući dolazim u osam navečer. Nigdje nema ljepše nego ovdje – zbog ljudi, običaja, klime i života.
Priča obitelji Mustapić još je jedan dokaz da se uz rad, upornost i vjeru u sebe povratak kući može pretvoriti u uspješnu, iskrenu i – kako su pokazali – pomalo duhovitu životnu priču.
Nema komentara:
Objavi komentar