Tišina jača od buke: Euharistijsko klanjanje četvrtkom okuplja mlade u Mostaru

Klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom sve je više popularno među mladima

Euharistijsko klanjanje jedno je od najdubljih i najintimnijih iskustava kršćanskog života. To je sveto vrijeme u kojem vjernik stoji pred živim Isusom, prisutnim u Presvetom oltarskom sakramentu – licem u lice s Onim koji ljubi do kraja. U toj tišini i sabranosti događa se susret koji nadilazi riječi: susret Boga i čovjeka, srca sa Srcem.  

Posebno ohrabruje činjenica da je klanjanje pred Presvetim Oltarskim Sakramentom sve više prisutno i među mladima. U Mostaru se tako četvrtkom u crkvama, u jednoj župi prije, a u drugoj poslije svete mise, okuplja sve veći broj mladih i obitelji koji traže upravo taj tihi susret s Gospodinom. U vremenu buke, užurbanosti i digitalne preopterećenosti, mladi sve češće biraju tišinu – i u toj tišini pronalaze mir.  

Pred Njegovim pogledom vrijeme kao da zastaje. Buka svijeta, misli i brige polako se povlače, a ostaje tiha i snažna prisutnost Boga koji promatra s nježnošću. Čovjek se tada može osjetiti malenim i nedostojnim, svjestan vlastite slabosti pred tolikom ljubavlju. No upravo u toj poniznosti rađa se istina – Isus nikoga ne odbacuje. On prima svakoga onakvim kakav jest, poznaje dubine srca i pronalazi mjesto i za suze i za zahvalnost.  

Euharistijsko klanjanje, zajedno sa svetom Misom, predstavlja vrhunac blizine s Gospodinom. Iako je On uvijek prisutan u svakodnevici, u tišini klanjanja Njegova blizina postaje gotovo opipljiva. U molitvi, šutnji ili pjesmi rađa se susret u kojem Bog govori srcu mimo riječi – pogledom i tišinom.  

Poseban trenutak nastupa kada svećenik ili đakon, tijekom obožavanja, uzima monstrancu i donosi je među vjernike na blagoslov. U tom činu Gospodin kao da „silazi“ među svoj narod, prolazi pokraj svakog čovjeka, zastaje i blagoslivlja. Mnogi svjedoče da su upravo tada prvi put snažno osjetili Božju blizinu – bez riječi, ali s dubokim mirom u srcu. To je trenutak u kojem vjernik doživljava Isusa kao Onoga koji ga uzima za ruku, tješi, ohrabruje i daje snagu za nošenje svakodnevnog križa.  

U tom tihom susretu duša spoznaje da Isus nije daleki Bog, nego prijatelj koji nikada ne napušta. On ostaje – u svakom traženju, u svakoj molitvi, u svakoj tišini srca. Njegove riječi odzvanjaju kao obećanje i sigurnost:  

„Ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“ (Mt 28,20)

Molitva pred Presvetim  

Gospodine Isuse, prisutan u Presvetom oltarskom sakramentu, klanjam ti se svim srcem i predajem ti svoj život.  Ti poznaješ moje rane, moje strahove i moje želje; dotakni ono što je slomljeno, ojačaj ono što je slabo i zapali u meni novu ljubav prema tebi i tvojoj Crkvi.  

Daj da u trenucima tame ne zaboravim svjetlo tvoje prisutnosti, da u nemiru ne zaboravim tvoj mir i da u kušnjama ne zaboravim tvoju vjernost.  Isuse, ostani sa mnom, da u tvojoj blizini naučim ljubiti, opraštati i nositi svoj križ.  Presveto Srce Isusovo, u tišini klanjanja učini moje srce sličnim svome.  Amen.