U vremenu u kojem se gotovo sve može generirati, nadograditi ili uljepšati, čovjek se sve češće susreće s pojmovima poput umjetne inteligencije, umjetnih noktiju, umjetnih usana, pa čak i humanoidnih robota koji oponašaju ljudske pokrete, glas i emocije. Tehnologija napreduje nevjerojatnom brzinom, a granica između prirodnoga i umjetnoga postaje sve tanja. No, koliko god impresivna bila, sva ta dostignuća ostaju – umjetna i prolazna.
Umjetna inteligencija može analizirati, izračunati i generirati. Može oponašati stil, glas, pa i misao. Ali ne može istinski voljeti. Ne može patiti, nadati se ni moliti. Humanoidni robot može nalikovati čovjeku, ali nema dušu. Može imati programirane reakcije, ali ne i slobodu srca. Umjetni ukrasi mogu promijeniti vanjštinu, ali ne mogu dotaknuti nutrinu.
U svijetu u kojem je naglasak često na dojmu, brzini i vanjskom savršenstvu, lako je zaboraviti na izvornost. A upravo je izvornost ono što čovjeka čini jedinstvenim. Svaki osmijeh, svaka bora, svaka suza i svaka radost nose priču koja se ne može kopirati ni generirati.
Najveći umjetnik nije čovjek sa svojim algoritmima ni laboratorijima. Najveći umjetnik je Bog. Njegovo stvaralaštvo nije hladno ni mehaničko, nego prožeto ljubavlju. Njegovo remek-djelo nije stroj, nego originalni čovjek – biće stvoreno s dušom, razumom i slobodnom voljom. Čovjek koji može birati dobro, koji može praštati, stvarati, ljubiti i nadilaziti samoga sebe.
Sve što je umjetno ima svoj rok trajanja. Tehnologija zastarijeva, trendovi prolaze, ljepota blijedi. No dostojanstvo čovjeka, kao Božjeg djela, ostaje. U vremenu umjetnih zamjena, možda je najveća hrabrost ostati autentičan. Prihvatiti sebe kao original, a ne kopiju. Jer dok svijet proizvodi replike, Bog stvara jedinstvene.
Nema komentara:
Objavi komentar