Polako i tiho, bez velike pompe i dramatičnih oproštaja, odlazi naraštaj koji više nikada nećemo moći nadomjestiti. Odlaze ljudi s rukama ispucalim od rada, sa srcima tvrdima poput željeza, a istodobno najčišćima koja su se mogla susresti. Generacija koja je imala malo ili gotovo ništa, ali je znala dati više nego što mnogi danas daju imajući gotovo sve.
To su bili ljudi koji nisu poznavali udobnost, ali su itekako poznavali vrijednost. Nisu znali za luksuz, ali su znali za ljubav koja se ne može kupiti niti izmjeriti novcem. Njihov svijet bio je jednostavan, ali čvrst – satkan od rada, poštenja i riječi koja je vrijedila više od potpisa.
Učili su da čovjek mora biti vredniji od novca, a obraz važniji od interesa. Kada bi se nešto pokvarilo – popravljalo se. Kada bi netko pogriješio – pokušalo se razumjeti, a ne odmah odbaciti. U vremenu kada se sve brzo mijenja i još brže zaboravlja, oni su živjeli sporije, ali temeljitije.
Radili su kao da je život dužnost koju treba časno ispuniti. Voljeli su kao da ništa drugo nije važno. O žrtvi nisu govorili – oni su je živjeli. O vrijednostima nisu držali govore – nosili su ih u očima, u stisku ruke, u šutnji koja je znala reći više od tisuću riječi.
Danas odlaze dostojanstveno, kao što su i živjeli. Bez buke, bez zahtjeva za pažnjom. S rukama umornim, ali čistim. Sa srcima punim mira jer znaju da su iza sebe ostavili trag – obitelji koje su podigli, kuće koje su sagradili, poštenje koje su usadili i svijet koji su, koliko su mogli, učinili boljim.
Na njihovo mjesto dolazi novo vrijeme i novi naraštaji – osjetljiviji, krhkiji, često nesigurniji u svijetu brzih promjena i stalnih previranja. No sjećanje na one čvrste, lijepe ljude mora ostati. Kao fotografija koja preživi svaku oluju. Kao temelj na kojem se i dalje može graditi.
Jer prava snaga nikada nije morala vikati. Prava snaga nije tražila priznanje. Prava snaga jednostavno je postojala – tiho, postojano i nepokolebljivo.
Nema komentara:
Objavi komentar